Jugoslavija je bila neka vrsta mitološke zvijeri, nešto poput gigantske boe, što li, koju su dječaci ubili, zatukli štapovima, razvukli po prašini, isjekli njezinu kožu u trofejne komadiće. Trofejima se kite, i hvale se: tko joj je prvi zarinuo nož u meso, i tko ju je najefikasnije zatukao. Jugoslavija – ta strašna mitološka zvijer – izbacila je na samrtnoj postelji iz svoga tijela jedno jaje (Sloveniju), a odmah zatim, gle, i drugo jaje (Hrvatsku), pa treće jaje, iz kojeg se kažu rodilo troglavo dijete (Bosnu), pa četvrto jaje (Makedoniju), pa peto jaje (»Krnju Jugoslaviju«). »Krnja Jugoslavija« raspolutila se na dvije države, na Srbiju i Crnu Goru. I taman kada su se dječaci malo primirili, odložili koplja, kada su stišali svoje ratničke urlike, trbuh već odavno mrtve zvijeri ponovo se napuhnuo i – blup! – iz Srbije se izleglo novo jaje – Kosovo! Sada svi s udivljenjem promatraju truplo i pitaju se ima li još, i neće li se iz trupla izleći još kakvo jaje. Republika Srpska? Vojvodina? Sandžak? I neće li se troglavo dijete, Bosna, raspolutiti na tri dijela, na tri nove državice?
Male države su igračke za male dječake. Velike države su igračke za nešto veće dječake. Boys love toys. Dječaci izvuku iz škrinja, ormara, podruma i tavana medalje svojih očeva, djedova i pradjedova, stave na glavu neke kape, nalijepe na lica neke strašne brade, zakolutaju očima, namažu se ratničkim bojama, uzmu u ruke toljage, lukove i strijele, koplja, noževe i nožiće i krenu urlati. Tako plaše neprijatelja. Njihovi neprijatelji su isti takvi dječaci, i što su si međusobno sličniji, to se više mrze. Mržnja i rat su neka vrsta plemenske inicijacije. Dječaci usput zatuku i svoje roditelje, ali i to spada u inicijaciju. Dječaci se potuku među sobom, oni jači zarobe one slabije, pa ih malo muče, ponekog objese, ponekog ubiju, ponekog razmjene s neprijateljima, evo vašeg za jednog našeg. A onda se dječaci rastrče po svijetu tražeći za svoja herojstva priznanje. Priznanje mogu

Ako im neprijatelj nagazi malo na granicu, odmah udare u veliku dreku, poredaju se i jedni i drugi uz granicu, zaprijete svojim toljagama, nožićima, strelicama, izvuku one prašnjave brade i kape, kolutaju očima i viču, sve dok im stariji dječaci ne priprijete prstom. Dječaci izabiru među sobom »svećenike«, sagrade im kolibe, na vrh kolibe postave neki znak, križ ili nešto slično, različito od znaka dječaka koji žive iza granice. Dječaci iskroje svoje zastave, najčešće s likovima orlova ili lavova, silnih zvijeri, u nadi da će orlovski ili lavlji duh prijeći na njih i zaštititi njihovu malu državu od neprijatelja. Dječaci iskroje svoje odore, izmisle svoje rituale i sagrade spomenike svojim herojima. Dječaci zatim proslavljaju svoje pobjede nad neprijateljem, udeljuju si ordenje za zasluge, i grade sebi kolibe na boljim mjestima svoga malog teritorija. Državice u toj fazi više sliče na izviđačke kampove nego na improvizirane plemenske naseobine.
Djevojčice ne pripuštaju, države su igračke za dječake. Dječaci ionako ne znaju šta bi s djevojčicama, malo ih se pribojavaju, pa ih zato proglašavaju glupima i ružnima. Ponekad ih zlostavljaju ili ih preprodaju drugim dječacima koji žive u drugim državama, za kakvu korisnu tricu. Djevojčice obično stoje po strani zabavljene svojim lutkama. Čekaju da dječaci odrastu i maštaju o tome kako će s dječacima jednog dana izroditi djecu.
Da, države su igračke za dječake, toys for boys. Najveća ironija – iako dječaci ne razumiju riječ »ironija« – leži u tome da u njihovim državicama ništa nije ni njihovo niti nezavisno. Dječaci pojma nemaju da iza svega stoji nevidljivi gospodar, taj koji im je tutnuo igračke u ruke. Imena tih nevidljivih gospodara su različita, već prema tome, korporativni kapitalizam, ujedinjena mafija, u svakom slučaju – NOVAC.
