VANJSKA POLITIKA U MESIĆEVO VRIJEME

Iz knjige uglednog hrvatskog spoljnopolitičkog novinara Tomislava Jakića „Nisam zavijao s vukovima“, Sarajevo, GARIWO, 2013.

Prvo tromesečje  godine 2001. Još traje moje „ vatreno krštenje“ kao savjetnika za vanjsku politiku. Vrijeme je to kada se s Hrvatske podizala tamna koprena koja ju je zakrivala u Tuđmanovim godinama. Promjene su „bile u zraku“ ili - što je još točnije-želja za promjenema osjećala se na svakome koraku. Govorim, naravno, o želji većine, dok je tvrdokorni otpor manjine koja je do tada vladala, pljačkala i bogatila se, bio ne manje prisutan i vidljiv /i ostat će tako cijele prve dvije godine Mesićevog mandata, a manje vidljivo sve do njegovoga kraja/. Kulminirao je taj otpor još prije mojega dolaska u Ured famoznim proglasom skupine generala koje je Mesić po kratkome postupku poslao u mirovinu, poručujući im neka se politikom bave kao civili, ako im je to želja. Vlada je na unutarnjem planu uvela financijsku disciplinu, država je počela plaćati svoje obveze, no očekivlo se – osobito u svijetu – daleko više. I zbog toga smo svi mi – članovi nove ekipe u vrhu države, a kao savjetnik Predsjednika nedvojbeno sam bio njezin dio – bili predmet procjenjivanja, bili smo „pod povećalom“. /.../

Već u prvim razgovorima sa stranim ambasadorima shvaćam kako je jedno od njihovih ne samo standardnih, nego i nezaobilaznih pitanja /i to ne samo u slučaju evropskih ambasadora/ ono o perspektivama dalje normalizacije u odnosima sa Srbijom /tada još Saveznom Republikom Jugoslavijom/ i o stabilizaciji regije, odnosno o ulozi što je Hrvatska u tome može i namjerava igrati. Znam da je Mesićevo jasno stanovište kako tu mora doći do pomaka, ali znam i to da u Vladi za takvu politiku nema čvrstoga saveznika. U trenutku kada sam preuzeo dužnost savjetnika još je postojala, mada praktično na izdisaju, tzv. vanjsko- politčka koordinacija, stvorena početkom godine 2000, koja je zajednički trebala formulirati hrvatsku vanjsku politiku. Bio je to trokut u kojemu su uglovi bili Ured Predsjednika, Odbor za vanjsku politiku Sabora i Ministarstvo za vanjske poslove. Osim šo je oblik koordinacije /barem mene/ neodoljivo podsjećao na vrijeme socijalizma, kada su se o svemu formirala neka zajednička tijela, kakao bi se podijelila, a slijedom toga i zamaglila odgovornost, odmah sam uočio da je Mesić – mada ga Ustav definira kao sukreatora vanjske politike /s Vladom/, u ovome tijelu u manjini. A osim toga, u saborskome su se odboru „bistrile stvari“, koalicijski partneri u Vladi bili su kao rogovi u vreći, a premijer Račan – neodlučan i plašljiv /i tu ću formulaciju morati ponoviti nekoliko puta, jer ga savršeno oslikava/. Nije, dakle, bilo druge nego da Mesić zaigra svoju igru.

