Jasna Kesić
Kada umiru novinari s njima odlaze slova, reči, rečenice. Oni koji vole
tu tajnu pisma i pisanja znaju kakva praznina nastaje iza njih. Jer odlazak
ma i jednog novinara uvek je jedna poruka manje. Jasna Kesić je bila jedna
od onih novinara koji pišu celim svojim bićem. Bila je brza, temperamentna,
urbana devojka. I iznad svega znalac u stvarima finansija i budžeta. Takvu
sam je zapazila među izveštačima iz nekadašnje Savezne skupštine. Kretala
se suvereno među brojkama i s lakoćom ih pretakala u lako razumljive tekstove.
Ni broja im se ne zna. Punila je njima stranice Borbe,
pa zatim Naše Borbe. Bila je i saradnica
Republike, za koju je pisala ne samo ekonomske,
nego i tekstove iz unutrašnje politike. Bila je dobar poznavalac i tumač
prilika u Crnoj Gori i sve komplikovanijih odnosa između dveju preostalih
članica bivše savezne države. Bila je borac i bilo je tako prirodno što
je bila članica NUNS-a i GSS-a.
Jasna je imala izoštren novinarski nerv, a takvog novinara malo šta može
da zavara i impresionira. Tako je i njeno "učestvovanje" u novoj
vlasti posle promena 2000. godine, kao glavnog i odgovornog urednika opštinskih
novina u Rakovici, prošlo u znaku odsustva bilo kakvih iluzija u pogledu
novih pobedničkih kadrova i njihovih stremljenja često neopterećenih skrupulama.
To ju je pogađalo. Jer uvek je bila na strani demokratije i pravičnosti.
Jasna je bila realistična, ali je njen realizam bio ranjiv. Nije bila
zaštićena neosetljivošću. Bila je neka vrsta srca na dlanu. Tu ranjivost
i osetljivost skrivala je, kao uostalom mnogi dobri ljudi, izvesnom oštrinom
i ironijom. Sa strašću je branila svoje mišljenje. Bila je mačevalac reči.
I znala je da uživa u toj igri od reči i ideja.
Jasna je svima bila jasna. Njeno novinarsko ime uvek se vezivalo za sektor
finansija. Malo je ko, međutim, znao da Jasna ima jednu tajnu. Bila je
to poezija. Jasna se u toj poetskoj svetlosti mnogima otkrila tek posle
smrti. Ali, i to spada u tajne novinarske profesije, koju je Jasna toliko
volela i bila deo nas koji smo voleli nju. Sada, sa tom aurom ljubavi
za poeziju mnogi će je voleti još više.
Zbogom u poeziji, jer ona ne zna za zaborav.
Aleksandar Saša Nenadović
(1927-2006)
Smrt Aleksandra Saše Nenadovića, izvanredne ličnosti i vrhunskog novinara,
obavezuje nas da zajednički i na trajan način obeležimo njegov neprocenljiv
doprinos etici i odgovornosti javne reči u Srbiji. Saša je krajem 1969.
došao na položaj glavnog urednika Politike
na zahtev i uz nepodeljenu podršku celog novinarskog kolektiva, što je
predstavljalo neviđeni presedan u vreme kada su čelnike lista postavljali
samo partijski organi. Okolnosti koje su pratile ovaj događaj na najupečatljiviji
način ocrtavale su i ličnost i profesionalna načela Nenadovića. On je
svim novinarima lista, okupljenim tim povodom na zajedničkom sastanku,
ponudio na diskusiju svoj programski projekat, platformu, kako je sam
nazvao, u kojoj je izložio kako zamišlja uređivanje jedne moderne i nezavisne
novine. Svima nama, njegovim kolegama, ostala je tada duboko urezana u
sećanje naročito jedna rečenica koja izražava suštinu njegovog razumevanja
principa novinarstva: "Politiku
će uređivati samo njeni novinari".
Ako se zna da su mediji u to vreme bili pod bliskom ideološkom i političkom
kontrolom Saveza komunista, što je uključivalo i represiju prema neposlušnim
novinarima, onda lako može da se shvati da je takva jedna izjava izazvala
ne samo zebnju i rezervu, već i zgražanje i otvoreno protivljenje u vrhovima
vlasti. Reakcije su dolazile, pre svega, iz partijskih vrhova Jugoslavije,
republika i pokrajina, izuzev Srbije, gde je tadašnje rukovodstvo bilo
liberalno nastrojeno što je, u ovoj sredini, i dovelo do povoljnije medijske
atmosfere. Budući da je Politika bila
najprestižnija novina u Jugoslaviji, svaka od ovih vlasti nastojala je
da stekne svoj komad uticaja na list.
