Beograd u sećanjima

Prijestolnica nove Kraljevine Srbije »u kojoj na prostoru od 990 četvornih milja (54.527 četvornih km) živi preko 1.700.000 stanovnika, ima divan, obzirom na znamenovanje, može se reći, svjetski položaj. Šumadinske planine između Kolubare i Morave steru se sa svojim visovima Kosmajom (1250), Kovionom i Avalom k stjecištu Save i Dunava, pak svršavaju ovdje brdom nalik na kljun brodski, a na tom kljunu diže se starodavni Singidunum, sadašnji Beograd. Ovaj izraz nije možda nespretan, jer se završetak onih planina ovdje zbilja potiskuje u savsku i dunavsku ravnicu, pak tim čini, da se Sava kod ušća naglo okrene sjeveru, a Dunav s njom k jugo-istoku. Nad ovim rijekama uspinje se srpska prijestolnica, gospodujući svojim uzvišenim položajem nad njima i nad okolišnim ravnim Posavljem i Podunavljem. (...)
Upitan za razliku među našim Zagrebom i Beogradom, nisam se našao u neprilici. Obiju je gradova, vezanim jednom rijekom, položaj divan, ali položaj je Beograda veličanstveniji i, treba reći, svjetskiji. Neposredna je okolica našeg Zagreba ipak ljepša, romantičnija i

dražesnija i pitomija. Nadalje naš je Zagreb donekle gotov, premda i on raste previše u šir, dok se Beograd tek diže iz turskih ruševina. Uz pristojnu evropsku kuću vidiš upravo turske kolibe. Ali imade Beograd i jednu s narodnoga gledišta važnu odliku: posvema naime srpski tip. Još prije nekoliko desetina godina – tako pripovjedaju – glavni je grad Srbije bio nešto turski, nešto grčki, nešto kozmopolitski, a najmanje srpski. Na ulicama se govorilo turski i pokvareno srpski, u dućanima najviše grčki, a u crkvi pak i školi više grčki negoli srpski. Način života, odijelo, običaji bili su istočni. Danas je sve drugačije. Turskome i grčkome nema traga. Srpski, i to čišći, gospoduje svuda: ako se koja strana riječ od putnika čuje, to je prije njemačka. Običaji se uvlače zapadni. Odijelo se viđa što narodno srpsko, što francusko. Ostane li i utvrdi li se ta izrazita prevlast srpstva i

dalje, kada je Beograd željeznim mostom preko Save postao otvorenim trkalištem susjedima i svemu kolikome zapadu, to će zavisjeti od životne snage i mudrosti mlade kraljevine i cijeloga naroda. Beograd je jedno od starih svojstava izgubio, t.j. prestao je biti vojničkim »ključem«. Ovo mu više nije bar bitno svojstvo. Beograd je znamenita trgovačka i politička točka. Taj mu značaj daju dvije velike rijeke i bogato od naravi zaleđe. Zapad i istok bijahu od vajkada dva suprotna stožera. Prvi, znanjem i moći pretežniji, zahtijeva skrbništvo nad drugim.
Dnevnim hodanjem umorni rado primismo poziv na prijateljsku večer kod St(ojana) N(ovakovića), koji je radi nas pozvao nekoliko srpskih književnika. Ovdje smo se uz ljubaznost domaćina i domaćice razgovarali, te ukusno jelo zaslađivali primjedbama o uzajamnim, a najpače o prosvjetnim odnošajima Hrvatstva i Srpstva. Kada se razboriti zastupnici jednoga i drugoga plemena sastaju, nalaze bez velikih tegoba »dodirne točke«, a razišavši se nalaze se upravo u čudu, što naravni sporazumak dnevna pitanja iznebuške poremećuje.
Franjo Rački, 1884.

