|
Funkcija
za članicu orkestra
Osuđeni »navijači«! Krajem
januara petočlano veće Višeg suda u Beogradu
dvanaestorici »navijača Partizana« odmerilo
je 240 godina zatvora zbog ubistva mladog
Francuza, navijača »Tuluza« Brisa Tatona
(17. septembra 2009. godine napadnut u centru
Beograda, preminuo dvanaest dana kasnije),
ali presudom fascikla Taton verovatno nije
zatvorena. Četvorica organizatora napada
na stradalog Francuza osuđena su na kazne
od 30 do 35 godina (Đorđe Prelić i Dragan
Puzigaća na 35, odnosno 30, a Ljubomir Marković
i Ivan Grković na po 30 godina), a još osmorica
na kazne od 12 do 14 godina... Ućario je
jedino »pomagač« Vladimir Bošković koji
je prošao sa dve godine uslovno. Vest sam
(25. januara) našao na sajtu nekad pouzdane
i mnogo kvalitetnije 92-ojke, kojoj je promakla
(ne)važna stvar, napomena da su Prelić i
Puzigaća – u bekstvu. Komentarišući presudu
Tomo Zorić, portparol Republičkog tužilaštva,
(očekivano!) je ustvrdio da je reč o »potvrdi
efikasnosti srpskog pravosuđa koje je pokazalo
da za samo sedam meseci može da se okonča
postupak i donese prvostepena presuda u
veoma složenom predmetu«.
Novinar francuske televizije France 3 (Žan
Fransoa Žea), za razliku od glasnika, kaže
da »ostaje utisak da nisu razjašnjene sve
okolnosti Tatonove smrti«. Žea kaže da »nismo
dobili sve odgovore; ne znamo ko je ubio Tatona,
ne znamo ko ga je bacio sa stepenica, ima
dosta pitanja bez odgovora, što izaziva osećanje
da stvari nisu izvedene do kraja, iako su
kazne veoma stroge...« Suđenje je trajalo
sedam meseci tokom kojih je saslušano »petnaestak«
(ne kaže se precizno!) svedoka, a prema mišljenju
Suda visoka kazna je istovremeno »i opomena
i poruka da ovako nešto više ne bi smelo da
se dogodi...« Porodice osuđenih veruju da
je presuda »politička« i najavljuju žalbe,
a bivši visoki »savezni« funkcioner se čudom
čudi zašto se (presudom) udvaramo Francuskoj
»ako se zna da smo odustali od EU i da Francuzi
o tome značajno ne odlučuju«. Krivica i pravda
kao da ne postoje. Jadno!
Sava ili Dositej? Sveti Sava, začetnik školstva
i zdravstva kod Srba i osnivač Srpske pravoslavne
crkve (oko 1174–1236), a dan njegove smrti
(27. januar) od vakta kada se nevernici krste
iz interesa, u srpskim školama slavi se kao
»školska slava«. Upravo to je predmet različitih
sporenja. Ove godine iskra je sevnula u Novom
Pazaru, gde je sandžački muftija Muamer ef.
Zukorlić stolici u Beogradu spočitnuo zbog
»diskriminacije Bošnjaka i asimilacije bošnjačke
dece«, što je, tvrdi muftija, »svrha proslave
sv. Save«. Državni TV monstrum iz Takovske
pogrešno je citirao Zukorlića i dan kasnije
je pojašnjeno: »Kada bude ostvarena autonomija
Sandžaka garantujem srpskoj pravoslavnoj deci
da neće morati da učestvuju ni u jednoj formi
obeležavanja Bajrama, niti bilo kog verskog
čina...«, poručuje Zukorlić.
Protiv školske slave nisu samo ovdašnji Bošnjaci
(ili Zukorlić) i sve je očitija dilema sv.
Sava ili Dositej Obradović. Upućujem na tekst
Nenada Veličkovića (Dojče vele) u kojem kaže:
»Dositej je ljude pozivao da se uzdaju u razum,
a Sava da veruju u čuda. Tamo gde je Sava
išao da traži anđele, Dositej je našao parazite.
Ako je škola mesto gde treba da se čuju školska
a ne crkvena zvona, ako se u njoj veruje dokazima
a ne čudima, onda je najveće čudo da u njoj
slavimo sveštenika a ne prosvetitelja«. Veličković
kaže da je od dileme – Sava ili Dositej –
bitnije »zašto u XXI veku uopšte da laičko
školstvo jedne sekularne države ima školsku
slavu« i pita u čemu se »onaj koji je skinuo
Tita a okačio Savu razlikuje od onoga koji
je skinuo Savu da okači Tita?« Gluposti ukrug.
Zbog desetina i desetina ovdašnjih Crnogoraca
i godina zajedništva (bez obzira na to što
je kraće nego ono sa Turcima) beležim reagovanje
bivšeg predsednika SCG Svetozara Marovića,
najvećeg mrsomuda koji se pojavio na bivšim
jugoslovenskim prostorima, povodom trpanja
u aps budvanskog predsednika Rajka Kuljače
(bivšeg pandura) i »prvog do njega«, Marovićevog
brata Dragana. Kako pišu podgoričke Vijesti,
Svetozar je »otvorio dušu« i u kraćem tekstu
u kojem 26 puta kaže »ćutim« grbaljski filozof
se propisno nalupao njemu svojstvenim stilom.
