Humanizam i kritičko mišljenje*

Danas je čovjek napredovao u sposobnostima mišljenja, u sposobnostima tehničkog savladavanja i eksploatacije prirode, toliko da bi mogao imati drukčiji status nego što ga ima. Ali, on je dospio dotle da upada povremeno u tako ogromne razmjere samouništavanja u kakvo ne upada, po mom znanju, nijedna druga vrsta u biosferi

U svom filozofskom radu bio sam okrenut razmatranju suštinskih odredbi čovjeka, takoreći principima čovječnosti. Polazio sam od toga da je čovjek: (a) svjesno-samosvjesno biće, (b) kreativno, stvaralačko biće, (c) društveno biće i (d) slobodno biće ili biće samoodređenja, ali sam u realnom životu veoma dobro razumio da čovjek često radi protiv svoje suštine. Iz ove četiri odredbe ili principa koje sam naveo zaključuje se da je čovjek subjekt, persona, kao i Bog. Jer Bog nema tijela, on je takoreći duhovna personifikacija ljudskoga duha. A ljudski duh je pokretač. U Bibliji se lijepo kaže: na početku bješe riječ, logos, um, i riječ posta djelo. To je nešto što se ponavlja kod svakog našeg djela. Mi najprije pravimo projekat šta ćemo učiniti, pa onda to činimo. To je zatim podignuto na plan takve maksimalne opštosti da je božja persona najprije riječ, zamisao, um. Istina, um često, vrlo često, postajao je nešto bezumno. Kroz kreaciju, kroz kreativnu djelatnost se ostvaruje ta umna subjektivnost i kroz odnose sa drugim ljudima.
Shvatao sam da je previše optimističko gledanje na čovječanstvo sadržano u stavu da čovječanstvo od čovječanstva po sebi postaje čovječanstvo za sebe koje neće biti podjeljeno. Previđa se da čovjek ponekad zapada u takvo zlo kao što je zlo samouništenja. Recimo, analogija sa crkvom mi je poslužila da uvidim da je ta plebejska, robovsko-plebejska hrišćanska religija koja je nastala kao antropološka ljubav, filantropija, ljubav prema čovjeku bez obzira na sve ostalo, trajala sve dotle dok hrišćanstvo nije postalo crkvena religija koja je upravo zato što se hijerarhizirala postala suprotnost samoj sebi. Ta hijerarhizirana crkva je onda organizovala i krstaške ratove i pokolj hugenota i inkvizitorske lomače. Isto tako i nacionalizam koga sam označio kao jednu etapu nastajanja od čovječanstva po sebi u čovječanstvo za sebe, takođe je u novije vreme postao sredstvo mizantropije, sukobljavanja nacija i dijelova toga čovječanstva po sebi koje je gore od svakog drugog luciferskog zla. Uzmimo samo dvadeseti vijek i dva svjetska rata. Koliko je tu ljudskih života, ljudskih sudbina i ljudskih dobara uništeno! A to uništavanje je bilo maksimalno. Zloupotreba raznih doktrina i sukobljavanje društvenih grupa jednih protiv drugih rezultirali su takvim zločinima. U tom zlu i zločinima čovjek prestaje da bude samosvjesno biće. To je suština stvari.
Kritičko razumjevanje stvari proizlazi iz stvarnih potreba ljudi. Kada im postojeće stanje postaje nepodnošljivo oni se bune i to postojeće stanje prije ili kasnije likvidiraju i zamjenjuju nekim novim postojećim stanjem koje je snošljivije i bliže čovječnosti. Tako je i naše samoupravljanje bilo bolje od Staljinove politokratske diktature, ali ni ono nije bilo bezgrešno i nije bilo poslednja mogućnost. Zato što nije zadovoljavalo istinske ljudske potrebe imali smo štrajkove i pobune. Ono što nastaje iz pobuna takođe treba procijenjivati kritički na osnovu istih principa. Stvar je u tome, kao i inače u filozofiji, da se suština pojavljuje i u obliku svoga otuđenja. Esencija i egzistencija stalno su u nekom sukobljavanju i približavanju koje ne možemo razumjeti bez kritičkog stava. To je problem s esencijom čovjeka i u tome je poenta.

