NJEGOŠ – DVA VIJEKA KASNIJE
"Što je čovjek, a mora biti čovjek!" (Njegoš)

U ovoj godini se navršavaju dva vijeka od rođenja Petra II Petrovića Njegoša (1813–2013), pjesnika, filozofa, vladike, vladara. U vezi s tim iskrsavaju pitanja: da li se danas prepoznajemo u Njegoševom djelu? Da li Njegoš govori o nama? Da li se ono što mi danas govorimo o Njegošu poklapa sa onim što to djelo kazuje o nama? Da li su pitanja sadržana u Njegoševom djelu i naša pitanja? I kako odgovoriti na njih? Da li nam Njegoševo djelo može poslužiti da objasnimo sebe i svoj položaj; pri čemu ovo sebe podrazumijeva ne samo jedinku, pojedinca već i narod, društvo, ljudski rod uopšte. Da li je Njegošev opus takva filozofsko-literarna tvorevina?
       Od kada je 1834. godine na Cetinju objavljena prva Njegoševa knjiga Лiekъяроститурске, i od kada je 1851. u Srbskim novinama objavljen prvi rad o njemu (podatak je sadržan u Crnogorskoj bibliografiji, tom III, knj.1), interesovanje za Njegošev život i rad se povećava. Njegoševa bibliografija danas iznosi više od 20.000 jedinica. Iz tog i tolikog interesovanja izrasla je posebna naučna disciplina ─ njegošologija, koja se bavi tumačenjem i vrednovanjem Njegoševog djela.
Njegoševo djelo je sublimacija duha njegovog doba. A ključno pitanje u njemu je: šta je čovjek? Kako Njegoš odgovara na to njega? Koja odredba čovjeka proističe iz Njegoševog opusa? Vraćati se na ova davno postavljena pitanja i analizirati odgovore na njih ima smisla ako nam omogućavaju i olakšavaju susret sa sobom i protivrječnostima vremena u kome živimo; ako nam pomažu u spoznaji sebe samih.
Svako pokoljenje, svaki naraštaj svoje breme nosi, reći će Njegoš. A bremena su pitanja na koja valja dati svoj odgovor.
Tvrdnja po kojoj čovjek mora biti čovjek, podrazumijeva da je poznat odgovor na pitanje šta je čovjek. Iz ukupnog Njegoševog opusa proističe zaključak da je čovjek biće borbe.
Pitanje: mora li čovjek biti čovjek? zahtijeva odgovor na pitanje: u čemu je čovjekova generička suština, u čemu je njegova specifičnost? Na određivanju čovjekove generičke suštine u raspravama o čovjeku insistirao je etičar Vuko Pavićević u svojim djelima, posebno u Osnovama etike.
Čovjek je, saglasni su u tome uglavnom autori marksističke orijentacije, svjesno, svrsishodno, djelatno biće. Između biti i ne biti nema izbora – mora se biti. A da bi se bilo, valja biti čovjek.
Da li tvrdnja da čovjek mora biti čovjek proističe iz definicije pojma čovjek? Da li ta tvrdnja odgovara datoj definicji? Može li savremeni čovjek, s obzirom na sve zločine čiji smo učesnici i svjedoci, zastupati takvu tvrdnju? Ako može, na osnovu čega? Zlo i zločin su do te mjere rasprostranjeni da se govori o savršenom ubistvu. I ubijanje je savršeno! Otkud to? Kategorički imperativ savremenog čovjeka na svim meridijanima jeste: radi ono što donosi najviše novca. Tako i ubijanje ljudi ima svoju cijenu, svoju „vrijednost“.

U kakvom su odnosu čovjekova generička suština i principi privatne svojine i slobodnog tržišta? U kakvom su odnosu moralne vrijednosti koje su se vremenom iskristalisale i postale dio kulturnog nasljeđa sa principima slobodnog tržišta i privatne svojine? I, najzad, u kakvom su odnosu moralna načela sadržana u Njegoševom djelu sa načelima koja nameću privatna svojina i slobodno tržište? Da li tranzicija znači raskid sa tradicijom i tradicionalnim sistemom vrijednosti, dakle, autentičnim, izvornim ljudskim vrijednostima. Koliko nas tranzicija udaljava od Njegoševog mikrokosmosa?

