Čovjek kao metafizičko biće

Barbarstvo je već na djelu, a za socijalizam ćemo još vidjeti!

Na kraju raspravljanja sami sebi proturječimo?!* Htjeli smo pokazati kako je čovjek po svojoj biti spekulativno biće, a sada ga želimo odrediti - posve suprotno tome - kao metafizičko biće!? Što onda time želimo reći? Prije svega, pustimo po strani one doista posve apstraktne kvalifikacije, poput pesimizma i optimizma (možda bi jedino "rezignacija" bila tu primjerena?), jer one ne znače baš ništa, nego su puke poštapalice, neprimjerene čak i za jedno ozbiljno psihologijsko raspravljanje, te najčešće završavaju kao obične brbljarije! Riječ je o nečemu mnogo dubljemu i ozbiljnijemu, jer se odnosi doslovno na ono "biti ili ne biti" čovjeka uopće, a posebno na čovjeka današnjice, a to znači na sve nas i na naš život!

Kvalifikacija čovjeka kao "metafizičkog bića" smjera ovdje na ono kritički-upitno, tj. bez ikakva nastojanja da se dade posljednja ili apsolutna "presuda" nad čovjekovom "sudbinom" na ovome svijetu! Ono što ovdje za naš stav stoji u osnovi samo je ukazivanje na bitnu dosadašnju historijsku čovjekovu "putanju", kojom ili u kojoj se on stalno potvrđuje kao - biće prilagodbe, pa ako već govorimo ili želimo govoriti o tzv. činjenicama, onda je upravo to bila i do sada ostala jedna totalno obeshrabrujuća činjenica, što nas prati "u stopu" poput nacerena lica ili naličja nad našim životima od prvih početaka tzv. klasne historije čovječanstva. "Biće prilagodbe"?! Što bi to zapravo značilo u vezi sa cijelom Marxovom kritičkom analizom postojećeg načina produkcije i reprodukcije cjelokupnog građansko-kapitalističkog pogona, koji nas nemilice "melje" poput stvari, a da se tome ne možemo ili ne želimo odhrvati?! Odgovor bi u toj "ravni" mogao biti samo taj da živimo, da hoćemo i želimo živjeti jedino u dimenziji, horizontu i na način - upotrebne vrijednosti, pa ako bismo bili nešto drastičniji u usporedbi morali bismo upitati: čime ili na koji bitni način se tada čovjekov život razlikuje od životinjskog prilagođavanja na postojeće, osim što te "predmete" za održavanje na životu - sami moramo proizvesti?! Ta upotrebna vrijednost jedino je što trebamo i čime se svakidašnje posvemašnje zadovoljavamo, i ništa nam drugo pritom nije potrebno! Baš ništa! Važno je jedino - po svaku cijenu preživjeti.
Ovdje taj način života kvalificiramo "vrlo lijepo, gotovo dražesno", te će mnogi biti oduševljeni tom kvalifikacijom "metafizički", poput svećenika koji je nedavno u televizijskoj emisiji na pitanje što je zapravo on, odgovorio: Ja sam metafizičar! Pa, sjajno! Čovjek bar zna što on jest, a pritom je iskren i pošten, pa priznaje da mu je profesija - "prodavanje magle", jer to i jeste jedna prava metafizička kategorija! Međutim, što ćemo s filozofima? Prodaju li i oni nekakvu maglu? Ne, nipošto, oni su ili ideolozi kao samoobmanjivači (što bi bilo blizu pojmu ideologije), ili svjesni, dakle dobro plaćeni ideolozi - obmanjivači (na primjer poput jednoga Karla Poppera). Blaže rečeno, filozofi jesu i kao takvi (profesionalno) ostaju - oportunisti. Zašto i čime? Jednostavno rečeno: oni se ne žele izlagati! Oni su samo - teoretičari! A "praksa" ih zanima samo ako je riječ o dobroj zaradi i - kao što ih je "pročitao" već Fichte - uhljebljenju, dakako, uz "zasluženi ugled" u društvu i svojoj profesiji (univerzitetskih profesora i članova akademija). No, nisu oni baš "najgori", ima takvih "intelektualaca" poput pljeve na svim stranama! I, možete zamisliti: kad se takvi počinju "boriti za istinu"! Da se "sve praši"!
