U strategiji ekonomski problemi imaju
posebnu ulogu i značaj, ali oni nisu jedini i nisu najvažniji
Složena priroda tranzicije
Srbija, Crna Gora i BiH su eklatantni
primeri podivljalih država u kojima je zaustavljen tranzicioni proces
Ivan Ahel
Nedovoljnost ekonomskog aspekta tranzicije
Socijalistički sistem istočnog bloka doživeo je devedesetih godina svoj
kraj i najveći broj država zahvatio je proces tranzicije ka finalitetu
zapadnoevropske civilizacije. Razumne države ovog bloka brzo su uvidele
složenu prirodu tranzicionog procesa i nužnost kompleksnih društvenih
promena. Njihovi političari su prihvatili činjenicu da tranzicija nalaže
radikalne transformacije u političkom, pravnom, institucionalnom, civilizacijskom,
ekonomskom i privrednom smislu.
Istočni delovi siromašne i etnički složene države bivše SFRJ, pre svega
Srbija, Crna Gora i srpski entitet u BiH orijentisani su ka finalitetima
koje donosi istočna kultura, jer je to njihovo istorijsko nasleđe. Oni
su odbacili finalitet EU kao tuđ idejni koncept koji je za njih štetan.
Po mišljenju srpskih ideologa, preko njega se ne može ostvariti suverenitet,
dostojanstven razvoj i svetla budućnost srpskog naroda. U osnovi, njihova
politička orijentacija vezivana je za ideologiju razvoja nacionalne države
na maksimalnoj teritoriji, uz oslonac na Rusiju i Kinu, a na religioznom
planu za afirmaciju ideja pravoslavlja, posebno svetosavlja. U centru
ovog idejnog usmerenja je koncept stvaranja jake centralističke države
koja će kroz antibirokratsku revoluciju rešavati sve društvene probleme.
Ekonomski deo ideje "nacionalno-socijalističke tranzicije" bio
je nešto periferno, što mora da sačeka razrešenje primarnih društvenih
ciljeva vezanih za političku transformaciju društva. Za realizaciju ovog
idejnog koncepta od političara i naroda zahteva se jedinstvo na nacionalnoj
i religijskoj osnovi, ali kroz prinudnu silu države. Za proces homogenizacije
i idejnog jedinstva zloupotrebljavana su nacionalna i verska osećanja
naroda.
Suprotno ovom konceptu, zapadni delovi bivše SFRJ, Slovenija, a dobrim
delom i Hrvatska, poneli su kao svoje istorijsko nasleđe orijentaciju
ka finalitetu zapadnoevropskih država i katoličkom verskom opredeljenju.
Ipak, i one su u prvi plan stavile pitanje etatizacije svojih zajednica
na maksimalnoj teritoriji kroz proces disolucije SFRJ. Političari Hrvatske
doživljavali su tranziciju kao proces rasturanja Jugoslavije jer je to
za njih bio preduslov za ostale tranzicione aktivnosti. Evropa se protivila
ovakvom konceptu i zapretila izolacijom Hrvatske. Za ostvarenje svog političkog
usmerenja obe države su zloupotrebljavale nacionalna i religijska osećanja
svojih naroda. Devedesetih godina ovakva dijametralno suprotna usmerenja
izazvala su političku krizu na celom prostoru bivše SFRJ koja je razrešavana
ratom. Ideja je bila da se kroz nagli i brutalni prevrat formira novo
stanje koje "definitivno rešava sve". U te svrhe zloupotrebljavane
su vojska i policija, angažovane su grupe kriminalaca, nemilosrdno su
rušena i spaljivana sela i gradovi, razarani privredni objekti, mostovi,
putevi i železnice. Planovi su predviđali i masovna preseljenja ljudi,
ali i veliko umiranje. Samožrtvovanje i umiranje, pre svega uništenje
neprijatelja, smatrano je kao glavni zalog za buduću sreću naroda. Danas
je poznato da je umiranja, brutalnosti i destrukcije bilo na pretek, ali
ništa nije konačno rešeno; samo je tranzicioni proces ka progresu odložen
za jednu deceniju i danas polazi iz neuporedivo težih uslova. Tragična
iskustva nisu donela novu pamet i to je najveći problem za buduća tranziciona
usmerenja.
Posledice ignorisanja osnovnih principa tranzicije
Ne uvažavajući značaj kompleksnosti tranzicionih usmerenja, a posebno
zanemarujući evropski politički aspekt tranzicije, republičke političke
strukture okrenule su finalitet svojih nacionalnih zajednica ka procesu
državne etatizacije. Umesto ideja tranzicionog procesa po principu finaliteta
EU njihov izbor bio je borba za političku prevlast, za razgradnju zajedničke
države i za ratnu podelu teritorija, odnosno za centralizaciju vlasti.