Ivan Mesner/Biblioteka XX vek Milka Ivić O vukovom i vukovskom jeziku 1997.

Filozof Vujadin Jokić je, pišući o odnosu filozofije i političke ekonomije, položaj čovjek u kapitalističkom sistemu, na sažet način izrazio riječima: „Funkcionisanje sistema stvara ljude s nagonom za zaradom, štednjom, dakle, pretvara čovjeka u ekonomskog čovjeka. Čovjek se ovdje realizuje ukoliko ispunjava funkciju ekonomskog čovjeka. Čovjek je stvarnost samo ukoliko je dio sistema.“ (Vujadin Jokić: Uvod u filozofiju, II izd., 1989, 87). Ako se tome dodada, da se danas kod nas radi o divljem kapitalizmu, a u tome su saglasni gotovo svi analitičari, onda postaje jasno koliko su takve tendencije pogubne po čovjekovu suštinu.
Pitanje da li čovjek mora biti čovjek je ontološko pitanje. I ono se konkretzuje u pitanje: da li čovjek koji je zanemario svoju generičku suštinu jeste ljudsko biće. Šta je to što je izvorno, autentično ljudsko? To je jednostavno kazano sama ljudskost (Vuko Pavićević).
Ovdje i danas pojave čiji akter je sam čovjek u sukobu su sa njegovom suštinom. Kako je došlo do rascjepa pojavnosti i suštine? Je li to djelo đavola ili čovjeka, rezultat prirodnog razvoja društva?
Čovjek je i dalje na ispitu.
A zlo činiti ko se od zla brani, tu zločinstva nema ničesova, tvrdi Njegoš.
Ako je čovjek biće neograničenih mogućnosti, postoji li neki drugi način suprotstavljanja zlu – osim zločina? Postoji li neki drugi način suprotstavljanja nasilju osim nasilja? Je li sila jedini način suprotstavljanja terorizmu? Nažalost čovječanstvo nije pronašlo bezbolniji put prevazilaženja zla. Ostaje pitanje nije li iskaz koji se pripisuje Marku Miljanovu Popoviću čojstvo je kad branim drugoga od sebe bliži i primjereniji suštini čovjekovog bića. Dakle, ne odbrana od zla zlom, već odbrana drugog od samog sebe. Zar se ovim iskazom crnogorsko duhovno nasljeđe ne uliva u tokove savremene svjetske kulture? Mislimo na one predstavnike te kulture koji tragaju za suštinom i smislom budućnosti.
S obzirom na razlike među ljudima, na različite uslove življenja, različite mogućnosti i sposobnosti, s obziom na uobičajenu podjelu na obične (male) ljude i elitu, a u kontekstu Njegoševog djela po kome svaki čovjek mora biti čovjek, postavlja se pitanje: da li je život svakog čovjeka jednako vrijedan i jednako važan? Da li, sa stanovišta najvišeg dobra, život svakog čovjeka ima istu vrijednost? Grčki fičlozof Aristip (oko 435–350. p. n. e) kaže da filozofi i obični ljudi ne strahuju za isti život. Diogen Laertije u djelu Životi i mišljenja istaknutih filozofa (Beograd, 1985) navodi da je Aristip jednom prilikom, dok je plovio u Korint, upao u oluju i veoma se uplašio. Na primjedbu da se obični ljudi ne plaše, a da su filozofi kukavice, odgovorio je: ne bojimo se za sličan život (str. 63). Nasuprot tome egipatski književnik Nagib Mahfuz, dobitnik Nobelove nagrade, u svom proznom djelu Priče iz našeg kvarta (Beograd, 2008) veoma uvjerljivo pokazuje da i životi ljudi koji se nalaze na margini, pored kojih prolazimo gotovo ih ne primjećujući, imaju svoj svijet, svoje carstvo, svoj sistem vrijednosti. Upečatljiva je priča o pridošlici o kome stanovnici kvarta ne znaju šta mu se desilo, ne znaju ko je, kako mu je ime, odakle je došao, kuda je krenuo. Na kraju pisac zaključuje: „Za bilo koga od nas život ne bi bio moguć da nije saznanja o tome odakle dolazimo i cilja kome težimo, a što se tiče Abdulaha (tako su ga nazvali) – njemu je dopušten život i uživanje u njegovim blagodetima iako sve to ne zna.