U novoj zgradi Filozofskog fakulteta u Sarajevu 1959. godine održan je sastanak Jugoslovenskog udruženja za filozofiju na kojem su neki sprečavali Milana Kangrgu da govori. Ne sjećam se tačno, da pravo kažem, da li sam na tom ili nekom drugom sastanku postao predsjednik tog udruženja. I Bledskog sastanka filozofa se slabo sjećam. Više se sjećam međunarodnog sastanka filozofa u Dubrovniku 1963, jer sam učestvovao u njegovoj organizaciji. Kao Udruženje smo odlučili da organizujemo međunarodni susret filozofa kojem bismo bili domaćini, jer u većini zemalja nisu postojala slična udruženja filozofa. Nama je bilo stalo da nekako u svijet krenemo kao jugoslovenski filozofi i dovedemo u zemlju kolege koje su predstavljale svjetsku filozofsku misao. Tako je bio zakazan međunarodni sastanak filozofa u Dubrovniku.
U Dubrovniku je tema bila »Čovjek danas«. Tako sam je imenovao i imali smo plakat sa tim naslovom. No, prije toga mi smo imali sastanak u Opatiji kao neku vrstu generalne

probe pred dubrovački međunarodni skup. U Opatiji su učestvovali samo jugoslovenski filozofi. I tu smo se - ne znam više kako smo tematski nazvali taj sastanak - pripremali za Dubrovnik. Kada smo došli u Beograd pozvan sam kod Veljka Vlahovića u CK na razgovor o opatijskom sastanku. Veljko Vlahović mi je »skrenuo pažnju« da je na tom sastanku bilo istupanja koja su suprotna Programu Saveza komunista Jugoslavije i da to ne može tako. Ja sam rekao: pa mi nismo mogli da sastavimo sastanak istomišljenika. Tako nešto je neprirodno za filozofiju. Tako sam se nekako branio. Vuko Pavićević, koji je sa mnom došao u ime Jugoslavenskog udruženja za filozofiju, kao neka delegacija JUF-a, pristajao je na Veljkove primjedbe, nekako. Dobro, ipak je taj sastanak završen tako što mi je Veljko rekao da na dubrovačkom sastanku, kada ga budem otvarao, moram reći da jugoslavenski filozofi, koji tu učestvuju, govore samo u svoje ime, a ne u ime nekakvoga
		Ivan Meštrović, Glava Mojsija, 1926.

