Oranice ponovo u žiži javnosti
Zemljišni maksimum je evropska kategorija
Iskustvo Evropske unije potvrđuje da je ograničavanje veličine zemljišnih poseda deo evropske agrarne strategije u kojoj se primarnom poljoprivredom bave isključivo farmeri, dok se delatnost kompanija odvija u sferi prehrambeneindustrije i na agrokompleks nadovezujućih delatnosti
Kao i prošlogodišnje potpisivanje (nerealizovanog) predugovora sa kompanijom Al Dahra o preuzimanju osam propalih vojvođanskih kombinata, i potpisivanje ugovora sa Al Ravefadom, takođe državnim investicionim fondom iz Ujedinjenih arapskih emirata o kupovini posrnulih preduzeća u kulskoj opštini, uključujući i oko 8.000 hektare zemlje do sada u državnom vlasništvu, izazvao je, više bučan nego širok, protest lokalnih seljaka i paorskih udruženja. Podrška je gotovo u momentu stigla iz skoro svih opozicionih stranaka, čini se najviše stoga da bi se, primetno potisnute, po svaku cenu pojavile na javnoj sceni.
Kome državne njive
Svi bi zemlju
Jadna je država kojoj je poljoprivreda jedina izvozno suficitna delatost, ali ne možemo pobeći iz sopstvene kože. U Srbiji agrar je jedino što donosi profit; otuda i borba za poljoprivredno zemljište, svim sredstvima. Interes je pojačan činjenicom da je u državnom vlasništvu oko 300.000 hektara zemlje, pretežno konfiskovane vojvođanskim Nemcima. Svi su navalili na najveći resurs, pa ima predloga da se državno zemljište proda tako što bi se izdelilo na blokove od po 20 hektara, a država bi obezbedila povoljne hipotekarne kredite. U kasnijoj fazi to možda nije loš potez, ali, prirodniji je put da država izdavanjem zemlje na višegodišnji zakup prvo selektira sposobnije i obrazovaniuje paore među onima koji su sada na granici siromaštva, među kojima kojima bi svakako bilo dobri kupci u eventualnoj budućoj prodaji.
Predlog da se uvede zamenska restitucija, odnosno da se za nekada oduzetu kuću, u međuvremenu nestalu urbanim razvojem grada, sada ne izdaju državne obveznice srazmerne vrednosti, već dodeli državno zemljište, teško da je u interesu razvoja poljoprivrede. Interes društva je da se izdavanjem u zakup, eventualnom kasnijom prodajom, izselektiraju budući farmeri, nosioci moderne poljoprivrede. Njima će, naravno, trebati i više zemlje nego što ih sada imaju, te bi bilo logično omogučiti im da povoljnim hipotekarnim kreditom otkupljuju i postupno uvećavaju posed.
Dobro je što su zemljoradnici, pretežno aktuelni zakupci, digli glas ukazujući na interes da i dalje obrađuju državne oranice; i po Zakonu o zemljištu državne njive se izdaju u zakup isključivo licitacijom. Međutim, u našem zakonodavstvu postoji mogućnost da se međudržavnim ugovorom, pravno jačim od domaćih zakona, zaobiđe licitaciono nadmetanje i kombinat sa zemljištem, proda ili izda u zakup stranom licu, tako što ovaj u Srbije osnuje pravno lice na koje se prebaci vlasništvo.
Mora se primetiti da je regulativa važila, a nekoliko aranžmana se i realizovalo, i dok su sada opozicione stranke bile na vlasti, pa je njihova podrška aktuelnim protestima samo umanjila snagu seljačkih argumenata. Dok su bile vladajuće, mogle su izmeniti regulativu, a nisu, već su je i primenjivali kada je bilo interesenata. Stoga se priključivanje protestima protiv ugovora u javnosti doživljava kao želja opozicije da se što više bude na političkoj estradi; odnos prema agrarnom pitanju vidi se iz regulative i prakse koju su primenjivale dok su vladale.
Ka stranačkom prepucavanju vodilo je i komotno baratanje činjenicama, iskrivljavanje i jednostrano sagledavanje situacije. Isticalo se da „bi Arapi plaćali zakup 300, dok mi plaćamo 450 evra po hektaru“, a cifre su bitno drugačije; prosečna cena zakupa u ovoj katastarskoj opštini je 234 evra, pri čemu paori od države dobijaju oko 100 evra subvencije za svaki hektar. Arapski (za)kupac, naravno, ne bi imao državnu podršku. Možda neko, nakon licitacije, i plaća 450 evra, ali velik broj, pogotovo seljaka bliskih lokalno vladajućim strankama, zemlju obrađuje za male svote.