U vezi s našim bitnim problemom - koji je ovdje artikuliran odnosom i razlikom između spekulacije i filozofije, a tiče se onog najdublje životnoga - otvoreno je pitanje na koje bismo željeli dobiti uvjerljiv odgovor, da "primirimo svoju savjest", pitanje koje glasi: ako se za nešto bolje - da to formuliramo u tom "blagom obliku", i da ne bismo, ne daj bože, nekoga pritom uplašili! - od postojećega globalističko-kapitalističkog pakla koji prijeti svojim mehanizmom pravom katastrofom svijeta do njegova iščeznuća - moramo izboriti sami, a u pravcu onoga što Marx naziva komunizmom, a možemo ga nazvati bilo kojim drugim "imenom", a pritom nam je ipak najsigurnije i najbolje u ovome što već imamo: tko i kada i na koji će se način to "bolje" realizirati, i kad ćemo prestati biti - "metafizička bića" tako dobre prilagodbe na postojeće, kad to do sada nismo ni pokušali dokazati?! Kako? Pa - valjda svojim djelom! Zato to pitanje ostaje - otvoreno!
Mi smo u navedenu kontekstu - a ovdje treba to još jednom naglasiti: posve upitno, jer je posrijedi otvoreni problem - odredili čovjeka kao "metafizičko biće", te smo to određenje doveli na Marxovo određenje života u dimenziji "upotrebne vrijednosti", a to bi bilo ono što na primjer Marcuse naziva: "jednodimenzionalnim čovjekom".1 Međutim, ako se dobro promisli, onda bismo morali biti, zajedno s Marcuseom - samokritični, pa uvidjeti da su ta određenja ipak ostala na površini, tj. da su dakle površinska ili čak dosta površna, time što usprkos prethodnom filozofijskom, pa i spekulativnom produbljenju i razjašnjenju, ipak ne daju još dublji odgovor na tu tvrdnju: zašto, po čemu, odakle, i kako dolazi do toga da taj čovjek jest upravo to: s jedne strane "metafizičko biće", a s druge strane samo "jednodimenzionalan čovjek"!? Nešto ovdje ipak - nedostaje! Što nedostaje? Pa, upravo to "zašto"! Inače ostajemo na pukoj konstataciji ili čak na pukoj tvrdnji "bez pokrića"! Odakle dolazi do toga da je čovjek to i takvo biće? Je li odgovor na to pitanje opisivanje ponašanja čovjeka čak i onda ako dodamo: "kroz cijelu njegovu historiju"?! Što smo time dobili? Filozofijski bismo rekli: njegovu historijsku fenomenologiju, što bi i u najboljem slučaju (npr. s Hegelom) dobili možda najdublji opis fenomena čovjeka, dakle njegova ponašanja u životu kako ga (dakle, u tom slučaju: posve izvanjski) nalazimo kroz historijski tok razvitka. Jesmo li time objasnili: što čovjek jest?!2
Marcuse je došao do prvoklasnih i dubokih uvida:
"Uvijek je bio preduvjetovan intenzitet, zadovoljenje i čak karakter ljudskih potreba iznad biotičke razine. O usmjerenosti predominantnih društvenih institucija i interesa ovisi hoće li mogućnost da se nešto čini ili pusti, uživa ili uništi, prisvoji ili odbaci - postati potreba. U tom smislu ljudske su potrebe povijesne potrebe; u razmjeru u kojem društvo zahtijeva represivan razvoj individuuma, njegove potrebe i zahtjev za njihovim zadovoljenjem jesu predmet beskompromisnih kritičkih mjerila spram postojećega".
Zatim:
"Treba razlikovati istinske od krivih potreba. 'Krive' su one koje su individuumu nametnuli posebni društveni interesi u njegovu obuzdavanju - potrebe koje perpetuiraju mukotrpan rad, agresiju, mizeriju i nepravdu".3
No, to je upravo ono što taj i takav čovjek živi i trpi, a pitanje je: hoće li on to? Jesu li to te njegove potrebe? Ako nisu, kako to da se to ponavlja kroz cijelu njegovu historiju do dana današnjega? Ako pak nisu, odakle ta tolika nemoć da se to šutke i bez otpora podnosi? I je li to samo rezignacija ili prava optužba (ili: i jedno i drugo?).
Marcuse ima ovaj odgovor primjeren "našem vremenu":
"Kad ovi beneficijalni proizvodi postaju pristupačni sve većem broju ljudi u sve više slojeva, tad indoktrinacija što je oni nose prestaje biti publicitet; ona postaje način života. To je dobar način života - mnogo bolji nego prije - i, kao takav, on se protivi kvalitativnoj promjeni. Tako nastaje model jednodimenzionalne misli i ponašanja".4
Marcuse pritom ima u vidu samo svoj "zapadnoameričkoeuropski" kapitalistički model,

