homepage
   
Republika
 
DIJALOG
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 
Srbija - traganje za normalnim životom (IV)
Nastavljamo objavljivanje priloga javnoj raspravi o višegodišnjem istraživačkom projektu Republike. Pretpostavljamo da će se debata nastaviti. A kada se završi, pokušaćemo da u knjizi-zborniku objavimo prispele priloge.

U strategiji ekonomski problemi imaju posebnu ulogu i značaj, ali oni nisu jedini i nisu najvažniji

Složena priroda tranzicije

Srbija, Crna Gora i BiH su eklatantni primeri podivljalih država u kojima je zaustavljen tranzicioni proces

Ivan Ahel

Nedovoljnost ekonomskog aspekta tranzicije

Socijalistički sistem istočnog bloka doživeo je devedesetih godina svoj kraj i najveći broj država zahvatio je proces tranzicije ka finalitetu zapadnoevropske civilizacije. Razumne države ovog bloka brzo su uvidele složenu prirodu tranzicionog procesa i nužnost kompleksnih društvenih promena. Njihovi političari su prihvatili činjenicu da tranzicija nalaže radikalne transformacije u političkom, pravnom, institucionalnom, civilizacijskom, ekonomskom i privrednom smislu.
Istočni delovi siromašne i etnički složene države bivše SFRJ, pre svega Srbija, Crna Gora i srpski entitet u BiH orijentisani su ka finalitetima koje donosi istočna kultura, jer je to njihovo istorijsko nasleđe. Oni su odbacili finalitet EU kao tuđ idejni koncept koji je za njih štetan. Po mišljenju srpskih ideologa, preko njega se ne može ostvariti suverenitet, dostojanstven razvoj i svetla budućnost srpskog naroda. U osnovi, njihova politička orijentacija vezivana je za ideologiju razvoja nacionalne države na maksimalnoj teritoriji, uz oslonac na Rusiju i Kinu, a na religioznom planu za afirmaciju ideja pravoslavlja, posebno svetosavlja. U centru ovog idejnog usmerenja je koncept stvaranja jake centralističke države koja će kroz antibirokratsku revoluciju rešavati sve društvene probleme. Ekonomski deo ideje "nacionalno-socijalističke tranzicije" bio je nešto periferno, što mora da sačeka razrešenje primarnih društvenih ciljeva vezanih za političku transformaciju društva. Za realizaciju ovog idejnog koncepta od političara i naroda zahteva se jedinstvo na nacionalnoj i religijskoj osnovi, ali kroz prinudnu silu države. Za proces homogenizacije i idejnog jedinstva zloupotrebljavana su nacionalna i verska osećanja naroda.
Suprotno ovom konceptu, zapadni delovi bivše SFRJ, Slovenija, a dobrim delom i Hrvatska, poneli su kao svoje istorijsko nasleđe orijentaciju ka finalitetu zapadnoevropskih država i katoličkom verskom opredeljenju. Ipak, i one su u prvi plan stavile pitanje etatizacije svojih zajednica na maksimalnoj teritoriji kroz proces disolucije SFRJ. Političari Hrvatske doživljavali su tranziciju kao proces rasturanja Jugoslavije jer je to za njih bio preduslov za ostale tranzicione aktivnosti. Evropa se protivila ovakvom konceptu i zapretila izolacijom Hrvatske. Za ostvarenje svog političkog usmerenja obe države su zloupotrebljavale nacionalna i religijska osećanja svojih naroda. Devedesetih godina ovakva dijametralno suprotna usmerenja izazvala su političku krizu na celom prostoru bivše SFRJ koja je razrešavana ratom. Ideja je bila da se kroz nagli i brutalni prevrat formira novo stanje koje "definitivno rešava sve". U te svrhe zloupotrebljavane su vojska i policija, angažovane su grupe kriminalaca, nemilosrdno su rušena i spaljivana sela i gradovi, razarani privredni objekti, mostovi, putevi i železnice. Planovi su predviđali i masovna preseljenja ljudi, ali i veliko umiranje. Samožrtvovanje i umiranje, pre svega uništenje neprijatelja, smatrano je kao glavni zalog za buduću sreću naroda. Danas je poznato da je umiranja, brutalnosti i destrukcije bilo na pretek, ali ništa nije konačno rešeno; samo je tranzicioni proces ka progresu odložen za jednu deceniju i danas polazi iz neuporedivo težih uslova. Tragična iskustva nisu donela novu pamet i to je najveći problem za buduća tranziciona usmerenja.