Polazište aranžmana sa Al Ravenfadom jeste da se visina zakupa, a kada bude realzovana i prodaja, bazira na ceni od deset hiljada evra za hektar prve, odnosno sedam hiljada za hektar druge klase zemljišta, pri čemu Srbija ostaje vlasnik 20 odsto u novoosnovanom pravnom licu. To, praktično, znači da bi kupac zemlju prve klase plaćao 12.000, druge 8.400 evra. Kada se zna da je, i nakon rasta cena poslednjih godina, teško da je iko u prometu prodao za više od 7.000 evra, vidi se da je kupac galantan. Pri tome, obavezuje se da odmah uloži 20 miliona evra u oporavak kombinata, zaposli 80 ljudi, a u narednim godinama uloži još 100 miliona evra u razvoj zalivnih sistema, skladišnih i prerađivačkih delatnosti. Nesporna je ozbiljnost i korektnost novog vlasnika. |
|
Bankari postaju paori
Zadrugarstvo je osnov
Nema uspešne poljoprivrede bez udruživanje paora, na zadrugarstvu počivaju poljprivrednici u Evropskoj uniji. Objedinjeni izlazak na tržište pri nabavci inputa, prodaji robe, izgradnji skladišta, hladnjača.., je nenadoknadiva prednost. Međutim, da bi povratila poverenje u udruživanje, država bi prvo morala da precizno razluči zadružnu od društvene zemlje i vrati je nekadašnjim zadrugarima (ili njihovim pravnim naslednicima), koji su, silom zakonodavca kada je 1974. godine ukinuta zadružna svojina i proglašena varijantom društvene, zemlju i uneli u nekadašnje državne kombinate. Ustavom iz 1990.godine zadružna svojina je reafirmisana, ali država nije preduzela konkretne mere rezlučivanja, pa je od oko 190.000 hektara, tek 80.000 vraćeno u obnovljene zadruge, 40.000 je kao reket ostala kombinatima, dok se još oko 70.000 hetara krije u propalim kombinatima ili je ušlo u satav megakompanija nastalih kupovinom uspešnijih kombinata, i sada je nejasnog statusa.
Ipak, ugovor ima slabost: u suštini, finansijsku kompaniju uvodi u poljoprivrednu delatnost. U tom smislu nije saglasan evropskoj regulativi i praksi. Podsetimo, u Evropskoj uniji poljoprivredom se bave isključivo farmeri, kompanije se usmeravaju na prerađivačke i delatnosti nadovezujuće na agrokompleks. Ali, ovdašnja praksa ne počinje potpisivanjem ugovora sa vodećim investicionim fondovima iz UAE; forma privatizacije u Srbiji je upravo podsticala anitevropsku agrarnu politiku. Tako su nikli kompanije-konglomerati, sa delatnošću u poljoprivredi, prehrambenoj industriji, transportu, bankarstvu, distribuciji i trgovini, uključujući i maloprodaju.
Firmi toliko širokog obuhvata nema u Evropi, a, kako se nismo držali Unijske prakse, posledice su bolne i ograničavajuće po razvoj (poljo)privrede. Izražen je monopol, nema interesovanja za ulaganje u firmu koja se bavi samo jednom vrstom delatnosti jer su nekonkurentne u odnosu na kompanije sa megaširokim obuhvatom. Zato su propali brojni, u pojedinim segmentima skoro svi, prerađivači izvan megakompanija; niko ne ulaže u čisto prehrambenu proizvodnu firmu. Došlo se u situaciju da je konkurencija u poljoprivredi prevelika, dok je u prehrambenoj industriji premala.
Druga posledica je vlasnička struktura nad poljoprivrednim zemjlištem, sasvim odudarna u odnosu na vlasničku strukturu u zemljama Unije. Prema prošlogodišnjem agrarnom popisu, u Srbiji 678.423, a u Vojvodini 207.345, porodica živi isključivo od poljoprivrede, a za još 573.286 porodica agrar je dodatna aktivnost, često neophodna za golu egzistenciju. Broj zavisnih od zemlje je naglo uvećan propadanjem brojnih fabrika unazad dve i po decenije, pa se i dobar deo stanovništva u (pri)gradskim kvartovima , nemajući drugi izlaz, vratio agraru. No, više se ne može živeti od raduckanja dva, tri hektara, uzgoja nekoliko pari živine i pet pčelinjih košnica, pa su barem polovina seoskih porodica zapravo socijalni slučajevi.
Surove posledice latifundisanja
Stranka štiti svoje tajkune
Argumentacija koju, osporavajući izdavanje zakup i prodaju kombinata šeiku iz Abu Dabija, ističe Vlada Vojvodine, a kroz nju Demokratska stranka i Liga socijaldemokrata, je da bi bilo logično da se ide na licitaciju i da nije interes Srbije da se deo profita iznosi van. Nije netacno, ali kako unutar ocajno siromašne Srbije naći silne milijarde evra za neophodnu modernizaciju poljoprivrede?