gdje se - što je također neistinito! - bolje živi, a što tek reći za sve "druge regije svijeta", gdje se svakodnevno umire od gladi, bijede i bolesti?! No, ono "jednodimenzionalno" svakako je na djelu i "tu i tamo", pa je upravo to jedino "pravo pitanje"! Ali, ne može ostati puka konstatacija! Jer, kapitalistički način produkcije i reprodukcije života u totalitetu svih svojih "uzroka i posljedica" nije jedini, nego samo dokraja dotjerani oblik i način te "jednodimenzionalnosti". Marcuse daje odgovor, zbog kojega ga "pravi filozofski mislioci" ismijavaju: "Pa, ipak, dijalektička logika insistira, suprotno jeziku brutalnih činjenica i ideologije (pa se to tiče tih "mudraca", op. M. K.), da robovi moraju biti slobodni za svoje oslobođenje, prije nego mogu postati slobodni, te da cilj mora biti operativan u sredstvima kojima se
		Pavel Tchelitchew, Head, 1950.

zadobiva. Marxov stav da oslobođenje radničke klase (a bilo bi ovdje primjerenije reći: proletarijata, op. M. K.) mora biti djelo same radničke klase, postavlja to a priori. Socijalizam mora postati zbilja s prvim aktom revolucije, jer on mora biti već u svijesti i akciji onih koji su nosili revoluciju".
Pojašnjenje glasi:
"No, kvalitativna promjena iz starog u novo društvo dogodila se (tj. misli se: treba se dogoditi, op. M. K.) početkom te faze. Prema Marxu je 'druga faza', doslovno, konstituirana u prvoj fazi. Kvalitativno novi način života, što izvire iz novog načina proizvodnje, pojavljuje se u socijalističkoj revoluciji. Revolucija je, ujedno, kraj i na kraju kapitalističkog sistema. Socijalistička 'izgradnja' počinje prvom fazom revolucije".5
Problem pritom ostaje samo jedan: kada, kako i da li robovi hoće postati slobodni, da bi se oslobodili?! Marcuse sagledava problem:
"Druga polovica istine (!) u tome je da bi kvantitativna promjena još uvijek morala biti obrnuta u kvalitativnu promjenu, u - nestajanje Države, Partije, Plana itd. kao nezavisnih sila nametnutih čovjeku. Ukoliko bi ta promjena ostavila netaknutu materijalnu bazu društva (nacionalizirani proizvodni proces), bila bi ograničena na političku revoluciju (a to je ono što smo do sada imali, op. M. K.). Ako bi ona mogla voditi ka samoodređenju (tj. samoupravljanju, o kojemu je 'sanjao' već Fichte svojim određenjem: Selbstbestimmung, op. M. K.) u samoj bazi ljudske egzistencije, naime, u dimenziji nužnog rada, bila bi to najradikalnija i najkompletnija revolucija u historiji" (dobro je to rečeno samo u - kondicionalu: kad bi!, op. M. K.).
Marcuse to i konkretizira:
"Distribucija sredstava za podmirenje vitalnih potreba bez obzira na radni učinak, sniženje radnog vremena na minimum, univerzalno svestrano obrazovanje u smjeru izmjenljivosti funkcijâ - to su preduvjeti, no ne i sadržaji samoodređenja".6

