Kulturna scena Crne Gore

Prosrpska, procrnogorska i alternativna struja u kulturi Crne Gore

U Crnoj Gori, danas, postoje u kulturi tri struje: prosrpska (velikosrpska i dobrim dijelom klerofašistička: srpski šovinizam), procrnogorska (socijalrealistička i neoromantičarska: neokomunistički etatizam) i alternativna (proevropska, mediteranska i postmodernistička: neoliberalizam).
Prosrpski model je doskora bio dominantan kulturni model u Crnoj Gori. Nastao na matrici sociopolitičke ovisnosti Crne Gore o Srbiji, a sve vrijeme inkorporiran u državne institucije kulture, dakle: protežiran od nje, do danas je ostao imela na tkivu crnogorskog stabla kulture, bivajući često i njen zvanični pokaz. Ruralan, epski, činovnički krut, krajnje destruktivan, anahron i nekad degutantan, on crpi svoju snagu iz subkulture Crne Gore i njene tradicije. Nastao, zatim, kao kolaboracionistička struja crnogorska na temeljima srpskog asimilatorskog projekta, dobrano branjen kompleksom Crnogoraca da ih Srbija hrani, odijeva i uči, pomognut neokomunističkom beogradskom enklavom tzv. terazijskih Crnogoraca, ovaj kulturni model živi svoje posljednje dane. Zlokoban po biće crnogorske kulture, ali postaje, na sreću, periferijska pojava. Van populističkih atentata njihovih predstavnika na kulturu, na ljudsku pamet, na univerzalni moral, on postaje sve slabiji i neće imati osobitog uticaja na bitnost crnogorske kulture u bliskoj budućnosti.
Procrnogorski model u kulturi čine danas, većinom, oni Crnogorci koji su u bliskoj prošlosti, ne zna se da li zdušnije ili servilnije dijelili kulturnu politiku Crne Gore sa predstavnicima prosrpskog modela. Gubljenje pozicija, do kojih im je osobito bilo stalo, glavni je razlog njihovog današnjeg brecanja na nosioce prosrpskog modela, i u Crnoj Gori i u Srbiji. Iako im ne valja sporiti ljubav prema Crnoj Gori, njihov duhovni uzrast je zakržljao i opterećen povelikim bremenom jalovih maštarija. Nostalgija zbog izgubljenih institucija u kojima su carevali, i gdje se najsnažnije osjećao miomiris njihovih taština, ispoljava se kao otpor gnjevnih patriota, no njih se ni danas ne može izvesti iz nacionalkomunističkog vagona, a evropske kulturne zbilje se temeljito pribojavaju, jer je, većinom, ne razumiju. Vole više pero u džepiću kaputa nego ekran kompjutora, svoje izumrle kabinete sanjaju kao djeca igračku. Mediteran im je daleka egzotična lokacija, možda poželjna no tuđa. I dalje su raspjevani rapsodi herojske Crne Gore, mrtve pod teškom pločom novih vremena, koja ih ne prepoznaju. Amateri koji svoj umor ne mogu dići do nemilosrdnog profesionalizma kulturnih poslenika kakve jedine treba buduća nezavisna demokratska Crna Gora.
Takvu Crnu Goru i takvu njenu kulturu nastaniće predstavnici alternativne kulture, korpus novih snaga. To su danas slobodni intelektualci, poliglote i duhovni čistunci, članovi redakcija nezavisnih medija, glumci i reditelji, nadareni pisci, akademska mašina trkača pred start, agilni predstavnici nevladinog sektora, nekonformistička, autoritativna vojska novog doba kulture Crne Gore. Ona će ideologije nadrasti znanjem i maštovitošću, a primitivizam kušati da liječi umjerenim tradicionalizmom i inventivnošću. Ovoj kulturi pripada i grupa pisaca, uslovno nazvana "crnogorski postmodernisti". Balša Brković, Andrej Nikolaidis, Aleksandar Bečanović, Ognjen Spahić, Pavle Goranović i Dragan Radulović najelitniji su predstavnici kulture pozitivnog diskontinuiteta, koja plavi Crnu Goru novim vrijednostima. To su pisci koji su unazad deceniju na svim prostorima bivše domovine časno i hrabro dizali crnogorsku zastavu duha. Što pomenuti u Crnoj Gori i dalje pripadaju alternativi koja obećava, što je Crna Gora nehajna prema svojoj najboljoj djeci, što se njihov talenat i njihova vizija ne uzimaju dovoljno ozbiljno, jedan je od najrječitijih podataka o toj rastrzanoj, nokautiranoj teritoriji koju zovu egzotičnim imenom - Montenegro, i njenoj neuspostavljenoj kulturnoj politici.

