Priče o hrabrim ljudima u neljudskim danima (2)

U  novembru 2013. godine Fond za humanitarno pravo je obilježio 21 godinu postojanja i rada, osnovan pod motom da “svaka vlada preuzima odgovornost za djela i nedjela svojih prethodnika, a svaka nacija za djela i nedjela iz svoje prošlosti”.
Nataša Kandić tada okuplja ekipu istraživača koji na terenu počinju prikupljati podatke o kršenjima ljudskih prava, svjedočenja žrtava i njihovih porodica, izjave predstavnika vlasti – svih koji će poslije postati relevantni svjedoci silnih zlih zbivanja na mjestima sukoba – i u novembru 1992. godine osniva Fond za humanitarno pravo.
Ovo je priča o tome kako je bilo i tko su bili ljudi u neljudskim danima.

Nora Ahmetaj

Tu dolazimo i do Kosova.
„Bila je godina 1996., tri godine otkako nas je Miloševićev režim isterao iz škola i sa fakulteta, a naši roditelji izgubili posao. Tada sam počela da se pitam šta će biti sa političkom situacijom na Kosovu i kako dalje...
Bilo je to vreme kad su mladi napuštali Kosovo, otišla je i većina mojih prijatelja. Nisam bila baš sigurna da i ja želim da odem, ali sam znala da moram nešto uraditi da bi se stanje promenilo, postalo bolje. Možda je to tada izgledalo idealistički, no iz današnje perspektive mi se to čini nekako normalno, budući da sam imala svega 26 godina”, priča Nora Ahmetaj.
Bilo je to vrijeme, sjeća se, kada je sloboda kretanja bez lične karte unutar i izvan grada bila onemogućena, kada je u selima i drugim kosovskim gradovima policija tukla i hapsila ljude, navodno zbog sakrivenog oružja. U školama je vladao apartheid, jer su osnovne škole bile podijeljene, a albanska i srpska deca nisu se sretala, jer su ih dijelili zidovi sagrađeni unutar škola.

“Mi smo, tako, bili deca bez škole, a naši roditelji bez posla”, najkraći je opis situacije. Norina sestra je tada istraživala kršenje ljudskih prava za, tada najveću, nevladinu organizaciju Odbor za odbranu sloboda i prava na Kosovu. Iz njenog istraživanja je shvatila da je na terenu stanje strašno teško, jer Albanci nisu bili samo maltretirani po policijskim stanicama, nego su bili i ubijani. U tom trenutku je iznenada došao poziv Fonda za humanitarno pravo: tražili su nekoga na Kosovu tko bi istraživao i izbliza pratio kršenje ljudskih prava. Tog ljeta je počela istraživati za Fond u Prištini: “Sećam se da sam skupljala informacije iz prve ruke i danas znam da sam kroz taj posao više dobila, nego dala od sebe”. Istraživali su stanje u osnovnim i srednjim školama, a u isto vrijeme se bavila i Albancima koji su silom bili vraćeni iz zapadnih zemalja, a tamošnja srpska policija ih je maltretirala i oduzimala im dokumenta i putne isprave.

Milena Pavlović Barili Žena sa španskim češljem, 1933.

