Srđa Popović
(1)
Sve je bila
sizifovska borba
O Srđi Popoviću, poznatom
i uglednom beogradskom advokatu, londonski
The Times je još 1976. pisao: »Popović
je žigosan u Jugoslaviji, jer je jedan od
hrabrih ljudi koji brane progonjene zbog
njihovih uverenja... Duga je lista onih
koje je zastupao: Mihajlo Mihajlov, Leonid
Šejka, Peđa Ristić, Dragoljub Mićunović,
Mihajlo Marković, Nebojša Popov, Dušan Makavejev,
porodica Đinđić, Mića Popović, Kosta Čavoški,
Dobrica Ćosić, Vuk Drašković, Vojislav Šešelj,
Dobrosav Paraga, Željko Ražnatović, Franjo
Tuđman, Vladimir Šeks, Andrija Artuković...«
»Da ponovo biram, sigurno bih izabrao isto.
Naravno, svaki posao nosi zamor i mnogo
puta sam pomislio: ajde, samo još ovo i
više neću! Onda se pojavi nešto izazovno
i ne mogu da odolim. Tako sam se dovukao
dovde, posle pola veka bavljenja advokaturom.
Uvek mi je bila neprijatna pomisao da ja
budem taj koji će staviti ključ u bravu
kancelariji u kojoj je počeo moj otac, 1931.
Sad je ćerka diplomirala i milo mi je što
se ona odlučila da preuzme kormilo, tako
da ću ja ostati u savetodavnoj funkciji.«
Politička delinkvencija
Slučajno sam se opredelio
za advokaturu: rano sam se oženio, bio sam
bez posla, pa ajde, ovo mi je sigurno, za
neki dan, neku godinu... Moj otac je imao
pomalo romantično shvatanje da je advokat
najpotrebniji onima koji imaju najviše neprijatelja,
a obično su to politički zatvorenici. Protiv
njih su i mediji, i država, i sud, i tužilac,
nekad i porodica. – Šta ti je to trebalo!?
Pre rata branio je komuniste, posle rata
dečurliju koja se nazvala Beli orlovi (režim
ih je ozbiljno shvatao), pa informbirovce...
Kad imate takve klijente oni vas specijalizuju.
Jedan drugom preporučuju: idi kod onog,
on će pošteno da te brani, neće te prodati!
Imao je probleme sa zdravljem; svoj prvi
slučaj dobio sam tako što je rekao: ako
hoćete moj sin će vas braniti, ja ću da
nadgledam, u sud ići neću! Taj prvi klijent
bio je arhitekta Peđa Ristić, zvani Peđa
Isus, s njim je bio i slikar Leonid Šejka.
Pokrenuli su neki časopis i hteli da osnuju
stranku, 1965. godine. U stranku je pokušavao
da ih organizuje Miša Mihajlov. Imali su
sreće jer je ubrzo eksplodirala afera s
Rankovićem; kad je on oslobođen optužbe
u istom potezu Tito je abolirao i tu grupu.
Bila su još dvojica u Zagrebu, Zemko i Ivin.
Miša je čitao Ustav, u to vreme mrtvo slovo
na papiru, jer on se piše da se deponuje
u UN, a ne da se primenjuje. On ga je tačno
pročitao: osnivanje stranaka je bilo moguće
po Ustavu. Sličan slučaj imao sam i kasnije,
kada su Milan Nikolić, Pavle Imširević i
Jelka Kljajić maštali o nekoj partiji. U
vreme kad je donet krivični zakon po kojem
im je suđeno, 1951, postojale su Demokratska
stranka i Republikanska stranka. Titu je
bilo važno da prema zapadu drži privid,
da ovde nije isto kao u zemljama narodnih
demokratija. Naravno, onemogućen im je faktički
rad: represijom su ih zastrašili i nestali
su sa političke scene. Niko se nije usuđivao
da osniva stranku, ali formalno pravno jeste
bilo dozvoljeno. Tek u Ustavu 1974. nedvosmisleno
je rečeno da ne mogu da se osnivaju političke
partije. Mihajlov je bio ozbiljan opozicionar,
pravi đilasovac. Onda je došao u kontakt
sa sovjetskim disidentima, pisao je tekstove,
donosio Okudžavine pesme... Ozbiljno je
odrobijao svoje disidentstvo. I svi ovi
oko njega bili su zanesenjaci. Tako da je
to bio moj prvi kontakt s tom tzv. političkom
delinkvencijom. Neposredno posle usledili
su događaji iz 1968.