Ona je podrazumevala masovno preseljenje naroda i devastaciju svih civilizacijskih
vrednosti. Republičke intelektualne i crkvene elite nastojale su da pronađu
istorijsko opravdanje za svoje političko antitranzicijsko usmerenje. To
je oblik negativno usmerene tranzicije koja vodi u katastrofu. Nažalost,
populistički indukovani narodi prihvatili su ova tumačenja i sledili svoje
elite i s njima putovali u sveopšti regres. To su razlozi što je u pojedinim
delovima bivše SFRJ tranzicioni proces započeo s velikim zakašnjenjem
i sa daleko nepovoljnijih pozicija. Svojim političkim porukama Slovenija
i Hrvatska nastojale su da se izdvoje iz sastava SFRJ i da se kao nezavisne
države uključe u tranzicione procese prema finalitetu EU. Oni su nudili
ideju da se kroz konfederacijski oblik državnog uređenja omogući svakoj
novonastaloj državi da sledi svoj sopstveni tranzicioni put. Konfederacijski
oblik omogućio bi da se održi određen nivo povezanosti radi unapređenja
ekonomskih, socijalnih i drugih potreba. Političari Srbije zastupali su
federalistički koncept prema kojem bi ideološka usmerenja bila vezana
za njihove centralističke idejne koncepte. Svaka strana fiksirala je svoje
političke ideje i sporazum nije bio moguć.
Političke garniture koje su došle na vlast nakon oktobarskog prevrata
2000. godine nisu realizovale osnovni uslov za realizaciju tranzicionog
procesa, a to je jasna opredeljenost prema finalitetu EU. Srbija je i
dalje ostala idejno neopredeljena, iako se političari zvanično zalažu
za ideje EU. Teškoće u realizaciji tranzicionih problema vezuju se i za
delimičnu zatvorenost državnog sistema Jugoslavije, za malu društvenu
efektivnost i visok nivo razornog zagađenja koje stvaraju unutrašnji antagonisti.
On se ispoljava kroz odnose političara Srbije i Crne Gore, kroz nepovoljan
odnos Srbije i njenih pokrajina, pre svega odnos sa Kosovom. Isto tako,
razorno zagađenje stvaraju i sukobi između političkih partija i političke
intelektualne i crkvene elite. Jako destruktivno delovanje vezuje se za
aktivnost ratnih bogataša i kriminogenog podzemlja. Ipak, najveća kočnica
u razvoju ovog procesa je antievropsko usmerenje državne politike SR Jugoslavije
(pre svega Srbije) i potpuno neuređena pravna regulativa. Srbija i Crna
Gora su podivljale države i njihova tranzicija zahteva sveobuhvatne radikalne
promene na koje domaći političari, ali i narod, mentalno nisu spremni.
Njih tragična prošlost neprekidno opominje ali se ljudi ne menjaju. Neophodne
radikalne promene su kompleksne, one su teško izvodljive i sve su međusobno
uslovljene. One zahtevaju promenu načina mišljenja i ponašanja vlasti,
zahtevaju dugo vreme, mudrost i kooperativnost svih društvenih subjekata,
zahtevaju puno novca i pomoć okruženja. Bez osnovne idejne preorijentacije
vlasti i naroda tranzicija Srbije će ostati u potpunom zastoju za duga
vremena.
Faktori ekonomskog aspekta tranzicije
Posmatrano sa ekonomskog aspekta, tranzicioni proces obuhvata angažman države
na ostvarenju: 1) tržišne privrede, 2)
otvorenosti prema svetu, 3) monetarne
stabilizacije, 4) makroekonomske stabilizacije,
5) liberalizacije trgovine, 6) privatizacije
društvenog i državnog vlasništva 7) prestrukturiranja
neefektivnih privrednih subjekata, 8) tržišnih
uslova kroz regulaciju tržišne legislative. Ne umanjujući značaj
svakog pojedinačnog faktora, problem se javlja kada se ignoriše njihova
međusobna povezanost i uslovljenost, odnosno kada se oni zasebno razmatraju.
Ovakvo parcijalno gledanje donosi štetu razvoju ovog procesa. Parcijalni
prilaz ne dopušta sagledavanje složenog fenomena tranzicije u svim aspektima
njenog ispoljavanja. Kada se tranzicija posmatra samo u suženom redukcionističkom
analitičkom okviru zanemaruje se uticaj međusobnih uslovljenosti, a posebno
uticaj moćnog okruženja koje bitno određuje svaki navedeni činilac. Iskustva
država koje su uspele da realizuju tranzicionu transformaciju pokazuju da
ona zahteva izradu "strategije razvoja" koja mora da vodi računa
o svim realno delujućim činiocima, o svim njihovim vezama i uslovljenostima.
