Darko Suvin, Samo jednom se ljubi. Radiografija SFR Jugoslavije
Rosa Luxemburg Stiftung, Beograd 2014.

Kako su propali Jugoslavija i socijalizam?

Knjiga nudi nešto sasvim drugo od plitke jugonostalgije: tu je ponajprije riječ o uzrocima propasti jugoslavenskog modela samoupravnog socijalizma i  sljedstvenog raspada bivše zajedničke države

U izdanju Fondacije Rosa Luxemburg, konkretno njezine Regionalne kancelarije za jugoističnu Evropu, objavljena je knjiga emeritiranog profesora poznatoga kanadskog univerziteta McGill Darka Suvina pod intrigantniom naslovom Samo jednom se ljubi.  Darko Suvin (inače rođeni Zagrepčanin, koji je na početku svoje akademske karijere bio nastavnik na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a potom – prije odlaska u Kanadu – profesor u Massachutettsu) ne bi smio biti nepoznat ovdašnjoj javnosti. Ovaj veoma plodan autor, koji je ranije objavio preko dvadeset knjiga, u posljednih je deset godina objavio u Oxfordu i SAD tri knjige na engleskom jeziku, ali i po jednu knjigu u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu (u Zagrebu 2006. knjigu pod naslovom Gdje smo? Kuda idemo?; prošireno izdanje te knjige objavio je u Ljubljani 2010, dok mu je u Beogradu 2009. objavljena knjiga pod naslovom Naučna fantastika, spoznaja, sloboda).  Pored svoje osnovne struke (komparativna književnost, s posebnim naglaskom na utopizmu i znanstvenoj fantastici, te uz relevantne doprinose teoriji kulture i dramaturgiji), Suvin stavlja u središte svojih istraživanja i promišljanja problematiku političke epistemologije.
Suvinovo djelo Samo jednom se ljubi (opsega od 408 stranica) predstavlja, dakle, četvrtu knjigu recentno objavljenu u regiji. Zlonamjeran će kritičar, posebno ako slijedi trendove etnocentričko-državotvorne apologetike, ovu knjigu otpisati kao još jedan prilog jugonostalgiji, ograničivši se vjerojatno na konotaciju njezina naslova, koji se, dakako, referira na nekad znamenitu pjesmu Ive Robića i njezinu aplikaciju u istoimenom filmu Rajka Grlića. No, knjiga nudi nešto sasvim drugo od plitke jugonostalgije: tu je ponajprije riječ o uzrocima propasti jugoslavenskog modela samoupravnog socijalizma i  sljedstvenog raspada bivše zajedničke države.

Od uvoda, preko pet glavnih eseja, pa do zaključka knjige provlači se autorovo promišljanje temeljnog uzroka rečene propasti: taj uzrok leži u neprevladanom proturječju između revolucionarnog razotuđenja i nastavka (pa i ponovnog rađanja) otuđenja, a nositeljicu toga obnovljenoga otuđenja Suvin vidi u jugoslavenskoj vladajućoj oligarhiji. Zasnivajući svoje analize na Blochovom poimanju idealističke zatvorenosti konstrukta dijalektičkog materijalizma i na konceptu utjelovljenja otuđene strukture moći u birokraciji, kakav je oblikovao Gajo Petrović, Suvin obraća pozornost na antitezu oslobodilačkog i autokratskog mentaliteta, te u marginalizaciji prvog mentaliteta vidi korijene involucije i devolucije koje su dovele do propasti.