I sam Marcuse dolazi bar do onoga što je ovdje i naš problem, naime: do upitnosti svih takvih i sličnih stavova i mogućih rezultata u smjeru koji se zove - istinsko oslobođenje, ne više: radnika ili proletera, nego čovjeka:
"Čak i u ovim apstraktnim pretpostavkama moramo uvažiti brutalnu ograničenost samoodređenja. Jedva se može i zamisliti revolucija kao spontana akcija - revolucija koja bi inicirala ukidanje mentalne i materijalne eksploatacije, i izgradila pretpostavke za novi razvoj. Štoviše, autohtoni progres pretpostavlja promjenu u politici dvaju velikih industrijskih blokova moći (Marcuse to piše 1964. godine, op. M. K.) koji danas oblikuju svijet - napuštanje neokolonijalizma u svim njegovim formama. Za sada ništa ne indicira takvu promjenu".7
Dragi prijatelju Marcuse, ni danas ne indicira, nego je još mnogo gore nego u vrijeme kada si to pisao! Jer i sâm si nekoliko stranica dalje napisao: "Demokracija se pokazuje kao najefikasniji sistem dominacije!"8 Tako smo opet na početku! Čega? Pitanja, što je sa čovjekom kao "jednodimenzionalnim bićem", ili tim "metafizičkim bićem", odnosno, kako bi rekao Marx: s tim bićem koje se kreće i živi jedino u horizontu "upotrebne vrijednosti", pa mu je ne samo primarno, i ne samo dostatno, nego mu je jedini smisao života da zadovolji tu "potrebu" preživljavanja, jer je to ona "linija manjeg otpora" koja ga "udaljava" od potrebe koja bi imala biti primjerena njegovoj pravoj biti - slobodi! A upravo je tako - startao! Sa slobodom, jer inače ne bi mogao proizvesti ni sebe ni svoj svijet, ni svoj život! Pa, kako to da ne želi to potvrđivati svojim djelom ni jučer, ni danas? I zašto se toliko čvrsto drži i zadovoljava činjenicama, kad je on sâm njihov jedini činitelj ili proizvoditelj!? Kad bi sebi samo malo "dao truda", da o tome promisli, i da se odluči biti dosljedan toj svojoj - bitnoj spoznaji, postao bi - čovjekom, i zbacio bi sa svojega života te svoje - do sada dobrovoljno tolerirane - gospodare!
Marcuse zapravo nakon izvrsne analize ipak samo konstatira:
"Drugim riječima, društvo bi bilo racionalno i slobodno ukoliko je organizirano, održavano i reproducirano - bitno drugačijim povijesnim subjektom!"9
A o tome je upravo riječ: gdje je i kada i kako će se pojaviti taj novi povijesni subjekt?!

Sva nas ta i slična pitanja dovode sve do biologije, ili genetike, ili do tzv. antropologije, u ovom slučaju do nekih stavova francuskog biologa Jacquesa Monoda i njegove knjige Slučajnost i nužnost.10
Ono što nas je, prije svega, "zaintrigiralo" u ovim Monodovim biologijskim znanstvenim istraživanjima i rezultatima bio je njegov podatak o konstituciji čovjekova mozga. On konstatira kako je desna polutka pravi rezervoar svih mogućih svjesnih i nesvjesnih podataka što ih mozak skuplja kroz čitav život, pa se ti podaci preko "čvorića" između jedne i druge strane filtriraju u lijevu stranu mozga, da bi time i u njoj samoj tada dobili svoju "inteligentnu" preradbu i preobrazbu, koja je već "pročišćena" od onog desnog "mutljaga", da bi uopće došlo do tzv. normalnog ljudskog "intelektualnog" života. "Desni mutljag" radi i noću u našim snovima, kad onaj lijevi dio spava i ne radi svjesno.
Iz toga se sad može dospjeti do onih filozofijskih distinkcija između svijesti i samosvijesti (ili Descartesova pojma tzv. svjesnog sadržaja i samosvjesnog "prerađivanja" tog sadržaja svega i svačega u mozgu), da bi do bilo kakve spoznaje moglo dospjeti. U tom smislu dolazi Fichte do stava kako samosvijest omogućuje svijest, a to znači da se taj mozak mora "dobrano potruditi" kako bi došao do spoznaje.
Ako je pak tome tako, onda se moramo upitati može li se svaki mozak - kao što to pita i odgovara Leibniz za svoj pojam apercepcije (samosvijesti) - doista potruditi da dođe do te spoznaje, ali je time ujedno implicirano pitanje: dospijeva li svako tzv. ljudsko biće do toga da bude čovjek kao samosvjesno biće, koje bi u svako doba bilo toliko - "kritičko" prema sebi i svemu što ga okružuje?! Ili: najčešće ostajemo na nivou te "desne strane mozga", koja je u stanju "muteža" ili "pomućenosti" toliko da iz toga ne može proizići nešto "jako dobro" kao rezultat (čime se odmah nameće pitanje: može li desničar biti intelektualac?)?
Sve to može biti i kod nas i kod Monoda puka konstrukcija, ali ona bar postavlja neka ozbiljna pitanja koja nas "prate u stopu", da bismo dospjeli i do odgovora, kako to stoji s nama kao "jednodimenzionalnim bićima" u životu!? Možda se, naime, od tog čovjeka i ne može očekivati nešto drugo ili "bolje", nego što on po toj svojoj "mozgovno-misaonoj konstituciji" jest i može biti?! (Kada djeluje samo po toj desnoj strani ili polutki mozga.)
Druga stvar koja tu gotovo fascinira (pogotovu nas laike, koji se ne snalazimo u toj biologijsko-genetičkoj materiji), a koja bi na neki način mogla biti - bar izdaleka - neki odgovor na naš problem, u Monoda glasi:
"Ukupno uzevši, može se smatrati da se u današnjoj ljudskoj populaciji (3 x 10*9) proizvodi u svakoj generaciji otprilike do hiljadu milijardi mutacija. Navodim ovu brojku samo da bih dao neku predstavu o razmjerama golema rezervoara slučajne varijabilnosti, koji je konstituiran genomom jedne vrste, usprkos - opet - ljubomorno konzervatorskih svojstava replikativnog mehanizma".
Zatim:
"Znamo, također, da neke vrste nisu čak ni osjetnije evoluirale (?) od prije više stotina milijuna godina. Lingula, na primjer, nije evoluirala već 450 milijuna godina; a ostriga je, recimo, već 150 milijuna godina imala isti izgled, i bez sumnje bila isto tako ukusna kao ove što ih danas služe u našim restoranima. Napokon, može se smatrati, da 'moderna' ćelija - karakteristična po svome nepromjenljivom planu kemijske organizacije (počevši od strukture genetičkoga kôda i složena mehanizma prevođenja) - postoji dvije-tri milijarde godina, nesumnjivo već snabdjevena moćnim molekulskim kibernetičkim mrežama, koje osiguravaju njezinu funkcionalnu koherenciju... Nevjerojatna je stabilnost nekih vrsta..."11