Danas, gdje se sav svijet neprestance miješa, gdje su i najudaljenije zemlje sada bliže nego su još pred dvadeset, trideset godina bili pojedini krajevi u jednoj te istoj državi – danas, gdje ljudi toliko među sobom opće, vidi se sasvim naravski, da je kod toga općenja najvažnija stvar sličnost ili različitost u jeziku. I tolike tisuće naših ljudi u Americi i drugdje po dalekoj tuđini znadu se obradovati, kad najedamput čuju koji govor, sličan našemu hrvatskomu, najobičnije češki ili poljski. I ne samo da se naš čovjek tome obraduje, nego se odmah počne zanimati za taj sličan govor, pa i učiti mu se, ne pitajući ni za što drugo, recimo, za vjeru ili za politiku.
Ova sličnost našega hrvatskoga jezika s govorom tolikih drugih naroda bila je upravo temelj, na kojem su naši preporoditelji, na čelu s Ljudevitom Gajem, izrekli ove dvije velike istine: 1. da smo mi Hrvati jedan te isti narod sa Slovencima, Srbima i Bugarima, jer se od Trsta pa sve tamo do Carigrada govori gotovo jedan te isti jezik; 2. da mi Hrvati zajedno sa Slovencima, Srbima i Bugarima spadamo k velikome slavenskom plemenu iliti k slavenskom svijetu, koji sačinjavaju poglavito Rusi, Poljaci i Česi. (...)
Idući tim putem, ja sam već kao petnaestogodišnji mladić počeo putovati po Hrvatskoj sve do Beograda, po Štajerskoj, Kranjskoj, i Primorju sve do Trsta, a već u 18. godini uputio sam se preko Galicije u najstariji ruski grad i prvu rusku prijestolnicu Kijev. (...)
I za to proti slavenskome bratimstvu može biti samo budala ili veliki špekulant u tuđoj službi.
Stjepan Radić, 1909.

Nikada se ne bih, da i mogu, znao potpuno odužiti za onaj komadić srca, duše i slobode, za ono parče bratskog prijateljstva, što ga imam u Beogradu u krugu čestitih ljudi, najboljih u Srbiji, koji me bratski privinuše na grudi bez obzira na političke razlike. (...)
Pored turskog, starog, indolentnog i lijenog Beograda postoji naime radini, amerikanski, poduzetni i do ekstrema energijski Beograd, školovan na najboljim školama Zapada, odrastao u izvrsnoj školi gotovo neograničene individualne slobode u Srbiji.
Taj svijet vodi Srbiju, ruši dinastije, sprema i karbonarskom smjelošću izvršava državne prevrate, osniva banke, listove, piše knjige i stvara od Beograda čudnu varoš, u kojoj se živi naglo, uživa vrtoglavo i radi kritički kao u kakvom Balzacovom Parizu. (...)
Radini, demokratski taj svijet ima dakle gestove najradinije Evrope, ali je sačuvao svu čistoću jezika i ima u konservativnosti čistih narodnih svojih običaja svu patrijarhalnost i tradicionalnost starinskog života, sela, malog grada, svu konservativnost seljačke jedne zemlje i seljačke države s prostotom trgovačke i ratarske klase u svojoj pojavi. (...)
Diskretni gestovi i oštri podsmijeh čiste duhovitosti našeg plemena, što je zbog slobodne štampe i zbog velike političke i socijalne slobode duhovitije u Beogradu no u Zagrebu, gdje duh se i duhovitost mora skrivati tamo, gdje možda postoji. (...)
Od svih meni poznatih gradova ova varoš ima najljepši položaj, najviše svjetla i sunca. To je odista, naročito iz daljine, Bijeli Grad.
To je najbjeliji, najplenerskiji od svih gradova koje poznam, bijelo i sunčevo mjesto, kao da je izabrano da bude slika slobode i svjetlosti u plemenu našem.
I ako sam Hrvat, ljubim ovu zemlju, jer mi dade prvo utočište, jer je slobodna, i jer njen kralj bolje govori hrvatski od hrvatskog kralja.
A. G. Matoš, 1911, 1913.

U Beogradu sam od svojih prvih studentskih dana i nikada me niko nije pitao za nacionalnost i veru. A moje književne tvorevine primljene su izvanredno, bez obzira što sam jedne pisao ekavski a druge ijekavski.
Zato je ovaj grad za mene najdemokratskiji i po mnogo čemu prava svetska metropola. Atmosfera u njemu podseća me na onu u Americi o kojoj mi je pričao moj otac koji je tamo bio rudar. Tamo ga nisu pitali koje je narodnosti ili koje vere. On je to doneo sa sobom u rodni kraj i preneo nama, svojoj deci.
Želeo bih da Beograd ima više zelenih površina, parkova i igrališta, da se polako raširi prema reci i istovremeno održi i sačuva onu prekrasnu kalemegdansku tvrđavu.
Branko Ćopić, 1972.

Primajući Zlatnu spomen-plaketu grada Beograda, Andrić je rekao:
Davno je to bilo kada sam, kao mnogi mladi ljudi mog naraštaja, stigao u ovaj grad na dve moćne reke, da bih od tada živeo i radio u njemu. Kao sugrađanin delio sam dugi niz godina sa ljudima ovog grada dobro i zlo, u ratu i u miru, u veselju i u nevolji.
Ivo Andrić, 1972.

	Pripremio Vladimir Krstulović