ROZA LUKSEMBURG O VELIKOM RATU I SRBIJI

Kriza socijaldemokracije Junius – brošura

Imperijalistička politika nije djelo jedne ili nekoliko država, ona je produkt određenog stupnja zrelosti u svjetskom razvoju kapitala, od svojeg je postanka internacionalna pojava, nedjeljiva cjelina koja se može spoznati samo u svoj uzajamnosti svojih odnosa i kojoj ne može izmaći ni jedna pojedina država.

Imperijalistička politika nije djelo jedne ili nekoliko država, ona je produkt određenog stupnja zrelosti u svjetskom razvoju kapitala, od svojeg je postanka internacionalna pojava, nedjeljiva cjelina koja se može spoznati samo u svoj uzajamnosti svojih odnosa i kojoj ne može izmaći ni jedna pojedina država.
 
Tek s tog stanovišta može se ispravno vrednovati pitanje „nacionalne obrane” u današnjem ratu. Nacionalna država, nacionalno jedinstvo i nezavisnost, bio je ideološki zaklon iza kojega su se u prošlom stoljeću konstituirale velike građanske države srednje Evrope. Kapitalizam se ne može složiti s državicama, privrednom ili političkom rascjepkanošću, on za svoje grananje treba što veće, iznutra jedinstveno područje i duhovnu kulturu bez koje se potrebe društva ne mogu podići na nivo koji odgovara kapitalističkoj robnoj proizvodnji niti može funkcionirati mehanizam moderne građanske klasne vladavine. Prije nego što je kapitalizam uzmogao izrasti u sveobuhvatnu svjetsku privredu nastojao je da sebi stvori jedinstveno područje u nacionalnim granicama jedne države. Taj program – budući da se na političkoj i nacionalnoj šahovskoj ploči preuzetoj od feudalnog središnjeg vijeka mogao provesti samo revolucionarnim putem – bio je ostvaren jedino u Francuskoj, u velikoj revoluciji. U ostaloj Evropi on je, kao i građanska revolucija uopće, ostao nedovršen i nedorečen. Živi su dokazi za to Njemački Rajh i današnja Italija, trajanje Austro-Ugarske i Turske do danas, ruska carevina i britanski svjetski imperij. Nacionalni program kao ideološki izraz buržoazije koja se želi uzdići i cilja na vlast u državi, igrao je povijesnu ulogu samo dotle dok se u velikim državama Evrope građanska klasna vladavina nije kako tako sredila, u njima sebi stvorila potrebna oruđa i uvjete.
 
Nakon toga imperijalizam je potpuno pokopao stari građansko-demokratski program budući da
je kao program buržoazije svih zemalja istaknuo ekspanziju preko nacionalnih granica i bez ikakva obzira prema nacionalnim prilikama. Nacionalna je fraza, dakako, ostala. Ali njezin realni sadržaj, njezina funkcija, izokrenuti su u njezinu suprotnost: ona služi još samo kao zaklon iz nužde za imperijalističke težnje i kao bojni poklič imperijalističkih rivala, kao jedino i posljednje ideološko sredstvo kojim se narodne mase još mogu uloviti da bi igrale ulogu topovske hrane u imperijalističkim ratovima. 
 
Pri tomu opća tendencija sadašnje kapitalističke politike vlada nad politikom pojedinih država upravo tako nesavladivom slijepom silom zakona kao što zakoni privredne konkurencije zapovjednički određuju uvjete proizvodnje pojedinog poduzetnika.
 
Ako na trenutak zamislimo – kako bismo istražili fantom „nacionalnog rata” kojim je sada opsjednuta socijaldemokratska politika – da je u nekoj od današnjih država rat u svojem ishodištu započeo zaista kao čisti nacionalni obrambeni rat, onda bi do zaposjedanja tuđih područja prije svega vodili vojni uspjesi. Ali uz prisutnost do najveće mjere utjecajnih kapitalističkih grupa zainteresiranih za imperijalističko stjecanje, ekspanzionistički apetiti bude se u toku samog rata, imperijalistička tendencija što je početkom rata bila tek u klici, ili je drijemala, razbujat će se tokom samog rata kao u stakleniku i odrediti karakter rata, njegove ciljeve i rezultate. Dalje: sistem saveza između militarističkih država koji desetljećima vlada političkim odnosima država donosi sobom i to da svaka od zaraćenih strana nastoji u toku rata, već iz čisto defenzivnih obzira, pridobiti saveznike za svoju stvar. Tako se sve više zemalja uvlači u rat, pa se krugovi imperijalističke međunarodne politike neminovno tangiraju i stvaraju novi. Tako je, s jedne strane, Engleska uvukla Japan, prenijela rat iz Evrope u istočnu Aziju i stavila na dnevni red sudbinu Kine, podjarila rivalstvo između Japana i Sjedinjenih Država, između Engleske i Japana, nagomilala, dakle, novu građu za buduće konflikte. Tako je, s druge strane, Njemačka gurnula u rat Tursku, čime je pred neposrednu likvidaciju stavljeno pitanje Carigrada, cijeli Balkan i Prednja Azija. Tko nije shvatio da je svjetski rat već po svojim uzrocima i ishodištima imperijalistički, moći će poslije ovakvih njegovih učinaka svakako uvidjeti da je rat u sadašnjim uvjetima morao posve mehanički, neumitno, izrasti u proces preraspodjele svijeta. Da, on je to postao gotovo prvog trenutka otkako traje. Neprestano kolebanje ravnoteže snaga između zaraćenih strana prisiljava svaku od njih da sa čisto vojnog stanovišta, kako bi ojačala vlastite pozicije ili izbjegla opasnost od novih neprijateljstava, trajno drži na uzdi i neutralne intenzivnim mešetarenjem s narodima i zemljama. Otuda s jedne strane njemačko-austrijske, a s druge strane englesko-ruske „ponude” Italiji, Rumunjskoj, Grčkoj i Bugarskoj. Tobožnji „nacionalni obrambeni rat” djeluje tako frapantno da čak i neopredijeljene države potiče na opće mijenjanje posjedovnog stanja, odnosa snaga, i to u izričito ekspanzionističkom smislu. Napokon, svaki današnji rat automatski se pretvara ujedno i u imperijalistički svjetski požar zbog same činjenice što danas sve kapitalističke zemlje imaju kolonijalne posjede koje već iz čisto vojnih razloga uvlače u rat, makar on počeo i kao „nacionalni obrambeni rat” , budući da svaka zaraćena država nastoji kolonije protivnika okupirati ili barem u njima izazvati bunu – vidi zapljenu njemačkih kolonija od strane Engleske i pokušaje da se u engleskim i francuskim kolonijama raspiri „sveti rat”.
 