Mesić - Koštunica

Tadašnjem beogradskom otpravniku poslova ne jednom sam natuknuo kako bismo željeli napraviti korak dalje u našim odnosima /Milošević je već bio svrgnut, a od novog predsjednika - Koštunice – mada evidentno nacionaliste, ipak se očekivalo, pogotovo u svijetu, da okrene kormilo srpske politike; prvi Mesićev susret s njime u Davosu početkom 2001. protekao je u doslovno ledenoj atmosferi i nakon njega promijenilo se nije ništa/.  Odjeka, dakle, nije bilo, a mi smo – konkretno: Mesić – željeli iskorak. I tako je ostalo sve do službenoga posjeta grčkoga predsjedika Hrvatskoj. Posjet je prošao rutinski normalno, na kraju prvog dana – svečana večera u Uredu predsjednika i za stolom moj mi grčki kolega sasvim očekivano postavi ono standardno putanje: A kako mislite dalje razvijati vaše odnose s Beogradom“? E, kad već pitaš, onda ću Te malo i zaposliti, mislim u sebi, imajući u vidu činjenicu da Atena održava dobre odnose s Beogradom. „Znate“, kažem grčkome diplomati, „mi uporno nudimo Beogradu da napravimo iskorak, na primjer, da formuliramo izjavu o načelima daljega normaliziranja naših bilateralnih oodnosa, ali Beograd ne odgovara“. Grk se zainteresirao. „Mislite li da bi koristilo, kada bismo se mi na neki način uključili“?, pita me. Odgovaram bez razmišljanja potvrdno i on obećava da će vidjeti što može učiniti.

I nije mi se više javio,  on nije, ali netko drugi jest – savjetnik predsjednika Koštunice Petar Lađević, kojega sam kao novinar upoznao u svojstvu člana Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu. Poručuje mi sada preko otpravnika poslova Vladimira Ćurguza kako će rado sa mnom razgovarati u Beogradu. Bilo je to vrijeme, treba podsjetiti, kada još nisu bile ponovo uspostavljene ni telefonske veze između Hrvatske i SR Jugoslavije, prekinute u vrijeme rata, dakle od normale o kojoj su me stalno ispitivali strani ambasadori, bili smo prilično daleko. Istina je, prvi sporazum o normalizaciji odnosa sklopili su još Tuđman i Milošević, ali su se obojica trudili da se normalizacija ni u kojem slučaju ne spusti na razinu običnih ljudi, drugim riječima uspostavili su komunikaciju između institucija /uključujući izravnu telefonsku vezu između njih dvojice/  i - to je bilo to. Sada se tražio korak dalje. I ne samo što se tražio, nego je bio i potreban, a Mesić /on svakako!/ na njega bio spreman. Sjednem i formuliram nacrt, zapravo kostur nacrta izjave dvojice predsjednika, polazeći od toga kako je bolje da u Beograd odem s nečim „opipljivim“, nego da samo razgovaramo.