Da opozicija još ne dolazi sebi od šokantnog izbornog poraza pre dve i po godine, a ponovljenog pre šest meseci, ukazuje tvrđenje DS da “ je sada drugačije vreme od prvih godina privatizacije, te je nuzno ici na licitaciju kao metod kojim se postiže najviša cena.” Licitacija je morala biti prisutnija od starta privatizacije, ali je opasno potezati logiku “sada drugog vremena”, koja znaci da, nakon što su DS bliski tajknuni, od Kostića do Miškovića, nagomilali desetine hiljade hektara oranica i izgradili monopolske agroprivredne strukture koje obuhvataju od primarne poljoprivrede do trgovine, zabranimo druge da stvaraju slična carstva. Tu nema ni naznake transformacije našeg agrara prema evrofarmerskom uzoru, već je retorika protiv dolaska arapskog šeika u funkciji čuvanja monoposlke pozicije domaćih tranzicionih tajkuna.
Sa druge strane, tehnike privatizacije su omogućile da sada u Srbiji imamo vlasnike kompanija u čijem sklopu je izmedju pet i dvadesetpet hiljada hektara oranica. Pola su vlasništvo tranzicionih tajkuna, pola zakupljeno državno zemljište. Osim toga, u svakom vojvođanskom selu, zavisno od veličine atara, iznedrilo se dva do petanaest velepodesnika koji obrađuju, što svojih, što zakupljenih, između dvestotine i hiljadu hektara. Kada ovom pridodamo oko 9.000 ratara sa vise do 40 hektara, te ne vise od 1.500 uspešnih voćara i 3.000 povrtara, nešto stočara.., dobijamo ono što na duži rok može da opstane baveći se poljoprivredom. U uslovima visokotehnologizovane i izuzetno globalizovane poljoprivrede, svi ostali ubrzano klize ka statusu napoličara ili nadničara u boljoj, odnosno socijalnog slučaja u goroj varijanti. Kako je osnovna osobina mega-imanja tj. latifundija nisko zapošljavanje (tek jedan na sto hektara, a u selima se ne ulaže u druge delatnosti), jasno da za mnoge neće biti hleba i uputiće se ka gradu, makar u urbanoj vrevi živeli i skitalački, sa povremenim i slabo plaćenim radnim angažmanima. Praktično, mnoga sela će se izgubiti, seoski atari će se zasalašariti.
Crno predviđanje je nužna posledica latifundisanja poljoprivrede, što je Evropska unija predvidela još neposredno nakon Drugog svetskog rata. Reagovala je štiteći selo, nalazeći načina da subvencioniše seljaka u svim vidovima poljoprivredne delatnosti. U početku klasičnim podrškama cenama, potom uvećanju i modernizaciji farme, uzgoju modernijih sorti i kvalitetnije stoke. U novije vreme subvencionisao se razvoj seoske komunalne infrastrukture, potom ekološki i energetski efikasna poljoprivredna proizvodnja.
U sadašnjosti, kombinuju se svi vidovi pomoći selu i seljaku. Ipak, osnovna zaštita od latifundacije pojloprivrede je ograničenje zemljišnih površina u vlasništvu jednog farmera, te zabrana kompanijama da se bave agrarnom delatnošću. Tako je u dvema najagrarnijim državama, Danskoj i Holandiji, zeljišni maksimum 470, odnosno 280 hektara; već ovo ograničenja čini poljoprivredu nezanimljivom za kompanije. Time su razvijene zemlje sačuvale selo, a Pariz, Berlin, Amsterdam, Rim ili Kopenhagen spasle od navale besposlenih i pauperozovanih seoskih proletera. Ujedno, agrarnu politiku vode tako da se razvija stočarstvo, pa se po hektaru uzgaja u proseku jedna i po krava, u nas tek jedna krava na tri hektara. Holandija je uzor sa četiri mlekulje na 10.000 kvadrata oranica.
Tajkuni protiv investitora
Druga razlika jeste veoma izraženo ulaganje u prehrambeni sektor , ambalažu, skladišta i hladnjače Unije. U nas, pak, gotovo da nema novih firmi u ovim delatnostima, kapital je ušao privatizujući iz vremena socijalizma uspešnije mlekare, konditore, uljare, sojare, mesnu industriju, šećerane, težeci da izgradi ceo lanac, od njive do trpeze; tipično monopolski. Zapitajmo se zašto nema ulaganja, premda, recimo, imamo izuzetno povoljan ugovor sa Rusijom, najvećim kupcem evropskih prehrambenih proizvoda, koji nas oslobađa carine?