Tako je i sam pojam onog čednog, kreposnog domovinskog obrambenog rata što danas lebdi pred očima naših parlamentaraca i urednika, čista fikcija koja uopće ne poima povijesnu cjelinu i svjetske odnose u njoj. Karakter rata nipošto ne određuju svečane izjave a još manje takozvani vodeći političari, nego određeno historijsko stanje društva i njegove vojne organizacije. 
 

Shema čistog „nacionalnog obrambenog rata” mogla bi na prvi pogled pristajati možda zemlji poput Švicarske. Ali upravo Švicarska nije nacionalna država, a povrh toga ni tipična za današnje države. Upravo njezino „neutralno” bivstvovanje i luksus da može držati miliciju samo je negativan plod latentnog ratnog stanja među velikim vojnim silama koje ju okružuju i sve je to održivo samo dotle dok odgovara takvom ratnom stanju. Kako u svjetskom ratu takvu neutralnost u tren oka gazi imperijalistička komisna čizma, pokazuje sudbina Belgije. Tu se susrećemo specijalno sa situacijom malih država. Upravo klasičan primjer za provjeru „nacionalnog rata” pruža danas Srbija. Ako ikoja država ima po svim izvanjskim formalnim znakovima pravo na nacionalnu obranu, onda je to Srbija. Lišena austrijskim aneksijama svojega nacionalnog jedinstva, ugrožena od Austrije u svojoj nacionalnoj egzistenciji, prisiljena od strane Austrije na rat, Srbija prema svim ljudskim mjerilima vodi pravi obrambeni rat za opstanak, slobodu i kulturu svoje nacije. Ako je njemačka frakcija sa svojim stanovištem u pravu, tada su srpski socijaldemokrati, koji su u beogradskom parlamentu protestirali protiv rata i odbili ratne kredite, pravi izdajnici životnih interesa vlastite zemlje. Uistinu se pak Srbi Lapčević i Kaclerović nisu samo upisali zlatnim slovima u povijest međunarodnog socijalizma, nego su pokazali i oštrinu historijskog pogleda na zbiljske odnose rata i tako svojoj zemlji, prosvjećivanju svojega naroda, učinili najbolju uslugu. Srbija je, svakako, formalno u nacionalnom obrambenom ratu. Ali tendencije njezine monarhije i njezinih vladajućih klasa, jednako kao i težnje vladajućih klasa u svim današnjim državama, smjeraju prema ekspanziji bez obzira na nacionalne granice, i tako poprimaju agresivan karakter. Tako se i tendencija Srbije usmjeruje prema jadranskoj obali gdje treba da preko leđa Albanaca izbori pravu imperijalističku utakmicu s Italijom, o čijem ishodu, izvan Srbije, odlučuju velike sile. Glavno je, međutim, ovo: iza srpskog nacionalizma stoji ruski imperijalizam. Sama Srbija tek je šahovska figura u velikoj šahovskoj igri svjetske politike, i procjena rata u Srbiji koja ne vodi računa o tim krupnim odnosima, o općoj međunarodnopolitičkoj pozadini, mora ostati bez čvrsta oslonca. To se podjednako odnosi i na netom minule balkanske ratove. Gledano posebice i formalno, mlade balkanske države bile su historijski posve u pravu, provodile su stari demokratski program nacionalne države. Ali u realnim historijskim odnosima, koji su Balkan pretvorili u žarište i vjetrometinu imperijalističke svjetske politike, i balkanski su ratovi objektivno bili samo fragment općeg razračunavanja, karika u kobnom lancu onih događaja što su fatalnom nužnošću doveli do današnjeg svjetskog rata. I međunarodna je socijaldemokracija u Baselu bila priredila najoduševljenije ovacije balkanskim socijalistima zato što su oni odlučno otklonili svako moralno i političko sudjelovanje u balkanskim ratovima i raskrinkali njihovu pravu fizionomiju, pa je tako međunarodna socijaldemokracija unaprijed dala smjernicu za stav njemačkih i francuskih socijalista u današnjem ratu.