Onaj ko uživa carstvo ovoga sveta a ne zna svoje poreklo, ciljeve i značenje svog života – dostojan je da bude svetac“ (str. 165). Imamo li pravo tvrditi da su životi marginalizovanih pojedinaca manje važni od života nekih drugih ljudi, od života koji se odvija u nekim drugim, povoljnijim i podnošljivijim uslovima življenja? Otkud to uvjerenje da je život jednih, na primjer gospodara, vredniji od života drugih, na primjer robova; oficira od vojnika; teista od ateista itd. Te razlike u vrednovanju svakako potiču iz različitih uslova življenja. Moglo bi se sa dosta osnova tvrditi da ukupna književnost počiva na pretpostavci da je svaki život jednako važan.

Ivan Mesner/Biblioteka XX vek Žorž Munen Istorija lingvistike 1996.

Poznato je da je glavni motiv u Gorskom vijencu istraga, istrebljenje poturica, događaj iz istorije Crne Gore koji se zbio početkom XVIII vijeka. Poturice su ljudi pravoslavne vjere, koji su pod djejstvom spoljnih pritisaka i sopstvenih slabosti mijenjali vjeru, prelazili u islam i naseljavali se na turske teritorije gdje su bili rado prihvaćeni Dakle, napuštali su svoje ognjište. To napuštanje rodnog ognjišta bilo je povod za Njegoševe stihove.  
„Đe je zrno klicu zametnulo,
onde neka i plodom počine;“ (st. 612–613)
Po prirodnom poretku koji vlada u svijetu trebalo bi da svako svoje životne ciljeve ostvaruje na svome, da svoje potrebe zadovoljava na svome. Zašto je to tako?
„Je li instikt al’ duhovni vođa?,
ovde ljudsko zapire poznanje!“
Njegoš nema odgovora na ovo pitanje, nemamo ga ni mi danas. Napuštena, razrušena, spaljena ognjišta su prepoznatljiva slika savremenog svijeta. To je i stravična slika Jugoslavije 90-ih godina prošlog vijeka čije posljedice i danas osjećamo. Pitanje raseljenih, izbjeglih lica je krupno pitanje savremenog svijeta i zadire u suštinu njegovog humaniteta. Izbjeglice su tamna mrlja na savjesti čovječanstva na početku trećeg milenijuma. Prema podacima koje su prenijeli neki mediji 17. jula 2013. godine Siriju dnevno napusti 6.000 njenih žitelja. S jedne strane danas imamo proklamovanu slobodu kretanja, a s druge prisilno, prinudno bježanje s rodnog ognjišta.
Danas, kao i u Njegoševo vrijeme “Strašilo je slušat što se radi!” Glavari su se skupili na Cetinju, na skupštinu o malom gospođinu dne , „a narod kolo vodi.“ Narod oštro osuđuje velikaše i njihove postupke:
Velikaši, proklete im duše, ... za pravilo ludost izabraše
i postavlja pitanje: kako se cijeni poštenje? Njegoš ovo pitanje uzdiže do nivoa vrhovnog mjerila ponašanja. Sloboda je vrijednost koja se ne može zamijeniti za bilo šta drugo. Ona je mjera postojanja. Navedeni stihovi na očigledan način pokazuju sličnost sa današnjim stanjem vladavine u svijetu.