Mesić se složio s nacrtom:
„Suglasni smo da odnose između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije treba dalje izgrađivati u smjeru pune normalizacije i njihova širenja na svim područjima na kojima za to postoji obostrani interes, s posebnim naglaskom na olakšavanje slobodnog protoka ljudi, roba i ideja, a u skladu sa standardima Evrope koja se ujedinjuje.
Slažemo se u tome da se obje zemlje i njihovi građani na najbolji mogući način mogu, i moraju suočiti s punom istinom o zbivanjima iz proteklog desetljeća striktno primenjujući načelo osobne odgovornosti i krivnje, čime se sprečava svaki pokušaj konstruiranja kolektivne odgovornosti, odnosno krivnje bili kojeg naroda.
Procjenjujemo da je stabilna i demokratska Bosna i Hercegovina, država triju konstitutivnih naroda, koja se gradi na osnovama Daytonskog sporazuma, u trajnom interesu dviju zemalja, ali i cijele regije, te potvrđujemo da Republike Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija nemaju nikakve pretenzije na bilo koji dio teritorija Bosne i Hercegovine“.
Dogovoren je datum mojega odlaska u Beograd. Nikome ništa nisam govorio, znala je – naravno – moja tajnica, znali su moji pomoćnici Anica Djamić i Tomisav Car, a znao je razumije samo po sebi, i vozač s kojim sam krenuo na put. I – savjetnik za nacionalnu sigurnost, Željko Bagić. Kabinetu predsjednika SR Jugoslavije dostavljen je unaprijed registarski broj našega automobila i dobili smo povratnu informaciju da će na „netko“ čekati na granici. I tako, vozimo se prema Beogradu, za mene prvi puta prema Beogradu – u inozemstvu. Granica je u to vrijeme još izgledala doslovno mizerno, rampa i nekakve barake, kontrola dokumenata prošla je bez problema i dok sam se ogledavao oko sebe, prilazi nam čovjek u tamnom odijelu i pita: „Jeste li Vi od predsednika Mesića“? Odgovaram potvrdno, a on kratko kaže: „Vozite za mnom“ i ulazi u poilicijski automobil koji odmah kreće. Mi za njim.
Isključujem mobitel, jer signal HT mreže sam ionako izgubio, i od toga trenutka ni za koga u Zagrebu nisam više dostupan. Uskoro pred nama se ukazuje panorama Novoga Beograda i vozač policijskog automobila uključuje sirenu, kako bi nas što brže provukao kroz prometnu gužvu. Sumnjam da je itko od prolaznika ili vozača na beogradskim ulicama tada primijetio da njihova policija krči put automobili sa zagrebačkom registracijom, mada je to – u tim danima – bila senzacija. Još malo, i zaustavljamo se pred velikim zdanjem nekadašnjeg Saveznog izvršnog vijeća. I tu svi već sve znaju i odmah me vode u kancelariju Petra Lađevića. Nakon uobičajenih ljubaznosti i prisjećanja na naše susrete u Zagrebu, dajem mu naš koncept zajedničke izjave, on ga kratko preleti, diže se i kaže: Dobro, idem ja odmah k Voji, pa da vidimo što će on reći“.  /.../ Nakon nekih petnaestak minuta Lađević se vraća. „Vojo kaže da je u redu, dodao je neke manje stvari, pa Vi vidite i javite nam“. Kratko pogledam papir kojega mi pruža, čini mi se kako su ti Koštiničini amandamani u redu, ali to će ipak Predsjednik procijeniti i odlučiti. Ja ću mu svakako predložiti da prihvatimo. 
Zovu me potom na ručak, u nekadašnji „Hrvatski salon“ /svaka je republika u jugoslovensko vrijeme u zgradi savezne vlade imala „svoj“ salon, uređen na način da je, bilo dekoracijama, bilo izborom slika ili skulptura podsjećao na specifičnosti pojedinih saveznih jedinica/.   /..../
U to vrijeme redovno sam se sastajao s talijanskim ambasadorom, pripremajući prvi posjet predsjednika Italije Hrvatskoj.Znao sam, međutim, da će Mesić još prije toga otputovati u Italiju, na redovni godišnji sastanak skupine srednjoevropsih predsjednika. Pa sam iskoristio jedan od tih susreta s talijanskim diplomatom /koji nikada nije propustio da kaže kako radimo na pripremi „povijesnog posjeta“ predsjednika Ćampija/ da ga upitm kako mu se čini ideja da predsjednici Hrvatske i SR Jugoslavije  koji će biti na srednjoevropskom summitu uprvo tamo pruže opipljiv dokaz o tome kako naši bilaterlani odnosi kreću uzlaznom linijom. „Na primjer“, rekao sam mu, „da u nazočnosti ostalih predsjednika potpišu neki zajednički dokument, neku vrstu pisma namjere o daljoj normalizaciji odnosa“.  /.../

Mesić je, kao što sam i očekivao, prihvatio Koštuničine dopune, formulirao sam – dakle – dopunjeni tekst, uz uvod koji se referirao na sastanak srenjoevropskih predsjednika, preko beogradskog otpravnika poslova poslao u kabinet Koštunice i kada je s te strane došao konačni OK, napravio Izjavu i dao pripremiti prijevod na engleski.   /.../ U to vrijeme diplomatski je zbor već shvatio da Mesić često pravi iskorake na polju vanjske politike koji niti su dogovoreni s vladom, niti su u skladu s njezinim stanovištima /tadašnji ministar vanjskih poslova Tonino Picula, u jednom je interviewu, na primjer, taksativno pobrojao što sve mora biti prethodno riješeno, pa da bi se uopće moglo ići dalje u normalizaciji Zagreb – Beograd, dok je Mesić zastupao gledište da odmah treba postići suglasnost o onome o čemu je to moguće, pa tako postupno stvarati klimu u kojoj će se moći prići i rješavanju krupnijih problema/.  /..../