Posledice ignorisanja osnovnih principa tranzicije

Ne uvažavajući značaj kompleksnosti tranzicionih usmerenja, a posebno zanemarujući evropski politički aspekt tranzicije, republičke političke strukture okrenule su finalitet svojih nacionalnih zajednica ka procesu državne etatizacije. Umesto ideja tranzicionog procesa po principu finaliteta EU njihov izbor bio je borba za političku prevlast, za razgradnju zajedničke države i za ratnu podelu teritorija, odnosno za centralizaciju vlasti. Ona je podrazumevala masovno preseljenje naroda i devastaciju svih civilizacijskih vrednosti. Republičke intelektualne i crkvene elite nastojale su da pronađu istorijsko opravdanje za svoje političko antitranzicijsko usmerenje. To je oblik negativno usmerene tranzicije koja vodi u katastrofu. Nažalost, populistički indukovani narodi prihvatili su ova tumačenja i sledili svoje elite i s njima putovali u sveopšti regres. To su razlozi što je u pojedinim delovima bivše SFRJ tranzicioni proces započeo s velikim zakašnjenjem i sa daleko nepovoljnijih pozicija. Svojim političkim porukama Slovenija i Hrvatska nastojale su da se izdvoje iz sastava SFRJ i da se kao nezavisne države uključe u tranzicione procese prema finalitetu EU. Oni su nudili ideju da se kroz konfederacijski oblik državnog uređenja omogući svakoj novonastaloj državi da sledi svoj sopstveni tranzicioni put. Konfederacijski oblik omogućio bi da se održi određen nivo povezanosti radi unapređenja ekonomskih, socijalnih i drugih potreba. Političari Srbije zastupali su federalistički koncept prema kojem bi ideološka usmerenja bila vezana za njihove centralističke idejne koncepte. Svaka strana fiksirala je svoje političke ideje i sporazum nije bio moguć.
Političke garniture koje su došle na vlast nakon oktobarskog prevrata 2000. godine nisu realizovale osnovni uslov za realizaciju tranzicionog procesa, a to je jasna opredeljenost prema finalitetu EU. Srbija je i dalje ostala idejno neopredeljena, iako se političari zvanično zalažu za ideje EU. Teškoće u realizaciji tranzicionih problema vezuju se i za delimičnu zatvorenost državnog sistema Jugoslavije, za malu društvenu efektivnost i visok nivo razornog zagađenja koje stvaraju unutrašnji antagonisti. On se ispoljava kroz odnose političara Srbije i Crne Gore, kroz nepovoljan odnos Srbije i njenih pokrajina, pre svega odnos sa Kosovom. Isto tako, razorno zagađenje stvaraju i sukobi između političkih partija i političke intelektualne i crkvene elite. Jako destruktivno delovanje vezuje se za aktivnost ratnih bogataša i kriminogenog podzemlja. Ipak, najveća kočnica u razvoju ovog procesa je antievropsko usmerenje državne politike SR Jugoslavije (pre svega Srbije) i potpuno neuređena pravna regulativa. Srbija i Crna Gora su podivljale države i njihova tranzicija zahteva sveobuhvatne radikalne promene na koje domaći političari, ali i narod, mentalno nisu spremni. Njih tragična prošlost neprekidno opominje ali se ljudi ne menjaju. Neophodne radikalne promene su kompleksne, one su teško izvodljive i sve su međusobno uslovljene. One zahtevaju promenu načina mišljenja i ponašanja vlasti, zahtevaju dugo vreme, mudrost i kooperativnost svih društvenih subjekata, zahtevaju puno novca i pomoć okruženja. Bez osnovne idejne preorijentacije vlasti i naroda tranzicija Srbije će ostati u potpunom zastoju za duga vremena.

