Pojmovi i pojave

KOMPETENCIJA

Pojam kompetencija leksikografi uglavnom definišu kao mjerodavnost, nadležnost.
      Sadržaj ovog pojma (kao i ostalih) nije statičan, jednom zauvije dat, već je podložan promjenama, prolazi kroz razne stupnjeve.
     Tri su bitna elementa koja čine sadržaj pojma kompetencija: znanje, objektivnost i odgovornost. Njihovom dosljednom primjenom stiče se povjerenje.
      Često se oko aktuelnih pitanja razvoja društva uznemire duhovi i razbuktaju strasti o tome zašto je to tako i kuda to vodi. U takvoj polemičkoj atmosferi biva nezobilazno pitanje kompetentnosti. Ko je kompetentan da rasuđuje i sudi o određenoj pojavi? I šta treba da rade oni koji nijesu kompetentni? Šta je zapravo kompetentnost (na primjer o plagijatu u nauci, pitanju koje je staro koliko i sama nauka)?
       U dubokim ekonomskim krizama koje potresaju društveno biće u cjelini sve je poremećeno, izmješteno, dovedeno u pitanje, pa samim tim i kompetentnost. Kod kritike takvog stanja, kod izricanja oštrih ocjena i osuda na račun pogrešnog usmjeravanja razvoja društva često se kao kontraargument isturaju pitanja kompetentnosti. Time se u stvari hoće diskvalifikovati kritičari postojećeg stanja. Pri tom postaje nebitno da li je tačno to što je kritikom izrečeno; težište se stavlja na kompetentnost.
      Pitanje kompetentnosti postavlja se na jedan način tamo gdje je misao otvorena a na sasvim drugi način tamo gdje takva otvorenost nedostaje.
       Ko je kompetentan? Reklo bi se da je to samo po sebi jasno. Kompetentan je onaj ko je stručan, ko raspolaže većim obimom znanja o predmetu određene rasprave. Pitanje je, međutim, izuzetno složeno. Stvar biva utoliko složenija što sve pojave i procesi u društvu imaju implikacije po društvo u cjelini, a sudovi o njima praćeni su i moralnom ocjenom.
      Kompetentnost ne bi trebalo da znači isključivanje drugog i drugačijeg mišljenja, ali isto tako ne bi trebalo isključiti vrhunske stručnjake iz odgovarajućih oblasti.  
      Biti kompetentan znači biti kompletan, znači biti stvaralačka ličnost što u principu svaki čovjek po svojoj suštini jeste. Dakle, pitanje kompetentnosti nije usko stručno pitanje, pitanje namijenjeno malom broju ljudi, već je to pitanje zrelosti društva (pa i svakog njegovog člana) da izabere optimalne puteve sopstvenog razvoja.
      Ko je kompetentan da sudi o nekoj pojavi ili procesu, izgradnji hidrocentrale, regulaciji slivova rijeka, kupovini novih postrojenja itd? To nijesu pitanja koja se tiču samo jedne uske stručne oblasti, već mogu biti od značaja za društvo u cjelini. Mogu li, dakle, iz rasprave o takvim pitanjima biti isključeni ljudi van struke. Drugim riječima, ako je svaki pojedinac odgovoran za ono to se dešava u društvu kome pripada, nije li samim tim i pozvan da učestvuje u pronalaženju najboljih rješenja. Svođenje kompetencije na mali broj upućenih vodi ka opštem stanju društva koje se najpotpunije iskazuje stavom: Noli me tangere.
      Ostati u okvirima struke i osloniti se samo na (jednu) struku moglo bi dovesti do iskrivljene slike  predmeta koji se želi rasvijetliti.
      Pogrješno shvaćena kompetentnost vodi ka pitanju da li su, na primjer, samo teoretičari književnosti i književni kritičari kompetentni da sude o književnim djelima ili to mogu biti i čitaoci? Najzad, da li su za donošenje odluka o oružanim sukobima  među narodima kompetentni samo „bogovi rata“? Zašto su i dokle će roditelji biti nekompetentni da sude i odlučuju o tome da li njihovi sinovi treba da idu u rat, da ginu, bez obzira kako se zvalo to za šta se gine – ili ne? Ko je kompetentan za pitanje svojine, pitanje koje se tiče svakog pojedinca na planeti? Da li su za rasuđivanja o određenim društvenim pojavama i njihovoj opravdanosti i svrhovitosti kompetentni i oni koji posljedice takvih pojava osjećaju na sopstvenoj koži? Da li se sva njihova prava svode na pravo ćutanja.
      Dakle, svaka pojava, pitanje koje zahtijeva sud kompetentnih ličnosti ima i svoju etičku dimenziju. Postoji ugao gledanja koji velikom broju aktera omogućava da na različite načine sagledava istu pojavu. Samo saglasje različitosti vodi do razrješenja protivrječnosti.
      Da li je društvo podijeljeno na one koji su kompetentni i one (mnogo brojnije) koji snose posljedice nečije kompetentnosti?

            U društvima sa visokim stepenom obrazovanja i kulture pitanje mjerodavnosti se javlja u mnogo blažoj formi od društava koja nijesu dostigla taj stupanj razvoja. Kada znanje postane i temeljna i vrhunska vrijednost, kad ne bude samo uslov za napredovanje u profesiji već cilj i smisao života, kad sve drugo bude manje važno  od čovjeka – nesporazumi oko kompetentnosti izgubiće na značaju. Kompetentnost će biti stvar svakog čovjeka.

Nikola Racković