Saša, kakav je bio stamen i nepokolebljiv, hrabro se odupirao svim pritiscima,
ni u čemu nije popuštao, odlučno istrajavajući na svom opredeljenju. Znao
je u to vreme često da citira Kamija: "Kakve god da su naše lične
slabosti, plemenitost našeg zanata uvek će imati koren u dve obaveze koje
se teško poštuju: odbijanje da lažemo o onom što znamo i opiranje pritisku".
Politika je u mnogo čemu postala drugačija
novina. Saša jeste bio član SK, ali je bio i jedan od retkih u onom vremenu
koji je smatrao, i o tome otvoreno govorio, da ta partija mora da se promeni,
a prvi dokaz takve njene spremnosti treba da bude demokratizacija medija.
On je, uprkos vlasti koja na to nije pristajala, uspeo da proširi granice
novinarske samostalnosti. Zato je posle dve godine i nekoliko meseci brutalnim
spoljnim pritiskom nateran na povlačenje sa funkcije i oteran u prinudnu
novinarsku anonimnost. Moralna satisfakcija ostala je, ipak, na njegovoj
strani: vlast ga i nije dovela na položaj glavnog urednika, ona ga je
samo proganjala zbog njegovih slobodoumnih ideja.
Ako bismo pokušali u najkraćem da kažemo šta je Saša Nenadović uradio
u Politici onda bi njegov doprinos mogao
da se svede na ove dve bitne stvari. Prvo, on je rehabilitovao objektivnu
političku informaciju, što znači da se, bez skrivanja i friziranja pisalo
o stanju u društvu i o sukobima koji su se sve više razgorevali u vrhovima
Saveza komunista. Drugo, pokušao je da uvede, i uređivačkom politikom
to i potvrdio, pravo na drugačije mišljenje. To je, naravno, nailazilo
na teškoće i spoljna protivljenja, ali očigledne promene u listu obezbedile
su Politici veliku naklonost javnosti.
Zašto je upravo sada važno stavljati naglasak na ovu stranu Sašine profesionalne
ličnosti? Srpsko novinarstvo imalo je tu zlu sudbinu da je u svojih 125
godina postojanja, sa retkim izuzecima, uglavnom bilo potčinjeno raznim
centrima moći. Nije toga bilo samo u socijalizmu, bilo je i pre toga,
najgore je bilo za vreme Miloševićevog režima, a i danas su mnogi urednici
i mediji pod kontrolom državnih, partijskih i mafijaških moćnika. Sašini
prilozi na te teme, upravo u ovom poslednjem periodu, objavljeni u Republici,
čiji je i sam bio dugogodišnji saradnik i član Saveta, ući će u udžbenike
novinarstva, kao što su i ostali njegovi tekstovi na društvene, političke
i kulturne teme iz zemlje i sveta već postali antologijski. U svojim zapaženim
ogledima u našem listu Saša Nenadović je, osuđujući pritisak nad novinarima
"sa vrha uneređene političko-državne uprave", takozvane demokratske
vlasti, napisao i ovo: "Niti ima vlasti koja bi smela da diktira
šta i kako ima da se piše, a šta da se briše, niti su mediji spremni da
podanički podnose vlastodržačke tutore".
Na naročiti odjek u javnosti nailazilo je i Sašino stalno insistiranje
da se ne mogu tek tako predati zaboravu teško nasleđe ratova devedesetih
godina i odgovornost za počinjene zločine.
Njegovo šezdesetogodišnje novinarsko delovanje, bez ostatka, obeleženo
je doslednom pripadnošću onoj demokratskoj i žurnalističkoj tradiciji
koju je na najbolji način, još 1920, okarakterisao poznati američki novinar
Volter Lipman: "Ljudi kojima su nedostupne relevantne činjenice o
okruženju u kojem žive, neizbežno postaju žrtve agitacije i propagande.