Faktori ekonomskog aspekta tranzicije

Posmatrano sa ekonomskog aspekta, tranzicioni proces obuhvata angažman države na ostvarenju: 1) tržišne privrede, 2) otvorenosti prema svetu, 3) monetarne stabilizacije, 4) makroekonomske stabilizacije, 5) liberalizacije trgovine, 6) privatizacije društvenog i državnog vlasništva 7) prestrukturiranja neefektivnih privrednih subjekata, 8) tržišnih uslova kroz regulaciju tržišne legislative. Ne umanjujući značaj svakog pojedinačnog faktora, problem se javlja kada se ignoriše njihova međusobna povezanost i uslovljenost, odnosno kada se oni zasebno razmatraju. Ovakvo parcijalno gledanje donosi štetu razvoju ovog procesa. Parcijalni prilaz ne dopušta sagledavanje složenog fenomena tranzicije u svim aspektima njenog ispoljavanja. Kada se tranzicija posmatra samo u suženom redukcionističkom analitičkom okviru zanemaruje se uticaj međusobnih uslovljenosti, a posebno uticaj moćnog okruženja koje bitno određuje svaki navedeni činilac. Iskustva država koje su uspele da realizuju tranzicionu transformaciju pokazuju da ona zahteva izradu "strategije razvoja" koja mora da vodi računa o svim realno delujućim činiocima, o svim njihovim vezama i uslovljenostima. U strategiji ekonomski problemi imaju posebnu ulogu i značaj, ali oni nisu jedini i nisu najvažniji. Ekonomske promene uslovljene su brojnim činiocima vezanim za oblast politike i zato ona ima prioritet u rešavanju. Posmatrajući razvoj tranzicionog procesa državne zajednice Srbije i Crne Gore može se konstatovati da su to siromašne, podivljale i u svemu neefektivne države; one su međusobno izolovane i delimično zatvorene prema međunarodnoj zajednici. U njima je
razvoj tranzicionog procesa zaustavljen jer se parcijalno rešavaju pojedini problemi, a odnos prema okruženju se ne menja. Zato je država razorno zagađena, legislativa je netržišna, privreda neefektivna, nekonkurentna i u svemu kriminalizovana, a vlast nesposobna da se menja.
U ovakvim uslovima liberalizacija trgovine uništava postojeću privredu i remeti monetarnu i makroekonomsku stabilnost. Ona izaziva socijalne i političke probleme i zaustavlja razvoj. Isto tako, loša legislativa i retrogradna politika omogućavaju kriminalizaciju
 
Wassily Kandinsky, Composition VIII
Wassily Kandinsky, Composition VIII, 1923.
privatizacije i tržišne utakmice. Tada svako nastoji da napreduje kroz prevaru, a ne da podiže efektivnost preduzeća i svoje lične aktivnosti. Ovaj se zaključak može izvesti posmatrajući novonastale milionere; niko od njih ništa nije proizvodio, nije imao početni kapital, a stekao je enormno bogatstvo u ratnim uslovima. Pored toga, neadekvatan politički finalitet dovodi državu u sukob sa okruženjem (sa državama EU i SAD). Neprihvatanje saradnje sa sudom u Hagu odvaja Srbiju i Crnu Goru od država EU, ali i od politike SAD; to zatvara sva vrata za političku i ekonomsku integraciju Srbije u društvo država EU. Zatvorena privreda blokira sve razvojne aktivnosti, ugrožava stabilnost države i zaustavlja tranzicioni proces. Isto tako, parametarski jako devastirana privreda, infrastruktura i nizak nivo primenjene tehnologije ometa stvaranje tržišno konkurentnih proizvoda. Danas je očigledno da nema napretka bez procesa naučne inovativnosti i složene saradnje mnogih tehnološko i komercijalno uslovljenih preduzeća u stvaranju novih proizvoda. Loše radne navike i nesavesno i neodgovorno ponašanje zaposlenih otežavaju ovaj proces. Ovakvo stanje povećava rizike poslovanja i odbija strane investitore. Rizici se povećavaju i zbog neregulisane zakonske regulative, neefikasne administracije i sudova, visokih poreza, inflacije, korupcije i sveopšte neregularnosti poslovanja. Oni stvaraju nestabilnost države i u njoj je rizično poslovati. Da bi strani investitor uložio novac nužno je da potencijalna dobit bude veoma visoka, a to ide na štetu države; to nisu korisne aktivnosti. U države ovakvog tipa dolazi samo prljavi novac domaćih i stranih kriminogenih grupa (ulaganje je, zapravo, pranje novca) i on se uglavnom plasira u neregularnu trgovinu.