Zašto sada to navodimo? Zato što se sve ovo odnosi, naravno, i na - čovjeka. Dokle je on zapravo dospio u toj svojoj evoluciji (za koju čak Monod naglašava da počinje

pukom slučajnošću!), koju smo nazvali - reevolucijom u čovjeka, a da u njemu, dakako, i dalje djeluju ti biologijsko-genetički zakoni, i to - kao što vidimo - u "milijardama mutacija", koje dovode do oblikovanja tog nekadašnjeg i današnjeg čovjeka! A pritom čovjek mora biti "ozbiljno zabrinut" za tu "krvnu čistoću" tih naših "pravih Hrvata", jer - bože dragi - pa nisu valjda i oni "tak izmešani" kroz te i tolike milijarde godina svoje "majmunske evolucije"?! Ili, možda, taj Monod - kao očiti "neprijatelj Hrvata" - svjesno
		Boško Vukašinović

laže, samo da bi nas prikazao u lošem svjetlu, kao da i mi spadamo u tu njegovu - evoluciju?!
Međutim, onaj "treći moment", zbog kojega navodimo neke stavove jednoga znanstvenika-biologa, svakako je u tome što Monod - upravo u slijedu svog istraživanja - dolazi do ovakvih stavova:
"Ako je točno, kao što smatram, da su strah od usamljenosti i potreba za potpunim, prinudnim objašnjenjem urođeni; da to nasljedstvo, što potječe iz pradavnih vremena, nije samo kulturno, nego, bez sumnje, i - genetičko, može li se pomisliti da je ta 'stroga, apstraktna, ohola' etika kadra da smiri strah, da zadovolji potrebu? Ne znam. Možda... no, čovjeku su potrebni prevladavanje ili transcendencija! Moć velikog socijalističkog sna, koji neprekidno živi u ljudskim dušama, kao da to dobro potvrđuje".
Sve to Monod zaključuje:
"Ona određuje jednu transcendentnu vrijednost, istinsku spoznaju i predlaže čovjeku ne da se njome služi, nego da on njoj služi hotimičnim i svjesnim izborom. Međutim, ona je i humanizam, jer u čovjeku poštuje tvorca i čuvara te transcendencije... Ona u čovjeku umije da vidi životinju, ne besmislenu, ali čudnu, dragocjenu, baš zbog te svoje neobičnosti, biće koje - pripadajući istodobno dvama carstvima: biosferi i carstvu ideja - u isto vrijeme mučeno i obogaćeno tim razdirućim dualizmom, koji se izražava kako u umjetnosti i poeziji, tako i u ljudskoj ljubavi... Taj veliki san XIX vijeka živi i dalje u mladim dušama, s bolnom snagom. Bolnom zbog izdaja što ih je taj ideal pretrpio i zbog zločina izvršenih u njegovo ime".12
Da, staljinizam je bio taj zločin i ta izdaja u ime socijalizma! No, upravo zato treba završiti onim ne samo vrlo aktualnim za ovu našu današnjicu, nego jedino perspektivnim, ako taj svijet pod i pred tim imperijalističko-globalističko-kapitalističkim strahotama i prijetnjama još uopće preživi u neposrednoj budućnosti što stoji pred čovječanstvom, što je prije stotinu godina, a prije nasilne smrti od tzv. socijaldemokrata uzviknula kao poruku Rosa Luxemburg:
ILI SOCIJALIZAM ILI BARBARSTVO!
Barbarstvo je već na djelu, a za socijalizam ćemo još vidjeti!