jugoslavenskoga stanovišta i jugoslavenske ideologije. Ja sam mu rekao da je to nepotrebno, jer se tako i inače misli u svijetu. On je insistirao da nema tu razgovora, ima tako da se to kaže. I zaista, kada sam otvarao dubrovački sastanak, ja sam »izvršio tu zapovijed«, pa sam se prvo zahvalio filozofima iz svijeta koje smo pozvali i koji su nam se odazvali. Naglasio sam da smo skup pripremili i organizovali kao susret filozofa iz raznih zemalja, da razmjenjuju svoja mišljenja, konfrontiraju ih, i tako slobodno diskutuju o temi koja je predložena i primljena za sastanak. Rekao sam da skup nije zamišljen da na njemu dođe do konfrontacije između nekakvih zemaljskih, državnih filozofija. Tu su bili predstavljeni filozofi i sa Istoka i sa Zapada. To je bio prvi takav susret filozofa Istoka i Zapada u nas.
Pošto sam bio jedan od organizatora tog skupa, vodio sam precizne bilješke. Nekim čudom ostale su sačuvane, tako da mogu da svjedočim iznoseći precizne podatke. Naučni skup »Čovjek danas« u Dubrovniku trajao je četiri dana, od 19. do 22. juna 1963. godine. Pored jugoslavenskih filozofa učestvovale su i kolege iz jedanaest zemalja: Bugarske (Sava Ganovski i Todor Vlov), Čehoslovačke (Milan Pruha i Ivan Svitak), Francuske (Lucien Goldman, Roger Garaudy, Serge Mallet, Henri Lefebvre, Maximilien Rubel), Indije (Barliney), Mađarske (Vilmoš Šoša i Zoltan Simođi), Meksika (nisam zabilježio ime), Njemačke DR (Mattäus Klein i Hermann Ley), Poljske (Marek Frichand i Bohdan Suhodolski), Rumunije (Theodor Bugnariu), SAD (John Somerville, Erich Fromm, A.W. Levy, Arnold Kauffman) SSSR (četiri predstavnika Instituta za filozofiju Sovjetske akademije nauka sa Jovčukom na čelu; imena ostalih nisu mi ni saopštili, nemam ih zabilježene). Pored članova uprave Jugoslavenskog udruženja za filozofiju, kao referenti iz Jugoslavije su učestvovali Danko Grlić, Andrija Krešić, Mihailo Marković, Vuko Pavićević, Danilo Pejović, Zagorka Pešić-Golubović, Gajo Petrović, Svetozar Stojanović, Rudi Supek, Predrag Vranicki (abecednim redom). Bilo je još nekih učesnika. U svojoj kratkoj riječi na otvaranju, koju sam pripremio na francuskom, ruskom i našem jeziku, naglasio sam da stanovište jedna zemlja jedna filozofija više odgovara diktaturi nego filozofskoj mudrosti, i da mi ni ovaj sastanak nismo zamislili kao suočavanje nekakvih državnih filozofija. Takve filozofije nema i takve normalno i ne nastaju. Želimo da ovaj sastanak protekne u dobronamjernom konsultovanju i razumjevanju među svim filozofima. Spomenuo sam da Udruženje tim skupom mislilaca obilježava 145. godišnjicu rođenja i osamdesetu godišnjicu od smrti Karla Marksa i da ćemo »... raspravljati o problemima kojima je i Marks posvetio svoj genije i ostavio o tome svoje epohalno djelo. Pozdravljam sve učesnike simpozija u želji da ovi razgovori doprinesu međusobnom razumijevanju prisutnih filozofa u zajedničkoj težnji ka istini i dobru čovjeka«.
Dubrovački skup je protekao u živoj diskusiji. Kad više nije bilo diskutanata ja sam u ime radnog predsjedništva završio sastanak otprilike sljedećim riječima: da nam je žao, što, eto, moramo da završimo, a možda bi još bilo diskusije, ali iscrpili smo listu diskutanata i ja se zahvaljujem svima koji su nam se odazvali. Održao sam u tom smislu kratak govor. Posebno sam naglasio da smo, organizujući ovaj simpozij imali u vidu da se problemi čovjeka i humanog progresa pojavljuju kao svjetski problemi, a ne samo kao problemi ovog ili onog dijela svijeta. »Ravnopravnost se, po našem mišljenju, javlja kao neophodna pretpostavka solidarnosti. To pretpostavlja i pravo na slobodu iskazivanja vlastitih stavova svakog pojedinca, što smo ovdje nastojali omogućiti koliko je to od nas zavisilo. To znači, dalje, da je moje pravo na kritiku povezano sa mojim dugom da obratim pažnju na kritiku mojih pogleda.« Inostranim učesnicima sam poželio ugodan boravak u Jugoslaviji i sretan put. Time sam, dakle, završio sastanak.
Nakon toga se sovjetski predstavnik, Jovčuk, javio da hoće on da govori. Pošto je lista diskutanata bila iscrpljena, a ja sam završio, rekoh, ne može da se govori: »Vi ste mogli da govorite u toku sastanka, a sada je sastanak završen«. Pobune se protiv toga naši u radnom predsjedništvu. Možda ne bih trebao da pominjem imena, ali znam da su na tom dubrovačkom sastanku Svetlana Knjazev i Mihailo Marković bili protiv takvog mog stava. Htjeli su da se Jovčuku dopusti da govori, a zapravo da, po partijskom običaju »dâ završnu riječ«. Iziđu tako iz radnog predsjedništva, demonstrativno. Ja ipak nisam dopustio Jovčuku da govori, jer on bi završio, ja sam to znao, sovjetskim zaključkom i demantovao sve ono što je na skupu bilo vrijedno, a onda bih morao dati mogućnost i drugima da govore. A svi su imali prilike da ranije govore. Tako smo se razišli sa ovim malim incidentom na kraju.
Tu, na dubrovačkom sastanku, Rudi Supek je naročito govorio o inicijativi za osnivanje Korčulanske ljetne škole, a mislim da je i Gajo Petrović pominjao nešto u vezi s inicijativom oko pokretanja Praxisa. To je bilo ’63. godine. I, mislim da je vladalo pozitivno raspoloženje, naravno, za te obje inicijative, naročito za Supekovu. Znali smo da je Supek preko puta Korčule imao vikendicu, i ja sam dolazio tamo njemu kao gost ponekad, i njemu i njegovoj Vesni. Bili smo dobri prijatelji. Tako je došlo i do pominjanja te dvije inicijative koje su bile u stvari jedna inicijativa, što se tiče filozofiranja i položaja filozofije u našoj zemlji.
Imali smo još jedan skup u Zadru, jugoslavenski i čehoslovački filozofi, a i jugoslavenski skup u Vrnjačkoj Banji. Čehoslovaci su na skup u Zadru došli sa velikim željama da naše društveno samoupravljanje, kao formulu socijalizma, nekako prihvate kao neku inspiraciju, kao inspiraciju za ono što će se desiti u njih – praško proljeće. Sjećam se tog sastanka, jer sam ih malo razočarao kada sam govorio o samoupravljanju, društvenom samoupravljanju u Jugoslaviji, tvrdeći da to jeste neki korak koji daje neka veća prava radnicima, ali da je to organizacijski zaustavljeno na početnom, na embrionalnom nivou, na nivou preduzeća i ustanova gdje su radnici dobili neka prava koja nikad ranije nisu imali i mogli su da o svojoj sudbini suodlučuju. Ali, nije to dograđeno kao neki sistem koji bi bio povezan u cijeloj zemlji. To je jedno. Drugo, Jugoslavija je ostala monopartijska država. Jedna jedina partija je i u tim samoupravnim organizacijama imala načina da