U strategiji ekonomski problemi imaju posebnu ulogu i značaj, ali oni nisu
jedini i nisu najvažniji. Ekonomske promene uslovljene su brojnim činiocima
vezanim za oblast politike i zato ona ima prioritet u rešavanju. Posmatrajući
razvoj tranzicionog procesa državne zajednice Srbije i Crne Gore može se
konstatovati da su to siromašne, podivljale i u svemu neefektivne države;
one su međusobno izolovane i delimično zatvorene prema međunarodnoj zajednici.
U njima je
razvoj tranzicionog procesa zaustavljen
jer se parcijalno rešavaju pojedini problemi, a odnos prema okruženju
se ne menja. Zato je država razorno zagađena, legislativa je netržišna,
privreda neefektivna, nekonkurentna i u svemu kriminalizovana, a vlast
nesposobna da se menja.
U ovakvim uslovima liberalizacija trgovine uništava postojeću privredu
i remeti monetarnu i makroekonomsku stabilnost. Ona izaziva socijalne
i političke probleme i zaustavlja razvoj. Isto tako, loša legislativa
i retrogradna politika omogućavaju kriminalizaciju |
|
|
|
|
Wassily Kandinsky, Composition
VIII, 1923.
|
|
privatizacije i tržišne utakmice. Tada svako nastoji da napreduje kroz prevaru,
a ne da podiže efektivnost preduzeća i svoje lične aktivnosti. Ovaj se zaključak
može izvesti posmatrajući novonastale milionere; niko od njih ništa nije
proizvodio, nije imao početni kapital, a stekao je enormno bogatstvo u ratnim
uslovima. Pored toga, neadekvatan politički finalitet dovodi državu u sukob
sa okruženjem (sa državama EU i SAD). Neprihvatanje saradnje sa sudom u
Hagu odvaja Srbiju i Crnu Goru od država EU, ali i od politike SAD; to zatvara
sva vrata za političku i ekonomsku integraciju Srbije u društvo država EU.
Zatvorena privreda blokira sve razvojne aktivnosti, ugrožava stabilnost
države i zaustavlja tranzicioni proces. Isto tako, parametarski jako devastirana
privreda, infrastruktura i nizak nivo primenjene tehnologije ometa stvaranje
tržišno konkurentnih proizvoda. Danas je očigledno da nema napretka bez
procesa naučne inovativnosti i složene saradnje mnogih tehnološko i komercijalno
uslovljenih preduzeća u stvaranju novih proizvoda. Loše radne navike i nesavesno
i neodgovorno ponašanje zaposlenih otežavaju ovaj proces. Ovakvo stanje
povećava rizike poslovanja i odbija strane investitore. Rizici se povećavaju
i zbog neregulisane zakonske regulative, neefikasne administracije i sudova,
visokih poreza, inflacije, korupcije i sveopšte neregularnosti poslovanja.
Oni stvaraju nestabilnost države i u njoj je rizično poslovati. Da bi strani
investitor uložio novac nužno je da potencijalna dobit bude veoma visoka,
a to ide na štetu države; to nisu korisne aktivnosti. U države ovakvog tipa
dolazi samo prljavi novac domaćih i stranih kriminogenih grupa (ulaganje
je, zapravo, pranje novca) i on se uglavnom plasira u neregularnu trgovinu.
Dva puta razvoja tranzicije
Do danas, ekonomska teorija nije dala kvalitetna uputstva kako realizovati
tranzicioni proces u državama sa različitim nivoima podivljalosti u uslovima
anarhije i velike parametarske devastacije. Ideje građanskog društva, ostvarene
kroz proces moderne i modernizma, samo su osnovne vodilje na ovom putu.
Soft sistemska paradigma nudi opšte koncepte koji pokazuju kako ostvariti
postupni razvoj ovog procesa, s tim što se one moraju posebno razraditi
kroz strategiju razvoja. Model tranzicije formiran na osnovu "Teorije
katastrofa" Rene Toma i teoretskog koncepta Pristonskog univerziteta
pod nazivom "Kooperacija pod anarhijom" može se prikazati preko
naredne šeme.
|
Prema konceptima sistemskog prilaza bitno je jasno prepoznati dve
bitno različite parametarske i upravljačke situacije; one određuju
tipove tranzicionih procesa koji se mogu realizovati u praksi. U osnovi,
vlasti nemaju mogućnost slobodnog izbora tipa tranzicije jer se on
vezuje za parametarske osobenosti društva i realizovanu politiku vlasti.