Račan – Đinđić

Očekivano, reakcija hrvatske Vlade bila je daleko od bilo kakvoga oduševljenja. „Izjava koju je predsjednik Mesić potpisao u Italiji, Vladu ne obavezuje“, izjavio je premijer Račan, demonstrirajući još jednom nedostatak hrabrosti za toliko nužne pomake koje ne samo da je od nas očekivala Evropa, nego su u prvome redu bili u našem interesu. U isto vrijeme demonstriro je i nedostatak političke dalekovidosti, jer – ako već sam nije imao hrabrosti da tako nešto učini, mogao se „sakriti“ iza Predsjednika i prihvatiti njegovu inicijativu. Ipak, u godinama što će slijediti ići će se upravo putem što ga je Mesić trasirao...

Mesićeva regionalna komponenta vanjske politike zasnivala se na čvrstome uvjerenju kako su odnosi Zagreb – Beograd /a to nam je, uostalom, potvrđivala i povjest/ ključni ne samo za bilateralni kontekst, nego za cijelu regiju. S Koštunicom je počelo, mada je s njime išlo teško /on nikada nije uspio pobjeći od svojega nacionalističkog „porijekla“ , a mislim da to nije niželio/. Premijer Đinđić bio je nešto posve drugo. Kada se prvi puta sreo s Mesićem na Evropskom gospodarskom forumu u Austriji, nije oklijevao ni trenutka. Pružio je ruku, srdačno se nasmijao i uputao: „Onda, hoćemo li da normalizujemo odnose između naših zemalja“? Na žalost, političar koji je, uprkos nekim svojim zastranjivanjima u prošlosti, simbolizirao i utjelovljivao onu drugu, bolju Srbiju platio je svoju politiku glavom. Mesić će posjetiti Beograd u vrijeme kada nisam bio u Uredu, a u službenome će posjetu Srbiji, Kosovu i Crnoj Gori boraviti početkom drugoga mandata, kada su mu partneri bili savezni predsjednik Svetozar Marović i srpski predsjednik Boris Tadić.

Mesić – Đukanović

Počelo je, dakle, s pismom crnogorskog predsjednika Đukanovića Mesiću kojim se posve neuvijeno tražila podrška za crnogorsku inicijativu da se hitno raspiše referendum koji bi otvorio put prema osamostaljivanju. Smatrao sam da za to još nisu sazreli uvjeti i da bi takav potez izazvao nove i opasne napetosti u regiji. Predsjednik se složio Ali – trebalo je Đukanoviću nešto odgovoriti. „Slušaj“, kaže mi Mesić, „a kako bi bilo da mi njima pošaljemo jedan non paper s razrađenom idejom neke vrste konfederacije, otprilike onako kako smo mi htjeli reformirati Jugoslaviju prije nego što je Milošević počeo s ratovima“?
„Sadašnje federalne jedinice koje čine SRJ sklapaju ugovor o formiranju tzv. oročene konfederacije.
Ugovor se sklapa na rajanje od pet godina, uz preciziranje modaliteta pod kojima se nakon isteka tog roka obnavlja, odnosno prekida...
Konfederalnim ugovorom precizno se utvrđuju zajednički poslovi, područja koja su u punoj nadležnosti konfederalnih jedinica, kao i način financiranja konfederacije.
’Oročena konfederacija’ omogućava Crnoj Gori da odustane od refernduma, a da pri tome objektivno ne popusti ni pod čijim pritiscima, odnosno da se, iznoseći taj prijedlog, profilira kao konstruktivni faktor mira i stabilnosti na Balkanu“. /.../