S vremenom se stanje pogoršalo, počeli su napadi na policijske stanice, a na regionalnim putevima Kosova sve je više bilo policijskih punktova.
Samim time se i njihova sloboda kretanja pogoršala, što je pogoršalo i uslove za istraživanja 1997. i 1998. godine – bile su to najgore godine, situacija je postala još gora, jer su se tada bavili masovnim ubojstvima kao stalnom temom. Tih godina se povećao i broj zaposlenih u Fondu, jer nije bilo dovoljno istraživača da pokriju cijelo Kosovo, a tada je i UČK (OVK) izašao na otvoreno, dok je srpska policija harala na terenu. 
“Meni je 1998. godina ostala najviše u pamćenju zato sto sam najviše vremena provela na relaciji između sela u kojima se najviše ratovalo i Beograda. Čudna relacija, ali ja sam uspevala da uđem u mesta gde je inače bilo teško ući, valjda zbog tog iskrenog odnosa koji sam gradila sa žrtvama i zbog pravih informacijama koje smo prosleđivali medijima i raznim relevantnim institucijama. To nam je omogućavalo da ulazimo i na teritorije koje je kontrolisala UČK”, kaže Nora, dodajući da su im žrtve bile prioritet, željeli su da se što više čuje njihov glas. Informacije su u javnost plasirali na temelju vrlo preciznih, dobro napisanih izveštaja i analiza. Takav profesionalni i istiniti pristup je učinio da strane zapadne vlade na temelju njihovih izveštaja sa terena donesu neke važne odluke.
“Godina 1998. ostaće u mojim mislima zauvek. Tada sam – vrlo često sama – istraživala najstravičnija kršenja ljudskih prava, skoro sva masovna ubistva”, pa nabraja: Glođane, Poklek, Glogovac, ubistvo porodice Jašari u Prekazima, ubistva u selima Dreničkog područja, u pograničnom pojasu između Dečana i Albanije, u Đakovici, Peći, Prizrenu, Orahovcu, masovna ubistva u Donjem i Gornjem Obrinju, kidnapovanje Albanaca i Srba sa Kosova... Posljednji slučaj na kojem je tada radila bio je ‘slučaj Račak’ u januaru 1999. godine, prije početka bombardovanja”.
Te iste 1998. godine sa koleginicom Marijanom istraživala je otmice Albanaca i Srba. Bilo je vrlo opasno kretati se po kosovskim selima i gradovima i danas kad se sjeća tih dana, kaže, ni sama više ne zna kroz što su sve prošle da bi došle do prave infomacije. Sjeća se i kad je prvi i jedini put morala da laže u Glođanima da radi za lokalne medije da bi izbjegla maltretiranje naoružanih seljaka, jer su vrlo često mještani sela ili naoružani ljudi mislili da svi istraživači ili novinari rade za strane agencije, UDBU, ili su pak nelojalni kauzi oslobođenja Kosova!
“Kad je počelo bombardovanje, ozbiljno sam se uplašila za sopstveni život. Nataša je ta koja me izvukla iz Prištine”, kaže Nora, zajedno su otišle najprije u Beograd, pa onda u Crnu Goru, gdje je ona nastavila s radom za Fond i pratila izbjeglice sa Kosova.
“Kad sam 12. juna 1999. godine ušla na Kosovo sa severa Albanije sa NATO-trupama, nešto je ostalo zauvek u mojim očima i mojoj memoriji: to su konvoji Srba koji su se spremali da napuste Prizren, do tada najmultietničkiji grad na Balkanu. Taj prizor se iz mog sećanja neće izgubiti nikada. Pitala sam ih zašto moraju otići, govorila koliko je teško napustiti kuću, jer sam to sama iskusila i znala koliko je bolno. Nije mi do tada nikada palo na pamet da će pojedini Albanci uzeti zakon u svoje ruke, ubijati Srbe, oduzimati im imovinu i terati ih da napuštaju svoje kuće.
Iako sam od 1999. do 2005. godine bila van Kosova, pitanje revanšizma me pratilo dosta dugo, teško je shvatiti što to tera pojedince da se neljudski ponašaju i uzimaju pravdu u svoje ruke. Vrlo je teško nositi na sebi pečat etničke pripadnosti, ili deliti isti identitet sa kriminalcima”, kaže danas Nora.