Crnogorska nacionalna kultura

između populističkih socijalrealističkih, sa dominantno epskim sadržajem koji povlađuje nacionalromantičarskoj prirodi crnogorskog mentaliteta, i dekadentnih, navodno evropejski recentnih performansa, narodu najčešće nerazumljivih i komičnih. Brzometna kvazielita se zabavlja a narod se ruga svoj toj šaradi boja, neartikulisanih glasova i kakofoničnih zvukova. Postoje, doduše, institucije kulture, teatri, zavodi i centri, ali njihov prag nikada ne prekoračuju konzistentni programi "na polzu narodu" - u njima se daje jedan skorojevićki igrokaz, herojska patetika, legura parade i duhovne konfuzije. Nacionalna kulturna dobra propadaju, televizije su detonatori nemorala, neukusa i blazirane edukacije, devastira se spomenički materijal i arhitektura, pod uplivom međunarodnih institucija simulira se obnova multikulturnog bogatstva, ali su sva stremljenja reformama, recimo Ministarstva kulture, tek puko udovoljavanje briselskom konzilijumu za obnovu i razvoj famoznog Zapadnog Balkana, te njegovu navodnu integraciju u evroatlantsku idilu.
		Henri de Toulouse Lautrec, At the Opera Ball, 1893.

Kultura pozitivnog diskontinuiteta

Stoga se model kulture pozitivnog diskontinuiteta čini vrlo primjerenim u novoj kulturi crnogorskoj. Nasljeđe, ma kakvo bilo (a ono je u književnosti najočitije) treba sistematizovati i nad njim provesti kritičku ne egzekuciju nego rekapitulaciju - mnoga mitraljeska gnijezda tradicije ne bi prošla ozbiljniju prosudbu kritike. Njegoš, paradigma crnogorske kulture, skeniran iskustvom evropskog poimanja kulture, doživio bi neizbježnu reviziju, lišenu spekulacija o Njemu i njegovom djelu kojima je fašistoidna svijest i račundžijska politika "prala" portike svojih nacionalističkih odaja. Njegoš jeste kruna crnogorskog duha, ali kruna nije i ne smije se koristiti kao šljem u kojem se naliježu, kao kokoši, mitomanija i primitivno divljanje predgrađanske svijesti. Takve je naš najveći pjesnik opsluživao onim dijelovima svog opusa u kojima nije doslutio, ON - vidovnjak, aksiom liberalne demokratije: poštovati Drugost.

Komparativna multikultura

Crnu Goru zapljuskuju raznorodni kulturni uticaji i naslijeđa. Pored srpskog, svetosavskog i kosovskog, u njenom biću traju i dukljanskocrnogorski, mediteranski, islamski, ilirski i miteleuropski elementi života i kulture. Svaki je svojom osebujnošću obogatio njeno kulturno naslijeđe. I svaki je jednako važan budućem modelu crnogorske nacionalne kulture. Ne uvažavati svakog od njih po mjeri dobrog ukusa i realne afirmacije znači ne doprinositi zdravlju crnogorske kulture. Komparativna multikultura najbolja je ulaznica za svaku prezentaciju crnogorskog budućeg državotvorstva, identiteta i nacionalnog duha u porodicu evropskih naroda. Prosvijećenih, tolerantnih građana otvorene zajednice. Komparativna kultura je, tačnije, trebalo bi da bude, suština kulturne politike države Crne Gore.
Kultura je dijete i roditelj svake države. Nju država čuva i njeguje, kao što se država njom podupire, ukrašava i s njom se poistovjećuje. Ne postoji ozbiljna državna politika koja ne podrazumijeva i krajnju brigu za svoja nacionalna kulturna dobra. Njima se svaka država resi i na njih se oslanja, u afirmaciji njene kulture počelo je i kraj je zdravlja jedne državne zajednice. To podrazumijeva i konstantno, ali dobro planirano, sponzorisanje kulture od strane državnih organa. Iskustva koja imaju neke evropske države indikativna su. Na primjerima, recimo, Njemačke, Švedske ili Italije, načinima kako se u njih podstiče umjetnost mladih, od lokalnih do regionalnih projekata, lobiranje ministarstava kulture pri prezentacijama najviših kulturnih vrijednosti, edukovanje ciljnih grupa, menadžerstvo, zdravi amaterizam, pokretanje i vođenje originalnih inicijativa, kontinuirano uspostavljanje dijaloga između umjetnosti i privrede ("umjetnost za privredu - privreda za umjetnost"), društveno unaprijeđivanje umjetnosti i kulture u svijesti građana, umjetnost i kultura kao komponente slobodnog vremena (kulturno aktivno stanovništvo), kultura stanovanja, kultura ponašanja, jačanje patriotizma kroz kulturne manifestacije, film kao nacionalni zadatak, etc. etc., putevi su kojima se može napraviti postojan most između kulture koja državu uzdiže i države koja kulturu njeguje. Svemu rečenome buduća politika crnogorska treba da dâ odgovarajuće mjesto i kudikamo veću pažnju. Haos u kojem danas živi narod Crne Gore ne ide u prilog ni kulturi tog naroda.

Skup mogućih preporuka u konstituisanju i vođenju kulturne politike