Slučajevi Egipta i Turske

Nevolje sa 'vojnom' demokratijom

U historiji političkih događanja jako često postojali su primjeri državnih udara a posebno onih vonih u kojim zvanična ili paravojna hijerarhija putem sile, prisile i represije preuzima vlast u državi. U vremenu koje obilježava težnja i žudnja za parlamentarnom demokratijom takve rezove kroz politički spektar posebno je bitno naznačiti budući da oni destruirajuće djeluju na obrasce političke kulture i mogućnost razvoja civilnog društva kao osnovne predpostavke prodemokratske političke kulture.

J.S. Mill (1806–1873) je u svom propitivanju despotskih režima postavljao pitanja: ''Kakva se vrsta ljudskih bića može razviti u takvu režimu? Kakav razvoj mogu u takvu režimu dosegnuti njihovo mišljenje i njihove aktivne sposobnosti?'' (Mill, 1989:31) Njegov odgovor je krajnje jasan i nedvosmislen, i mada despotije mogu donijeti određeni kratkoročni pozitivni rezultat poput sigurnosti ili prevaziraženje krize sistema u konačnom ishodu one imaju destruirajuće djelovanje na politički život i političku kulturu članova jedne zajednice. Čini nam se kako upravo mentalitet vojnih udara ispipava polje despotske politike koja u Rousseauovskom smislu ne samo da dolazi na vlast nezakonitim putem, nego u svom djelovanju prezire zakonitost, suspendira Ustav i uopće ne poznaje važnost legalnih (čitaj: bolnih i mukotrpnih) nastojanja političke promjene vlasti. I mada nam se čini da djelovanje vojske ima određeni stepen legitimiteta, šta više, pozitivne uloge, baš kao i Mill smatramo kako kratkoročni pozitivni rezultati mogu u dugoročnom smislu doprinijeti razvoju anti-civilne demokratske kulture i njoj svrsishodno opteretiti individualne i kolektivne spoznaje, vrijednosti i preferencije temeljnim kapitalom anti-liberalne penetracije fizičke sile u nježni prostor civilnog društva i mlade demokratije.
Zavođenjem vanrednog stanja¹ 3. Jula 2013. godine u Egiptu vrhovno zapovjedništvo vojske prema zvaničnom saopštenju, 'stalo je na stranu naroda' i svrgnulo demokratski izabranog predsjednika Egipta. Ono što u slučaju egipatske novostvorene demokratije imamo kao problem jeste analogno turskom slučaju koji je pretrpio svrgavanje četiri vlade nakon vojnih udara te pozicioniranje uloge vojske koja je demonstrirajući silu u političkom prostoru sebe pozicionirala unutar političkog spektra, kao jedna od strana u sukobu.
Finer (Samuel Edward Finer 1915–1993) je još davno govorio o četiri tipa političke kulture² koji se mogu naći: zrele, visoke, niske i nepostojeće političke kulture. Kako zrele i visoke kulture imaju razvijen civilni sektor i apsolutnu rejekciju bilo kakvog militarnog upliva u javnu sferu politike tako političke kulture sa niskim stepenom razvijenosti nemaju dovoljno razvijen osjećaj antimilitarističke civilne kultre i njemu svojstven senzibilitet za odbacivanje nasilne penetracije vojske u državni politički diskurs.
Problem uloge vojske bez obzira na njenu opredjeljenost za 'civilnu upravu' nije obilježje njenog liberano-demokratskog opredjeljenja niti to može biti. Uloga vojske nespojiva je sa vrijednostima kako smo kazali visokih i zrelih političkih kultura jer njena uloga bez obzira na njeno instaliranje 'civilnog rukovodstva' ostaje avangardna. Upuštajući se u ulogu 'spasioca' vojska sa uplivom u javnu sferu a da nije riječ o njenoj upotrebi u civilnoj zaštiti (gašenje požara, spašavanje života, zaštita od poplava) demonstrira militarizirajuće pretenzije koje se mogu konsekvencionalizirati u dva pojavna oblika. Prvi oblik je direktna vladavina vojske a drugi podrazumijeva indirektnu, mimikrijsku ulogu vojnih struktura koji se mogu sakrivati iza

paravan civilne ili kombinovane civilno-vojne vlasti.

Frustracija vojskom

Vojna vladavina direktnim putem putem vojne hunte koja drži sve konce vlasti u svojim rukama, obnaša funkciju suverene vlasti, istovremeno vladajući kao zakonodavna, izvršna i sudska vlast. Ovaj oblik vladavine često susrećemo u društvima niskih ili nepostojećih demokratskih političkih kultura a vojna vlast neposredno je prisutna u javnom životu. Prisustvo vojske u javnoj sferi frustrirajuće djeluje na cjelokupno društvo koje se drži u premanentno izvanrednom stanju, kojeg karakterizira vladavina dekretima i postojanje ad hoc tribunala. U ovim oblicima vladavine nije moguće razvijanje demokratske političke kulture niti njoj imanentne građanske političke zajednice na osnovama antimilitarizma kao osnovnog preduslova relaksacije društvenih odnosa zasnovanih na slobodi pojedinaca i pravu na društveno samo-organiziranje.

Drugi oblik vojne vladavine je indirektan ali predstavlja uvijek prijetnju direktne intervencije vojske u politički, da ovdje naglasimo, civilni, život države. Dok u prvom obliku imamo frapantnu uzurpaciju vlasti i odbacivanje ideala podjele vlasti, demokratskih općih izbora i preklapanja institucionalnog legaliteta sa legitimitetom političke zajednice, u drugom obliku vojna vladavina nastoji da bude 'neuočljiva'. Javlja se Huntingtonovski problem gdje moć nije moguće kontrolisati niti doživjeti kroz državne (predstavničke) institucije, nego se pojavljuju paralelne državne strukture u ovom slučaju vojne hijerarhije koja postaje u skladu sa svojom ulogom 'čuvar poretka'. Upravo je najveća ona moć koja ostaje nevidljiva. Ovo pozicioniranje vojnih struktura iznad političke debate govori o jednoj narcisoidnoj tendenciji vojnih lidera koji ne samo da 'čuvaj državu' nego za sebe priskrbljuju najveću moć: moć davanja i oduzimanja prava na vršenje mandata.

