Siniša Glavašević Priče iz Vukovara, 24 sata, Zagreb 2014.

Ratni izveštaji Siniše Glavaševića ¹

Osamnaestog  novembra navršilo se 23 godine od pada Vukovara i velike tragedije tamošnjeg stanovništva.  Vukovar je bio i ostao simbol velikosrpske agresije i jedne fašistoidne politike koja se više ne sme ponoviti. Ovaj tekst  odnosno ratni izveštaji novinara radio Vukovara Siniše Glavaševića koji je nakon ulaska JNA i srpskih paravojnih formacija u potpuno razrušeni grad stradao sa stotinama drugih građana, omaž je nevinim žrtvama i svojevrsna  opomena  svima nama. (Ur.)

OBRUČ OKO VUKOVARA SE STEŽE

Vukovar, 17. listopada 1991.
Vukovarsko ratno jutro za prvo današnje izvješće Hrvatskom radiju - Siniša Glavašević.

Ponovo granate i mine na grad, ponovo kršenje zadane riječi. Gospodin Rašeta namjerno zaboravlja da komandira i četnicima. Priznanja su stigla i sinoć kada su u naselju Lužac uhićeni ljudi čudnog izgleda i vrlo duge brade.
Teško je povjerovati, ali bilo je kao na filmu. Svjedočenja su se nastavila i tijekom noći.
Hrčan Stevan, rođen 26. srpnja 1966. u Pančevu, rezervist, punilac u tenku. Nakon uhićenja razjasnio je mnoge stvari. Don­osimo sarno izvod iz zapisnika. “Bio sam u tenku T-55. Moja jedinica veličine bataljuna pošla je iz Dalja preko Bobote i šume Đergaj. No, odmah u blizini šume dva su nam tenka uništena.”
Uhićenik dalje izjavljuje da je u ovoj operaciji sudjelovalo jedanaest tenkova i četiri transportera iz sastava 1. oklopno-­mehaniziranog bataljuna. Priznaje da se u sumi Đergaj nal­azi neutvrđeni broj minobacača i rezervista. Prozvao je i svog komandanta. To je kapetan 1. klase, zapovjednik 1. oklopno­mehanizirane jedinice bataljuna, gospodin Petar Lelović. Po­sade tenkova nisu bile oduševljene zadatkom kada su čule da idu do Bobote, odakle će, kako on kaže, vjerojatno ući u borbu s ustašarna.

Mada je zarobljenik već jednom odbio oružje u Dalju, ponovo je mobiliziran devet dana prije no što je proslavio svoj dvadeset i peti rodendan. Tijekom noći ponovo je palo četiristo projektila na grad i to iz Bačke, od sume Đ ergaj, te od četničkog naselja Petrova gora.
Istovremeno je počela i akcija na naselje Lužac. Nakon što je napravljen pontonski most, ukupno jedanaest tenkova i četiri transportera htjela su ući u Vukovar. Uništena su četiri tenka i jedan transporter. Ostali jos uvijek krstare tim putem i pucaju.
Na Mitnici su četiri tenka pokušala ući u Vukovar. Nije im pošlo za rukom pa su pobjegli. Na Sajmištu, dva tenka i dva transportera također su imala istu nakanu - uništen jedan tenk, jedan transporter oštećen. Ostali su se povukli.
I na Trpinjskoj cesti također je načinjen ponton, ali je plan na vrijeme osujećen.
Vukovarska ratna noć donijela je iscrpljenim braniteijirna nove napore. Ipak, oko dvije stotine neprijateljskih vojnika opet je izbačeno iz stroja.
U Zapovjednistštvu hrvatskih oružanih snaga za Vukovar čude se odakle toliki dobrovoljci za smrt.
Izvješća o ranjenicima i poginulima na našoj strani još nisu stigla. Političke borbe i krajnje dramatični pozivi koje su prvi ljudi ovoga grada uputili cijeloj Hrvatskoj i Europi, još nisu urodili plodom. A trebali su. Jer vukovarski živi heroji trebaju odmor ili smrt, a takvih je, pored branitelja, jos trideset i pet tisuća u ovoj općini.
Obruč oko Vukovara se steže.
Je li apel bio dovoljno glasan?

