Pojmovi i pojave

Pripadnost

            Pripadnost je čovjekova vezanost za određene vidove društvene stvarnosti. Manifestuje se aktivnim sudjelovanjem ili samo ispoljavanjem simpatija. Sadrži u sebi vrijednosni sud. Tim činom pojedinac svoja svojstva i osobenosti prenosi na drugoga. Posebno je složena pripadnost udruženjima i organizacijam čiji je cilj usmjeravanje razvoja društva.
            Savremeno društvo je razjedinjeno, razdrobljeno; razdiru ga brojne protivurječnosti. Položaj pojedinca u društvu je nesiguran, nestabilan, neizvjestan; egzistencija je svedena na preživljavanje. Jedinka nema siguran oslonac. U takvim uslovima javljaju se brojni spasioci (stranke, sekte, pokreti) koji nude izlaz iz krize i popločan put u bolju budućnost. Dilema je: kome se prikloniti, kome pripadati? Pripadati znači vezivati se za nešto (ideju, pokret). Koliko tim vezivanjem gubimo od svoje slobode?
            Treba li pripadnik da djeluje po diktatu onoga kome pripada ili po nalogu sopstvene savjesti? Koliko se time čovjek poistovjećuje sa predmetom pripadanja? Koliko gubi od svoje autentičnosti?. „Od danas ti više ne pripadaš sebi već organizaciji SKOJ-a.“ Ovim riječima Stanoje Brajović opisuje svoj prijem u Savez komunističke omladine Jugoslavije (S. Brajović: Đe god sam bio mogu da se vratim, 2008, 41).
            Ono čemu pripadamo (partija, vjerska zajednica) obično je dio društvene stvarnosti. Pripadanjem pripadnik postaje dio dijela. To znači svođenje čovjeka na dimenzije koje su preuske za njegove stvaralačke potencijale. Šta je sa cjelinom čovjekovog bića? Pripadanjem čovjek svoju univerzalnost svodi na dio dijela.
U savremenom svijetu pripadnost je postala mjera vrednovanja. Koliko čovjek vrijedi zavisi od toga kome pripada. A pripadnost je vezanost; sloboda je istisnuta, potisnuta, izgubila je važnost. Biti znači pripadati. Iz pripadnosti se rađa odanost, iz odanosti poslušnost, iz poslušnosti pokornost. A sve to vodi do gubitka ličnosti.  Čovjek nije u mjeri u kojoj jeste pripadnik. Čovjek je prije svega slobodno biće. Problematična je sloboda onih koji pripadaju nekome. Čovjekova suština se ne iskazuje pripadanjem, već postojanjem, slobodnim djelovanjem. I kako je primijetio Slobodan Tomović: „Pripadnik stranke živi u uvjerenju da misli svojom glavom i da je slobodan. Gubi iz vida da mu atribut pripadanja oduzima pravo na oboje.“ (S. Tomović: Kroz svijet ideja, 2005, str. 19)
Iz potrebe da se pripadnost pokaže i dokaže  nastali su mnogobrojni simboli: značke, bedževi, grbovi, zastave, razni predmeti religijskog sadržaja. Spoljni dokaz pripadnosti najviše govori o tome da sa samom tom pripadnošću nešto nije uredu. Istinska pripadnost nastaje iz unutrašnjih poriva i ubjeđenja i ne dokazuje se spoljašnjim ukrasima.
Čovjek svojom suštinom pripada ljudskom rodu, sve ostalo je parcijalnost i za kratkotrajnu upotrebu.
             

Nikola Racković