|
Godina XVII (2005)
|
1-31. decembar 2005.
|
 |
|
|
Republika
|
Događanja
|
|
|
|
|||||||||||||||
|
Referendum Crna Gora u susret referendumu Uspije li Crna Gora da sprovede referendum (i osvoji suverenost i nezavisnost) - vladajuća politička grupacija će time obezbijediti barem tri sljedeće pobjede na izborima, ako ne i vječnu vlast. Jer, opozicija ne samo da nije dovoljno snažna, već ni dovoljno jedinstvena (barem u osnovi), a ni dovoljno pametna da se suprotstavi ideji DPS/SDP koalicije da upriliči referendum, dakle jednu krajnje demokratsku predstavu, koja kao obećanje stoji već petu godinu. Na putu ka nezavisnosti (odnosno referendumu) stoje, međutim, brojne prepreke - od blagog (doduše) ali intenzivnog protivljenja Evropske unije, koja je još od famozne Rezolucije 1244 na ovom dijelu Balkana latentni protektor i sudija u svemu i svačemu, pa do obezbjeđivanja povoljne i dovoljne većine koja bi izglasala samostalnost, ne uzimajući u obzir ekstremno maglovite uslove održavanja referenduma. No, za prosječnog stanovnika Crne Gore ostaje pitanje koje, u stvari, niko i ne postavlja: da li će i hoće li i koliko će stanovništvu biti bolje u nezavisnoj Crnoj Gori? Akteri predreferendumskog nadgornjavanja kao da se boje da pročačkaju ovo pitanje i potraže suvisli odgovor. Veoma aktivna "nevladina organizacija" koja propagira referendum i nezavisnost niže argument za argumentom, od nesporne činjenice da je Crna Gora imala državnost, do veoma sporne činjenice da će Crna Gora moći da izdrži ekonomsku trku i sama sa sobom i sa zemljama u susjedstvu i sa Evropskom unijom, bude li se uspješno procesuirao referendum. S druge strane, protivnici referenduma i samostalnosti se uglavnom pozivaju na sumnjivo jedinstvo krvi i tla, na ekonomske dubioze, na rođačke veze sa Srbijom, i (u konačnom) odbijaju svaki dijalog sa "režimom" na tu temu, vjerovatno se nadajući da bi nevoljni saveznik na poslovima ometanja izgradnje puta u građansko društvo, tj. EU i ostale međunarodne organizacije (kojima je, prije svega, stalo da još uvijek bujajuću biljku nacionalizma na ovim prostorima drže pod kontrolom, pa ako nikako drugačije onda učlanjenjem u EU i NATO), mogao da spriječi i sam referendum i crnogorsku suverenost, što bi se, nekim slučajem na određenim budućim izborima moglo iskoristiti kao čist i prost politički argument. Sve liči na tešku šahovsku partiju u kojoj protivnici jedva čekaju da pažnja popusti pa da se odigraju neregularni potezi (koje ni sudija, odnosno međunarodna zajednica, nije u stanju da primijeti i protumači). Stanovnici, sa svoje strane, imali bi čemu da se čude, pa i smiju, kada bi uopšte imali pristupa bilo kakvom odlučivanju. No, oni su prije svega zabavljeni pukim preživljavanjem, grčevitom borbom za sprečavanje ličnih ekonomskih problema da ne postanu još veći, i ono što se radi u Skupštini ih se ili ne tiče ili ne dotiče. Oni štrajkuju, ponajčešće bez ikakvog plana i najčešće bez ikakve osnove, i gotovo uvijek u odsustvu pogleda u budućnost (od svog praznog džepa jednostavno nisu u stanju da vide sutrašnjicu, koja im se čini ne samo nedefinisana već i nemoguća). I, kako se borba oko referenduma nastavlja i postaje sve komplikovanija, pitanje definisanja ciljeva te borbe postaje sve maglovitije. Jer, ako je jedan od važnijih ciljeva aktuelne vlasti u Podgorici da se ogradi od populističkog i militantnog i agresivnog i ksenofobičnog i po svemu pogubnog (velesrpskog) nacionalizma, onda ga zasigurno neće postići prostim proglašenjem nezavisnosti, a zasigurno će probuditi usijane glave i Albanaca i Srba i Crnogoraca, pa i Hrvata, nastanjenih u Crnoj Gori. Ako je istina da preko 30% stanovništva pripada (etnički) srpskom nacionu, onda je nezamislivo da se taj korpus prevede u prost