homepage
   
Republika
 
Hronika
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Jasna Kesić

Kada umiru novinari s njima odlaze slova, reči, rečenice. Oni koji vole tu tajnu pisma i pisanja znaju kakva praznina nastaje iza njih. Jer odlazak ma i jednog novinara uvek je jedna poruka manje. Jasna Kesić je bila jedna od onih novinara koji pišu celim svojim bićem. Bila je brza, temperamentna, urbana devojka. I iznad svega znalac u stvarima finansija i budžeta. Takvu sam je zapazila među izveštačima iz nekadašnje Savezne skupštine. Kretala se suvereno među brojkama i s lakoćom ih pretakala u lako razumljive tekstove. Ni broja im se ne zna. Punila je njima stranice Borbe, pa zatim Naše Borbe. Bila je i saradnica Republike, za koju je pisala ne samo ekonomske, nego i tekstove iz unutrašnje politike. Bila je dobar poznavalac i tumač prilika u Crnoj Gori i sve komplikovanijih odnosa između dveju preostalih članica bivše savezne države. Bila je borac i bilo je tako prirodno što je bila članica NUNS-a i GSS-a.
Jasna je imala izoštren novinarski nerv, a takvog novinara malo šta može da zavara i impresionira. Tako je i njeno "učestvovanje" u novoj vlasti posle promena 2000. godine, kao glavnog i odgovornog urednika opštinskih novina u Rakovici, prošlo u znaku odsustva bilo kakvih iluzija u pogledu novih pobedničkih kadrova i njihovih stremljenja često neopterećenih skrupulama. To ju je pogađalo. Jer uvek je bila na strani demokratije i pravičnosti. Jasna je bila realistična, ali je njen realizam bio ranjiv. Nije bila zaštićena neosetljivošću. Bila je neka vrsta srca na dlanu. Tu ranjivost i osetljivost skrivala je, kao uostalom mnogi dobri ljudi, izvesnom oštrinom i ironijom. Sa strašću je branila svoje mišljenje. Bila je mačevalac reči. I znala je da uživa u toj igri od reči i ideja.
Jasna je svima bila jasna. Njeno novinarsko ime uvek se vezivalo za sektor finansija. Malo je ko, međutim, znao da Jasna ima jednu tajnu. Bila je to poezija. Jasna se u toj poetskoj svetlosti mnogima otkrila tek posle smrti. Ali, i to spada u tajne novinarske profesije, koju je Jasna toliko volela i bila deo nas koji smo voleli nju. Sada, sa tom aurom ljubavi za poeziju mnogi će je voleti još više.
Zbogom u poeziji, jer ona ne zna za zaborav.

  O. R.
 

Aleksandar Saša Nenadović

(1927-2006)