utječe na kvalitet samoupravnih odluka. U to vrijeme sam pisao knjigu o političkom društvu i političkoj mitologiji. Česi su bili malo – bar neki – iznenađeni tom mojom diskusijom. Tom prilikom, kao i prilikom završetka dubrovačkog sastanka nisam bio pozivan na odgovornost. Ja sam ostao i dalje u forumima dok mi je trajao mandat. Postojala je inicijativa da se Jugoslavensko udruženje za filozofiju organizuje na delegatskom principu, da kao udruženje postanemo tzv. kolektivni član Socijalističkog saveza, pa onda zbogom autonomijo. Ta inicijativa je došla iz jugoslavenskih političkih krugova, s
		Jugoslavija je ostala monopartijska država. Jedna jedina partija je i u tim samoupravnim organizacijama imala načina da utječe na kvalitet samoupravnih odluka 5 Simpozijum u Vrnjačkoj Banji je održan uprkos pretnjama hapšenjem

vrha Partije. To bi značilo udruženje razbiti po republikama, a republička udruženja staviti pod kapu političkih činilaca, koji bi onda imali formalno pravo da diriguju tim udruženjima, kao i drugim organizacijama koje su u Socijalističkom savezu i koje su organizovane na delegatskom principu.
Smetala im je ta veza filozofa u vidu jugoslavenskog udruženja. Sa zajedničkim jugoslavenskim inicijativama se nisu slagali. Dosta kasnije došlo je i do ukidanja Praxisa iKorčulanske ljetnje škole. A i dubrovački sastanak i taj moj govor na tom skupu nije im se svidio.
Nalazili smo se gdje god smo imali prilike, a naše skupove je finansirao, u izvjesnoj mjeri, savezni Komitet za nauku na čijem čelu je bio Avdo Humo. Komitet je bio donekle autonoman i ja sam od njega dobijao i pomoć Praxisu i pomoć za međunarodne skupove. Avdo Humo i ja smo bili Mostarci, poznavali se iz vremena Narodnooslobodilačkog rata i on nije bio protiv ovih inicijativa kao što su Praxis, kao što je Korčulanska škola, udruženje za filozofiju itd. Njegovo je ime bilo dovoljno da mi izvjestan dio novca za te skupove i dobijamo od saveznog Komiteta za nauku.
Namjere političara da uspostave svoju punu kontrolu nad filozofskim životom u Jugoslaviji su postale jasne kad su nas zvali na razgovor povodom sastanka u Vrnjačkoj Banji, u jesen 1964. godine. Udruženje je bilo organizator toga sastanka. Mislim da smo na tom sastanku izabrali novo rukovodstvo. Iz vrha partije su tražili da se sastanak otkaže. Dok smo skup pripremali i kad su ljudi već krenuli u Vrnjačku Banju, stigla su do mojih ušiju upozorenja da je Ranković pripremio i hapšenja, jer smo mi kao temu odredili »Moral i politika«. Oni su se uplašili te formulacije i znali su da će na tom sastanku biti vike protiv politike više nego što je bilo na dotadašnjim sastancima. Oni su opravdavali taj napad na naš sastanak u Vrnjačkoj Banji time što će tu učestvovati »perspektivaši« iz Ljubljane. Saradnici časopisa Perspektive bili su na meti Kardelja i on je smatrao da samo njihovo