Kako se iz šeme vidi, bifurkaciona kriva deli oblast razvoja na dva
dela i svrstava sve države sveta u oblast
stabilnosti i progresa i u oblast
nestabilnosti i regresa. U oblasti stabilnosti i progresa nalaze
se bogate i pripitomljene države; u oblasti nestabilnosti i regresa
nalaze se siromašne podivljale države. To su dva bitno različita sveta.
Zavisno od parametarskih osobenosti one |
|
imaju različite nivoe društvene efektivnosti. Tranzicioni
procesi ovih država bitno se razlikuju jer su im startne pozicije
nejednake i zahtevaju različite metode društvene regulacije. |
Pripitomljene države. Prvi koncept tranzicionih
promena vezuje se za bogate pripitomljene zajednice u kojima vlada pravna
država i razvijeno tržište, gde su institucionalna rešenja omogućila regularno
tržišno poslovanje i gde u praksi postoji tradicija u primeni ovakvog načina
privređivanja (SAD, EU, Japan itd.). Za njih važi tvrdnja da tržišna utakmica
doprinosi razvoju i svekolikoj efektivnosti društva. Tada su sva preduzeća
stavljena u istu situaciju da se bore u pravno uređenoj tržišnoj konkurenciji
za povećanje poslovne efikasnosti. Preduzeće koje ne udovolji ovim uslovima
odlazi pod stečaj; on ne izaziva socijalne nemire i ne destabilizira državu.
Ostala uspešna preduzeća amortizuju ovu slabost i državi donose progres.
Evropski civilizovani i tržišno orijentisani način mišljenja tera ljude
na rad i stvaralaštvo, na štednju, na poštovanje zakonitosti, na takmičenje
i borbu za zaradu; ona svima obezbeđuje visok standard i egzistencijalnu
sigurnost. U ovim državama najveći broj preduzeća radi profitabilno i proizvodi
konkurentnu robu koja se prodaje na domaćem i svetskom tržištu. Tada je
društveni proizvod veliki, spoljnotrgovinski i budžetski deficit je mali,
investiciona ulaganja su velika, nauka se koristi za unapređenje proizvodnje,
a sve to obezbeđuje progres. Da bi uspela u tržišnoj utakmici, preduzeća
su dužna da prate sve važnije karakteristike poslovanja iz svoje branše
na domaćem i na svetskom tržištu. Ona moraju da prate ostvarene troškove,
primenjene tehnologije, kretanje tržišnih cena, realizovane kvalitete; preko
ovih informacija oni ocenjuju svoj položaj i donose svoje poslovne odluke.
Ovi podaci im pokazuju da li su u stanju da efikasno posluju i omogućavaju
im da procene svoju sposobnost servisiranja svojih dugovanja i obezbeđenja
dividendi.
Takođe, ove informacije im govore šta treba menjati u poslovanju, pokazuju
im način kako da se uključe u svetske integracione procese da bi opstali
i napredovali. Ako preduzeće u tržišnoj utakmici ne uspeva da se održi,
jer mu se neprekidno smanjuje efektivnost zbog nesposobnog menadžmenta i
loših preduzetničkih aktivnosti, ono ide pod stečaj. Ipak, ovako oslabljeno
preduzeće zadržava relativno visoke poslovne potencijale za proces restrukturacije.
U ovim uslovima radnici nisu socijalno ugroženi jer propulzivna tržišna
privreda omogućava novo zapošljavanje, a gubici vlasnika nisu katastrofalni.
Kod formiranja novih preduzeća investitori moraju detaljno da analiziraju
sve aspekte projektovanog poslovnog poduhvata (u varijantama) i to za: tehničko-tehnološki
deo, zakonodavnu regulativu, troškove svih vrsta, potrebne investicije,
dinamiku ulaganja, cenu kapitala, ekološku situaciju, stanje na tržištu
roba i usluga i sve rizike. Na osnovu ovih aktivnosti procenjuje se kretanje
novčanih tokova za ceo vek eksploatacije i proverava moguća efektivnost.
Ovaj se posao obavlja preko posebnih investicionih studija po metodologiji
Svetske banke. Dobijena dokumentacija (poslovni portfolio) osnova je za
procenu uspešnosti ulaganja u nove poslovne poduhvate. Ovo su preduzetnički
poslovi i na njima počiva razvoj cele privrede. Razvojni procesi ovoga tipa
nose naziv evoluciona tranzicija tip A. Sve ove ideje ne važe za podivljale
države, a to znači i za tranzicioni proces Srbije i Crne Gore i ostalih
država bivše SFRJ. Svi pokušaji da se preko ovih ideja vodi tranzicioni
proces nisu doneli korisne rezultate.