Dva puta razvoja tranzicije

Do danas, ekonomska teorija nije dala kvalitetna uputstva kako realizovati tranzicioni proces u državama sa različitim nivoima podivljalosti u uslovima anarhije i velike parametarske devastacije. Ideje građanskog društva, ostvarene kroz proces moderne i modernizma, samo su osnovne vodilje na ovom putu. Soft sistemska paradigma nudi opšte koncepte koji pokazuju kako ostvariti postupni razvoj ovog procesa, s tim što se one moraju posebno razraditi kroz strategiju razvoja. Model tranzicije formiran na osnovu "Teorije katastrofa" Rene Toma i teoretskog koncepta Pristonskog univerziteta pod nazivom "Kooperacija pod anarhijom" može se prikazati preko naredne šeme.
Prema konceptima sistemskog prilaza bitno je jasno prepoznati dve bitno različite parametarske i upravljačke situacije; one određuju tipove tranzicionih procesa koji se mogu realizovati u praksi. U osnovi, vlasti nemaju mogućnost slobodnog izbora tipa tranzicije jer se on vezuje za parametarske osobenosti društva i realizovanu politiku vlasti. Kako se iz šeme vidi, bifurkaciona kriva deli oblast razvoja na dva dela i svrstava sve države sveta u oblast stabilnosti i progresa i u oblast nestabilnosti i regresa. U oblasti stabilnosti i progresa nalaze se bogate i pripitomljene države; u oblasti nestabilnosti i regresa nalaze se siromašne podivljale države. To su dva bitno različita sveta. Zavisno od parametarskih osobenosti one
imaju različite nivoe društvene efektivnosti. Tranzicioni procesi ovih država bitno se razlikuju jer su im startne pozicije nejednake i zahtevaju različite metode društvene regulacije.
Pripitomljene države. Prvi koncept tranzicionih promena vezuje se za bogate pripitomljene zajednice u kojima vlada pravna država i razvijeno tržište, gde su institucionalna rešenja omogućila regularno tržišno poslovanje i gde u praksi postoji tradicija u primeni ovakvog načina privređivanja (SAD, EU, Japan itd.). Za njih važi tvrdnja da tržišna utakmica doprinosi razvoju i svekolikoj efektivnosti društva. Tada su sva preduzeća stavljena u istu situaciju da se bore u pravno uređenoj tržišnoj konkurenciji za povećanje poslovne efikasnosti. Preduzeće koje ne udovolji ovim uslovima odlazi pod stečaj; on ne izaziva socijalne nemire i ne destabilizira državu. Ostala uspešna preduzeća amortizuju ovu slabost i državi donose progres. Evropski civilizovani i tržišno orijentisani način mišljenja tera ljude na rad i stvaralaštvo, na štednju, na poštovanje zakonitosti, na takmičenje i borbu za zaradu; ona svima obezbeđuje visok standard i egzistencijalnu sigurnost. U ovim državama najveći broj preduzeća radi profitabilno i proizvodi konkurentnu robu koja se prodaje na domaćem i svetskom tržištu. Tada je društveni proizvod veliki, spoljnotrgovinski i budžetski deficit je mali, investiciona ulaganja su velika, nauka se koristi za unapređenje proizvodnje, a sve to obezbeđuje progres. Da bi uspela u tržišnoj utakmici, preduzeća su dužna da prate sve važnije karakteristike poslovanja iz svoje branše na domaćem i na svetskom tržištu. Ona moraju da prate ostvarene troškove, primenjene tehnologije, kretanje tržišnih cena, realizovane kvalitete; preko ovih informacija oni ocenjuju svoj položaj i donose svoje poslovne odluke. Ovi podaci im pokazuju da li su u stanju da efikasno posluju i omogućavaju im da procene svoju sposobnost servisiranja svojih dugovanja i obezbeđenja dividendi.
Takođe, ove informacije im govore šta treba menjati u poslovanju, pokazuju im način kako da se uključe u svetske integracione procese da bi opstali i napredovali. Ako preduzeće u tržišnoj utakmici ne uspeva da se održi, jer mu se neprekidno smanjuje efektivnost zbog nesposobnog menadžmenta i loših preduzetničkih aktivnosti, ono ide pod stečaj. Ipak, ovako oslabljeno preduzeće zadržava relativno visoke poslovne potencijale za proces restrukturacije. U ovim uslovima radnici nisu socijalno ugroženi jer propulzivna tržišna privreda omogućava novo zapošljavanje, a gubici vlasnika nisu katastrofalni. Kod formiranja novih preduzeća investitori moraju detaljno da analiziraju sve aspekte projektovanog poslovnog poduhvata (u varijantama) i to za: tehničko-tehnološki deo, zakonodavnu regulativu, troškove svih vrsta, potrebne investicije, dinamiku ulaganja, cenu kapitala, ekološku situaciju, stanje na tržištu roba i usluga i sve rizike. Na osnovu ovih aktivnosti procenjuje se kretanje novčanih tokova za ceo vek eksploatacije i proverava moguća efektivnost. Ovaj se posao obavlja preko posebnih investicionih studija po metodologiji Svetske banke. Dobijena dokumentacija (poslovni portfolio) osnova je za procenu uspešnosti ulaganja u nove poslovne poduhvate. Ovo su preduzetnički poslovi i na njima počiva razvoj cele privrede. Razvojni procesi ovoga tipa nose naziv evoluciona tranzicija tip A. Sve ove ideje ne važe za podivljale države, a to znači i za tranzicioni proces Srbije i Crne Gore i ostalih država bivše SFRJ. Svi pokušaji da se preko ovih ideja vodi tranzicioni proces nisu doneli korisne rezultate.