Odgovor nikada nije stigao, ali sam „naš“ koncept itekako prepoznao u, doduše znatno razrađenijim, Polaznim osnovama za preuređenje odnosa Srbije i Crne Gore. Dokument je potpisan u Beogradu 14. ožujka /marta/ 2002. Uvjeren sam da je ta Mesićeva intrvencija spriječila opasno zaoštravanje u regiji. Jer da je Crna Gora tada dobila jasnu hrvatsku podršku, vjerojatno bi išla na referendum i odcjepljenje. Kakva bi bila reakcija Beograda, o  tome se može samo nagađati. Istodobno, Mesićev je potez utro put onom kasnijem referendumu, koji će, u promijenjenim uvjetima i uz podršku i nadzor međunarodne zajednice, omogućiti osamostaljenje Crne Gore s kojom će Hrvatska – zahvaljujući hrabroj, jasnoj i javnoj isprici Mila Đukanovića, ali ne manje i Mesićevim nastojanjima i otvorenosti – uspostaviti upravo uzorne odnose, usprkos tome što su neka pitanja iz sklopa bilaterale ostala neriješena.

Mesić – Tadić

Boris Tadić, tada još predsjedinik federalne jedinice Srbije, činio se, prigodom Mesićevog službenog posjeta godine 2005, idelanim partnerom. Srdačan u ophođenju, ugodna pojava, izvrstan govornik, zastupa stanovišta koja se samo poželjeti mogu. Pratio je Mesića ne samo na susret s Hrvatima u Vojvodini, nego i sa Srbima, izbjeglima iz Hrvatske /koji su živjeli u mizernim uvjetima i kod kojih je, doslovno minutu prije dolaska dvojice predsjednika, sa zida trebalo skinuti sliku četničkoga vođe Draže Mihajlovića/. Ni u jednoj, ni u drugoj prilici Tadić nije izrekao ni jednu riječ koja bi navodila na sumnju u njegovu iskrenost, ili u njegovu evropsku orijentiranost. Mada, moram reći, neki moji novinarski kolege iz Srbije upozoravali su me od prvoga trenutka: „Nemojte se zanositi. Nema razlike između njega i Koštunice“. Toga ću se ne jednom sjetiti kada će biti formirana Državna komisija za istraživanje okolnosti ubojstva Draže Mihajlovića i započet proces – formalno na zahtjev njegovoga unuka – sudske rehabilitacije četničkoga vođe, kao „žrtve komunizma“.
Nisam tada takva upozorenja ozbiljno shvaćao, smatrali smo da smo - a koristili smo u tome i podršku nevaladinih organizacija , poput Igmanske inicijative – na pravome putu i da za dugoročno stabiliziranje i normaliziranje  imamo napokon pravoga partnera. Prilika da se takva politika osnaži pružila se i kod obilježavanja stote obljetnice rođenja Nikole Tesle, velikoga znanstvenika, Srbina iz Hrvatske kojega je Tuđmanova Hrvatska pokušala gurnuti u zaborav, a kojega je Mesić htio iskoristiti kao sponu za ponovno uspostavljanje što normalnijih odnosa s Beogradom. Suvišno je i reći da /ni/ u tome nije imao podršku Vlade /sada već HDZ-ove/. Najbolje se to vidjelo prigodom proslave u Smiljanu, kada se naš Protokol u posljednjem trenutku našao na grdnim mukama, jer je premijer Sanader kategorički odbio da sjedi pokraj Tadića.  /.../
Apsolviran je potom i Tadićev službeni posjet Hrvatskoj – uz ocjenu delegacije iz Beograda kako nigdje nisu čuli da se tako dobro izvodi njihova himna „Bože pravde“ /“Hej, Slaveni pripadali su tada prošlosti/, kao i posjet Kninu i okolici, gdje smo, na obostrano zadovoljstvo, od tamošnjih Srba mogli čuti izjavu kako nikada nisu očekivali  da će dvojicu predsjednika moći pozdraviti u svojoj sredini. Potpisana je i nova izjava o međusobnim odnosima.... Odgovarajući na inicijativu skupine nevladinih organizacija iz Hrvatske, BiH, Crne Gore i Srbije /Igmanska inicijativa/, a uz svesrdnu podršku predsjednika Mesića, vlade u Zagrebu i Beogradu donijele su odluke o vremenski ograničenom uzajamnom ukidanju viznoga režima /što će se kasnije u tišini produljivati/.