Podivljale države. Drugi koncept ekonomske
tranzicije vezuje se za podivljale države (ispod bifurkacione krive) koje
su u svim pokazateljima sušta suprotnost pripitomljenim državama. U njima
tržišna utakmica ne doprinosi razvoju društva; štaviše, ona odmaže ovaj
proces i omogućava sveopštu kriminalizaciju. Podivljale države nemaju uslove
za regularnu tržišnu utakmicu jer sve počiva na državnom upravljanju, političkoj
redistribuciji. Isto tako, razlikuju se i metode koje se mogu primeniti
za unapređenje ovih procesa. Polazni položaji definisani su kao tipovi tranzicije
B, C, D i E sa posebnim karakteristikama koje se ukratko obrazlažu. Soft
sistemska paradigma pokazuje da je moguće ostvariti kooperaciju u uslovima
anarhije, ali je ona zavisna od polaznih osobenosti konkretne države i političkog
usmerenja vlasti. U podivljalim državama razvojni proces odvija se u pravno
neuređenoj državi, u razorno zagađenom društvu i parametarski nesposobnoj
privredi za efektivno poslovanje. To važi za sve podivljale države sveta,
pa i za države bivše SFRJ. Proizvodi ovakvih država su nekvalitetni, skupi
i nekonkurentni; to su privrede sa zastarelom tehnologijom, bez inovacionih
aktivnosti, bez upotrebe znanja, bez kooperantskih aktivnosti. Celokupno
poslovanje odvija se u uslovima velikih administrativnih ograničenja i svi
učesnici teže prevari u neregularnoj tržišnoj utakmici, a društvo se uređuje
kroz represiju vlasti. U ovakvim okolnostima preduzeća ne nastoje da podižu
svoju efektivnost već se obraćaju državi da sanira nastale teškoće ili izbegavaju
zakonske obaveze da bi opstala.
U podivljalim državama radnici su skloni neradu, ne poštuju poslovna pravila,
izgubljena je odgovornost za poslovne postupke i preuzete obaveze. Svi nastoje
da puno zarade, bez velikog truda, a moralnost ovakvog ponašanja je nevažna.
Iz ovih razloga privreda je u svemu neefikasna, a reformski procesi odvijaju
se sporo. Državna preduzeća pate od velike neefikasnosti, njihovi tehnološki
sistemi su zastareli; često dugovi prelaze vrednost imovine preduzeća. U
neefikasnim preduzećima egzistira veliki broj nepotrebno zaposlenih radnika;
isto tako veliki je i broj radnika koji uopšte nemaju posla. Privatni sektor
je nedovoljno razvijen, s malim kapitalom i nedovoljnom sposobnošću da zaposli
radnike koji su višak u državnim preduzećima. Država se ne angažuje da pomogne
ovom sektoru već ga guši velikim porezima i mnogim administrativnim problemima.
Socijalni problemi prete da povećaju nestabilnost države i da naglo usmere
društvo ka regresu. Ako je država nestabilna, ako je zakonodavna regulativa
haotična, ako je cena kapitala velika, porezi države enormni, tada su i
rizici ulaganja veliki i zato kod njih ne dolazi strani kapital. Za ovakve
uslove predinvesticione studije pokazuju malu poslovnu efektivnost i velike
rizike. Tada se investicija odbacuje kao komercijalno neisplativa i suviše
rizična. Nesmislena su tvrđenja srpskih političara da će dovesti strane
investitore i brojne milijarde evra, samo ako im se obezbedi vlast. U uslovima
opšteg haosa i nesigurnosti, velike međunarodne izolovanosti, bez oslanjanja
na neku ekspertsku dokumentaciju koja potvrđuje mogućnost komercijalne realizacije
poslovnog poduhvata (poslovni portfolio) nema mogućnosti za dolazak stranih
investitora. Ovo su preduzetnički poslovi, a oni bukvalno ne postoje na
prostorima Srbije i Crne Gore.
U ovim okolnostima svi nezbrinuti radnici padaju na teret države koja ne
može da alimentira ovako velike potrebe. Ipak, ona to mora da čini kako
bi izbegla socijalne nemire i negativne političke posledice. Mali potencijali
u svemu destruirane privrede ne mogu da obezbede redistribuciju novostvorene
vrednosti u pravcu javne potrošnje, jer to razara ovako nesposobnu privredu.