Odgovor je upravo u postojanju kompanija koje preširok proizvodni obuhvat, od poljoprivrede do maloprodaje, dovodi u izrazitu prednost spram rivala kao isključivog prerađivača. Ko će da ulaže u uljaru ili konditore, ako u nas Agrokor ima potpuno zaokružen lanac proizvodnje, od ratarstva do maloprodaje, baš kao i “Matijević” u segmentu za uzgoj i prodaju mesa? Kako da neko uloži u šećeranu kada MK grupa ima i sopstveni uzgoj repe (i razvijenu saradnju sa paorima), preradu u četiri šećerane, banku koja kreditira, transport i distribuciju, dok je “Delta” uvezala agrar i prehrambenu delatnost, ali i finansije i osiguranje? “Nelt” nije samo vlasnik “Neoplante”, već i vlasnik velikog distributivnog lanca… Nova fabrika bi već u startu naišla ne samo na moćne, već i na konkurente koji su širokim obuhvatom “sami sebi dovoljni”, praktično monopolisti na domaćem tržištu.
Druga nepovoljna okolnost je klasičan duopol u maloprodaji, učvršćen nakon što je “Agrokor” kupio “Merkator”. Mada je u većini zemalja prerađivač u prednosti nad sirovinašem, u nas bi prehrambeno preduzeće bilo u zavisnosti i od ponuđača agrarnih sirovina. Dominacija tajkuna i veleposednika, koji velikm mašinskim parkom obrađuju zemlju i sitnijim seljacima, čini obe strukture zemljoposednika veoma moćnim, do pozicije ucenjivača, u pregovorima sa kompanijama koje se bave isključivo preradom. U ovakvom poslovnom ambijentu, teško da će iko ulagati u prehrambeni sektor.
Posmatrajući logikom krupnog seljaka, to i nije loše; proizvode uvek možeš prodati trgovcu-izvozniku, a kako je unazad deset godina period izrazito visokih agrarnih cena i na svetskom tržištu, zarada mu je sasvim pristojna. Ipak, iz ugla države, ovo je svođenje agrokompleksa, koji je u privredi Srbije uvek značajan, na proizvođača osnovnih useva, totalnog sirovinaša, kao da smo neka afrička ili karipska banana-država. Ovojesenja sezona slikovito pokazuje i kratkovidost kalkulacije veleposednika; posle dugog perioda, cena kukuruza je je na svetskim, time i domaćim, berzama toliko pala ( 11 dinara za kilogram), da je pitanje koliko se paorima uopste isplati berba.
Četiri agrarne politike
Stoga predlog, o kome se razgovara u agrarnim krugovima, o uspostavljanju zemljišnog maksimuma valja razmotriti. U nas je ova institucija iskompromitovana tokom jednostranačja, kada je seljak bio sveden na najviše deset hektara, a agrarnom politikom prinuđen da seje ponajviše ratarske, najmanje profitne useve. Sada je u vidu visoko zemljišno ograničenje, najmanje 250 hektara, i čini se da bi time zemljišna struktura mogla biti mnogo ujednačenija. Ovo je važno jer je zemljišna politika osnov svake agrarne politke. Interesi sitnog, srednjeg i krupnog seljaštva, a naročito tajkuna, su veoma različiti, često suprotstavljeni, pa je u našem slučaju neophodno, kako bi se svima udovoljilo, voditi najmanje četiri agrarne politike. To je, naravno, nemoguće, kako su pravovremeno spoznali i Evropljani, pa su zakonski i agrarnom politikom ograničili maksimalno imanje. Tako je u Italiji 70 odsto agrarnih firmi ispod pet, u Španiji sedam, Holandiji 14, Austriji 22, a najveće su farme, zapravo pašnjaci, u Velikoj Britaniji, u proseku 48 hektara. Naravno, mediteranske zemlje imaju posebne vrste uzgoja za koje su i manje površine dovoljne, dok se u Holandiji i Austriji stočarstvo nadovezuje na ratarsku i povrtarsku proizvodnju.
Mnogi zagovaraju da se megakomanije podele i primere evropskim, odnosno prvenstveno bave osnovnom delatnošću. U ranoj fazi kapitalizma, naftne komanije su razbijane i niko nije mogao da istovremeno vadi i prerađuje naftu, pogotovo ne još i da ima sopstvenu maloprodajnu mrežu. Čini se da bi danas sličan potez u Srbiji bio efikasan u razbijanju monopola, te bi doprineo stvaranju povoljnog ambijenta za ulazak i domaćeg i ino-kapitala u naš agrokompleks. A to nam je od sudbinskog značaja. Jeste da u nas ima naprednih farmera i evropskih lidera u modernizaciji, ali gro naše poljoprivrede je agrotehnološki na nivou 70- tih godina prošlog veka i stoga smo nekonkurenti na svetskom tržištu čim je u pitanju finalni proizvod. Zaostalost ne može da se prevaziđe bez snažne finansijske podrške, ali i implementiranjem najnovijih tehnologija direktnim aranžmanima sa svetskim liderima.
Živan Lazić
Povežite se