Skup Šešeljevih otpadnika. Ni traga od nekadašnjih
sledbenika »vojvode od zarđale kašike«, umesto
pravca Kavlobag-Kavlovac-Vivovitica obećani
su »budućnost«, »mir«, »sigurnost« (srpski
– bezbednost) »Evropska unija, Ruska federacija,
Kina, Latinska Amerika«, spašavanje »domova,
njiva i fabrika«... Glavne funkcije su već
raspoređene, možda se nađe nešto i za nekadašnju
članicu orkestra iz Peći, koja je obznanila
i »predsednika« i »premijera«. Bez brige,
narode!
Dan ili dva nakon mitinga, na kojem je, lovačko-ribolovački-radikalsko-narodnjački
rečeno, prisutnih bilo koliko ko bubne, namrgođeni
Tomislav Nikolić izrazio je veru da »narednih
dana« očekuje da vlast (čitaj: predsednik
države) odgovori na njihov zahtev za raspisivanje
vanrednih parlamentarnih izbora. Iz stožerne,
Demokratske stranke odmah im je poručeno da
će izbora biti, ali – dogodine. Zamislimo
da je DOS nakon trijumfa ukinuo-zabranio SPO,
SRS, SPS, DSS i ostalu boraniju!
Ako je verovati Radio Sarajevu i e-novinama,
pripadnici nacionalnih manjina u Sarajevu
su dobili svoj park. Nije poznato da li parkom
mogu šetati konstitutivni Bošnjaci, Hrvati
i Srbi, kao ni to da li Jevreji i Romi recimo
mogu kročiti u ostale, »njihove« parkove.
O svemu će, verovatno, razglabati i udružena
Evropa, koja bi, da je onakva za kakvu se
voli prikazivati, mogla malo prikričiti i
našem, srpskom predsedniku u čijoj zemlji
se ne prestaje veličati antinarodni pokreti
iz Drugog svetskog rata i gde bujaju ovovremenske
fašistoidne grupe. Draža Mihailović je i dalje
aktuelan. Asocijacija za negovanje tekovina
Ravnogorskog pokreta uputila je nedavno predlog
za postavljanje spomen ploče na kuću u Bregalničkoj
broj 19, u kojoj je u Beogradu živeo Dragoljub
Draža Mihailović. Mihailović je, zbog svojih
»zasluga«, streljan 17. jula 1946. godine,
a Srbija se danas, novcem građana i njegovih
žrtava – preko fantomske Komisije – bavi iskopavanjem
njegovog skeleta i kao da jedva čeka da ga
pronađe i iskopa.
I Tomici Milosavljeviću je dojadilo. Napustio
je Vladu Srbije. Mogući naslednik je bivši
šef VMA i ministar odbrane u kabinetu Vojislava
Koštunice, i ukoliko demokrate ne sruše »jednoglasnost«
Predsedništva G 17 plus biće novi ministar
zdravlja. Imam bolji predlog: da se umesto
Stankovića ustoliči nestranačka, stručna i
časna ličnost. Znam takvu, dr Draganu Jovanović,
ali ovoj bi dami verovatno bilo neprijatno
da sedi sa baraberijom.
U intervjuu sarajevskom
nedeljniku Dani (br. 713, 11. februar)
profesor Filozofskog fakulteta, istoričar
Nikola Samardžić, tvrdi da u Srbiji ne postoji
demokratski ambijent i da građani nisu u
stanju da racionalno odlučuju o budućnosti.
»Partijski lideri, njihova lična posluga,
tajkuni i
|
mediji pod njihovom
kontrolom, su zatvoren krug koji
formira javno mnjenje. Naši građani
su danas netačno i krivo informisani
na osnovu vesti koje kreiraju Dragan
Bujošević, Dragan Đilas, Srđan Šaper,
Nebojša Krstić, Aleksandar Tijanić
i prateći mediji koje kontrolišu
Vojnobezbednosna agencija i novinske
kuće nastale iz aktivnosti Zemunskog
klana. Zato je bolje da ne odlučuju
uopšte«. Cilj bojkota je, kaže Samardžić,
da podrška
|
|
|
|
Milan Tepavac-Tarin,
Instalcija
sa akvarijomom
|
 |
čitavoj partijskoj nomenklaturi, sa liderima
i njihovima partijskim vojskama, padne ispod
50 odsto. U tom slučaju EU bi mogla da imenuje
svog komesara koji bi zajedno sa novom,
prelaznom, nelegitimnom vladom, upravljao
Srbijom do narednih izbora.*
Ode i Mlađan Dinkić. Ne bih da malog smutljivca
dižem na nivo Hosnija Mubaraka, ali pokušavam
da nas usporedim sa Egipćanima. Ne ide. Među
nama, izgleda, nema kadrih da krenu i makar
mu polupaju – šoljice za kafu.
 |
| |
Dragan Banjac |
 |
|