prisustvo i diskusije obezvređuju vrijednost toga sastanka u Vrnjačkoj Banji. Odbili smo zahtjev da otkažemo učešće kolegama iz Ljubljane. A onda su dolazili glasovi da će Ranković hapsiti organizatore, to znači i mene. Mi se nismo na to - bar ja se nisam osvrtao - obazirali i održali smo skup. U ime stare Uprave udruženja podnio sam jedan formalni izvještaj o radu, u kojem sam pominjao šta smo sve radili. Zatim smo izabrali novi Upravni odbor Jugoslavenskog udruženja za filozofiju. Za predsjednika smo izabrali Gaju Petrovića, a za sekretara Milana Kangrgu. Tako se Udruženje »preselilo« u Zagreb. Simpozijum u Vrnjačkoj Banji je održan uprkos pretnjama hapšenjem. Prošli smo bez hapšenja i razišli se. Nekoliko
		Ivan Meštrović, Auguste Rodin, 1914.

meseci ranije održan je naučni skup »Marks i savremenost« u Novom Sadu. Na tom skupu je Gajo Petrović temeljno kritikovao Veljka Vlahovića, predsednika Ideološke komisije CK SKJ. Izgleda da su te dvije stvari bile povezane.
Dosta kasnije sjedište Udruženja je neko vrijeme bilo u Sarajevu. Ni ranije, šezdesetih, ni kasnije nismo prihvatili zahtjev da se učlanimo u Socijalistički savez radnog naroda i da se organizujemo po delegatskom principu. Od čestih filozofskih susreta pomalo se sjećam jednog filozofskog skupa u Aranđelovcu, kada sam reagovao na izlaganje profesora Mihaila Đurića, koji je visokoparnim, teatralnim, Rusi bi rekli »toržestvenim« tonom izlagao neku svoju katastrofičnu viziju filozofije. Kao da je plašio javnost nekakvim filozofskim jurodljivim koji se pojavio, eto tu iza slijedećeg brijega i stiže uskoro da objavi sumrak čovječanstva. Predviđao je kraj umjetnosti, estetike, filozofije. Reagovao sam, i taj način filozofiranja, taj katastrofizam sam malo ironizirao. Sećam se da mi je Dobrica Ćosić malo zamjerio zbog toga, jer je bio neke vrste Đurićevog zaštitnika. Pomagao mu je da, kao filozof, postane član SANU. Kasnije je jedan asistent pisao o njemu kao istaknutom, ne samo jugoslavenskom, nego i jednom od istaknutih svjetskih filozofa. Ja to mišljenje nikako nisam mogao dijeliti, jer ne vjerujem da »uzvišen govor« obavezno sadrži i značajne misli. Desetak godina poslije »uvrstilo me« u Odbor za društvene nauke SANU. Tu su bili Mihailo Marković i Ljubo Tadić i još jedan profesor čijeg se imena ne sjećam. A onda je došao i Đurić. Shvatio sam da u takvo društvo ne spadam i podnio sam ostavku.
Šta je na kraju bilo sa Jugoslavenskim udruženjem za filozofiju i kako je nestalo, ne mogu da svjedočim, jer nisam u tome učestvovao. Ono je takoreći nekako samo od sebe nestalo sa javne pozornice. Kada i kako, to ne znam.