Ivan Mesner/Biblioteka XX vek Žan Kiznije Etnologija Evrope, 1996.

Ova moć je nekad zaista i potrebna, ali kao ona neintervenirajuća (čitaj: društveno odgovorna i demilitarizovana) kao u slučajevima revolucija 1989, svrgavanja Slobodana Miloševića u Srbiji, Mubaraka u Egiptu ili Ben Alija u Tunisu, omogućavajući općenarodni pokret koji dovodi do sloma diktatorskog režima. Slučajevi u kojima se vojni establišment postavlja kao legitimirajući osnov države nikada se ne može govoriti o civilnom društvu i demokratskoj predstavničkoj vladavini. Ova društva i države postaju Altiseovski³ interpelirani (čitaj: prožeti) osjećajem vojne prisutnosti i mentaliteta militarnosti koji bez obzira na svoje 'dopuštanje političke igre' svojim revolucionarnim prevratima ne samo da izvrgava ruglu demokratsku volju građana nego i militarizira političku kulturu i obesmišljava ulogu političkih stranaka i narodnih predstavnika u državnim institucijama.

Vojni mentalitet- nužno antidemokratski

Zaključujući o ulozi vojske u političkom životu možemo kazati kako su protesti u Turskoj koji su počeli kao ekološki problem u parku Gezi istinski doseg demokratskih pretenzija i tendencija, jer daleko od toga da se demokratija samo svodi na opće izborno pravo i slobodne izbore iako je to njen kamen temeljac. Protesti u Turskoj su po prvi put nakon 27. maja 1960-te kada je izvršen prvi 'udar na državu' od strane vojske nakon 53 godine donijeli pobjedu 'civilnog' nad militarnim i ulogu vojske pod kontrolom civilnih vlasti sveli na najmanju moguću (čitaj: demokratski svrsishodnu) mjeru. Vojni mentalitet posebno u ovom smislu nije pogodan za demokratski civilni život budući da je on, treniran po sistemima izvršenja zapovijesti nesposoban da kritički osmotri vlastite postupke. Militarni establišment nije senzibiliziran za ono civilno, a najvećim dijelom zbog svog vojničkog (uniformnog) mentaliteta, pa u svom umu on ne može da raspoznaje koristi medija, interneta, različitih interpretacija događaja i slika stvarnosti te se prema njima mentalitetom jednodimenzionalnosti (istina kao komandnih naredbi) odnosi destruirajuće i/li nepovjerljivo. Ova uloga vojske u političkom životu nije samo destruirajuća po političke slobode medija kao osnovnih konstituenata javnog prostora republike već i po ostale dijelove civilnog društva tj. građane, organizacije i ustanove, koji se neapologijski odnose prema pretpostavljenoj vojnoj vladavini. Civilno društvo kao termin u apsolutnoj inflaciji koji dolazi u paradoks ne-značenja i-čega ne može biti autonomno i svrsishodno svojoj ulozi u bilo kojem slučaju kojem se nalazi pod nomokratskom ili ideokratskom ili logikom gole sile državne hijerarhije. Od pojedinaca kao građana do asocijacija poput religijskih, nevladinih i drugih organizacija srednjeg nivoa za koji je još Tokvil⁴ govorio kao o ključnim anti-etatističkim elementima odnosno čuvarima društva od moći države, civilno društvo. Osnovni unutarnji spiritus movens civilnog društva odnosno njegova auto-nomija tj. samo-zakonitost predstavlja sopsobnost da ono ne pristaje na monade i jednoumne definicije bilo kojeg pojma težeći da u jednom filozofsko-političkom spinu ugodnosti jednoumnog mišljenja ispostava razornu kritiku moći i težnju diskursa da ustroji i obuči po principu jednoobraznosti. Ovaj fukoovski (post)moderni anti-sakralizam naspram države on istovremeno upotpunjava vlastitom komunikativnim konstruktivizmom koji u svom idealističkom habermasovskom ruhu predstavlja osnovi sacrum javnog uma res-publice.
Osim uloge vojske u uspostaljanju kontrole nad državnim organima figuriraju i drugi problemi 'mladih demokratija' poput nerazumijevanja važnosti demitologizacije politike i njoj imanentne sekularizacije, vezivanje za određene lidere i partije gdje se na cjelokupan politčki sistem gleda kroz 'poziciju stranke ili lidera u kojeg se zaklinjem' i politički spektar posmatra u kategorijama borbe dobra i zla, koje u svojim manihejskim mentalnim dehumanizacijama prijete da šmitovski⁵ cjelokupni politički spektar pretvore u rat kroz denominaciju suparnika kao zakletih neprijatelja. Ali su ova razmatranja daleko preko intencija našeg politološkog osvrta.

Shodno svemu izrečenom možemo konstatirati kako je izgradnja antimilitantne i antifunamentalističke političke kulture temeljni zadatak (Zgodić, 2002) za sve države koje žele ili koje već baštine tradicije predstavničkih demokratija kao onih izbornih, parlamentarnih sistema.

Mill, John Stuart, (1989). Izabrani politički spisi – drugi svezak. Informator, Zagreb
Zgodić, Esad, (2002). Ka kritici fundamentalizma. Magistrat, Sarajevo

Adnan Tatar