Podivljale države. Drugi koncept ekonomske tranzicije vezuje se za podivljale države (ispod bifurkacione krive) koje su u svim pokazateljima sušta suprotnost pripitomljenim državama. U njima tržišna utakmica ne doprinosi razvoju društva; štaviše, ona odmaže ovaj proces i omogućava sveopštu kriminalizaciju. Podivljale države nemaju uslove za regularnu tržišnu utakmicu jer sve počiva na državnom upravljanju, političkoj redistribuciji. Isto tako, razlikuju se i metode koje se mogu primeniti za unapređenje ovih procesa. Polazni položaji definisani su kao tipovi tranzicije B, C, D i E sa posebnim karakteristikama koje se ukratko obrazlažu. Soft sistemska paradigma pokazuje da je moguće ostvariti kooperaciju u uslovima anarhije, ali je ona zavisna od polaznih osobenosti konkretne države i političkog usmerenja vlasti. U podivljalim državama razvojni proces odvija se u pravno neuređenoj državi, u razorno zagađenom društvu i parametarski nesposobnoj privredi za efektivno poslovanje. To važi za sve podivljale države sveta, pa i za države bivše SFRJ. Proizvodi ovakvih država su nekvalitetni, skupi i nekonkurentni; to su privrede sa zastarelom tehnologijom, bez inovacionih aktivnosti, bez upotrebe znanja, bez kooperantskih aktivnosti. Celokupno poslovanje odvija se u uslovima velikih administrativnih ograničenja i svi učesnici teže prevari u neregularnoj tržišnoj utakmici, a društvo se uređuje kroz represiju vlasti. U ovakvim okolnostima preduzeća ne nastoje da podižu svoju efektivnost već se obraćaju državi da sanira nastale teškoće ili izbegavaju zakonske obaveze da bi opstala.
U podivljalim državama radnici su skloni neradu, ne poštuju poslovna pravila, izgubljena je odgovornost za poslovne postupke i preuzete obaveze. Svi nastoje da puno zarade, bez velikog truda, a moralnost ovakvog ponašanja je nevažna. Iz ovih razloga privreda je u svemu neefikasna, a reformski procesi odvijaju se sporo. Državna preduzeća pate od velike neefikasnosti, njihovi tehnološki sistemi su zastareli; često dugovi prelaze vrednost imovine preduzeća. U neefikasnim preduzećima egzistira veliki broj nepotrebno zaposlenih radnika; isto tako veliki je i broj radnika koji uopšte nemaju posla. Privatni sektor je nedovoljno razvijen, s malim kapitalom i nedovoljnom sposobnošću da zaposli radnike koji su višak u državnim preduzećima. Država se ne angažuje da pomogne ovom sektoru već ga guši velikim porezima i mnogim administrativnim problemima. Socijalni problemi prete da povećaju nestabilnost države i da naglo usmere društvo ka regresu. Ako je država nestabilna, ako je zakonodavna regulativa haotična, ako je cena kapitala velika, porezi države enormni, tada su i rizici ulaganja veliki i zato kod njih ne dolazi strani kapital. Za ovakve uslove predinvesticione studije pokazuju malu poslovnu efektivnost i velike rizike. Tada se investicija odbacuje kao komercijalno neisplativa i suviše rizična. Nesmislena su tvrđenja srpskih političara da će dovesti strane investitore i brojne milijarde evra, samo ako im se obezbedi vlast. U uslovima opšteg haosa i nesigurnosti, velike međunarodne izolovanosti, bez oslanjanja na neku ekspertsku dokumentaciju koja potvrđuje mogućnost komercijalne realizacije poslovnog poduhvata (poslovni portfolio) nema mogućnosti za dolazak stranih investitora. Ovo su preduzetnički poslovi, a oni bukvalno ne postoje na prostorima Srbije i Crne Gore.
U ovim okolnostima svi nezbrinuti radnici padaju na teret države koja ne može da alimentira ovako velike potrebe. Ipak, ona to mora da čini kako bi izbegla socijalne nemire i negativne političke posledice. Mali potencijali u svemu destruirane privrede ne mogu da obezbede redistribuciju novostvorene vrednosti u pravcu javne potrošnje, jer to razara ovako nesposobnu privredu. Socijalna politika koja prevazilazi privredne potencijale države donosi budžetski deficit, inflaciju, makroekonomsku i političku nestabilnost. To je vraćanje na socijalistički princip "pravilno" raspoređenog siromaštva, a cena je zaustavljeni progres. Srbija, Crna Gora i BiH su eklatantni primeri podivljalih država u kojima je zaustavljen tranzicioni proces. U njima je proces privatizacije zahvatio mali broj profitabilnih preduzeća koja je bilo lako prodati. Prodaja je realizovana po niskim cenama u uslovima opšte korupcije. Državi su kao balast ostala velika poslovno neuspešna preduzeća, posebno iz javnog sektora, za čije su prestrukturiranje potrebna enormno velika sredstva, dugi rokovi investiranja i vraćanja kapitala. Za ovakva ulaganja ne postoji interes na tržištu kapitala bez velikih državnih beneficija. Veliki giganti često nemaju nikakve ekonomske potencijale i moraju se likvidirati uz izuzetne socijalne traume i opštu nestabilnost državnog sistema. Za ovakve uslove postavlja se pitanje kako realizovati tranzicioni proces?