U Jugoslaviji su postojali ljudi koji su u svom javnom djelovanju i iskazivanju slobodnog mišljenja nalazili načina da izmiču diktatu vlasti. Recimo, kad se vlastima u Beogradu ne dopadne nešto što je neko napisao ili nešto negde rekao, to ne mora da važi za vlast u Sarajevu, na primjer. Isto važi za Zagreb, Ljubljanu, Novi Sad... Tako sam i ja imao izvjestan »slobodan prostor« kada su me u Beogradu 1972/73. godine politički napadali zbog podrške mlađim kolegama, asistentima Filozofskog fakulteta, Nebojši Popovu i Trivi Inđiću. Kada su mi prijetili, mislio sam da ću ostati bez posla i bez mogućnosti da

ishranim porodicu. Otišao sam u Sarajevo. Za razliku od beogradskih napada, u Sarajevu su mislili da je to napad na njih preko mojih leđa. Oni u Sarajevu su bili više titoisti nego u ovi Beogradu, naročito Marko Nikezić i Latinka Perović, koje su kasnije proglasili za liberale. Tito je htio da uspostavi neku ravnotežu, pa je nakon kritike hrvatskog nacionalizma proglasio i ove u Srbiji liberalima. Smatrao je da su Savka Dapčević Kučar i Mika Tripalo preterali u nacionalizmu u odnosu na njegove zamisli, pa je
		Ono što je vodilo ljudskom obliku društva bilo je na neki način potisnuto, a druga neka linija je prevladala koja je ovdje napravila politokratsko društvo

onda napao i ove srpske rukovodioce kao liberale. Uvijek ide jedno s drugim, pa je teško. Nisam bio ni jedini ni usamljen u doživljaju jugoslavenskog prostora kao neke mogućnosti da se izmiče diktaturi.
Jugoslavija je bila istorijski korak naprijed. Jugoslavija poslije Drugog svjetskog rata bila je korak naprijed u odnosu na Staljina. I Hruščov je neki korak naprijed u odnosu na Staljina. Ali to nije bio, u svojoj knjizi o kritici kulta ličnosti sam tvrdio, socijalizam. I Titov socijalizam nije bio pravi socijalizam. Moja knjiga je bila obustavljena zato jer sam ja smatrao da je to »kult ličnosti«. Mene je na nekim predavanjima Puniša Perović i ovde kritikovao, a ne samo u Sovjetskom Savezu, kad sam kritički govorio i o hruščovizmu, ovako: »Ne tako, Hruščov je naš prijatelj. On je došao da se pokaje ovdje u Jugoslaviji...« Ma, taman posla! On je bio samo ublažena varijanta politokratskoga društva koje je bilo, nije pretjerano reći, neljudsko društvo.
U jednoj skici, koju sam pisao negdje sedamdeset prve godine, zalagao sam se za demokratsko preustrojstvo Jugoslavije, »za treću Jugoslaviju«. Skoro da se toga više i ne sjećam i nisam kasnije našao tu skicu1. Znam da su ljudi o njoj raspravljali i na »slobodnom Univerzitetu« u Beogradu, na ilegalnim ili polulegalnim i privatnim sastancima. Policija je plenila te moje »teze«. Tu sam zastupao i imao kritički stav, čini mi se, i prema narodnooslobodilačkoj borbi i prema partijskoj državi i politokratskom sistemu.
Nisam negirao ljudske vrijednosti te borbe, jer sam i ja sam u njoj učestvovao, ali sam kritikovao zastranjivanja. Ali bilo je tu devijacija koje su vodile i »’vamo i tamo«. Ono što je vodilo ljudskom obliku društva bilo je na neki način potisnuto, a druga neka linija je prevladala, koja je ovdje napravila politokratsko društvo. Ono je bilo blaže od staljinizma i popustilo je u nečemu ljudskim potrebama i zato se i održavalo. Recimo, mi u toj Jugoslaviji nismo imali problem nezaposlenosti. Ko je htio da radi mogao je naći posao. Imali smo besplatno školstvo, imali smo besplatno zdravstvo za sve stanovništvo. To su neke tekovine koje su ljudima ostale u sjećanju i koje govore da su u odnosu na neko staljinističko, boljševičko politokratsko društvo bile neki korak naprijed. Sad, to nije bio konačni korak u odbacivanju staljinizma. Bilo je i drugih slabosti. Postojali su sibirski konclogori sa ogromnim brojem robijaša. Postojao je, pa ukinut i naš logor na Golom