Socijalna politika koja prevazilazi privredne potencijale države donosi
budžetski deficit, inflaciju, makroekonomsku i političku nestabilnost. To
je vraćanje na socijalistički princip "pravilno" raspoređenog
siromaštva, a cena je zaustavljeni progres. Srbija, Crna Gora i BiH su eklatantni
primeri podivljalih država u kojima je zaustavljen tranzicioni proces. U
njima je proces privatizacije zahvatio mali broj profitabilnih preduzeća
koja je bilo lako prodati. Prodaja je realizovana po niskim cenama u uslovima
opšte korupcije. Državi su kao balast ostala velika poslovno neuspešna preduzeća,
posebno iz javnog sektora, za čije su prestrukturiranje potrebna enormno
velika sredstva, dugi rokovi investiranja i vraćanja kapitala. Za ovakva
ulaganja ne postoji interes na tržištu kapitala bez velikih državnih beneficija.
Veliki giganti često nemaju nikakve ekonomske potencijale i moraju se likvidirati
uz izuzetne socijalne traume i opštu nestabilnost državnog sistema. Za ovakve
uslove postavlja se pitanje kako realizovati tranzicioni proces?
Moguća alternativna tranziciona usmerenja
Polazne osobenosti pojedinih podivljalih država stvaraju sledeće tranzicione
tipove koji zahtevaju posebne regulacione aktivnosti.
Evolutivna tranzicija. Ona je na šemi
obeležena simbolom A. Uslovi za primenu evolutivne tranzicije objašnjeni
su kod opisa atributa pripitomljenih država. Za ove države važe ideje moderne
i modernizma.
Radikalna tranzicija. Ona je na šemi
obeležena simbolom B. Ovaj tip tranzicije moguće je realizovati u uslovima
relativno stabilnog i otvorenog društva, delimično očuvanih parametara normalnog
razvoja, malog nivoa razornog zagađenja i ostvarenog opšteg konsenzusa za
tranzicione aktivnosti po konceptima EU. Ona zahteva i postojanje sposobnog
dela privrede koji omogućava život zajednice na nižem nivou opšte efektivnosti
i životnog standarda u vreme prevazilaženja tranzicionog sindroma. Ovakvi
uslovi
omogućavaju radikalno prestrukturiranje
neefektivnog dela privrede i poljoprivrede, uz prihvatanje svih negativnih
posledica koje donosi ovakav tip tranzicije. Trajanje tranzicionog
sindroma, kao najteže faze ovog procesa, kreće se od dve do četiri
godine. Kod radikalne tranzicije ukupno vreme egzistencije na nižem
nivou efektivnosti traje 7-10 godina, s tim što se kvalitet društva
monotono povećava, sve do skoka u novi bolji kvalitet. Proces |
|
|
Loša legislativa i retrogradna
politika omogućavaju kriminalizaciju privatizacije i tržišne utakmice
|
|
radikalne restrukturacije omogućava da se ostvari postupni razvoj potpuno
nove privrede (uglavnom malih i srednjih preduzeća i razvoj sektora usluga),
uz velike rizike na političkom i socijalnom planu. Kod ovog koncepta i poljoprivreda
mora da egzistira u sasvim novim tehnološko-organizacionim uslovima (klasteri
tipa; voće-voćni proizvodi, mleko-mlečni proizvodi, meso-mesni proizvodi
itd.). I ove se aktivnosti realizuju kroz radikalne strukturne i tehnološko-organizacione
promene u svim oblastima poljoprivrednih aktivnosti. Radikalna tranzicija
zahteva puno investicija i novu pamet vlasti i naroda. Ovaj pristup zahteva
veliku otvorenost države prema okruženju, posebno prema državama EU, uz
njihovu maksimalnu podršku. To je privlačan ali i opasan tranzicioni put
koji zahteva slogu svih društvenih činilaca, a posebno zahteva puno mudrosti
i znanja. Kod znatnijih odstupanja od predviđene strategije radikalna restrukturacija
može doneti socijalne nemire, posebno ako se ispolji nesposobnost države
da alimentira socijalne probleme. Radikalna tranzicija je neprimenljiva
kod jako podivljalih i siromašnih država. Ona tada donosi razvoj kriminala
uz naglo smanjenje opšte društvene efektivnosti. Radikalna tranzicija realizovana
je u Sloveniji; druge novonastale države bivše SFRJ nemaju uslova za njenu
primenu jer su ovi prilazi jako rizični i mogu da dovedu do nove katastrofe.
Prigušena i manipulativna tranzicija.
Ove tranzicije obeležene su na šemi simbolima D i E. Iz šeme se vidi da
su ove pozicije dijametralno suprotne od evolutivne i radikalne tranzicije.
One se vezuju za zatvorene državne sisteme sa jako devastiranom privredom
i poljoprivredom koja nije sposobna da ostvari radikalnu tranziciju. U državama
ovog tipa društveni proizvod je mali, a razorno zagađenje veliko. Kod njih
se ne može ostvariti društveni konsenzus o strategiji tranzicionog razvoja
prema finalitetu EU. Zato su ove države u svemu konfliktne i nestabilne.