Smrt Aleksandra Saše Nenadovića, izvanredne ličnosti i vrhunskog novinara, obavezuje nas da zajednički i na trajan način obeležimo njegov neprocenljiv doprinos etici i odgovornosti javne reči u Srbiji. Saša je krajem 1969. došao na položaj glavnog urednika Politike na zahtev i uz nepodeljenu podršku celog novinarskog kolektiva, što je predstavljalo neviđeni presedan u vreme kada su čelnike lista postavljali samo partijski organi. Okolnosti koje su pratile ovaj događaj na najupečatljiviji način ocrtavale su i ličnost i profesionalna načela Nenadovića. On je svim novinarima lista, okupljenim tim povodom na zajedničkom sastanku, ponudio na diskusiju svoj programski projekat, platformu, kako je sam nazvao, u kojoj je izložio kako zamišlja uređivanje jedne moderne i nezavisne novine. Svima nama, njegovim kolegama, ostala je tada duboko urezana u sećanje naročito jedna rečenica koja izražava suštinu njegovog razumevanja principa novinarstva: "Politiku će uređivati samo njeni novinari".
Ako se zna da su mediji u to vreme bili pod bliskom ideološkom i političkom kontrolom Saveza komunista, što je uključivalo i represiju prema neposlušnim novinarima, onda lako može da se shvati da je takva jedna izjava izazvala ne samo zebnju i rezervu, već i zgražanje i otvoreno protivljenje u vrhovima vlasti. Reakcije su dolazile, pre svega, iz partijskih vrhova Jugoslavije, republika i pokrajina, izuzev Srbije, gde je tadašnje rukovodstvo bilo liberalno nastrojeno što je, u ovoj sredini, i dovelo do povoljnije medijske atmosfere. Budući da je Politika bila najprestižnija novina u Jugoslaviji, svaka od ovih vlasti nastojala je da stekne svoj komad uticaja na list.
Saša, kakav je bio stamen i nepokolebljiv, hrabro se odupirao svim pritiscima, ni u čemu nije popuštao, odlučno istrajavajući na svom opredeljenju. Znao je u to vreme često da citira Kamija: "Kakve god da su naše lične slabosti, plemenitost našeg zanata uvek će imati koren u dve obaveze koje se teško poštuju: odbijanje da lažemo o onom što znamo i opiranje pritisku".
Politika je u mnogo čemu postala drugačija novina. Saša jeste bio član SK, ali je bio i jedan od retkih u onom vremenu koji je smatrao, i o tome otvoreno govorio, da ta partija mora da se promeni, a prvi dokaz takve njene spremnosti treba da bude demokratizacija medija. On je, uprkos vlasti koja na to nije pristajala, uspeo da proširi granice novinarske samostalnosti. Zato je posle dve godine i nekoliko meseci brutalnim spoljnim pritiskom nateran na povlačenje sa funkcije i oteran u prinudnu novinarsku anonimnost. Moralna satisfakcija ostala je, ipak, na njegovoj strani: vlast ga i nije dovela na položaj glavnog urednika, ona ga je samo proganjala zbog njegovih slobodoumnih ideja.
Ako bismo pokušali u najkraćem da kažemo šta je Saša Nenadović uradio u Politici onda bi njegov doprinos mogao da se svede na ove dve bitne stvari. Prvo, on je rehabilitovao objektivnu političku informaciju, što znači da se, bez skrivanja i friziranja pisalo o stanju u društvu i o sukobima koji su se sve više razgorevali u vrhovima Saveza komunista. Drugo, pokušao je da uvede, i uređivačkom politikom to i potvrdio, pravo na drugačije mišljenje. To je, naravno, nailazilo na teškoće i spoljna protivljenja, ali očigledne promene u listu obezbedile su Politici veliku naklonost javnosti.
Zašto je upravo sada važno stavljati naglasak na ovu stranu Sašine profesionalne ličnosti? Srpsko novinarstvo imalo je tu zlu sudbinu da je u svojih 125 godina postojanja, sa retkim izuzecima, uglavnom bilo potčinjeno raznim centrima moći. Nije toga bilo samo u socijalizmu, bilo je i pre toga, najgore je bilo za vreme Miloševićevog režima, a i danas su mnogi urednici i mediji pod kontrolom državnih, partijskih i mafijaških moćnika. Sašini prilozi na te teme, upravo u ovom poslednjem periodu, objavljeni u Republici, čiji je i sam bio dugogodišnji saradnik i član Saveta, ući će u udžbenike novinarstva, kao što su i ostali njegovi tekstovi na društvene, političke i kulturne teme iz zemlje i sveta već postali antologijski. U svojim zapaženim ogledima u našem listu Saša Nenadović je, osuđujući pritisak nad novinarima "sa vrha uneređene političko-državne uprave", takozvane demokratske vlasti, napisao i ovo: "Niti ima vlasti koja bi smela da diktira šta i kako ima da se piše, a šta da se briše, niti su mediji spremni da podanički podnose vlastodržačke tutore".
Na naročiti odjek u javnosti nailazilo je i Sašino stalno insistiranje da se ne mogu tek tako predati zaboravu teško nasleđe ratova devedesetih godina i odgovornost za počinjene zločine.
Njegovo šezdesetogodišnje novinarsko delovanje, bez ostatka, obeleženo je doslednom pripadnošću onoj demokratskoj i žurnalističkoj tradiciji koju je na najbolji način, još 1920, okarakterisao poznati američki novinar Volter Lipman: "Ljudi kojima su nedostupne relevantne činjenice o okruženju u kojem žive, neizbežno postaju žrtve agitacije i propagande. Brbljivci, šarlatani, šovinisti i teroristi mogu da se množe samo tamo gde je javnost lišena nezavisne informacije".