otoku. Nismo ga više imali, ali činjenica je da je postojao. Eto to je to. Moje teze nisu bile samo puka kritika ili negacija autokratskog sistema ili partijske države, već podsticaj u traganju za demokratskom alternativom, zahtjev za demokratskim preporodom Jugoslavije, da postane demokratsko društvo, i da u
		Nismo domislili kritiku različitih oblika otuđenja, prije svih političke prakse, političkog otuđenja. A ono je vrlo vidljivo

tom demokratskom preporodu nestanu suprotnosti između etničkih grupacija, jer je etnicitet postajao oblik egzistencije čovještva. Suprotno tome, u čovještvu leži kriterijum za etnički princip, a ne obratno, da je etnički princip kriterijum za čovještvo. A u nas je i dan-danas etnonacionalizam na djelu, pa se zaboravlja da je, na primjer, hrvatstvo vrijedno onoliko koliko je čovječno, koliko u njemu čovječnost preovladava, da je hrvatstvo oblik postojanja čovještva, a ne nešto što je zaboravljeno u čovječanstvu, u čovještvu. To isto važi i za srpsko čovještvo. Ne može se takođe i neka vjerska pripadnost pretpostaviti čovještvu.
Ne sjećam se da sam nekom dao svoj tekst za objavljivanje. Ne znam... Možda nije bio objavljen, a nije bio objavljen zbog mog kritičkog prilaza. Valjda potreba za raspravljanjem o alternativi tadašnjem sistemu nije bila dovoljno razvijena među nama; da mi razgovaramo o alternativi.
Mi smo se time bavili jedno vrijeme. Moje kolege filozofi i sociolozi i ja smo u to vrijeme pisali nešto što je označeno kao filozofija prakse, kritika otuđenja, »kritika svega postojećeg«. Međutim, nismo domislili kritiku različitih oblika otuđenja, prije svih političke prakse, političkog otuđenja. A ono je vrlo vidljivo. Recimo, organizuju, na primjer, bilo kogres partije ili svenarodne izbore za neko rukovodstvo, za narodnu skupštinu. Pri tom se nekako prokrade mogućnost da to izabrano tjelo koje se zove Narodna skupština postane samoj sebi svrha i ovlada sudbinom ostalog stanovništva, a iz njega se izvede njegov operativni dio, kao što je Vlada itd. ili partijsko rukovodstvo. Čovjek je postajao

objekt nad kojim se vladalo, gospodarilo. Slično je bilo i u samoj partiji, jer komunisti za Marksa nisu partijni, kako on izričito kaže. Ali, mi u partiji izaberemo takođe na partijskom kongresu neko partijsko rukovodstvo, neki centralni komitet koji onda postane malo-pomalo svrha samom sebi, pogotovo što se tu ukazuje mogućnost izvjesne moći u društvu koja se temelji i na ekonomskoj moći. Onda taj CK bira iz sebe Politbiro, politički biro, koji opet u odnosu na Plenum postaje
		Kao što postojao kult ličnosti Staljina ili ako hoćeš i Hitlera, ako hoćeš i ne znam koga još, postojao je i kult ličnosti Tita

nosilac izvjesne moći itd., a sve to udaljava od onoga prvobitnoga da je na kongresu dominirala volja birača, ili na izborima volja birača koja se otuđila od same sebe i pretvorila u volju, na kraju krajeva, pojedinca, jednoga koji je na čelu te piramide vlasti – Tita. Kao što je postojao kult ličnosti Staljina, ili ako hoćeš i Hitlera, ako hoćeš i ne znam koga još, postojao je i kult ličnosti Tita.
Tako se i naš pokušaj »izgradnje socijalizma« izvitoperio, izrodio u svoju suprotnost, kao i hrišćanstvo. Od prvobitne religije filantropske ljubavi prema čovjeku. Nije se, recimo, u