Moguća alternativna tranziciona usmerenja

Polazne osobenosti pojedinih podivljalih država stvaraju sledeće tranzicione tipove koji zahtevaju posebne regulacione aktivnosti.
Evolutivna tranzicija. Ona je na šemi obeležena simbolom A. Uslovi za primenu evolutivne tranzicije objašnjeni su kod opisa atributa pripitomljenih država. Za ove države važe ideje moderne i modernizma.
Radikalna tranzicija. Ona je na šemi obeležena simbolom B. Ovaj tip tranzicije moguće je realizovati u uslovima relativno stabilnog i otvorenog društva, delimično očuvanih parametara normalnog razvoja, malog nivoa razornog zagađenja i ostvarenog opšteg konsenzusa za tranzicione aktivnosti po konceptima EU. Ona zahteva i postojanje sposobnog dela privrede koji omogućava život zajednice na nižem nivou opšte efektivnosti i životnog standarda u vreme prevazilaženja tranzicionog sindroma. Ovakvi uslovi
omogućavaju radikalno prestrukturiranje neefektivnog dela privrede i poljoprivrede, uz prihvatanje svih negativnih posledica koje donosi ovakav tip tranzicije. Trajanje tranzicionog sindroma, kao najteže faze ovog procesa, kreće se od dve do četiri godine. Kod radikalne tranzicije ukupno vreme egzistencije na nižem nivou efektivnosti traje 7-10 godina, s tim što se kvalitet društva monotono povećava, sve do skoka u novi bolji kvalitet. Proces  
Loša legislativa i retrogradna politika omogućavaju kriminalizaciju privatizacije i tržišne utakmice
radikalne restrukturacije omogućava da se ostvari postupni razvoj potpuno nove privrede (uglavnom malih i srednjih preduzeća i razvoj sektora usluga), uz velike rizike na političkom i socijalnom planu. Kod ovog koncepta i poljoprivreda mora da egzistira u sasvim novim tehnološko-organizacionim uslovima (klasteri tipa; voće-voćni proizvodi, mleko-mlečni proizvodi, meso-mesni proizvodi itd.). I ove se aktivnosti realizuju kroz radikalne strukturne i tehnološko-organizacione promene u svim oblastima poljoprivrednih aktivnosti. Radikalna tranzicija zahteva puno investicija i novu pamet vlasti i naroda. Ovaj pristup zahteva veliku otvorenost države prema okruženju, posebno prema državama EU, uz njihovu maksimalnu podršku. To je privlačan ali i opasan tranzicioni put koji zahteva slogu svih društvenih činilaca, a posebno zahteva puno mudrosti i znanja. Kod znatnijih odstupanja od predviđene strategije radikalna restrukturacija može doneti socijalne nemire, posebno ako se ispolji nesposobnost države da alimentira socijalne probleme. Radikalna tranzicija je neprimenljiva kod jako podivljalih i siromašnih država. Ona tada donosi razvoj kriminala uz naglo smanjenje opšte društvene efektivnosti. Radikalna tranzicija realizovana je u Sloveniji; druge novonastale države bivše SFRJ nemaju uslova za njenu primenu jer su ovi prilazi jako rizični i mogu da dovedu do nove katastrofe.
Prigušena i manipulativna tranzicija. Ove tranzicije obeležene su na šemi simbolima D i E. Iz šeme se vidi da su ove pozicije dijametralno suprotne od evolutivne i radikalne tranzicije. One se vezuju za zatvorene državne sisteme sa jako devastiranom privredom i poljoprivredom koja nije sposobna da ostvari radikalnu tranziciju. U državama ovog tipa društveni proizvod je mali, a razorno zagađenje veliko. Kod njih se ne može ostvariti društveni konsenzus o strategiji tranzicionog razvoja prema finalitetu EU. Zato su ove države u svemu