|
Godina XVII (2005)
|
1-30. jun 2005.
|
 |
|
|
Republika
|
Šta čitate
|
|
|
|
|||||||||||||||
|
"Srebrenica, od poricanja do priznanja", edicija Svedočanstva, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd 2005, str. 811, urednik Sonja Biserko Srebrenica - sramni beleg na duši srpskih građana U svojoj već afirmisanoj biblioteci Svedočanstva Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji objavio je nedavno knjigu o masakru 7800 Bošnjaka u Srebrenici, koji su za samo sedam dana od 11. do 18. jula 1995. godine počinili pripadnici Karadžićevih Srba ubijajući u proseku oko 1000 ljudi dnevno. Vojno, finansijski i moralno potpomognuti od Miloševićevog režima u Srbiji, koristeći sve efektive bivše JNA, ti fanatizovani nacional-šoveni, prepuni mržnje prema drugima, prema drugačijem i različitom, izvršili su, bez sumnje, najveći ratni zločin nakon Drugog svetskog rata, koji u sebi sadrži sve elemente genocida.Zloglasni Drinski korpus i u okviru njega tzv. Zvornička brigada Karadžićeve vojske imali su najveće učešće u streljanju zarobljenih Bošnjaka, isključivo civila, ali i u njihovom pokopavanju u masovne grobnice koje su nakon rata otkrivene na užas demokratske javnosti Evrope i civilizovanog sveta. Jedinice, ljudstvo i mehanizacija narečene brigade, pre svih komanda kao glavni izvršilac suludih Mladićevih naredbi, potom četa vojne policije, inženjerijske čete i delovi prvog, četvrtog i šestog pešadijskog bataljona, odigrali su tako najsramniju ulogu u istoriji srpskog naroda zbog koje će se stideti čitave generacije i na duši nositi beleg ovog, u vojnom smislu, potpuno nepotrebnog, a u ljudskom i moralnom pogledu, normalnom umu neshvatljivog zločina. Jedanaestog jula 1995. godine srpske snage su strahovitom ofanzivom uz višednevno nemilosrdno granatiranje grada u kojem je bilo oko 25 000 Bošnjaka, uglavnom izbeglica iz okupiranih regija nastanjenih bošnjačkom populacijom (Karadžićevi Srbi, koji su sebe sa ponosom nazivali "četnicima", imali su pred sobom nedvosmislenu teritorijalnu proporciju kao svoj ratni cilj - 70 odsto Bosne mora biti srpsko, a ostalih 30 odsto podeliće međusobno Hrvati i Muslimani), zauzele Srebrenicu iako je ona bila pod međunarodnom zaštitom Ujedinjenih nacija, odnosno proglašena je tzv. zaštićenom zonom. Holandski bataljon se predao bez ispaljenog metka, a njegov komandant pukovnik Karemans posramljeno je pognuo glavu pred ultimatumom i povišenim tonom sa kojim je s njim razgovarao general Ratko Mladić što se jasno moglo videti na video-snimku koji su specijalno za tu priliku napravili bosanski Srbi. Oko 25 000 ljudi pobeglo je istog dana u Potočare, ali kako su se Holanđani neslavno predali (praktično su bili uhapšeni) ostali su na milost i nemilost Karadžićevim snagama koje nisu imale milosti ni prema ženama i deci. Da bih čitaocima Republike dočarao delić užasa koji je zavladao tih pakleno vrućih letnjih dana prenosim iz knjige svedočenje preživele Bošnjakinje, žrtve tih tragičnih zbivanja, N. N., iz Cerske, rođene 1958. godine, majke četvoro dece: "Predali smo se UNPROFOR-u u Potočarima u nadi da će nas zaštititi od zločina i maltretiranja. Prvi dan u Potočarima sam doživjela poniženje od četničkih vojnika. Prilikom odlaska u jednu kuću da donesem ćebe, četnici su me uhvatili. Jedan mi je stavio pušku pod vrat i natjerao me da s njim uđem u kuću. Tražio je od mene novac. Kad sam rekla da nemam, počeo me pretresati. Novac nije našao, pa mi je zapovijedio da skinem obuću, da bi me zatim dograbio za prsa i izbacio na stepenice. Prepoznala sam tog četnika. Bio je sin Drage Gajića. Kada je saznao da sam iz Cerske rekao je da je na mjestu Grobić stradalo dosta njihovih i da će oni iskorijeniti 'muško uho' u Cerskoj zbog toga. Poslije tog događaja jako sam se uplašila da nisam znala gdje se nalazim. Vratila sam se među naš narod, gdje su me pitali što sam tako preblijedila. Ispričala
Množinom ovakvih i sličnih svedočenja obiluje ova knjiga. Posebno ću, zarad pokazivanja da je masakr u Srebrenici bio izveden planski, sistematski i koordinirano i da je potekao iz nezdravih glava najviših rukovodilaca bosanskih Srba, navesti i svedočenje zamenika komandanta Zvorničke brigade Dragana Obrenovića koji je pred Haškim sudom priznao svoju krivicu za učešće u genocidu u Srebrenici: "Uveče 13. jula saznao sam prvi put za dolazak zarobljenih Muslimana u područje Zvornika. Ne mogu se precizno sjetiti, ali bilo je negdje oko 19:00 te večeri kada me je poručnik Drago Nikolić nazvao telefonom. Zvao je sa isturenog komandnog mjesta brigade i rekao da ga je upravo nazvao potpukovnik Popović. Drago Nikolić mi je prenio da mu je Popović rekao da ogroman broj zarobljenika Muslimana treba da stigne u Zvornik iz Bratunca. Pitao sam ga zašto se zarobljenici ne voze dalje na sjever, u logor ratnih zarobljenika u Batkoviće. Drago Nikolić mi je rekao da neće slati zarobljenike u