Šta radim i šta mi se dešava

Vrana vrani oči ne vadi
ili
Neće Vasilije na Vasilija

U Dodikovoj državi, Dodikijadi iliti entitetu Republika Srpska, teško je slobodno misliti i slobodan biti, a da ti se ljudska prava i građanske slobode ne olupaju o glavu.
Moja luda glava stalno nešto smišlja i razmišlja. Sve u korist ovozemaljskog boljitka. Tako sam, između ostalog, pripremio i objavio antologiju Učitelju s ljubavlju. Sjajna knjiga, rekli su recenzenti i sladokusci lijepe riječi. Pravi dragulj i medaljon. Zamjenjuje i Bibliju i Kuran i Talmud u razvijanju istinske duhovnosti kod učitelja, učenika i roditelja. Pravo duhovno bogatstvo. Ali, kao takva, ne sviđa se crkvenoj opštini SPC u Bijeljini i njenom predsjedniku popu Nedeljku Pajiću. Odluči pop da antologiju treba zabraniti. Iskoristi lakoumnog Mirka Babića, predsjednika SKPD »Prosvjeta« u Bijeljini. Rečeno učinjeno. Donesoše odluku i poslaše zabranu u sve škole i institucije Bijeljine. U toj zabrani piše da: »... antologija štetno djeluje na srpsku djecu, jer sadrži previše ateističkih poruka«, a »... što se autora tiče, on je osoba bolesne duše i izbjegavajte ga«. Tako to rade u Bijeljini. Nakon Ruždija i njegovih Satanskih stihova, ovo je druga zabranjena knjiga u svijetu. Svako ima, pa i Srbi, svoga ajatolaha.
Opet me moje slobodno mišljenje i pisanje oprži gadno. Novoustoličeni direktor Semberskih novina, imenom Ljubo Ljubojević, nekrunisani portparol SDS, zabrani mi da pišem u tim novinama sve dok je on direktor, a on je beskrajan. Živio Ždanov Srpske demonske stranke.
Onda, jednog dana, tačno u podne, idem uz stepenice prema stanu. Čujem, trči neko niz stepenice. Skače na mene i zariva mi prste u grkljan. Nestaje vazduha. Gubim se. Idiot, imenom Dragan Tešić, stišće sve jače. Sreća, komšija otvara vrata. Tip me pušta i bježi. Zahvaljujući pukom slučaju ostadoh živ. Sve to prijavim Centru javne bezbjednosti Bijeljine. Šest mjeseci »vodali« su me kojekakvi inspektori, da bi se, na kraju, isti predmet zagubio. Saznam da je Dragan Tešić karate trener policajaca. Nijedan novinar nije to objavio. To se nije desilo. Isto je sve prošlo u ćutanju kada je zabranjena knjiga, a pogotovo kada mi je zabranjeno da pišem u Semberskim. Znaju tzv. novinari da sam srpski izdajnik.
Evo, već je druga godina kako sam podnio prijavu protiv vladike Vasilija Kačavende za skandalozni napad i prijetnju smrću na gradskom groblju u Bijeljini, 2. aprila 2007. godine (o čemu je Republika pisala 1. jula 2007. pod naslovom »Gorpadni vladika«). Podnio sam prijavu Vasiliju Andriću, načelniku CJB Bijeljina i tražio da Kačavendu pozovu i, što je najmanje, da ga prekršajno kazne. Punu godinu dana muvaju me i pozivaju na saslušanje kao da sam ja pravio ispad. Piše mi i javni tužilac da »njegovo preosveštenstvo nije krivo i da nema elemenata za bilo kakvu krivicu«. Zna načelnik dobro svoga imenjaka Vasilija, vladiku. Čuvaju jedan drugog kao oči u glavi. A što je vladika urlao i prijetio, to je on radio kao božji izaslanik. Zna vladika dobro da boga nema, pa on preuzima njegovu ulogu. On je bog. Uz sve to čuva ga načelnik CJB Vasilije Andrić, kao izaslanik ministra unutrašnjih poslova Čađe i predsjednika Vlade RS Milorada Dodika. Zato je Dodik uporan da ima svoju policiju, da se zna koga treba pustiti niz led, a koga štititi. I nakon godinu dana muvanja od inspektora do inspektora uputim žalbu Birou za predstavke i pritužbe građana Kabinetu ministra MUP-a RS. Nakon stotinu dana stiže odgovor: žalba se odbija kao neosnovana. Bosno moja, kako si uopšte živa kada je Petar Kočić i nakon stotinu godina aktuelan?
Nakon Kačavendine prijetnje smrću napadne me izvjesni Žiko Ljubojević na autobuskoj

stanici. Uradi to on dva puta pred stotinama putnika. I reče da više ne ulazim na stanicu, jer može mi se svašta desiti, a ako izlazim u grad neka se skrivam, jer može me pojesti mrak. Žiko je, kao i Kačavenda, jedan od osvajača Semberije, a došao je iz Tuzle i zaposlen je na autobuskoj stanici kao »lovac« na putnike koji nemaju peronsku kartu. Podnesem i protiv Žike prijavu načelniku Vasiliju Andriću u CJB. Opet pozivaju mene, a ne Žiku. I nisu ga nikada pozvali. Mene je ispitivao tip koji je 1992. godine odveo

iz kuća trojicu mladića, Muslimana, koji se nikada nisu vratili. Majke ih i dalje čekaju i traže. Taj koji ih je odveo dogurao je do inspektora u CJB Bijeljina. Umjesto da je on na robiji, ispituje mene koji sam ugrožen. Žiko je zaštićen. Nema osnova za njegovo gonjenje. Nijedne novine to nisu objavile, jer Dodik drži sve pod svojom kontrolom.
Uludo je moje obraćanje Centru javne bezbjednosti u Bijeljini. Njen načelnik Vasilije Andrić štiti kriminalce i ubice. I moj prijatelj i drug, profesor Duško Kondor, bezbroj puta je prijavljivao budućeg ubicu, koji je već imao osamnaest krivičnih prijava i uz to i automat, ali policija je samo pravila zabilješke. Tek kad je Kondor, od istog, na svirep način likvidiran, policija je reagovala i uhvatila ga. A da cinizam bude krajnji, na suđenju ubici tužilac mu kaže: je l’ de da ti nisi hteo da ga ubiješ!
Tužno da tužnije ne može biti, a tome kraja nema. Ubice, kriminalci, vlast i crkva uvezani su kao snop. Štite se i podržavaju. Pravo i pravda ovdje su mislena imenica. Načelnik opštine, ostrašćeni SDS-ovac i predsjednik stranke, svaki dan se slika u Semberskim i na BN TV i daje izjave kako u bijeljinskoj opštini sve cvjeta. Često je u društvu načelnika CJB Vasilja Andrića. Udvoje bolje zvuči. Zato se Dodik zalaže za svoju, srpsku policiju. Da radi kako on i njegovi poslušnici kažu.
Zašto mi se sve to dešava? Zbog mog pisanja, kao nezavisnog novinara koji je sam sebi urednik i koji je etičan i poštuje kodeks, i zbog javnog djelovanja kao člana Helsinškog komiteta za ljudska prava u Bosni i Hercegovini. I što hodam uspravno i mislim i radim ispravno.

	Lazar Manojlović