konfliktne i nestabilne. Ovakvo usmerenje može da donose nastavak monotonog regresa, sve do nove katastrofe; ovaj tip tranzicije samo je odlaže. Zatvorenost državnog sistema omogućava čuvanje postojeće politike, čuvanje postojećih ciljeva i vrednosti, ali i zadržavanje vlasti. U ovim uslovima privreda i poljoprivreda rade na niskom nivou efektivnosti i ostaju bez restrukturacionih aktivnosti. Sve cene rastu, raste inflacija, raste budžetski deficit, platni bilans postaje enormno negativan, raste nezaposlenost, a privreda propada. Tada narod živi sve siromašnije, država represivnim merama održava red i preraspodeljuje novostvorenu vrednost da bi se održao socijalni mir i sačuvala vlast. Posmatrano s aspekta radikalnog tranzicionog procesa, to je antitranzicijski put koji blokira sve promene. Prigušena i manipulativna tranzicija realizovana je u Srbiji i Crnoj Gori, Hrvatskoj i BiH od 1991. do 1996. godine. SR Jugoslavija je nastavila ovaj smer sve do 2001. godine. Promenom vlasti završena je faza prigušene tranzicije (antibirokratske revolucije), ali je nastavljen proces manipulativne tranzicije, čiji se kraj jasno ne sagledava. Zato Srbija i Crna Gora stagnira ili se kreće ka regresu.
Otežana radikalna tranzicija. Ova tranzicija obeležena je na šemi simbolom C. Ona predstavlja osmišljeno traženje najboljeg puta društvenog preobražaja primenjujući (po potrebi) elemente obeju solucija, uz forsiranje elemenata radikalne tranzicije, a posebno kreativnih aktivnosti ljudi i upotrebe znanja. Ona zahteva stalno nastojanje da se privredni subjekti povezuju s onim domaćim i inostranim partnerima koji nude nove ideje, donose nove tehnologije, spremni su na ulaganja sa objektivno procenjenim rizicima (preko poslovnih portfolija), uz maksimalnu pomoć države i okruženja (EU). Ova solucija zahteva sveopšte radikalne promene, pre svega promene u politici, zakonodavnoj regulativi i idejnom usmerenju. Ako se ne menja državno usmerenje, ako se ne menjaju zakoni i državne institucije, ako privreda i dalje ostaje krajnje neefikasna i ne doživljava restukturaciju, nastaje tranzicioni zastoj koji dugoročno ometa razvoj. To je prelazak na manipulativnu tranziciju koja donosi stagnaciju i regres. U ovom konceptu država zadržava regulacionu ulogu u onim segmentima gde je to nužno kako bi se održao socijalni mir i društvo stabilizovalo. Ova solucija oslanja se na nacionalnu strategiju razvoja preduzetništva i ovim su poslovima podređene sve političke aktivnosti. Centralni deo strategije unapređenja ekonomije vezuje se za razvoj malih i srednjih preduzeća. Njih finansiraju domaći i strani investitori, ali ih pomaže i međunarodna zajednica. Za realizaciju ove solucije neophodno je uz pomoć države i naučnih organizacija obrazovati posebne institucije koje se bave preduzetničkim aktivnostima, jer samo one obezbeđuju efektivnost investiranja. Isto tako, država mora da stvori zakonsku regulativu koja omogućava razvoj ovih procesa. Povoljnim poreskim i drugim administrativnim merama, a posebno povoljnim kreditima, država mora da stimuliše ove aktivnosti. Ako je država nestabilna, tada rizici investiranja rastu, a to ometa dolazak stranog kapitala. Zato je ovaj tip tranzicije uslovljen smanjenjem nivoa razornog zagađenja na unutrašnjem planu i unapređenjem odnosa sa međunarodnom zajednicom. Ovaj tip tranzicije realizovala je Hrvatska.