Moralna pobuna
Vesna Pešić, moja tadašnja supruga, radila
je u Institutu društvenih nauka, u ulici Narodnog
fronta, sa prozora je videla da se nešto krupno
događa na Novom Beogradu. Javi mi telefonom
i odemo tamo. To je bilo pravo čudo za zemlju
u kojoj se nikad ništa nije događalo. Ja to
zovem veselom pobunom: bili su mi simpatični
ti buntovni mladi ljudi, a to je i vreme velikog
uticaja hipi pokreta. Niko od njih nije se
plašio; možda je među profesorima bilo nekog
straha, da ne izgube pozicije na Univerzitetu,
za mlade je to bilo super zezanje. U velikoj
masi je uvek sigurnije i lakše je biti hrabar.
Mićuna sretnem u dvorištu Kapetan Mišinog
zdanja, kažem: šalji mi ove koji su tučeni,
da prikupimo podatke! – Ti si, bre, mastiljavko,
kaže, eee, na šta ti misliš! Eto, revolucija
je pukla i ostali smo bez tih podataka.
Suđenja šezdesetosmašima su, po ondašnjim
merilima, prilično rađena u rukavicama. Malo
ko od njih je tučen u policiji, što do tada
i nije bio slučaj. Odmah su im dozvoljavali
advokate, kazne su bile relativno blage. Bilo
je ogromno interesovanje za suđenja, pre svega
studentske javnosti – počne suđenje, odmah
štrajkuje 10 fakulteta. Režim je lukavo postupao:
nije želeo da uđe u frontalan sukob i da radikalizuje
studente. I ne samo studente. Politički, ’68.
je bila prilično difuzna, neartikulisana.
Svega je tu bilo, od ultralevičara do monarhista,
ali jedna stvar je svima bila zajednička –
moralna pobuna. Taj pokret je za posledicu
imao veliko buđenje, naročito u kulturi. Odjedanput
su se pojavile hrabre predstave i filmovi,
angažovana književnost, izdavaštvo se oslobađalo
autocenzure i cenzure, čak i
novinarstvo. Iako
je sam pokret do 1975. potpuno ugušen,
taj duh više nije mogao da se suzbije
i vrati u bocu. Ljudi su se prepoznavali,
i ti afiniteti ostali su do dana današnjeg.
Unutar pokreta razvila se jaka solidarnost.
Recimo, ako se zabrani izložba svi
se uzbude, ne samo slikari. Odmah
imate saveznike. Nekom se sudi, 200
ljudi dođe na suđenje. Stvorio se
jedan duh koji je preživeo svoj politički
poraz. Kao kad deo publike utrči na
teren: ne možete ih izbaciti, ma koliko
ih jurili, a ne možete da primenite
ni veliku silu jer ostali gledaju.
Vladu Mijanovića branio sam od optužbe
za izdavanje jednog lista, Frontisterion
se zvao, izašao je samo jedan broj,
i jednog nevinog
|
|
|
Milan Tepavac-Tarin,
Tri eksperta
|
 |
pamfleta Širi dalje. Uhapšen je po
komandnoj odgovornosti, bio je predsednik
fakultetskog odbora koji je stupio u štrajk
solidarišući se sa štrajkom rudara u Kaknju.
Odmah po njegovom hapšenju započeo je štrajk,
praktično ceo Univerzitet je bio na nogama.
Imali su svoje medije, Student i
Vidike, tako da je to oprezno gušeno.
Nisu smeli da stvore front prema sebi nekom
radikalnom politikom, nego se išlo kroz Univerzitetski
odbor SKJ – ako može to nekako iznutra da
se buši. Vladi Mijanoviću je bio obustavljen
postupak, bio je pozvan da razduži stvari
i ide kući. A onda je, u poslednjem trenutku,
sve stopirano. Zašto?! Iz Gradskog komiteta
je javljeno da su uspeli da prekinu štrajk
na Filozofskom fakultetu i da se on vrati
u zatvor. Bilo je to fino hendlovanje, politički
promišljeno, ali publika je već bila istrčala
na stadion.
Tada je stvorena jedna tanka opozicija iz
koje su kasnije nastala sve naše stranke.
Pokret ’68. u javnosti su obeležili profesori
(išlo se se kod Mihaila i Ljube), sasvim nepravedno.
Oni su pokušavali da ga isključivo politički
definišu, u svom ključu, iako to nije bio
stav većine. Sa tom idejom: mladi Marks, ortodoksni
socijalizam... Zaboravilo se da je bilo onolikog
pozivanja na program SKJ, klasike socijalističke
misli i kongrese samoupravljača. Režimu je
možda najopasnija bila ta kritika sleva, ostale
je mogao da proglasi za kontrarevoluciju i
pohapsi. S druge strane, bila je prilično
sholastička razlika – oni su izdali sopstveni
program, pa ćemo ga mi od sada zastupati,
jer mi smo pravi nosioci ideje! O čemu se
radi shvatio sam kad sam izbačene profesore
zastupao pred Vrhovnim sudom, 1974. U njihovo
ime kod mene je došao Mihailo Marković, da
se dogovorimo kako ćemo to da branimo. U zakonu,
po kojem je trebalo da budi izbačeni, stajala
je jedna odredba po kojoj oni koji štete opštim
društvenim interesima, načinom na koji rade
svoj posao, mogu biti suspendovani iz nastave.