HRVATSKA OBRANA TEŠKO IZDRŽAVA
Vukovar, 17. listopada 1991.
Iz Vukovara za Hrvatski radio Sinša Glavašević.

Pola sata prije početka pregovora na vukovarsku bolnicu
višecjevni raketni bacač iz Bačke prosuo je puni kapacitet raketa.
Podsjetimo se: u ovom objektu nalazi se 229 teških ranjenika i sedam novorođenih beba. Od sinoć, nad bolnicom je nova opasnost - epidemija.
U posljednjih pet dana ovo je treći otvoreni napad na jednu vukovarsku medicinsku ustanovu. Neposredno pred početak pregovora, prije manje od sat i pol, upraviteljica Medicinskog centra u Vukovaru, gospođa Vesna Bosanac, uputila je oštar prosvjed ministru zdravstva gospodinu Andriji Hebrangu zbog kršenja svih normi koje poznaje civilizacija, a koje su narušene bačkim višecjevnim raketnim bacačima. Također se ruši mogućnost obrane moralnosti jugoslavenske armije kojoj je gos­podin Rašeta sklon, kada tvrdi da regularne armijske jedinice ne učestvuju u masakru Vukovara i njegovih trideset i pet tisuća stanovnika.
Novi zarobljenici, koji su noćas između 22 i 24 sata pokušali tenkovima i jakom pješadijskom podrškom prodor ka gradu, svjedoče za sebe.
Član tenkovske posade Hrčan Stevan iz Pančeva, priznao je mnogo toga što gospodin Rašeta poriče.
Istovremeno, na naselje Lužac vrši se snažan tenkovsko­pješadijski pritisak. Hrvatska obrana teško izdržava, i ne može se, nažalost, pohvaliti time da vrijeme radi za Vukovar.
Međutim, nakon razgovora s novoodređenim zapovjednikom hrvatskih obrambenih snaga za Vukovar, saznajemo da alar­mantno stanje nipošto ne znači da će Vukovar pasti.
Ovdje se još uvijek dobar dio ljudi nada da to ni Zagreb neće dozvoliti...

IZ VUKOVARSKIH RUŠEVINA
9. studenoga 1991.
Za svaku pojedinu ulicu od Ulice 1. svibnja pa dalje, vode se krvavi obračuni.
Za Kroniku dana Siniša Glavašević.

Jos se drže ranjeni branitelji, ali je veliko pitanje koliko dugo. Jer napad i dalje ne jenjava. Na grad su bacane zapaljive bombe u više navrata, od čega su u samoj bolnici bila dva požara.
Kod boraca i civila koje je Hrvatska ostavila tako galantno velikosrpskim željama, vlada veliko ogorčenje.
Pod stalnim naletima granata i mina iz svih sredstava, ovd­je nema više mjesta nikakvim iluzijama. Bez obzira na sva obećanja, ginu nemilice borci i civili.
Četiristo i pedeset ranjenika koji su u bolnici izloženi uvjetima liječenja kakve je Europa odavno zaboravila, više nema vremena za odluke i zasjedanja.
Da je vojna pomoć već u gradu, možda bi bilo prekasno.
Jer, stekavši dobre pozicije, neprijatelj ruši sve pred sobom. Posljednjim pokušajima da sačuva ionako uništen grad i civilno stanovništvo od laži i dezinformacija koje su uzimale sve više mjesta u nekim nacionalnim medijima, zapovjednik obrane Vukovara Jastreb, naredio je embargo na sve informacije. To, međutim, nije dovoljno ozbiljno shvaćeno kao poziv za konkret­nu akciju pa su u međuvremenu neprijateljske snage ojačale, a ona pomoć o kojoj je već bilo govora, nije ni do ovog trenutka stigla.
U tri protekla dana na bolnicu se sručilo preko tri stotine pro­jektila, unišStilo kompletan vozni potencijal za prebacivanje ran­jenika od fronte do bolnice, onesposobilo još neke operacione sale itd.
Krvne grupe »0« više nema, a Hrvatska je dala novo obećanje Vukovaru da ce mu pomoći. Ali situacija na fronti ne dozvoljava više niti jednu šansu.       
Uslijed premora i gubitka branitelja, linija je popustila u naselju Lužac i Ulici 1. svibnja, što je neprijatelju omogućilo bolji položaj s kojeg teškom artiljerijom udara po najnastanjeni­jem dijelu Olajnici i drugim gradskim arterijarna.
Apeli koji su odavde išli put Zagreba, najblaze rečeno, nisu ozbiljno shvaćeni. Nisu im vjerovali čak ni klubovi Vukovaraca, oni isti koji po Hrvatskoj traže milosrđa, a potom im se gubi trag.
Vukovar je u posljednje vrijeme bio simbolom hrvatske obrane. Sam ga je vrh proglasio Gradom herojem, ali to je bio grč koji je trajao i u vrijeme u iščekivanju da ga Hrvatska neće napustiti, da će ga, makar i smrtno ranjenog, uzeti u svoje krilo.
Uzalud, jer prošlo je 78 dana i nakon svega branitelji umiru u saznanju da ih je sarno njegovo vrhovno tijelo izdalo. Valja misliti i dalje. Prijetilo se masakrom civilnog stanovnistva pa se branitelji nadaju da ce domaća i svjetska javnost brzo reagirati kako bi se najstrasnije izbjeglo.
Hrvati, ne sarno u Hrvatskoj, već u cijelom svijetu, ne smiju zas­pati dok petnaest tisuća ljudi i dvije tisuće djece iz ovog pakla ne izvuku van. To je sveta dužnost koju im ovaj grad stavlja na dušu.
Iz vukovarskih ruševina za sve Hrvate i sve ljude koji nas čuju - javio se Siniša Glavašević.