Bekim Blakaj

Jedan od ključnih ljudi Fonda za humanitarno pravo Kosova – osnovanog u maju 1997. godine – Bekim Blakaj, priča o tome kako se uključio u cijelu priču. U trenutku kad je osnivana kancelarija Fonda na Kosovu, on je bio u Beogradu, gdje je studirao organizacione nauke. Zbog studentskog života, sjeća se danas povodom 20-godišnjice Fonda, ali i nastojanja da pokrije troškove studija radeći nešto usput i povremeno, bio je sasvim isključen iz političkog života. Vijesti nije uopće pratio, kaže, a rijetko je odlazio i na Kosovo da se vidi sa porodicom i prijateljima i o svemu što se događa imao je tek površne informacije. „Za sve to vreme nisam o Fondu znao skoro ništa, nisam znao čak niti to da Fond ima svoju kancelariju i u Prištini. Jedino sam od svojih prijatelja čuo za Natašu Kandić, pričali su da je ona jedna hrabra žena koja je stala u odbranu ljudskih prava“, sjeća se danas Bekim, koji do maja 1999. godine nijednom nije razmišljao da će baš on postati neko kome će pomoć Fonda i Nataše Kandić „biti od životne važnosti“. Ali: „Naime, 13. maja 1999. godine, ja sam uhapšen sa još trojicom Albanaca, od strane Resora državne bezbednosti u stanu u kojem sam živeo u Beogradu. Držani smo u prostorijama jedne beogradske policijske stanice 26 dana, a potom smo prebačeni u Centralni zatvor. Tek nakon što sam dobio optužnicu saznao sam da sam optužen za pripremu dela terorizma. Tokom mog boravka u Centralnom zatvoru po prvi put sam doživeo, u pravom smislu reči, šta znači da neko stane u odbranu tvojih prava kada si bez nade i kada te svi oko tebe doživljavaju kao neprijatelja. To je bio Fond za humanitarno pravo, koji mi je poslao materijalnu pomoć: paket sa hranom, uplatio mi je dnevne novine i obezbedio mi je advokata. Tada sam se ponovo osećao kao ljudsko biće”, svjedoči Bekim, prisjećajući se da mu je jedna jedina poseta porodice omogućena zato što je Fond bio uporan u tome da na to ima pravo. Bekim Blakaj oslobođen je političke optužnice za terorizam, uz pomoć Fonda, kako napominje, u oktobru 2000. godine i tek je tad, vrativši se u Prištinu, saznao da Fond ima kancelariju u Prištini; otišao je da  se zahvali Nataši Kandić za ono što je učinila za njega i njegove prijatelje. Uslijedila je ponuda da radi za Fond, odmah je pristao i danas kaže da je tek tada saznao čime se sve Fond bavi i danas je, 12 godina poslije toga, “uz veliko zadovoljstvo” deo tih aktivnosti i projekata.

... i kosovska sjećanja drugih

Tih dana na Kosovu seća se i Antonela Riha.
„Često sam odlazila na Kosovo. Fond je imao saradnju sa prištinskim Odborom za ljudska prava koji je tada vodio Adem Demaći. Tu sam upoznala Šukrije Gaši, divnu mladu ženu koja je nekoliko godina provela u zatvoru u Vučitrnu, samo zato što policiji nije htela da otkrije gde se krije njen dečko koga su tražili. Bili su studenti. On, marksista-lenjinista, koji je hteo drugačije Kosovo, ona, potpuno apolitična, sa željom da postane pesnikinja, zaljubljena. Njega su ubili a nju zatvorili, bez sudske presude, što je bila uobičajena sudska praksa osamdestih na Kosovu. Kada je puštena iz zatvora nisu joj vratili pasoš i sećam se da sam zajedno sa njom išla u policiju u Beogradu, pokušavala da joj pomognem da ispuni svoj san i ode kod rodbine u inostranstvo, ali bez uspeha. Šukrije je meni i Ivanki Kostić, sa kojom sam stalno putovala po Kosovu bila vodič i prevodilac. Uz nju smo razumele zašto Albanci ne žele da žive više u Srbiji. Radile smo, Ivanka i ja, na velikom izveštaju o represiji nad Albancima na Kosovu, koja je bila sveprisutna – od škola odvojenih za srpsku i albansku decu do montiranih suskih presuda i političkih progona.

Milena Pavlović Barili Venera sa lampom, 1938.

Sećam se ubistva šestogodišnjeg dečaka Fidana Brestovcija u julu 1994. godine. Ubijen je u kolima, patrola policije je pucala u vozilo nedaleko od Prištine, navodno misleći da su u njima teroristi. Roditelji su preživeli, dečak nije. U Prištini je organizovana velika sahrana, stotine Albanaca je došlo na groblje što je vlast smatrala provokacijom. Albancima je, naime, bilo zabranjeno okupljanje. Po nekom zakonu koji je važio samo na Kosovu, Albanci nisu smeli da stoje na ulici u grupama, niti da izlaze posle 23h. Dve godine kasnije, u proleće 1996. Albanci su ponovo masovno protestovali u Prištini zbog ubistva studenta Armanda Dacija. Ubijen je noću, usred Prištine, snajperom. Komšija, Srbin, pucao je na njega misleći , kako je rekao, da mu krade kola. Ne znam, ne sećam se, šta se dalje dogodilo sa komšijom, da li je osuđen i na koliko. Policajac, ubica malog Brestovcija, bio je najpre osuđen na četiri i po godine zatvora, ali nakon žalbe pušten iz pritvora, premešten na novo radno mesto u drugu policijsku stanicu i unapređen“.