Batkoviće jer Crveni krst zna za Batkoviće. Rekao mi je da je naređenje da se zarobljenici dovedu u Zvornik i streljaju. Rekao sam Nikoliću da mi ne možemo prihvatiti odgovornost za zadatak o kome me je upravo obavijestio a da o tome ne izvijestimo našu komandu. Drago Nikolić mi je rekao da je komanda već upoznata sa tim, da je naredba došla od Mladića i da svi, uključujući i Pandurevića, znaju za tu naredbu... Potvrđujem da sam ja komandovao brigadom u odsustvu komandanta Vinka Pandurevića do njegovog povratka oko podneva 15. jula. Saznavši za plan da se pobiju zarobljenici ja sam taj plan podržao i preuzeo odgovornost za njegovo izvršenje... Prije nego sam došao do kancelarije (u sedištu brigade, prim. Z. M.) u hodniku me zaustavio dežurni oficir Dragan Jokić. Jokić mi je rekao da je imao ogromnih problema sa ukopavanjem streljanih jer nema dovoljno mehanizacije za kopanje grobnica kao i sa čuvanjem zarobljenika koje tek treba streljati. Pitao sam ga kako je o tom problemu obavijestio komandu. Rekao mi je da Beara, Popović i Drago Nikolić odvode ljude gdje hoće. Prenio mi je da mu je Popović rekao da ne zapisuje ništa što se odnosi na aktivnosti oko operacije ubijanja ili da o tome ne govori preko radija. Ja sam znao da se vrši operacija ubijanja... Dvadesetak minuta nakon što sam razgovarao sa generalom Krstićem, obaviješten sam da je moj komandant Vinko Pandurević stigao u Zvorničku brigadu. Izišao sam da ga susretnem i razgovarao sam nasamo sa njim. Prvo sam obavijestio Pandurevića o zarobljenim Muslimanima i operaciji ubijanja u kojoj su učestvovali Beara i Popović. Obavijestio sam Pandurevića o problemima koje mi je prenio Jokić, a koji se odnose na ukopavanje svih pogubljenih kao i na čuvanje ljudi koji još nisu bili streljani. Pandurević me je pitao zašto Civilna zaštita ne vrši ukopavanje, kao što je naređeno. Ja sam samo slegnuo ramenima, jer nisam ni znao da Civilna zaštita treba da bude uključena u ovo". Po svedočenju Momira Nikolića, oficira Bratunačke brigade koji je takođe priznao pred Haškim sudom svoje učešće u zločinu, i koji je po naređenju generala Mladića i potpukovnika Popovića, načelnika bezbednosti Drinskog korpusa, bio zadužen za realizaciju operacije streljanja muslimanskih civila, muškaraca "vojno sposobnih" od 16 do 65 godina i za odvajanje žena i dece i njihovo transportovanje na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, proizlazi da su svi vrhunski oficiri ne samo znali za odluku o streljanju skoro 8000 ljudi, već da su o pogodnim lokacijama za streljanje imali i nekoliko operativnih sastanaka. Na jednom takvom sastanku Nikolić je predložio, a Beara, Kosorić i Popović se složili da zarobljenici koji su držani u Bratuncu budu pogubljeni na dve lokacije u krugu državnog preduzeća "Ciglana" i u rudniku "Sase" u Sasama. Da nije bilo lako za sedam dana pobiti osam hiljada ljudi, svedoče brojni presretnuti telefonski razgovori, uglavnom šifrovani, između Mladićevih oficira koji su nespremno dočekali ovako stravičnu, monstruoznu odluku svog šefa. "Nema dovoljno rovokopača, imamo problem i sa kamionima u koje treba trpati mrtve i transportovati ih do jama, nema dovoljno goriva", bili su refreni zbunjenih komandanata. Pa ipak, ni oni nisu bili manje krvoločni od svog šefa. Tako je Vinko Pandurević 20. jula 1995. naredio svojim potčinjenima da se iz stacionara "Standard" gde je po nalogu sanitetske uprave bila upućena grupa bolesnih i izgladnelih muslimanskih civila, isti izvuku i streljaju, što je 23. jula i učinjeno. Svedok Jovan Obrenović tim povodom kaže: "Rano tog jutra policajci su odvezli zarobljenike i pobili ih vatrenim oružjem. Nisam siguran jesu li to bili policajci Zvorničke brigade ili Drinskog korpusa. Pitao sam komandanta Pandurevića za ove zarobljenike. Rekao mi je da je potpukovnik Popović prenio Dragu Nikoliću ličnu Mladićevu naredbu da se ovi pacijenti moraju likvidirati te da je Popović pritom postupio u svojstvu kurira". Kada normalan čovek danas posle jedne decenije gleda kako pred licem pravde u Hagu ovi uhapšeni oficiri negiraju svoju krivicu, još više kako se država Srbija zauzima za njih, promovišući ih u "heroje", u "borce za otadžbinu" i plaća njihovim porodicama doživotne rente valjda kao naknadu za učinjene zločine, ne može da ostane ravnodušan. Ovu knjigu dragocenih svedočanstava neizostavno treba poslati na čitanje onima koji i danas minimiziraju zločine Karadžićevih nacifašista, koji izjavljuju kako im je "Hag deveta rupa na svirali", ali ništa manje i onima koji kažu "koga danas u 21. veku briga za četnike i partizane". Razlučiti dobro od zla, izvući pouke iz prošlosti prevashodan je zadatak i države i društva, državnika i građana. Bez toga nema suočavanja sa prošlošću ma kakva ona bila, nema katarze, Srbima danas, kao nekada Nemcima, preko potrebne.
|
|||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||
|
Republika
|