Sve tako izgleda iz sigurne ptičje perspektive, dakako. U prizemljenom životu stvari su uvećane, i naši dječaci su odrasli, veliki ljudi. Na njima se drži ovaj svijet i nije naše da ih izvrgavamo poruzi. Mi smo žrtve njihovih igara. U raspadu Jugoslavije mnogo je ljudi pobijeno, mnogo je toga srušeno i spaljeno, mnogo je ljudi raseljeno, mnogo života uništeno, sve se okrenulo naglavce. Jedina je utjeha, kažu ljudi, da su to ljudi tako htjeli, ili nisu baš tako htjeli, ali stvari su izmakle kontroli, i, eto, možda se malo previše krvi prolilo za obranu ognjišta, doma, kolijevki, nacionalnog identiteta, i tisućljetnih državotvornih snova.
Najnovije jaje, Kosovo, posljednja je karika u raspadu Jugoslavije i stvarni kraj rata, kažu ljudi, iako za to nemaju dokaza. Euforija oko rađanja nove nezavisne državice u Evropi samo potvrđuje da dječaci ništa osim države zasnovane na etničkim principima (uz obavezno poštovanje prava manjina, dakako) nisu u stanju izmisliti. Isti nedostatak imaginacije potvrđuje Srbija, koja tvrdi da nikada neće odustati od Kosova, od svoje kolijevke. Dječaci skaču, ruše, protestiraju, mrze, razbijaju stakla na izlozima albanskih slastičarnica u Srbiji, američkih McDonaldsa (jer Amerikanci su priznali Kosovo), ambasada zemalja koje su priznale i koje će još priznati Kosovo. Ni godinama ponižavani kosovski Albanci nisu bili u stanju da izmisle ništa pametnije od one stare »svoji ljudi na svome teritoriju«, od nezavisne države temeljene na etničkom principu. Rađanje države bilo je popraćeno romantičnim vijorenjem novodizajniranih kosovskih zastava, albanskih zastava, američkih zastava (jer Amerikanci su priznali Kosovo) i puštanjem žutih balona u zrak. Žuti baloni – žute zvijezde, poljubac upućen Evropskoj uniji. Istu nemaštovitost pokazuju odrasliji dječaci, ti iz (raz)jedinjene Evrope, i ti iz Amerike i Rusije, koji su odmah požurili da pruže svoje zaštitničke šape, svaki na svoju sferu interesa. Svi dječaci vole i respektiraju države, države su definitivno toys for boys.
Od bivše Jugoslavije ostalo je malo što. Iako rijetko, još uvijek se ponegdje može, na primjer, vidjeti prvi automobil jugoslavenske proizvodnje, Zastava 750, popularni fićo. Na You Tube vrte se amaterski video zapisi: u jednome neki golemi dječak, seljak, u svome dvorištu batinom razbija svoju staru igračku – fiću. Tako, valjda, simbolički pokapa mrsku Jugoslaviju. Nedavno je grupa lokalnih entuzijasta u nekom hrvatskom mjestu oživjela starog fiću, ofarbala ga u plavo bijelu boju i na vratima ispisala »milicija«. Automobil je zaplijenila hrvatska policija s obrazloženjem da uskrsavanje starog milicijskog fiće »vrijeđa uspomenu« na bivšu Jugoslaviju! Iako je proteklo gotovo dva desetljeća od smrti Jugoslavije, dječaci se još uvijek boje duhova bivše države, čak i kada se oni pojavljuju u simboličnoj igrački kakva je stari fićo. Ostaje pitanje: zašto? Je li to zato što je bivša zajednička država bila građena na solidnijim, pravednijim i modernijim temeljima od današnjih? Ili je to zato što je bivša država bila »zona sumraka« iz koje su svi jedva čekali da izađu na slobodu i oslobode se mučnog suživota s drugima? Je li gospodarenje bilo bolje ili lošije od današnjeg? Je li bivša država bila strahovlada u kojoj su građani izdisali pod teškom čizmom komunizma? Da li se ljudi danas boje više ili manje? I čega se boje? Pitanja ima mnogo. Nema ničeg lošeg u tome da se postavljaju pitanja, slična će nam, uostalom, uskoro početi postavljati naši unuci. Zanimljivo je jedino da ih nitko ne postavlja. Umjesto da postavljaju pitanja dječaci mašu svojim zastavama i spaljuju tuđe, razbijaju stakla na prozorima, urlaju, zveckaju noževima, jadikuju, tužakaju se, zovu upomoć, prijete – sugerirajući svojim ponašanjem da su države zapravo rezultat slučaja ili pukog biološkog ciklusa: dok jedne, eto, umiru, druge se, eto, rađaju.
Zanimljivo je i to da samo dvije stvari u današnjem svijetu izazivaju histerične reakcije kod ljudi: jedna je Bog, druga Država. Snažne i nekontrolirane erupcije emocija kada su u pitanju Bog i Država samo indiciraju da su obje institucije zapravo ispražnjene od svog značenja. Za smrt Boga prišapnuo nam je nešto prije stotinjak godina Friedrich Nietzsche. Za Državu nismo znali.