Brbljivci, šarlatani, šovinisti i teroristi mogu da se množe samo tamo
gde je javnost lišena nezavisne informacije".
Jelka Kljajić Imširović
(1947-2006)
Po krhkoj fizičkoj građi Jelki je bila namenjena sudbina neprimetne osobe.
No, već u studentskim danima, dok je studirala sociologiju na Filozofskom
fakultetu u Beogradu, bila je i te tako primetna. A to nije bilo nimalo
lako krajem šezdesetih godina, u vreme zamaha slobode u kulturi, te postojanja
i delovanja snažnog studentskog pokreta koji su činili mnoge intelektualno
i moralno izrazite ličnosti. Još kao studentkinja, Jelka je bila u samom
vrhu darovitih, temeljitih i veoma artikulisanih mlađih intelektualaca.
Već svojim prvim radovima najavljivala je jednu plodnu i vrednu akademsku
karijeru. Takva akademska karijera je, međutim, onemogućena. Kao i mnoge
njezine koleginice i kolege, i Jelka je bila izložena sistematskoj represiji
koja se godinama ustremila protiv slobodarske misli i nastojala da je
zatre u sklopu silovite kampanje protiv, kako se tada govorilo, "crnog
talasa u kulturi", koja je harala po umetnosti, filozofiji, sociologiji,
univerzitetu, pozorišnim, filmskim i izdavačkim kućama, listovima, časopisima...
Nametnuta norma o "moralno-političkoj podobnosti", kojom su
se režim i njegovi sledbenici obračunavali sa svojim protivnicima, zaprečio
je akademski uspon mnogima, pa i Jelki. Nju je zadesila još veća nevolja
jer je, poput najistaknutijih studentskih lidera, bila na udaru montiranog
sudskog procesa, kao član "trockističke grupe", uz Milana Nikolića
i Pavluška Imširovića. Da kob buće veća, ona je surovom voljom "režisera"
odmazde ubačena u grupu "trockista" kada je ustanovljeno, tik
pred hapšenje, da je jedan od planiranih krivaca nepodoban za suđenje,
iz zdravstvenih razloga. Pa da pripremljeni proces ne bi propao u poslednji
čas se među optuženima a potom i suđenima našla i Jelka, i zajedno s njima
je i "odležala" dosuđenu robiju.
I pored sve silovitosti i sistematičnosti represije, kada je već bila
zaprečena akademska karijera, našla se i neka "niša" na Filozofskom
fakultetu, gde je Jelka zaposlena kao bibliotekar, i time obezbedila više
nego skromnu egzistenciju i suprugu Pavlušku Imširoviću, koji spada među
najčešće hapšene i suđene učesnike "studentske bune", kao i
njihovoj deci, Ani i Dragani, danas već odraslim i formiranim ličnostima.
I pored žiga "nepodobnosti", i uprkos silama koje su je šibale,
ova krhka ali, pokazalo se kroz sav njen život, stamena ličnost nije odustajala
od intelektualnih ambicija. Pisala je i dalje a ponešto uspevala i da
objavi. Nije odustajala ni od svojih slobodarskih ideja i levičarskih
uverenja. Kao i u mladosti, opet je bila među najprimetnijim kritičarima
nasilničkih ideologija i vlasti, među borcima za ljudska prava (posprdno
nazivanim "peticionašima"), kao učesnik Slobodnog univerziteta,
i kao akter antiratnih grupa i aktivistkinja feminističkih grupa. Ostaje
nezaboravni istrajni borac za pravdu. Nije odustajala ni od traganja za
istinom o tome kako je, sada već daleke 1984. godine, izgubio život Radomir
Radović, nakon hapšenja učesnika Slobodnog univerziteta, a koji počiva
na Bežanijskom groblju na koje ispratismo i Jelku. Odolevši mnogim ovozemaljskim
silama i silnicima, podlegla je sili pred kojom smo svi jednaki.
O svemu što je činila ostali su trajni tragovi, ne samo u sećanju brojnih
prijatelja iz raznih doba života, nego i na stranicama časopisa i listova,
među njima i u Republici. I dokle god
bude živih tragalaca za slobodom, istinom i pravdom, trajaće i sećanja
na Jelku Kljajić Imširović, jer je ona, kao malo ko, sve to tako značalački,
strasno i istrajno zastupala.
|