Gospodarska suradnja što ju je još prije 2000. inaugurirao predsjednik Hrvatske gospodarske komore Nadan Vidošević, odlaskom u Beograd u pratnji nekoliko stotina direktora hrvatskih tvrtki, napredovala je, doduše jednoismjerno, jer tvrtke iz Srbije nisu uspijevale uhvatiti korjena u Hrvatskoj. Proces povratka izbjeglih Srba polako je tekao /a kada se dogodio prvi veći incident u kojemu su cilj bili srpski povratnici, Mesić je, prvi i još istoga poslijepodneva, bio na terenu da demonstrira podršku politici povratka/, na Jadran su počeli ponovo dolaziti turisti iz Srbije – bilo je usamljenih ispada protiv njih, ali proces normaliziranja odnosa između Hrvatske i Srbije kao da je nezadrživo napredovao. Tako je izgledalo, tako smo mislili, ali tako nije bilo. Kamen spoticanja postalo je Kosovo i na pitanju Kosova zapelo je, barem na razini političkog dijaloga na najvišoj razini, sve ono za što smo se nadali da je već posalo nepovratno. A nije trebalo tako biti./..../
Pregovori Beograda i Prištine pod nadzorom međunarodne zajednice i uz „pomoć“ finskog pregovarača Martija Ahtisarija počeli su, a to ću jednom prilikom otvoreno reći i zamjenici američkog ambasadora u Zagrebu, na pogrešan način – nije se, naime tražilo rješenje oko kojega bi se mogle složiti obje strane, nego se „znalo“ od prvoga dana da će rezultat tih pregovora biti proglašenje neovisnosti Kosova... S druge strane Srbi se – sve do trenutka kada je očito bilo prekasno za bilo što – nisu trudili ni pokazati volju da istinski pregovaraju, njihovo je stanovište bilo: Kosovo pripada Srbiji i o tome se nema šta pregovarati.  /.../
Mesić je s Tadićem više puta o tome razgovarao /sretali su se i namarginama međunarodnih skupova/ i nije ni jednom prigodom ostavljao ni najmanje sumnje da će Hrvatska, proglasi li Kosovo neovisnost, novu državu priznati. Predsjednik Tadić je toga ne samo bio svjestan, on je također bio svjestan, čuo sam iz njegovih ustiju, i toga da je Kosovo za Srbiju definitivno izgubljeo. U to vrijeme Mesić je počeo propagirati, što je njemačkoga ambasadora oduševilo, primijenjenu formulu odnosa između dviju njemačkih država /dakle:prije ujedinjenja/ kao model za buduće odnose između Srbije i neovisnog Kosova . Formula je bila vrlo jednostavna: Srbija neće Kosovo priznai kao inozemstvo, ali će s njime uspostaviti odnose na način koji će omogućiti normalnu komunikaciju na svim područjima. Budimir Lončar uporno se užasavao od te ideje, pozivajući se na svoje iskustvo iz vremena  kada je bio jugoslovenski ambasador u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj /.../ ali iz razgovora sa stranim ambasadorima vidio sam da Mesićeva ideja nailazi u najmanju ruku na interes, a kod nekih i na otvoreno odobravanje.

Dan prije proglašenja neovisnosti Kosova Mesić razgovara telefonski s predsjednikom Tadićem. Sjedim uz njega u kabinetu. Predsjednik je ukjlučio zvučnik na telefonu i jasno čujem glas predsjednika Srbije. „Stipe, molim Te, samo jednu stvar. Nemojte biti među prvima koji će priznati Kosovo“, kaže Tadić. Mesić odgovara da Hrvatska neće žuriti /čega se zajedno s premijerom Sanaderom i držao, pa je Hrvatska  priznala Kosovo tek mjesec dana nakon proglašenja neovisnosti/. No on nastoji iskoristiti i ovu priliku da bi „prodao“ svoju njemačku formulu. Tadić odgovara: „Možda je to zaista poslednje rešenje“.