Mihailo sedi, kažem da mislim da je ovo put:
opštedruštvena korist je bezobalan pojam,
ne postoji objektivna društvena korist! Valjda
se to što je dobro za društvo definiše tek
u nekom demokratskom sučeljavanju mišljenja.
Svako iznosi svoje mišljenje o tome, a ono
što pobedi je legitimni društveni interes.
– A, ne, kaže on. Postoji objektivni društveni
interes! – Pa, je l’ vi znate šta je objektivni
društveni interes, a država koja vas goni
to ne zna? – Tako je, kaže on. – Pa, onda
samo nedostaju puške, pa da taj svoj interes
uterate isto kao što su to oni učinili! Tada
sam shvatio da je velika razlika između njegovog
stava i nečeg što je postojalo kod većine
učesnika. Oni su te profesore obožavali i
sledili, i imali demokratskije mišljenje o
osnovnim pitanjima društva i politike. Mihailo
je verovao u svoju dogmu i smatrao je neupitnom.
Svakog ko se nije slagao s njim smatrao je
saboterom, nekim ko smeta. Često sam odlazio
na skupove marksista, imali su jednu nezgodnu
osobinu: smatrali su da su u posedu apsolutne
istine i da sve mogu da objasne marksizmom,
baš sve. Kad započnem polemiku s nekim od
tih zagriženih, i kad on dođe u škripac, obično
kaže: znaš šta, to je tvoje buržoasko poreklo
– društveno biće oblikuje društvenu svest!
– Pa šta onda da radim, ne vredi da pričam?!
Sloboda izražavanja
i sloboda udruživanja
Na suđenju trockističkoj grupi,
1971, zastupao sam Milana Nikolića, jednog
od optuženih. On, Jelka Imširević i suprug
Pavluško, optuženi su za kontrarevoluciju
i pokušaj osnivanja političke partije. Samo
po sebi osnivanje stranke nije kažnjiva
delatnost, jedino njen program može da bude
problematičan, čak i kažnjiv. Počnem da
analiziram njihov program i zaključim da
svi njegovi delovi već postoje u partijskim
dokumentima i programima, zaključcima kongresa
samoupravljača. Nema tu ničeg subverzivnog,
jedino postoji putativno krivično delo,
tj. kad vi smatrate da vršite krivično delo,
a nemoguće ga je na taj način izvršiti.
Kao kad hoću da vas ubijem iz dečjeg pištolja,
pa je to pokušaj ubistva. Kažem: u ovoj
sudnici jedino tužilac i Nikolić misle da
je on radio nešto nedozvoljeno! – Ti mene
predstavi kao budalu! Ozbiljno se naljutio.
Program su mu našli ispod mašine za veš;
bilo je tu nečeg kao u filmovima Vudija
Alena, ali oni su sebe doživljavali strahovito
ozbiljno. Nisu ih osudili zbog osnivanja
te partije već zbog neprijateljske propagande.
S obzirom na to kako je suđenje ambiciozno
započelo dobili su niske kazne. Ako baš
ništa ne nađu, dobiješ godinu dana.
Suđenja šezdesetosmašima bila su veoma edukativna.
Mladi ljudi su dolazili u sudnice, njihovi
listovi su to prenosili, a ja sam se ponašao
kao da živim u pravnoj državi. Nikad pre
nije se govorilo o slobodi štampe; čemu
ta vrsta slobode, kakva je odgovornost štampe
i kakav je njen odnos sa vlastima. U zakonu
o štampi tada se govorilo da je novinar
društveno-politički radnik, a to znači da
vam je zadatak da budete na partijskoj liniji.
Pa, nije to zadatak štampe već nešto drugo!
Tako smo, kroz sva ta suđenja, raspravljali
o osnovnim pojmovima demokratije: slobodi
izražavanja i slobodi udruživanja. Bila
je to prilika da mladi ljudi prvi put čuju
šta je to uopšte. Domen ljudskih prava je
odjedanput postao neki seminar o ljudskim
pravima koji se održava u sudnicama – čista
edukacija.