Problem tržišta kapitala

U podivljalim državama nerazvijeno tržište kapitala velika je barijera za krupnije investicione poduhvate. U ovim državama brojna preduzeća imaju loše poslovne performanse i zato se prodaju ispod knjigovodstvene vrednosti. Mnoga se preduzeća nude za jedan evro, uz obavezu restrukturacije i socijalnu zaštitu dela zaposlenih, s tim da deo tereta na sebe prima država. Ova se preduzeća ne mogu prodati na tenderima i
licitacijama već država mora da ponudi posebne pogodnosti potencijalnim kupcima. U njima je zaposlen veliki broj radnika i njihova likvidacija izazvala bi socijalne nemire. Političari, a i zaposleni, nastoje da silom obezbede male i neefektivne restrukturacione aktivnosti preko državnih investicija. To nisu korisne aktivnosti jer sprečavaju kretanje ka radikalnoj tranziciji. Za ove slučajeve dosadašnja politika privatizacije Srbije i  
U ovim uslovima opšti interes mora da nadvlada privatni interes jer je on opterećen neregularnostima i nemoralom
Crne Gorenije dala odgovarajuća rešenja. Ona se zasniva samo na prodaji profitabilnih preduzeća, a sa ovakvim konceptom ne rešava se osnovni problem svojinske transformacije. U Srbiji i Crnoj Gori tržište kapitala formirano je zakonskom prinudom, ali je njegova funkcionalnost beznačajna. Država nalaže da se akcijama iz procesa privatizacije trguje na berzi, koja nema tržišne osobenosti. Na ovakvom tržištu nema tražnje i prometa jer niko ne želi da kupi akcije neprofitabilnih preduzeća bez ikakve budućnosti. Mala količina para koja se dobija od prodaje profitabilnih preduzeća troši se za popunjavanje budžeta, ali ona brzo nestaje i situacija postaje sve gora. Međunarodna zajednica (pre svega MMF) uslovljava dobijanje novih zajmova smanjenjem budžetske potrošnje, a to se u uslovima prigušene i manipulativne tranzicije ne može ostvariti. U podivljale i nestabilne države niko razuman ne ulaže kapital jer je to jako rizično. Zato se u njima razvoj tranzicionog procesa praktično obustavlja. Srbija i Crna Gora nemaju strategiju razvoja tranzicionog procesa i to je najveći problem. One ne ispunjavaju osnovnu premisu vezanu za preusmerenje svoje politike ka ciljevima EU jer to treba praktičnim postupcima i dokazati. Zato je tranzicioni proces Srbije i Crne Gore u zastoju jer ima karakteristike prigušene i manipulativne tranzicije. Dugo zadržavanje ovakve situacije preti da država krene regresivnim stazama koje, u krajnjoj instanci, donose novu katastrofu.

Ekonomske slobode u uslovima bezakonja

Izloženi modeli tranzicionih promena pokazuju da kod jako podivljalih država nisu primenljivi principi tržišne privrede (model A). U uslovima sveopšte anarhije i bezakonja nema regularne tržišne utakmice i zato ekonomska sloboda gubi svaki smisao i značaj. To je divlja utakmica koja podstiče prevare i brutalnosti, a ne podstiče povećanje efektivnosti i dolazak stranog kapitala. Prvi korak je savladati probleme prigušene tranzicije (E) i manipulativne tranzicije (D) i preći u fazu otežane radikalne tranzicije (C). U ovoj fazi neophodna je regulaciona uloga države, s tim da se ona postupno smanjuje sa izlaskom iz faze tranzicionog sindroma. Država, kao nosilac tranzicionog procesa, mora da stvara uslove za sve regularniju tržišnu utakmicu i da jednovremeno obezbeđuje socijalnu sigurnost ugroženih. To je složen zadatak koji se odvija u dinamičkim uslovima, sada i ovde, i ne može se unapred planirati. U ovim uslovima opšti interes mora da nadvlada privatni interes jer je on opterećen neregularnostima i nemoralom. Ideja liberalne privrede kojom se tvrdi da se opšti interes izvodi iz pojedinačnog interesa, važi samo za pravno definisane i u praksi regulisane uslove koji obezbeđuju tržišno ponašanje; u podivljalim uslovima ova zakonitost ne važi. Kada je privreda u velikim gubicima, kada država ima velike unutrašnje i spoljašnje dugove, kada javna potrošnja odnese najveći deo društvenog proizvoda, a nezaposlenost dostiže enormne razmere, kada u poslovanju vlada haos i bezakonje, tada ovakvom privredom nije moguće upravljati polugama makroekonomske politike i preko zakonodavne regulative, uz primenu sile izvršne vlasti. Tada politika dobija primat nad ekonomijom i pravom. U ovim uslovima konsenzus svih involviranih učesnika ima najveću prednost. Rešenja se nalaze uravnoteženjem najvažnijih problemskih situacija čime se postupno stabilizira državni sistem. Za regulaciju ovih problema sistemski prilaz nudi brojne korisne metode. One su u svemu suprotne idejama "nacionalno-socijalističkog tranzicionog procesa" i metodama antibirokratske revolucije, ali i upravljačkim idejama aktuelnih vlasti.

 
Kultura
Republika
Copyright © 1996-2004 Republika