Pri tom on ustraje na uvjerenju da su emancipatorski potencijal i smisao doista bili na djelu, ali su suzbijeni zahvaljujući vladajućoj oligarhiji, za koju do početka osamdesetih godina nije do kraja jasno može li se ona definirati kao klasa (ali se ona u posljednjem desetljeću zajedničke države, tada već razdvojena na tri glavne oligarhije, slovensku, srpsku i hrvatsku, sve tri ovisne o globalnom kapitalizmu, jednoznačno profilira u klasnom smislu). Autor, doduše, priznaje da mu nije do kraja jasno kad se i u kom smislu može govoriti o konstituiranju oligarhije kao vladajuće klase (na nekim mjestima - posebno na str. 185. - on tvrdi da se konzervativna većina politokracije, koja je od 1961. bila u snažnoj protuofenzivi, već oko 1965. godine uspostavila kao samosvjesna vladajuća klasa).  
Mogući prigovor prema kojemu bi se iz naglašavanja uloge triju glavnih oligarhija mogao izvesti zaključak o (relativnoj) nevinosti bosoanskohercegovačke, makedonske, crnogorske – a svakako i kosovske – oligarhije nije od bitne važnosti, posebno ako se uzme u obzir da se u nastavku svojih razmatranja autor usredotočuje na „dvije posebnosti“ poretka koji se gradio u poslijeratnoj Jugoslaviji: prva je posebnost u odvajanju od Staljina i početku izgradnje samoupravljanja (kao vijugave ceste usmjerene stvaranju socijalističke demokracije odozdo), a druga je posebnost samoubilačke naravi i sastoji se u zaustavljanju emancipacijskih procesa odozgo (vladajuća oligarhija napustila je prvobitno „pobjedničko povijesno združenje s radnicima, seljacima i srednjim klasama“, nadomjestivši ga kontraofanzivom konzervativne struje i neutraliziravši seljaštvo, radništvo i srednju klasu, koja je najvećim dijelom zaglibila u konzumerizam). Osnovni sukob u zemlji poput Jugoslavije obilježenoj vladavinom komunističke partije lenjinističkog tipa bio je, argumentira autor, sukob između snaga koje su podržavale diktaturu odozgo i tendencije samovlade masa (ili plebejskih klasa), a taj je sukob razriješen pobjedom prvospomenutih snaga oligarhije/politokracije, što je nakon 1972. rezultiralo stagnantnim „jugoslavenskim brežnjevizmom“ da bi nakon 1980. jačanje uloge politokracije kao konfederativne poliarhije dovelo do intenziviranja krize i do slabljenja u svakom pogledu.
Pitajući se što je ostalo od SFRJ nakon njezine neslavne propasti, Darko Suvin navodi razna sjajna ostvarenja kulture i suživota, masovno stvaranje modernog proletarijata i inteligencije, te jednu pouku za budućnost („ono što je moglo biti i što mora da bude“, kako to emfatično definira Boris Buden, jedan od recenzenata ove knjige). Od Komunističke partije Jugoslavije ostala je pak jedna povijesna pouka: partijska država nužno postaje državnom partijom koja odbacuje komunizam kao plebejsku demokraciju. Oligarhija može lako vršiti represiju nad drugim društvenim skupinama, ali nije u stanju desciplinirati sebe samu. Nadalje, zbog toga što se Partija nije prekvalificirala iz zapovjednika u „trenera za suglasnost“, a to nije mogla jer se nije emancipirala od nasljeđena staljinističkog mentaliteta, jugoslavenski je eksperiment bio osuđen na propast.
Iz svega toga slijede i zaključci, među kojima bi vrijedilo izdvojiti autorovo denunciranje zabrane različitosti u jedinstvu zasnovano na staljinoidnom monolitizmu kao jednoga od ključnih uzroka propasti. Alternativu treba tražiti u savezu rada i poezije (a to znači slobodu kao stvaralaštvo), a na pitanje je li se SFRJ mogla uskladiti s emancipacijskim horizontom, Suvin odgovara blochovskim (pa i morusovskim) pozivom na utopiju: „Dok ne probaš nešto skuhati, ne znaš kako će ispasti – a ipak, isto tako, neuspjeh ne isključuje mogućnost budućeg uspjeha: možda ako se promijeni recept?“ (str. 397.).

Ovo djelo, neka zaključno bude rečeno, ne odgovara na sva pitanja što ih postavlja, ali sistematična i konzekventno provedena analiza, te njime prožet misaoni naboj usmjeren do krajnjih granica spoznatljivosti, čine knjigu Darka Suvina vjerojatno najznačajnijim doprinosom promišljanju i vrednovanju promašenih mogućnosti koje su se na ovim našim prostorima oblikovale – a njihova propast upućuje na nužnost izbjegavanja historijskih stranputica u kojima se zagubio pokušaj izgradnje alternativnog oblika života.

Lino Veljak