Peticionaštvo
Posle Titove smrti osetilo se da taj sistem
ne može dugo da traje. Recimo, suđenje »šestorici«
je puklo, čime je režim sebi naneo veliku
štetu. Imao sam mnogo klijenata, ne samo šezdesetosmaša,
koji su odgovarali za krivično delo neprijateljske
propagande za koje, praktično, nije bilo odbrane.
Tako formulisano može da se rasteže koliko
god hoćete. U Ustavu sam pronašao mogućnost
za peticije; one postoje u svim ustavima ali
se u normalnom svetu retko koriste. Peticija
je jedno od prvih ljudskih prava, da se monarhu
požališ na nepravdu. Pisao sam peticiju za
ukidanje krivičnog dela neprijateljske propagande,
i obrazložio kako sam najbolje umeo, pravno
i politički. Skupili smo potpise i to predali,
vlasti su odmah skočile i proglasile nas peticionašima.
Posle je bilo još nekoliko peticija, u kojima
nismo tražili neke usluge, bile su zakonodavne.
Sve više ljudi se potpisivalo na njima, ne
samo studenti. Počele su da se pridružuju
javne ličnosti, književnici, slikari... Polako
se to pretvaralo u pokret. Pošto je političko
organizovanje bilo strogo zabranjeno, shvatili
smo da tim ad hoc organizovanjem,
od jednog do drugog pitanja, stvarate platformu
od ljudi koji su očito povezani. Čak smo pazili
da isti ljudi ne potpisuju svaku peticiju,
da se vlast ne uplaši da smo mi sad neka ilegalna
organizacija. Ali, oni su to prepoznali kao
opoziciono organizovanje, što realno i jeste
bilo. Poslednja peticija koju smo podneli
bila je za dopunu člana 254 Ustava: svim građanima
garantovao je jednakost pred zakonom, bez
obzira na polnu, rasnu i nacionalnu pripadnost.
Bio je prepisan iz povelje UN, ali sa izbačenom
rečenicom: »I bez obzira na političko opredeljenje«.
To im je bilo suvišno, mi smo tražili da se
vrati i unese u Ustav jer se bez te garancije
uspostavlja monopol jedne partije. Ljudska
prava bila su definisana i nabrojana u Ustavu,
ali da ne mogu biti protivna interesima radničke
klase. U sledećem članu se kaže da je SKJ
taj koji definiše interese radničke klase.
To znači da si ti sva ljudska prava garantovao
i dozvolio, a onda si na toj posudi izbušio
rupu kroz koju sve iscuri – može samo ono
što SKJ smatra da može, sve drugo je zabranjeno!
Tako da je to sve bila jedna sizifovska borba,
ali smatram da je ona imala svrhu: kada dođe
trenutak da režim implodira, mi imamo neku
platformu, kompleks ideja od kojih može da
se krene. Da ne krećemo sa ledine – šta ćemo
sad? Kad hoćete pravnu državu, zna se šta
je to! Druga je stvar što nisi mogao da je
imaš jer je oni nisu dali. Ajde da se mi dogovorimo
šta bi to bilo, šta su temelji.
Smatram da je 1968. porodila čitavu opoziciju:
i nacionalističku, i levu marksističku, i
jednu građansku. S tim što stalno moram to
da ističem, i time hvalim građanski element
u toj opoziciji: mi smo jedini bili aktivni,
ostali su se krili i pridruživali režimu.
Jedino smo mi nešto potezali. Pa, kakve su
samo muke bile da se dobije potpis od Dobrice
Ćosića! Sretnem ga u Lole Ribara ulici, kažem
da pišemo peticiju, baš oko tog člana 254
Ustava – hoće i on da potpiše. Pa, ajte, hoćete
da svratite u kancelariju? – Ne mogu sad,
žurim! Popodne mu pošaljem Vladu Mijanovića,
vraća se posle dva sata. Kaže: sve vreme mi
je objašnjavao zašto to nije dobro i zašto
ne treba da potpiše! Ja sam malo nezgodan,
nazovem ga: šta bi, Dobrice? Obećaste, pa
ništa?! – Objasniću vam, objasniću!... Sad
idem na večeru, izvinite, žurim! – Gde idete,
doći ću tamo?! On, zapanjen mojim bezobrazlukom.
Nađem ga, počne da mi objašnjava zašto to
nije dobro: to će da se shvati ovako, onako!...
Priča li priča, ja reč ne progovaram. Ne može
da stane jer shvata da nije dovoljno ubedljiv.
Na kraju, kaže: ako vi insistirate, ja mogu
da potpišem? – Insistiram! Besno je zgrabio
papir i potpisao se. Naravno, kasnije se hvalio
tom peticijom.
 |
|
Ljubiša Stavrić |
–
nastaviće se –
|
|