vrijeme svjetskih ratova čuo glas Vatikana da u ime Biblije i u ime izvornog hrišćanstva ta zločinstva napadne i osudi. Posebno je to bilo vidljivo u vrijeme Drugog svjetskog rata. Nestalo je prvobitnog hrišćanstva. Hrišćanstvo je postalo suprotnost samom sebi u obliku crkvenog hijerarhijski organizovanog hrišćanstva. I papa je postao monarh. Monarh znači vladavina jednog, monarhija. I on je takoreći postao bog, odnosno nebesko biće, jer je nepogrešiv. To je proces izrođavanja koji treba razumjeti. To je proces pretvaranja suštine, esencije u egzistenciju. Nužna je stalna ljudska borba protiv ovoga izrođavanja esencije u egzistenciju. Mislim da idividua ne može sama. Ona nalazi nekakvu harmoniju između zajednice i vlastite individualnosti. Ta mi analogija pomaže da objasnim slično zbivanje i izrođavanje prvobitnog humanizma, recimo u ranohrišćanskoj zajednici,
		Ivan Meštrović, Žena u molitvi, 1917.

onoga robovsko plebejskoga i ovoga socijalističkoga, radničkog, proleterskog. Obje zajednice su se izrodile u suprotnost samima sebi. Hrišćanstvo je kao crkveno hrišćanstvo postalo suprotno samom sebi u odnosu na izvorno hrišćanstvo. Tako je bilo i sa motivacijom neposrednih proizvođača koji su bili zainteresovani da promjene svijet jer su bili objekti, dodaci mašini, eksploatisane individue, bez ikakvih ljudskih suštinskih kvaliteta. Ta analogija jako puno objašnjava. I bolješevizam i taj staljinizirani socijalizam je upravo ono što je bilo crkveno hrišćanstvo sa papom na vrhu kao monarhom. Ovdje sa Staljinom, odnosno generalnim sekretarom, Titom ili ne znam s kim, koji je neka vrsta zemaljskog božanstva. Humanizam je praktičan samo ako je djelatan, a socijalizam jeste ako je humanizam. Humanizam znači ostvarenje svih onih principa koji čine definiciju čovjeka.
I u XXI veku postoji problem praktičkog humanizma. Ovde podvlačim riječ praktičkog za razliku od pričalačkoga, antiteološkoga humanizma. Danas nije dovoljno samo pričanje. Ne znam da li danas postoji neka vrsta samosvjesnog kritičkog mišljenja, ali kritika kao praktičko zbivanje postoji. Pa, mi svaki dan na vjestima slušamo o štrajkovima radnika, o blokadama puteva, o blokadama ovoga i onoga. To je jedna sazrela akutna potreba za promjenama, koja bi svijet pretvorila u nešto gdje čovjek više nije eksploatirani i zapostavljeni objekt. Znači, postoji praktična potreba za slobodnim kritičkim mišljenjem, za organizovanjem prakse pomoću kritičkog mišljenja. I to u okviru cijeloga društva, takoreći, u današnjim granicama.
Današnje granice su sada većinom nacionalne države. U povezivanju ljudskih pobuna potrebno je probijanje preko granica nacionalne države i dalje, i dalje. Praktički humanizam je upravo podržavanje te vrste impulsa u društvu koji ga pretvaraju u ljudsko društvo i izvode iz statusa jedne stvarnosti u biosferi. Danas je čovjek napredovao u sposobnostima mišljenja, u sposobnostima tehničkog savladavanja i eksploatacije prirode, toliko da bi mogao imati drukčiji status nego što ga ima. Ali, on je dospio dotle da upada povremeno u tako ogromne razmjere samouništavanja u kakvo ne upada, po mom znanju, nijedna druga vrsta u biosferi.
Hvatanje za činjeničnost govori da je humanizam dospio u potpunu krizu i da tu nema više govora o humanizmu. I dovodi u pitanje princip društvenih oblika samoodređenja koje su zloupotrebljene ne za društvenost, nego za taj vladalački ili božanski ili ne znam kakav humanizam koji nije ni Marksov niti je stvarni humanizam.