  D. I.

 

Jelka Kljajić Imširović

(1947-2006)

Po krhkoj fizičkoj građi Jelki je bila namenjena sudbina neprimetne osobe. No, već u studentskim danima, dok je studirala sociologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, bila je i te tako primetna. A to nije bilo nimalo lako krajem šezdesetih godina, u vreme zamaha slobode u kulturi, te postojanja i delovanja snažnog studentskog pokreta koji su činili mnoge intelektualno i moralno izrazite ličnosti. Još kao studentkinja, Jelka je bila u samom vrhu darovitih, temeljitih i veoma artikulisanih mlađih intelektualaca. Već svojim prvim radovima najavljivala je jednu plodnu i vrednu akademsku karijeru. Takva akademska karijera je, međutim, onemogućena. Kao i mnoge njezine koleginice i kolege, i Jelka je bila izložena sistematskoj represiji koja se godinama ustremila protiv slobodarske misli i nastojala da je zatre u sklopu silovite kampanje protiv, kako se tada govorilo, "crnog talasa u kulturi", koja je harala po umetnosti, filozofiji, sociologiji, univerzitetu, pozorišnim, filmskim i izdavačkim kućama, listovima, časopisima... Nametnuta norma o "moralno-političkoj podobnosti", kojom su se režim i njegovi sledbenici obračunavali sa svojim protivnicima, zaprečio je akademski uspon mnogima, pa i Jelki. Nju je zadesila još veća nevolja jer je, poput najistaknutijih studentskih lidera, bila na udaru montiranog sudskog procesa, kao član "trockističke grupe", uz Milana Nikolića i Pavluška Imširovića. Da kob buće veća, ona je surovom voljom "režisera" odmazde ubačena u grupu "trockista" kada je ustanovljeno, tik pred hapšenje, da je jedan od planiranih krivaca nepodoban za suđenje, iz zdravstvenih razloga. Pa da pripremljeni proces ne bi propao u poslednji čas se među optuženima a potom i suđenima našla i Jelka, i zajedno s njima je i "odležala" dosuđenu robiju.
I pored sve silovitosti i sistematičnosti represije, kada je već bila zaprečena akademska karijera, našla se i neka "niša" na Filozofskom fakultetu, gde je Jelka zaposlena kao bibliotekar, i time obezbedila više nego skromnu egzistenciju i suprugu Pavlušku Imširoviću, koji spada među najčešće hapšene i suđene učesnike "studentske bune", kao i njihovoj deci, Ani i Dragani, danas već odraslim i formiranim ličnostima.
I pored žiga "nepodobnosti", i uprkos silama koje su je šibale, ova krhka ali, pokazalo se kroz sav njen život, stamena ličnost nije odustajala od intelektualnih ambicija. Pisala je i dalje a ponešto uspevala i da objavi. Nije odustajala ni od svojih slobodarskih ideja i levičarskih uverenja. Kao i u mladosti, opet je bila među najprimetnijim kritičarima nasilničkih ideologija i vlasti, među borcima za ljudska prava (posprdno nazivanim "peticionašima"), kao učesnik Slobodnog univerziteta, i kao akter antiratnih grupa i aktivistkinja feminističkih grupa. Ostaje nezaboravni istrajni borac za pravdu. Nije odustajala ni od traganja za istinom o tome kako je, sada već daleke 1984. godine, izgubio život Radomir Radović, nakon hapšenja učesnika Slobodnog univerziteta, a koji počiva na Bežanijskom groblju na koje ispratismo i Jelku. Odolevši mnogim ovozemaljskim silama i silnicima, podlegla je sili pred kojom smo svi jednaki.
O svemu što je činila ostali su trajni tragovi, ne samo u sećanju brojnih prijatelja iz raznih doba života, nego i na stranicama časopisa i listova, među njima i u Republici. I dokle god bude živih tragalaca za slobodom, istinom i pravdom, trajaće i sećanja na Jelku Kljajić Imširović, jer je ona, kao malo ko, sve to tako značalački, strasno i istrajno zastupala.

  N. P.
 
Hronika
Žalimo
Republika
Copyright © 1996-2006 Republika