Republika - Glasilo gradjanskog samooslobadjanja

Godina XVII (2005)

350-351

1-28. februar 2005.

Republika

Šta čitate

Neutralnost i opredeljenje intelektualca*

Moralna neutralnost nalazi uporište u kanonu znanstvene objektivnosti, prema kojemu svijet iskustvenih činjenica i svijet vrijednosnih ideala ne leže u istoj ravni. To drugim riječima znači da smisleno ocjenjivanje tuđeg htijenja može biti jedino kritika iz nekog vlastitog pogleda na svijet, odnosno pobijanje tuđeg ideala sa stajališta vlastitog ideala. Stav postaje još jasniji kad se kaže da vrijednosni sudovi nemaju spoznajni karakter koji bi mogao biti provjeren na relevantnom iskustvenom materijalu. Konkretno, kad tvrdim da je neka glumica lijepa, da je neki film dobar, da je neko društvo progresivno, onda te moje tvrdnje isključivo izviru iz mojih osjećaja. Iznosim svoje uvjerenje koje ne mogu ničim dokazati, jer ne postoji ništa znanstveno-objektivno što bih mogao navesti kao argument. Ja mogu samo utjecati na drugog da i on zauzme slično stajalište.
Na taj način učvršćuje se predodžba o znanstvenom kao o "čistoj struji teorije", nasuprot ideološkom koje se uspoređuje s "mutnom vodom nekontroliranih osjećaja". Ljudski raspon obuhvaća obje krajnosti, ali ne istodobno, jer se pretpostavlja da isti čovjek u kabinetu ili u predavaonici djeluje kao racionalno biće, a u privatnom životu kao nagonsko biće. Ako je on fizičar uključen u proizvodnju atomske bombe, za njega sva pitanja u vezi s tim imaju tehnički karakter. On može o svemu tome govoriti i s vrijednosnog stajališta, no tada napušta područje fizike. Eto, u tome se sastoji gledište o "etičkoj neutralnosti", koje najpreciznije formulira Weberov stav da znanstveni rječnik ne sadrži vrijednosne predikate.
Premda zahtjev za neutralnošću istupa kao suprotnost ideologiziranju, ipak se jasno pokazuje da su to dva različita sredstva usmjerena istom cilju. U jednom slučaju traži se od svakog pojedinca da prihvati i usvoji unaprijed programirane ciljeve, a u drugom da se uopće ne brine o ciljevima, jer se o tome brinu drugi. U jednom slučaju od sviju se traži da se brinu o provođenju nametnute politike, a u drugom se propovijeda neutralnost sudionika kako bi se lakše provela nametnuta politika.
U sagledavanju ovih ekstrema i pronalaženju njihove zajedničke osnove najviše nam pomaže jasna spoznaja da nema istinski ljudskog angažmana bez slobode

opredjeljenja. Pritom je razumljivo da takvo opredjeljenje ukida svaku podvojenost racionalnog od nagonskog ili teorijskog od praktičnog. To su elementarne stvari jer sasvim racionalno, na način koji ne uključuje nikakve osjećajne ni vrijednosne elemente, mogu funkcionirati mehanički strojevi, a ne ljudi. Isto se tako sasvim nagonski, na način koji isključuje razum, ponašaju životinje, a ne ljudi. Prema tome, gledište o potpunom odvajanju znanosti i politike jednako je toliko neprihvatljivo koliko i pretenzija o identifikaciji ovih dvaju područja. Posljednje naglašavam zato što nikoga tko želi praktično djelovati znanost ne može osloboditi neophodnosti da donosi odluke i da za njih snosi odgovornost. Sigurno je da će znanost imati sve veću ulogu u praktičnim poslovima, no pretpostavka o potpunoj racionalizaciji politike je besmislena. Imajući sve to na umu, teško je i zamisliti koliko je delikatan i nezavidan položaj čovjeka kojemu
		Vladimir Filakovac, Slikar Tartalja u kafani »Museum«, Beč, 1922.

je društvena znanost životni poziv. On sve više dolazi u procijep između onog što bi morao raditi u skladu s ljudskom i znanstvenom savješću i onog što mu se nameće izvana. U prosjeku on je možda najviše sklon tražiti pribježište i zaštitu u onom što mu pruža sama struka. Ako je dobar stručnjak, što znači da poznaje i domet i granice svojih instrumenata, u njega se razvija samosvijest profesionalca koji pošteno radi svoj posao, a nepoznata mu je svaka pomisao o nekom širem društvenom angažmanu.
Međutim, jedno su subjektivne namjere, a drugo je realan društveni kontekst. Istraživač društvenih odnosa neprestano nailazi na suprotstavljene interese. Osim toga, on sâm je živ čovjek s vlastitim osjećajima i sklonostima koji ima vlastito, nužno ograničeno stajalište, koje se ne može iznad svega uzdignuti i biti potpuno objektivno. U normalnim situacijama, kada suprotstavljenost hijerarhijskih odnosa koje ispituje nije izrazito konfliktna, istraživač svjesno ili nesvjesno, u skladu s postojećom hijerarhijom povjerenja, u pravilu veću pažnju poklanja onim informacijama koje su usklađene sa shvaćanjem nadređenoga društvenog sloja. Budući da u takvoj situaciji to shvaćanje apsolutno prevladava, istraživaču, kad ga u svom izvještaju artikulira, može izgledati sasvim objektivno, tj. njemu se čini da ne stoji ni na čijoj strani. Ta iluzija nestaje čim se situacija zaoštri, tj. čim ispitivani hijerarhijski odnos postane konfliktnim. Tada ono što je prije bilo samo latentno i prikriveno postaje otvoreno, a istraživač ne samo da postaje svjestan suprotstavljenosti strana u sukobu već mu u tom svjetlu njegovo ranije, naizgled objektivno iznošenje situacije izgleda u određenom stupnju pristrano i priklonjeno određenoj strani. Prema Beckerovu istraživanju većina se istraživača, ispitujući hijerarhijski odnos u mirnim situacijama, nalazi na strani nadređenih, dok je u konfliktnim situacijama sklonija svrstavanju na stranu podređenih.
Dakle, iskustvo pokazuje da se istraživač prema svojim simpatijama i sklonostima redovito svrstava na ovu ili onu stranu, htio to ili ne. Iz toga proizlazi zaključak o neophodnosti obuhvaćanja i sagledavanja svih strana koje se suodnose, što je relativno moguće ako se vješto koristi teorijskim i tehničkim sredstvima i time čuva standard solidnog znanstvenog rada. No ni tada nećemo izbjeći sve prigovore, jer nam nikada neće uspjeti da izađemo iz sebe samih i iz svoje sredine te uđemo u iluzornu sferu vrijednosne neutralnosti.

* Iz: Ivan Kuvačić, Uvod u sociologiju, Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2004, str. 234-236.


	Ponovo pročitati	Slovo

Republika