Zahlađenje

Tadić će ući u izbornu kampanju igrajući na kartu nacionalizma i Kosova, dobit će izbore s uvjerljivom većinom  i – promijenit će se.  A možda ćemo tek tada upoznati Tadića kakav je uistinu bio. Tek povremeni susreti Mesića i Tadića na marginama međunarodnih okupljanja protjecli su od tada ponekad u glumljeno ležernoj i srdačnoj atmosferi /čak bi se i poljubili/, ponekad vidljivo hladno. Naravno, Srbija je povukla svojega ambasadora iz Zagreba nakon što je Hrvatska priznala Kosovo i – naravno – vratila ga je nakon pola godine nakon toga, a da se u našim odnosima ništa nije promijenilo. Odnosno – jest. Postajali su, na razini šefova država sve hladniji. Tadić bi povremeno pozvao u Beograd na ručak i razgovor posebnig savjetnika Budimira Lončara s kojim ga je vezalo poznanstvo još iz davnih dana i Lončar bi se s tih sastanaka uvijek vraćao umjereno optimisičan, s porukom kako je Tadiću stalo do odnosa s Hrvatskom, ali kako se Hrvatska ni na koji način ne bi trebala  /više/ eksponirati u stvari Kosova, te kako atmosferu u regiji svojim neodmjerenim izjavama kvari šef diplomacije Vuk Jeremić, ali eto, Tadić je odlučio uzeti stvari u svoje ruke i s regionalnom politikom, što znači i s odnosima s Hrvatskom, bavit će se od sada isključivo njegov ured. To se nikada nije dogodilo. /.../