Virtualna realnost započela je, kažu, u trećem stoljeću BC, s kineskim filozofom Chuang Tzuom koji se, sanjajući leptira, zapitao je li on to doista sanjao leptira, nije li, naime, leptir sanjao njega. Metafora – koju su neobično voljeli renesansni pjesnici i dramatičari (poput Calderóna de la Barce i Shakespearea), po kojoj je život tek san (i rijetko obratno!) – oživjela je u našem vremenu s tehnologijom, filmom, televizijom, masovnim medijima, kompjuterima, internetom... U smjeru metafore la vida es sueno razvijaju se prateće teorije virtualne realnosti i simulakruma (Baudrillard), znanstvena fantastika (Philip K. Dick; Matrix), ozbiljna znanost (koja se igra s tezom da je svemir gigantski kompjuter, a mi, ljudi, tek djelići softwarea), medicinska tehnologija, kompjuterske igre... Naša realnost, zajedno s našom ozračenom sviješću, postaje sve fluidnijom (Baumann). Na raspolaganju više nemamo samo jedan život, već brojne paralelne živote. Postali smo kao mačke, s devet života, ili nam se, barem, tako čini. Naša virtualna samoreprezentacija, naši avatari, žive u tim paralelnim životima umjesto nas, sklapaju prijateljstva u cyberspaceu (prema istraživanjima oko 40 odsto korisnika tvrde da im online prijateljstva znače isto toliko koliko i realna), vode ljubav, kupuju virtuelne nekretnine, zarađuju novac, putuju. Cyberpsiholozi tvrde, na primjer, da su kompjuterske igre neobično efikasne u rješavanju posttraumatskih problema, pa mnogi američki vojnici, povratnici iz Iraka, koriste programe u kojima njihovi avatari lutaju Bagdadom kao ukleti, oslobađajući svoje gospodare trauma. Jedna je petnaestogodišnja djevojčica kreirala svog avatara kao cyber-prostitutku i pritom se, kaže, nije osjećala nimalo loše. Za novac se, uostalom, nije prodavala ona, nego njezin – avatar.
Svakim danom sve više visimo u virtualnoj zbilji, svakim danom sve više o njoj ovisimo. Djeca ovisna o internetu često nisu u stanju razlikovati virtualnu od, hm, realne realnosti(!). Japanci tvrde da sve više japanske djece pokazuje simptome autizma.
Naš doživljaj stvarnosti definitivno se promijenio, a zajedno s njim i naš doživljaj vremena. Proustova madeleine, koja nas je očaravala u ono davno prekompjutersko vrijeme i ucjepljivala nam osjećaj za granice između onoga što je bilo i onoga što jest; Stanislaw Lem, Tarkovsky, Hollywood i uzbudljivi naučnofantastični filmovi, koji su imaginirali našu budućnost – sve je to izgubilo snagu. Nostalgija za prošlošću, i ona je nekamo iščezla. Jer dovoljno je otvoriti internet i sve za što smo mislili da više nećemo moći naći, filmovi za koje smo mislili da ih više nećemo vidjeti, pjesme za koje smo mislili da ih više nećemo ćuti – sve je, gle, tu, i sve postaje dostupnim prostim klikom na naredbu download.
Nedavno sam, eto, skinula s interneta Andersenovu bajku Snježna kraljica, stari ruski film, koji sam gledala u djetinjstvu. Moje uzbuđenje splasnulo je kada sam otkrila da je film sinkroniziran na engleski jezik, ali sam odmah pomireno pomislila da je to i bolje nego da je sinkroniziran na indonezijski, na primjer, kao moj drugi omiljeni film, američki, Čarobnjak iz Oza. I njega sam skinula s interneta.
Prošlost, sadašnjost i budućnost, naše temeljne koordinate u vremenu, promijenile su se. Sve se stopilo u nerazmrsivu mrežu koju doživljavamo kao vječnu sadašnjost. Internet je definitivno promijenio naš osjećaj za vrijeme. Postavlja se pitanje što se događa sa samom stvarnošću, nije li se i ona sama, a ne samo naš doživljaj, virtualizirala?
