Da ti pamet stane

Ni škole ne štede

Prije nekih dvadeset godina u Bijeljini je izgrađena moderna zgrada osnovne škole po svim stručnim, naučnim i pedagoškim normativima. Bila je svečanost. Bilo je lijepo. Dato joj je ime lijepo, a narodnog heroja, Osnovna škola "Fadil Jahić Španac". Oko zgrade veliko dvorište, fiskulturna sala, sportska igrališta i borilišta, parkovske površine i šetališta.
Nedugo zatim naiđoše jahači Apokalipse. Nemilosrdni u svemu. I učiniše što učiniše, a i dalje jašu. Petnaest godina. I kroz ovu školu je protutnjalo sijaset direktora i partijskih slugana. Svaki od njih učinio je nešto na urušavanju škole, jer za pedagoške tekovine nisu ni znali ni hajali. Opremanje, održavanje i modernizacija bili su za njih misaone imenice. U opštoj pohlepi, prodaji, pljački, neko se sjetio da se može prodati i školsko dvorište. Vrhuška SDS i gradska vlada, pod misterioznim okolnostima, prodadoše trećinu školskog dvorišta, prije deset godina, u to vrijeme najbogatijem tajkunu. Ode školsko dvorište budzašto. Na tom terenu "gazda" napravi privatno obdanište. Moderno. Radi uspješno. Pare padaju kao s neba. A učenici škole ostadoše uskraćeni za trećinu školskog dvorišta.

Za dvije decenije u školskom dvorištu nije zasađeno nijedno drvo, ali su mnoga posječena. Izgrađena igrališta za rukomet, odbojku, košarku, fudbal totalno su

zapuštena. Koševi istruleli. Mreže ne postoje, a stative farbu nisu nikada vidjele. Sva ta igrališta nisu nikada doživjela ni pravi školski čas niti pravo takmičenje. Služe samo učiteljicama za učenike da časove fiskulture pretvore u igru "između dvije vatre". To je jedino što ne postoji u školskom programu. Ko te pita za program. Primjetili tu zapuštenost i Ameri, koji se stalno motaju ovuda, pa njihov USAID jednog jutra došao u školsko dvorište sa nekoliko kila farbe, malo dasaka i nešto kočića i rade školski posao. Kamera snima. Potrčaše novinari da tu sramotu objave kako Ameri pomažu srpske škole, a o srpskim ljenštinama ni riječi. Jer, Ameri su izvlačili linije preko sportskih igrališta, a oko igrališta napravili neke klupice za sjedenje visine 15 cm (sic), a uzgred postavili i korpe za
		Honore Daumier

otpatke. Sve to lijepo snimili i otišli. Linije ubrzo izblijedile od sunca, a ne od igre, dok su klupice i korpe za smeće učenici, u skladu s opštim nevaspitanjem, za tili čas uništili i razbacali. Ni direktor, ni pomoćnik, ni pedagog, ni sekretar škole, ni učitelji, ni roditelji, ama baš niko i ne trepnu na sve to rušilaštvo. Škola u cjelini, a tek zidovi školske zgrade, pravo je ruglo jer je odnos prema njoj kao prema Alajbegovoj slami.

Još nas jahači jašu. Kad bivši limar postane direktor škole, a bivši revolveraš i čuvar

Logora za Muslimane u Batkoviću (obojica ekstremni članovi SDS), njegov, i ne samo njegov, načelnik za društvene djelatnosti onda će i zemlja proplakati. I sad taj tandem, uz pomoć nekog novog tajkuna, drpi učenicima OŠ "Knez Ivo od Semberije" (zamjenio Ivo, bivši školski podvornik, ime narodnog heroja, Španca i intelektualca Fadila Jahića) drugu trećinu školskog dvorišta. Uz to sasjekoše i ono malo rastinja gdje su učenici mogli naći hladovinu. Na sve to ćute:

Školski odbor, Savjet roditelja, Nastavničko vijeće, školski inspektor i ko sve još. Sve na štetu učenika. Čija su naša djeca?
A, da. Sve je to u korist učenika, kaže mi neki mafiozo koji to buldožerom sve ruši. Ovdje gradimo, kaže lik, moderno tenisko igralište (to je na samom glavnom ulazu u školsku zgradu) tako da i Srbi dobiju svjetskog prvaka u tenisu. Kad mogu Hrvati imati Ivaniševića, mogu i Srbi imati svoga tića (da ti mozak stane slušajući nebuloze bolesnog tipa. Pretpostavljam da je on novi vlasnik tenis igrališta otetog od slobodnog prostora za učenike).
I tako od modernog školskog dvorišta, građenog po pedagoškim normativima, ostade još poneka kvrga koja ne liči ni na šta.

Niko normalan ne gradi igralište za tenis u školskom dvorištu, tim prije što sva postojeća igrališta, u ovoj školi, niko ne koristi niti održava. Uz sve to, zna se da mladi, koji imaju predispozicije za tenis, odlaze u moderne tenis kampove gdje ih obučavaju vrhunski svjetski stručnjaci, pa opet malo njih stigne u svetski teniski vrh.
Ovo tenis igralište u školskom dvorištu progutaće nekih 60.000 KM, a u isto vrijeme sve škole u bijeljinskoj opštini vape za modernom nastavom. Nema školskih biblioteka, nema stručnih biblioteka, prosvjetni radnici duže od petnaest godina nisu vidjeli stručni list i stručni časopis, a ni ostalu stručnu literaturu.
Apsolutna većina škola nema kompjuter, internet, a većina nema ni pravi toalet. Jedna škola je proslavila 150 godina postojanja i prosvjetnog djelovanja. Na proslavu je stigla sva politička i crkvena bulumenta (sistem spojenih sudova). Ždralo se i lokalo cijeli dan. Učenici te škole 150 godina, a gosti toga dana, nemaju iole kulturan toalet. Postoji jedan u njivi napravljen od dasaka sa čučavcem i trokutom, a učenicima nudimo tenis igralište! Uz sve to, većina škola nema nikakva igrališta, ali ima zapuštena i prljava školska dvorišta.
Ništa se drugo ne može ni očekivati kada propaliteti, politikanti i polupismeni, u svakom pogledu, vode škole, a načelnici su im doktori nauka sa kupljenim doktoratom... A učenici će, kroz ogradu, gledati socijalnu nepravdu.

Lazar Manojlović