Ovakvo usmerenje može da donose nastavak monotonog regresa, sve do nove
katastrofe; ovaj tip tranzicije samo je odlaže. Zatvorenost državnog sistema
omogućava čuvanje postojeće politike, čuvanje postojećih ciljeva i vrednosti,
ali i zadržavanje vlasti. U ovim uslovima privreda i poljoprivreda rade
na niskom nivou efektivnosti i ostaju bez restrukturacionih aktivnosti.
Sve cene rastu, raste inflacija, raste budžetski deficit, platni bilans
postaje enormno negativan, raste nezaposlenost, a privreda propada. Tada
narod živi sve siromašnije, država represivnim merama održava red i preraspodeljuje
novostvorenu vrednost da bi se održao socijalni mir i sačuvala vlast. Posmatrano
s aspekta radikalnog tranzicionog procesa, to je antitranzicijski put koji
blokira sve promene. Prigušena i manipulativna tranzicija realizovana je
u Srbiji i Crnoj Gori, Hrvatskoj i BiH od 1991. do 1996. godine. SR Jugoslavija
je nastavila ovaj smer sve do 2001. godine. Promenom vlasti završena je
faza prigušene tranzicije (antibirokratske revolucije), ali je nastavljen
proces manipulativne tranzicije, čiji se kraj jasno ne sagledava. Zato Srbija
i Crna Gora stagnira ili se kreće ka regresu.
Otežana radikalna tranzicija. Ova tranzicija
obeležena je na šemi simbolom C. Ona predstavlja osmišljeno traženje najboljeg
puta društvenog preobražaja primenjujući (po potrebi) elemente obeju solucija,
uz forsiranje elemenata radikalne tranzicije, a posebno kreativnih aktivnosti
ljudi i upotrebe znanja. Ona zahteva stalno nastojanje da se privredni subjekti
povezuju s onim domaćim i inostranim partnerima koji nude nove ideje, donose
nove tehnologije, spremni su na ulaganja sa objektivno procenjenim rizicima
(preko poslovnih portfolija), uz maksimalnu pomoć države i okruženja (EU).
Ova solucija zahteva sveopšte radikalne promene, pre svega promene u politici,
zakonodavnoj regulativi i idejnom usmerenju. Ako se ne menja državno usmerenje,
ako se ne menjaju zakoni i državne institucije, ako privreda i dalje ostaje
krajnje neefikasna i ne doživljava restukturaciju, nastaje tranzicioni zastoj
koji dugoročno ometa razvoj. To je prelazak na manipulativnu tranziciju
koja donosi stagnaciju i regres. U ovom konceptu država zadržava regulacionu
ulogu u onim segmentima gde je to nužno kako bi se održao socijalni mir
i društvo stabilizovalo. Ova solucija oslanja se na nacionalnu strategiju
razvoja preduzetništva i ovim su poslovima podređene sve političke aktivnosti.
Centralni deo strategije unapređenja ekonomije vezuje se za razvoj malih
i srednjih preduzeća. Njih finansiraju domaći i strani investitori, ali
ih pomaže i međunarodna zajednica. Za realizaciju ove solucije neophodno
je uz pomoć države i naučnih organizacija obrazovati posebne institucije
koje se bave preduzetničkim aktivnostima, jer samo one obezbeđuju efektivnost
investiranja. Isto tako, država mora da stvori zakonsku regulativu koja
omogućava razvoj ovih procesa. Povoljnim poreskim i drugim administrativnim
merama, a posebno povoljnim kreditima, država mora da stimuliše ove aktivnosti.
Ako je država nestabilna, tada rizici investiranja rastu, a to ometa dolazak
stranog kapitala. Zato je ovaj tip tranzicije uslovljen smanjenjem nivoa
razornog zagađenja na unutrašnjem planu i unapređenjem odnosa sa međunarodnom
zajednicom. Ovaj tip tranzicije realizovala je Hrvatska.
Problem tržišta kapitala
U podivljalim državama nerazvijeno tržište kapitala velika je barijera za
krupnije investicione poduhvate. U ovim državama brojna preduzeća imaju
loše poslovne performanse i zato se prodaju ispod knjigovodstvene vrednosti.