Dženana Karup Druško

Dženana Karup Druško novinarka je iz Sarajeva. Danas kaže da njeno lično iskustvo sa Fondom ilustrira samo djelić onoga što Fond radi i što znači danas u regiji.
“Prije rata sam u Beograd često dolazila, jer je moj brat bio oficir Gardijske brigade JNA koju je napustio neposredno nakon što je ispraćena ovacijama krenula na Vukovar. Prvi dolasci u Beograd poslije rata bili su mi službeni. Moram priznati da sam nakon rata provedenog u Sarajevu imala priličan otpor, a i moj prvi i jedini pokušaj da obnovim predratno prijateljstvo završio je fijaskom zbog čega sam bila jako povrijeđena i sa čvrstim stavom da mi u Beogradu više ne treba nikakvo prijateljstvo: službeno moram sa njima kontaktirati, ali me niko ne može naterati da nekoga od njih nazovem svojim prijateljem!”, kaže Dženana.
Sa Fondom je slučajno počela raditi na jednom projektu, naravno oko ratnih dešavanja. “Moram priznati da ponekad imam tvrde stavove kad je u pitanju BiH, moj narod i ono što mu se desilo i da zbog toga i nisam baš ugodna za saradnju, ali ljudi koje sam upoznala u Fondu, kao i oni iz regiona koji sarađuju sa Fondom na raznim projektima, možda su i moje najveće poslijeratno bogatstvo”, kaže danas Dženana i kaže da je u nekim ratnim danima, dok bi salve granata padale po Sarajevu, mrzila sve Srbe i bila uplašena tim svojim razmišljanjima “jer ukoliko mrzim, onda su Mladić i Karadžić uspjeli”, iako je bilo teško misliti drugačije o narodu koji je proslavljao svoj najveći vjerski praznik, Božić, pucajuci po nezaštićenim građanima Sarajeva. Tu su joj upravo Nataša Kandić i njeni suradnici, uglavnom mladi ljudi, pokazali da ima i onih koji misle drugačije i da ima i onih koji nemaju problema da kažu što se desilo i “čak saosjećaju sa žrtvama”.
“U tom cijelom jednom malom svijetu, koji sam otkrila oko Fonda, pronašla sam jako puno prijatelja bez kojih ne bih mogla zamisliti svoj sadašnji život. I ne radi se tu više samo o našim zajedničkim projektima, stavovima i idejama, već o privatnim vezama gdje jedni drugima pričamo o svemu, slavimo rođendane, nova zaposlenja, dijelimo tugu, radosti... i tako u cijelom regionu i jedva čekamo da se okupimo. To je jedna dimenzija o kojoj kad se govori o Fondu malo ko uopšte i razmišlja jer se, valjda, neke stvari podrazumijevaju. No, ništa se u životu ne podrazumijeva i u sve treba puno uložiti, a osim toga, uvijek mora postojati neko ko ide napred, krči taj put i svojim primjerom pokazuje da uvijek može i drugačije, uz one neke najobičnije ljudske vrijednosti koje su mnogi devedesetih zaboravili i još uvijek ne mogu da ih se sjete”, priča danas Dženana. <

(Tekst je rezultat istraživanja i rada za Fond za humanitarno pravo povodom 20. godišnjice osnivanja te nevladine organizacije. Nataša Kandić nije bila zadovoljna rezultatom – očekivala je neku vrstu almanaha, usprkos izgubljenoj dokumentaciji Fonda u prvom desetljeću njegovog postojanja – kao i prenaglašenom ulogom nje kao pojedinke. Autorica, pak, smatra da su svjedočanstva onih ženskih i muških hrabrih pojedinaca koji su se zlu imali snage suprotstaviti u tim strašnim vremenima zla previše značajna da bi ostali tek u njenom kompjuteru.)

Tatjana Tagirov