GRADA VIŠE NEMA
15. studenoga 1991.
Na sramotu cijele Hrvatske, granice slobodnog hrvatskog Vukovara sve su tješje, ocjena je Zapovjedništva obrane grada – javlja Sinša Glavašević.

Dok civilno stanovništvo gubi orijentaciju o vremenu jer iz skloništa više ne razlikuju dan od noći, hrvatska linija obrane čini sve da zadrži neprijateljsko nadiranje.
Ipak, preko tisuću mrtvih, i velik broj onih za koje se ni ne zna gdje su, ostat će mrlja na licu one Hrvatske kojoj ni 85 dana nije bilo dovoljno da konkretno i djelotvorno pomogne najvećem simbolu svoje obrane i ponosa.
U ovom trenutku ulične borbe vode se u naselju Borovo u Slavonskoj ulici, na Sajmištu u Masarikovoj i Preradovićevoj ulici, dok se u zaleđu naselja Borovo, kod silosa, vodi uglavnom borba sa distance teškom artiljerijom.
Ako je za ostali dio Hrvatske dvanaest ranjenika velik broj, za Vukovar je to još dobro s obzirom na opće stanje obrane. Intenzitet razornog djelovanja projektila koji padaju na grad sve je veći tako da je u posljednjih sat vremena palo novih sedamdesetak granata.
Ovdje se nakon izjava predsjednika Republike Hrvatske gospodina Tuđmana još vjeruje u pomoćc, ali se strahuje da bi ona mogla doći prekasno jer bolničke ruševine ne mogu dovoljno dobro odgovarati zahtjevima ratišta.
Intenzivni telefonski kontakti s političkim prvacima upozo­ravaju neprestano na ono što bi se moglo dogoditi i što se već događa ranjenicima.
Infekcija je već uzela svoj danak, a sanitetske potrebe rastu.

Istovremeno, neprijatelj koristi sva zabranjena sredstva u želji da pokori grad kojeg nema. Tako se već danima koriste za­paljive bombe i bojni otrovi, a zvjerstva prilikom zarobljavanja, posebice civila, traju već dugo. Zato je nužno da Hrvatska na svojoj najistaknutijoj istočnoj barikadi odmah učini sve da Vu­kovar dobije tračak svjetlosti, makar od Vinkovaca.
Gotovo tri mjeseca odavde su izlazili istovremeno i apeli i ljut­nje, činilo se sve da Hrvatska i svijet dobiju pravu sliku stanja kako bi se onemogućilo bespotrebno prolijevanje krvi, ali pravog praktičnog odgovora još nema.    
Možda će sljedeći sati za petnaest tisuća još živih majki, sta­raca, bolesnih i nemoćnih, biti bolji.