Mnoga se preduzeća nude za jedan evro, uz obavezu restrukturacije i socijalnu
zaštitu dela zaposlenih, s tim da deo tereta na sebe prima država. Ova se
preduzeća ne mogu prodati na tenderima i
licitacijama već država mora da ponudi
posebne pogodnosti potencijalnim kupcima. U njima je zaposlen veliki
broj radnika i njihova likvidacija izazvala bi socijalne nemire. Političari,
a i zaposleni, nastoje da silom obezbede male i neefektivne restrukturacione
aktivnosti preko državnih investicija. To nisu korisne aktivnosti
jer sprečavaju kretanje ka radikalnoj tranziciji. Za ove slučajeve
dosadašnja politika privatizacije Srbije i |
|
|
U ovim uslovima opšti interes
mora da nadvlada privatni interes jer je on opterećen neregularnostima
i nemoralom
|
|
Crne Gorenije dala odgovarajuća rešenja. Ona se zasniva samo na prodaji
profitabilnih preduzeća, a sa ovakvim konceptom ne rešava se osnovni problem
svojinske transformacije. U Srbiji i Crnoj Gori tržište kapitala formirano
je zakonskom prinudom, ali je njegova funkcionalnost beznačajna. Država
nalaže da se akcijama iz procesa privatizacije trguje na berzi, koja nema
tržišne osobenosti. Na ovakvom tržištu nema tražnje i prometa jer niko ne
želi da kupi akcije neprofitabilnih preduzeća bez ikakve budućnosti. Mala
količina para koja se dobija od prodaje profitabilnih preduzeća troši se
za popunjavanje budžeta, ali ona brzo nestaje i situacija postaje sve gora.
Međunarodna zajednica (pre svega MMF) uslovljava dobijanje novih zajmova
smanjenjem budžetske potrošnje, a to se u uslovima prigušene i manipulativne
tranzicije ne može ostvariti. U podivljale i nestabilne države niko razuman
ne ulaže kapital jer je to jako rizično. Zato se u njima razvoj tranzicionog
procesa praktično obustavlja. Srbija i Crna Gora nemaju strategiju razvoja
tranzicionog procesa i to je najveći problem. One ne ispunjavaju osnovnu
premisu vezanu za preusmerenje svoje politike ka ciljevima EU jer to treba
praktičnim postupcima i dokazati. Zato je tranzicioni proces Srbije i Crne
Gore u zastoju jer ima karakteristike prigušene i manipulativne tranzicije.
Dugo zadržavanje ovakve situacije preti da država krene regresivnim stazama
koje, u krajnjoj instanci, donose novu katastrofu.
Ekonomske slobode u uslovima bezakonja
Izloženi modeli tranzicionih promena pokazuju da kod jako podivljalih
država nisu primenljivi principi tržišne privrede (model A). U uslovima
sveopšte anarhije i bezakonja nema regularne tržišne utakmice i zato ekonomska
sloboda gubi svaki smisao i značaj. To je divlja utakmica koja podstiče
prevare i brutalnosti, a ne podstiče povećanje efektivnosti i dolazak
stranog kapitala. Prvi korak je savladati probleme prigušene tranzicije
(E) i manipulativne tranzicije (D) i preći u fazu otežane radikalne tranzicije
(C). U ovoj fazi neophodna je regulaciona uloga države, s tim da se ona
postupno smanjuje sa izlaskom iz faze tranzicionog sindroma. Država, kao
nosilac tranzicionog procesa, mora da stvara uslove za sve regularniju
tržišnu utakmicu i da jednovremeno obezbeđuje socijalnu sigurnost ugroženih.
To je složen zadatak koji se odvija u dinamičkim uslovima, sada i ovde,
i ne može se unapred planirati. U ovim uslovima opšti interes mora da
nadvlada privatni interes jer je on opterećen neregularnostima i nemoralom.
Ideja liberalne privrede kojom se tvrdi da se opšti interes izvodi iz
pojedinačnog interesa, važi samo za pravno definisane i u praksi regulisane
uslove koji obezbeđuju tržišno ponašanje; u podivljalim uslovima ova zakonitost
ne važi. Kada je privreda u velikim gubicima, kada država ima velike unutrašnje
i spoljašnje dugove, kada javna potrošnja odnese najveći deo društvenog
proizvoda, a nezaposlenost dostiže enormne razmere, kada u poslovanju
vlada haos i bezakonje, tada ovakvom privredom nije moguće upravljati
polugama makroekonomske politike i preko zakonodavne regulative, uz primenu
sile izvršne vlasti. Tada politika dobija primat nad ekonomijom i pravom.
U ovim uslovima konsenzus svih involviranih učesnika ima najveću prednost.
Rešenja se nalaze uravnoteženjem najvažnijih problemskih situacija čime
se postupno stabilizira državni sistem. Za regulaciju ovih problema sistemski
prilaz nudi brojne korisne metode. One su u svemu suprotne idejama "nacionalno-socijalističkog
tranzicionog procesa" i metodama antibirokratske revolucije, ali
i upravljačkim idejama aktuelnih vlasti.
|