PREDLOG ZA PREVODJENJE

ISTRAŽIVANJA O DELIBERATIVNOJ DEMOKRATIJI

Jurg Steiner, The Foundations of Deliberative Democracy – Empirical Research and Normative Implications, Cambridge University Press, 2012

Jurg Steiner je profesor emeritus na Odsjeku za političke nauke na Univerzitetu Bern i Univerzitetu North Carolina. Kao koautor pojavljuje se u izdanjima knjige 'Deliberative Politics in Action' (Cambridge, 2005) i udžbenika European Democracies (8. Izdanje iz 2012.) Knjiga 'The Foundations of Deliberative Democracy' predstavlja značajan pristup studijama demokratije i političkog ponašanja ljudi u slučajevima odlučivanja, bilo u esperimentalnim uvjetima ili uvjetima odlučivanja o pitanjima od javnog interesa. Steiner balansirajuće pluta između normativnih uvida u mogućnosti ostvarenja deliberativnog procesa i njihovog empirijskog propitivanja, analiziranja i ekstrapoliranja određenih teorijsko-normativnih pouka. Za razliku od Habermasa ili Rawlsa, Steiner ne želi da poentirajući na filozofsko-deskripcijskim konfiguracijama mogućnosti deliberativne demokratije izostavi njeno empirijsko-praktično vatreno krštenje upravo smatrajući kako je vrijednost snage argumenata u vita contemplativa dovoljan razlog za njeno afirmiranje u vita activa.
Knjiga se sastoji osim uvoda od jedanaest poglavlja. Uvod počinje sa aristotelijanskom filozofskom inicijacijom deliberativnog modela, otvarajući glavna pitanja, kao, pod kojim okolnostima norme i vrijednosti koje preferiraju deliberativni teoretičari mogu biti stavljene u praktični život? Deliberacija kao vagajuća, rasvjetljavjauća i argumentirajuća pozicija ne samo da prevazilazi hladni ekonomizam teorije racionalnog izbora već otvara politiku kao djelatnost foruma, tendirajući njenoj što većoj otvorenosti.
Prvo poglavlje koje nosi naziv 'Citizens participation in deliberation' otvara suštinu problema demokratije, pitanje uključenosti i isključenosti. Steineru je važan Habermasovski ideal uključenosti svih koji se tiče određena politika, ali je odlučan da instrument deliberacijskog foruma nazvan 'mini public' ne pretvori u torturu participacije dopuštajući da ljudi koji ne mogu pratiti sveuključivalački ideal iz bilo kojeg razloga moraju ostati društveno nestigmatizirani budući da je individualna autonomija osnovni zahtjev svake deliberativne demokratije.
Drugo poglavlje, ''Racionality and stories in deliberative justification'', pokušava da pronađe normativni balans za empirijski stimulans deliberativne produktivnosti. U klasičnoj deliberativnoj teoriji lične priče se isključuju kao deliberacijski opravdan razlog u argumentiranju određenog prolema. Ali Steiner insistira da u određenim situacijama lične priče mogu pokrenuti ili stimulirati nivo deliberacije te stoga ne smiju biti apriori isključene kao 'neracionalan' argument. Korištenje ličnih iskustava treba biti razborito korišteno kako bi se dobilo najviše iz istih istovremeno zaobilazeći ih u onim slučajevima kada bi mogle da smanje ili destruiraju deliberativni dijalog.
''Common good and self-intrest in deliberative justification'' kao treće poglavlje pokušava da nađe one vrijednosti koje se ispoljavaju bilo kao lični interes ili kao izjave općeg dobra a koje ljudi na sutinskom nivou stvarnih životnih potreba mogu uvažiti kao one u interesu svih. Zbog toga treba istaći kako za autora ne postoji jedno 'opće dobro' niti je lični interes isključiti apriori dobro. Naprotiv svim interesima treba dopustiti da uđu u delibarativni diskurs osim onih koji rušeći deliberativni minimum odbacuju mišljenja drugih.
Četvrto poglavlje naslovljeno ''Respect in deliberation'' insistira na tome kako je poštovanje ličnog integriteta osobe ključni element dobre deliberacije. Ipak argumentiranje koje počiva na teološkim-ideološkim dogmama ili nekritičkom pristupu samoj vrijednosti deliberacijskih postavki narušava sam deliberativni duh propitivanja, te stoga ga treba pre-ispitati.