Bretislav Kovarik/ Češka

U Zagrebu, na sastanku Igmanske inicijative, Mesić je izravno apostrofirao odnose Hrvatske i Srbije:
„Ja također ne mogu zatvarai oči pred činjenicom da su odnosi između Hrvatske i Srbije u stagniranju. Ne poričem, svi kanali komuniciranja  i dalje su otvoreni, ali u njima nema ništa.“
Ubrzo nakon tog govora, dvojica su se predsjednika susrela u Varšavi na proslavi obljetnice proglašenja Poljske republike. Ovoga puta Mesić se opredijelio za „hladni“ pristup, pa je samo laganim naklonom glave pozdravio Tadića. Ovaj je, međutim, imao potrebu da pokaže prijateljstvo, pa je Mesića uhvatio pod ruku, povukao u stranu i obratio mu se gotovo dramatično: „Čujem da si rekao kako su naši kanali kominiciranja prazni. Stipe, to nije dobro, pa sve što je od naših odnosa ostalo, to je naše prijateljstvo. Ako i toga nestane, na čemu ćemo ostati“? Dalje nisam čuo jer sam se odmaknuo na pristojnu razdaljinu, no nikakvih rezultata ni nakon toga razgovora u Varšavi nije bilo. Saznalo se, međutim, kako je Tadić u uskome krugu izjavio da Mesić pripada prošlosti, da se na njega ne treba obazirati /Vuk Jeremić će to kasnije varirati na mnogo grublji, bezobzirniji, bezobrazniji i eksplicitniji način/ i da jednostavno treba sačekati njegovoga nasljednika, no – ipak – s Mesićem kao Predsjednikom sastat će se još jednom potkraj godine 2009. na Klimatskom summitu u Kopenhagenu.
Taj posljednji susret bio je zanimljiv zbog jednoga detalja. Mi smo u to vrijeme već bili fiksirali datum Mesićevog službenog posjeta Kosovu /i s time smo zavlačili punu godinu dana bezuspješno čekajući Tadićev posjet Zagrebu kojega je on tri puta najavljivao, dva puta otkazao, a treći – odšutio i umjesto u Zagreb otišao u Ljubljanu. Dogodilo se dijelom i zbog moje nepažnje, da je Mesić trebao boraviti u Prištini upravo na dan pravoslavnoga Božića  i dio srpske političke elite i medija to je interpretiralo kao dodatnu provokaciju, mada takve namjere s naše strane definitivno nije bilo. I sada, u Kopenhagenu, Tadić je pledirao da se posjet pomakne, što je Mesić spremno prihvatio, no onda je predsjednik Srbije dodao nešto što me u prvome trenutku zaprepastilo, a potom, kada sam bolje razmislio, došao sam do zaključka kako i nije riječ o nečemu iznenađujućem. Načeo je temu prijevoda tzv. pravne stečevine Evropske unije, golemoga materijala što ga je Hrvatska pripremila, uz nemali trošak, za potrebe svojih pristupnih pregovora s EU, a koji bi - zbog velike bliskosti jezika – itekako dobro došao većini zemalja bivše Jugoslavije /koje redom imaju evrpske aspiracije/ i kojega smo mi, da bi stvar bila bolja, već mjesecima tim zemljama javno obećavali. „Stipe, ako nam date taj prevod, putuj u Prištinu i na Božić, nemam ništa protiv“, rekao je Tadić. Baš tako. Vezana trgovina: Božić za prijevod, ili prijevod za Božić, kako se kome sviđa. /.../
...Potkraj Mesićevog drugog mandata, u odnose Zagreb – Beograd uplao se već dobrano i premijer Republike Srpske, Milorad Dodik, kojega je zbog njegovih ponavljanih prijetnji referendumom kojim bi on taj entitet  izdvojio iz Bosne i Hercegovine i tako zapravo razbio tu susjednu državu, Mesić s mnogo razloga proglasio za nastavljača politike Slobodana Miloševića. No Mesić je išao i korak dalje i svakoga bi svojega sugovornika , uključujući napr. i dražavnoga tajnika Vatikana, dan uoči njegovoga susreta s Tadićem, upozoravao kako ključ problema nije ni u Sarajevi ni u Banja Luci, nego u Beogradu, zbog sve očitije podrške što ju je Dodik dobivao iz Srbije.   /.../
Na inauguraciju novoga predsjednika Ive Josipovića Tadić neće doći, nakon što mu je propao pokušaj da ucjenom oko svojega dolaska minira dolazak predsjenika Kosova, ali s Josipovićem će se ipak ubrzo sastati – neformalno – najpre u Opatiji, a onda još nekoliko puta i opet jednom, šarmirati /nove/ sugovornike svojom srdačnošću i blagorječivošću, istim onim osobinama što ih je Mesić upoznao „u svoje vrijeme“. Josipović će maksimalno zaigrati na kartu prijateljstva s Tadićem, posjetit će čak i Dodika, dati se od njega ispratiti ispraznim obećanjem-pozivom:“Neka se ljudi vrate“, izjaviti potom da je Dodik izvršio sve što mu je obećao /objektivno – ništa!/ te primiti nagradu za svoju politiku od banjalučkih novina za koje su i vrapci na grani znali da su pod potpunom Dodikovom kontrolom.
Ironija je da je regionalna politika predsjednika Mesića na kraju njegovoga mandata,

a pogotovo nakon toga, dovedena u pitanje upravo na svojem najčvršćem osloncu, odnosima sa Srbijom, ali činjenica je da Mesić nije mogao postupati drugačije, no što je postupao. Svoju je poziciju jasno, da jasnije ne može biti ocrtao u oproštajnoj poruci što ju je na kraju mandata uputio predsjedniku Republike Srbije. Bilo je nekih pedesetak takvih poruka, mnogi su državnici, poput američkog predsjednika ili glavnoga tajnika UN na njih odogovorili. Tadić nije.

Izbor i obrada: O. Rusovac