građanski zbir - proglašenjem samostalnosti. Drugim riječima, sve opozicione partije, koje su po vokaciji i bivšim tijesnim vezama prosrpske, nastaviće svoje djelovanje, kako u parlamentu tako i van njega, da ne pokušavamo da apsolviramo gospodina Rista Radovića, prerušenog u vladiku i sveopšte djelovanje Srpske pravoslavne crkve. Ako je cilj Mila Đukanovića da sebi obezbijedi dugu vladavinu sistemom - referendum, pa izbori (na kojima će pobjeda biti obezbijeđena pobjednicima na referendumu), e kako bi time učvrstio ne samo fotelju (predsjednika Vlade ili predsjednika Nezavisne Crne Gore, svejedno) već i međunarodni imunitet (pred nekakvim opasnostima od osude i
Posljednje, ali ne i konačno - da li će se političke elite (i u Crnoj Gori i u Srbiji) okrenuti svojim unutrašnjim problemima i prestati da razbacuju i vrijeme i novac i ljudske resurse, ako se (nametnuta) zajednica razbije? Sasvim je vjerovatno da će morati (već jednom), s tim što će "prirodne" saveznike tražiti van uskih veza "dva oka u glavi", i što će proces potrajati, vjerovatno godinama, kao što nam se sve ovdje događa sporo, mnogo sporije nego što se bilo ko mogao nadati. Pri tom valja upozoriti na otvorenu mogućnost - uspostavljanja boljih veza sa drugim republikama bivše SFRJ (uključujući i Sloveniju, koja je po mnogo čemu uzor Crnoj Gori, a koja je sada dio EU), što bi mogao biti presudan faktor u onome što međunarodna zajednica želi ovdje da postigne, odnosno smirivanje nacionalističkih vulkana. Veoma je nezgodno što je priča o referendumu za samostalnu Crnu Goru nekako paralelna sa pregovorima o stabilizaciji i pridruživanju, pri čemu je uočljivo da se EU ipak opredijelila za opciju zajedništva Srbije i Crne Gore. Još je nezgodnije što je otvoren i treći paralelni kolosijek političkih, međunarodnih aktivnosti - pregovori o statusu Kosova i Metohije. Jer, i početak pregovora sa EU i početak pregovora o statusu Kosova mogu ozbiljno da zasmetaju procesu referenduma u Crnoj Gori... Po jednom scenariju, oba pregovora (koji već teku) će, uz snažan pritisak EU, natjerati crnogorsku vlast da ako ne odustane od referenduma (što bi bio drugi ustavni prestup), onda da ga odloži (u najgorem slučaju na neodređeno vrijeme). Drugi scenario, u koji (kako se čini) vjeruju zastupnici projekta suverenosti i samostalnosti Crne Gore, podrazumijeva smanjenu pažnju međunarodne zajednice (pa se možda i proturi nešto ispod žita). Jednima pruža argument (opozicija) koji upozorava da EU želi jednu adresu, drugima kontraargument (vlast) koji ukazuje na postojeća dva kolosijeka... Sve u svemu, vrlo su male šanse za prosječnog stanovnika Crne Gore da mu se (ekonomski) položaj poboljša - bude li na referendumu izglasana nezavisnost. Da li će biti moguće, uspije li referendum, nastaviti razvijati građansko društvo u Crnoj Gori, ostaje svima nama da vidimo (ili bar naši unučići). Za sada je prilično izvjesno da bi se trebao dogoditi fantastični preokret koji bi spriječio vlasti u Crnoj Gori da raspišu referendum, čak i bez "konsultacija" sa opozicijom (trenutno insistiranje na konsenzusu liči samo na još jedan pokušaj da se stvar uozbilji)... Gotovo je nezamislivo šta bi Milo, Filip i Ranko mogli smisliti da kažu u prilog (ne)mogućeg odbacivanja prava na referendum, poslije ovolike halabuke!? U krajnjoj liniji, dosadašnje ponašanje opozicije ne garantuje da se barem jedan njen dio neće uključiti u priču o referendumu... Baš kao i Beograd... Kad za tako nešto dođe vrijeme i kad se steknu uslovi... Do tog trenutka, čini se, svi zajedno bi trebali da razmisle o tome - šta uspjeh ili neuspjeh referenduma može da donese, i Crnoj Gori i svakom njenom stanovniku ponaosob!
|
|||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||
|
Republika
|