Peto poglavlje govori o ''Public openness of deliberation'' ističući važnost Habermasovog argumenta da deliberacija znači otvorenost i transparentnost kao forma legitimnosti procesa donošenja odluka. Apsolutna otvorenost svjestan je Steiner nije niti moguća niti svrsishodna u svim aspektima procesa donošenja odluka ali je kombinacija referenduma i mini-javnosti uz dostupnost važnih informacija za građanina, način na koji se deliberacija može ostvariti uz zadržavanje efikasnosti sistema istovremeno.
Poglavlje šest ''Force of better argument in deliberation'' ističe vrline teorijske perspektive boljeg argumenta ali prije svega određuje na osnovu empirijskih analiza eksperimenata u Kolumbiji kategorijske idiome onoga što bi bila svrha argumentiranja. Sama mogućnost da se prizna vrijednost argumentacije drugih čak i kada se s njom ne slažemo po Steineru je važan dokaz, koji pravi razliku između ekskomunikacije i deliberacije. U političkom odlučivanju ne treba isključiti niti konsenzus koji je jako bitan kod riješavanja problema ni pravilo većine u odlučivanju koje je po autoru bolje kod analize pretpostavljenih kretanja, ili općih, okvirnih djelovanja jedne politike.
Peto poglavlje, analizirajući jako bitan element iskrenosti nosi naziv ''Truthfulness in deliberation''.  Empirijski i teorijski pokazujući rascjep u teoretiziranju i mogućnosti mjerenja iskrenosti u deliberativnom procesu. U empirijskim istraživanjima pokazano je i kako postkonfliktna društva imaju manji nivo percipirane iskrenosti učesnika u eksperimentima. Potvrđujući načelno vrijednost stremljenja ka iskrenosti u diskusiji jasno je kako zahtjev za apsolutnom iskrenošću može ugroziti sam proces deliberacije.
Poglavlje osam ''Deliberation in the media and the Internet'' prati Habermasov medija kao osnove civilnog društva u procesu informisanja i oblikovanja političkih pitanja. S druge strane pozitivnog ideala postoje negativne tendencije tajkunizacije medijskog prostora i njoj imanentne opskurizacije informacije. Internet je u ovom slučaju pozitivniji od novina, radija i televizije budući da omogućava pluralizaciju javnog prostora kao osnovnog kotača deliberacijske politike.
U poglavlju devet, ''Favorable conditions for deliberation'' Steiner insistira kako ne postoji '...čarobna kugla...' (Steiner; 2012:217) uslova koji dovode do uspješnog procesa deliberacije. Određeni pokazatelji poput morala empatije, visoko obrazovanih i žena kao više naklonjenih deliberaciji postoje ali daleko od toga da se mogu izlistati uvjeti koji dovode do uspješnog deliberativnog procesa. Čak šta više neke ne-deliberativne aktivnosti kao protesti nekada mogu dati bolje rezultate dok postoji veliki broj otvorenih pitanja produktivnosti deliberativnog procesa.
''Favorable consequences of deliberation'' kao deseto poglavlje traži smisao deliberativnog procesa u njegovim opravdavajućim posljedicama. Habermas kaže kako deliberacija općenito popravlja kvalitet u procesu odlučivanja ali postoje i ograničenja budući da nije isto organizirati mini-javnosti na nivou Evropskog parlamenta ili na nivou lokalne zajednice. Steiner smatra kako učenje deliberacije treba da krene sa školama kako bi se pojedinac socijalizirao u što deliberativnijeg građanina, uključenog u javni život, tolerantnog i sa respektom za drugačije mišljenje.
Jedanesto poglavlje ''The praxis of deliberation'' pokušava da izgradi vjeru u deliberativnu demokratiju  kao koncept sa realnim ograničenjima ali i prednostima a ne jednu utopijsko-ntelektualnu naraciju. Propituju se mnoge prednosti deliberacijskog procesa ali i njegove mane da bi se na kraju knjige Steiner vratio u osnovnu školu praktično svodećii je na izbor između hladne kompetitivne izobrazbe i deliberativnog pristupa socijalizaciji djece.
Nakon školskog časa deliberacije autor nam nudi u dodatku najnoviju verziju 'Discourse Quality Index' kao empirijko-metodološkog alata u propitivanju nivoa deliberativnog diskursa koji je svoju primjenu našao u Kolumbiji, Bosni i Hercegovini, Belgiji i Finskoj.

Ova knjiga ima izuzetan značaj budući da pokušava premostiti jaz jednog intelektualnog koncepta u društveno primenljivu teoriju sposobnu da obogati proces donošenja odluka novim.

Adnan Tatar