Nešto na kraju ipak treba još razjasniti, kako autor ne bi ispao - pretenciozan! Sad moram reći: ja, jer se to mene osobno tiče, čitavim mojim zalaganjem i svime što sam do sada i napisao i u životu htio i za što sam se zalagao, ostajem svim time poput svih ovdje kritiziranih filozofa i - "inih" tzv. intelektualaca u Hrvatskoj - također pravi ideolog, i to time i zato što ovo moje "pisanje" i sva ova moja "spekulacija" ne mijenja ni dlaku u životu uopće, a u Hrvatskoj posebno, pa - zajedno s "mojim školskim prijateljem" Isusom Kristom - ostajem "glas vapijućega u pustinji"! U odnosu na njega ja sam imao tu sreću u životu što su njega objesili na križ u 33. godini života, a ja sam - usprkos svemu - doživio 83 godine! Pravi srećković! I sada, mogao bih s Nietzscheom uskliknuti: "Fröhliche Wissenschaft!"
I na kraju, što se tiče onih koji ustraju u nečemu ljudskome i koji usprkos svemu žele nešto dobro ili bolje nego što već jest, Adorno je o takvima izrekao ovo:
"Oni koji su imali tu nezasluženu sreću da u svojoj duhovnoj sazdanosti po svemu ne odgovaraju važećim normama - a to je sreća koju u odnosima s okolinom moraju i prečesto ispaštati - moraju moralnim naporom i takoreći umjesto drugih izgovoriti ono što većina onih za koje govore ne mogu vidjeti, ili sami sebi - zbog prilagođenosti zbilji - zabranjuju da tako nešto vide!"13

Autor je sveučilišni profesor (u mirovini)

* Odlomak iz još neobjavljene knjige Spekulacija i filozofija - Od Fichtea do Marxa (u rukopisu). Oprema redakcijska.
1 Vidi o tome: Herbert Marcuse, Čovjek jedne dimenzije, "Veselin Masleša", Sarajevo 1968.
2 Ovo nas razmatranje asocira na onaj (američki) pravac u psihologiji - biheviorizam. U Enciklopediji stoji: Biheviorizam (engl. behavior, ponašanje), psihol. smjer koji na temelju objektivnog promatranja i analize ponašanja i reagiranja u raznim uvjetima objašnjava duševne procese, ne obazirući se na psihologiju svijesti i podsvijesti. Prema b. dovoljno je poznavati podražajnu situaciju (stimulus), te opažati i mjeriti ponašanje (reakciju). B. smatra da je neprilagođeno i poremećeno ponašanje ugl. naučeno pa se stoga može mijenjati primjenom različitih tehnika i principa učenja... - Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga - Be-Ca, Zagreb 2005.
3 H. Marcuse, op. cit., str. 24.
4 Isto, str. 30.
5 Isto, str. 55.
6 Isto, str. 57.
7 Isto, str. 61.
8 Isto, str. 65.
9 Isto, str. 232.
10 Vidi original: Jacques Monod, Le Hasard et la Nčcessitč - prijevod: Žak Mono, Slučajnost i nužnost - Ogled o prirodnoj filozofiji moderne biologije, Edicija Pečat, Beograd 1983.
11 Isto, str. 151-152.
12 Isto, str. 207-208.
13 Th. W. Adorno, Negativna dijalektika, str. 55.

d. m:
1 Kapitalistički način produkcije i reprodukcije života u totalitetu svih svojih "uzroka i posljedica" nije jedini, nego samo dokraja dotjerani oblik i način te "jednodimenzionalnosti"
2 Dragi prijatelju Marcuse, ni danas ne indicira, nego je još mnogo gore nego u vrijeme kada si to pisao! Jer i sâm si nekoliko stranica dalje napisao: "Demokracija se pokazuje kao najefikasniji sistem dominacije!" Tako smo opet na početku!
3 "Desni mutljag" radi i noću u našim snovima, kad onaj lijevi dio spava i ne radi svjesno