Pitanje:
„Je l’ istina ê ovo ovako,
al’ nas oči sopstvene varaju?“ (st. 2296–2297)
suštinsko je pitanje svakog čovjeka u svakom vremenu. Ono je bilo prisutno u društvenim pokretima kojima je ispunjen XX vijek. Ono je ključno i nezaobilazno i na početku III milenijuma.
Na osnovu izgleda tamnice u Veneciji vojvoda Draško (u Gorskom vijencu) sudi o pravdi i poretku zapadne civilizacije i zaključuje
„da su Božju grdno prestupili“ (st. 1498)
pa predviđa, proriče
„i da će im carstvo poginuti
i boljima u ruke uljesti.“ (st. 1499–1500)
Kako danas suditi o civilizaciji na osnvu zatvora razmještenih svuda po svijetu? Šta danas da kažemo o Golom otoku ili Gvantanamu? Mnogi su se našli u njima samo zbog drugačijeg mišljenja; uskraćena im je sloboda u ime odbrane slobode i demokratije.
Njegoš je u svojim djelima izložio shvatanje kosmosa i čovjekovog položaja u njemu (Luča mikrokozma); odredio čovjekovo mjesto u društvu, smisao njegovog postojanja i djelovanja. (Gorski vijenac, neke manje pjesme, Bilježnica)
Njegoš se prema svijetu odnosi sa čuđenjem, upitno, dakle filozofski. Izgradio je cjelovit filozofski sistem (vidjeti o tome radove Branislava Petronijevića, Milana Rakočevića, Dušana Nedeljkovića, Slobodana Tomovića i drugih autora). Šta je sa pogledom na svijet savremenog čovjeka? Nije li u opštoj razmrvljenosti društva razbijena i slika o svijetu? I nije li to urađeno po impulsima koji dolaze od kapitala. Imamo li, i možemo li danas imati potpunu sliku o svijetu? A istine, kako kaže Hegel, nema bez cjeline. Imamo li danas koheretan sistem shvatanja o svijetu u kome živimo? Kakav je odnos vladajućih ideja društva prema principima na kojima počiva savremeno obrazovanje? Da li je savremeno obrazovanje utemeljeno na naučnim principima poimanja svijeta ili na kreacionističkim idejama? Kako savremeni svijet vide političke partije i stranke, dakle one društvene snage koje usmjeravaju razvoj društva? Imaju li pravo na usmjeravanje bez jasno i precizno formulisanih ideja o ustrojstvu savremenog svijeta i društvenim kretanjima? Ako američki predsjednici pri polaganju zakletve drže ruku na Bibliji, ili ako predsjednik Njegoševe Crne Gore svoj inauguracioni govor prilikom preuzimanja mandata završava riječima: „tako mi bog pomogao“ – o kakvom se tu pogledu na svijet radi?
Iz cjelokupnog Njegoševog opusa proističe zaključak da je čovjek jedino živo biće koje mora biti, postojati, a to može samo ako djeluje u skaladu sa svojom suštinom. To je ishodište čovjekove egzistencije i esencije. Čovjek je:
„Tvarca jedna te je zemlja vara,
a za njega, vidi, nije zemlja.“ (st. 2330–2331)
Otuda pitanje:
„Jeli javje od sna smućenije?“ (st. 2332)
Gdje je ishodište za čovjeka?
„Ime česno zasluži li na njoj,
on je ima rašta polaziti;
a bez njega – u što tada spada?“ (st. 2333–2335)
U tome je po Njegošu razrješenje čovjekove moralne drame, drame koja neprekidno traje. Ovdje dakle imamo cjelovito postavljen problem morala, ali i njegovo razrješenje, a razrješenje je u imenu časnom. Opomena svakako i za danas.

Da li danas čovjek mora biti čovjek? Da li se čovjekova generička suština do te mjere izmijenila da čovjeka oslobađa obaveze da bude čovjek? Da li se naš odnos prema vrijednostima izmijenio tako i toliko da su one postale zanemarljive? Ovo pitanje se postavlja s obzirom na protivurječnosti u kojima se savremeno društvo nalazi i ulogu čovjeka u njihovom prevazilaženju i s obzirom na zločine koji se danas dešavaju u svijetu. Da li su ugrožena humanistička obzorja?

Nikola Racković