A evo zašto postavljam ta pitanja, evo, uostalom, kojim se redom sve nedavno izdogađalo... Najprije sam skinula s interneta film Richarda Sheparda The Hunting Party. Film se još nije pojavio u kinima, zahvaljujući internetu preduhitrila sam »budućnost«. U filmu ostarjeli Richard Gere lovi po Republici Srpskoj tipa koji se zove Bogdanovich, a koji je, znamo, zapravo Karadžić. U filmu Karadžić ima nadimak »Lisac« (Fox is their God. People protect their God, objašnjava Gere truseći bosansku šljivovicu). U filmu Gere uspjeva uloviti tog Bogdanovicha, zapravo Karadžića, i ostaviti ga mještanima nekog muslimanskog sela da mu oni sude. Gledajući film ostala sam osupnuta činjenicom da je film strašno loš, a odmah i mišlju da ni stvarnost, zapravo, nije nimalo bolja, a odmah i mišlju da je Karadžić, zapravo, još uvijek na slobodi, a proteklo je... Koliko je već proteklo godina?!
A onda, netko mi je mejlom poslao video snimku beogradske tv-emisije u kojoj se kao gost pojavljuje Vojislav Šešelj. Šešelj prijeti da će stvoriti Veliku Srbiju, malu Sloveniju i još manju Hrvatsku, i izgovara svoju znamenitu repliku: Sada koljemo kašikama za cipele, i to zarđalim, pa se ne može ustanoviti je li žrtva podlegla od posljedica klanja ili tetanusa. Publika u studiju umire od smijeha. Šešelj vadi iz džepa revolver koji, kaže, posvuda nosi, jer mu lepo stoji. Publika se valja od smijeha. Zamjećujem da su svi nekako smiješno obučeni, a onda otkrivam da je emisija snimljena prije sedamnaestak godina. Gle, prošlo je sedamnaest godina!? Vojislav Šešelj, ratni zločinac, danas je u Haagu, sudi mu se na Haškome tribunalu, a emisija s njegovim davnim intervjuom veselo cirkulira You Tubeom!
Odmah zatim, listajući novine na internetu, saznajem da je na nedavnim predsjedničkim izborima zamalo pobijedio Tomislav Nikolić, Šešeljev avatar. A odmah zatim, nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, internet preplavljuju video kadrovi srpskih demonstracija protiv priznanja Kosova. Gle, među govornicima na beogradskim demonstracijama prepoznajem Emira Kusturicu, filmskog režisera! Njegov govor oštriji je od Miloševićevog, onog iz 1987, kada se u Beogradu okupilo milijun ljudi! Kusturica prijeti i strašnim glasom pita gdje su se sakrili domaći miševi, urla u mikrofon nešto o nebeskom narodu i o tome da je Ivo Andrić Srbin, kao što je i Miloš Crnjanski čovek koji nosi srpsko ime, i pravoslavne je vere... Rulja kliče Emire, Srbine... Tu osupnuta zastajem. Rulja su, uglavnom, klinci, djeca koja su se rodila prije dvadeset godina, kada je Milošević održao svoj prvi ratnohuškački govor. I zar je moguće da je odonda prošlo dvadeset godina?! I kako je to moguće kada su kadrovi isti i riječi su iste, samo su se govornici promijenili?!
A onda se pitam što se to dogodilo sa mnom? Zar je moguće da već dvadeset godina gledam iste kadrove? Hej, dvadeset godina!? Zašto se već jednom ne otkinem od svega toga? Ne živim li, zaboga, u drugoj zemlji, i ne brinem li svoje brige? I nije li problem u meni, a ne u stvarnosti? I jesam li ja izsanjala balkansku stvarnost ili je balkanska stvarnost izsanjala mene? Odakle taj košmaran osjećaj uklete sadašnjosti, a vrijeme pouzdano prolazi, eto, prošlo je već toliko godina... Hoću da mi se vrati ona realnost u kojoj postoje granice, u kojoj je prošlost prošlost, sadašnjost sadašnjost, a budućnost budućnost. Hoću da mi se vrati moja Snježna kraljica na ruskome i moj Čarobnjak iz Oza na engleskome!
A možda bi bilo najbolje da se skinem s interneta! Eto, nedavno sam na internetu odgledala stari film Laurence Oliviera The Prince and the Showgirl. Laurence Olivier glumi regenta izmišljene balkanske državice Karpatije, kojega zovu »balkanskim liscem« (gle, baš kao i Bogdanovicha/Karadžića u filmu The Hunting Party!). Elsie Marina, mala američka plesačica koju glumi Marilyn Monroe, zbunjena nerazumljivim političkim trzavicama u izmišljenoj balkanskoj državici Karpatiji, kaže: Who cares for your Balkan revolution, you have them all the time anyway! Kako sad da to shvatim? Kao loš image Balkana koji je desetljećima (u romanima, putopisima, knjigama, filmovima, televizijskim serijama i drugim medijima) perpetuirala nadmena zapadnoevropska i američka imaginacija ili kao balkansku stvarnost koja se trudi da se prilagodi perpetuiranju svoga lošeg imagea u nadmenoj zapadnoevropskoj i američkoj imaginaciji? I tko mi može pomoći da razmrsim to klupko?!