Laž i istina*

naše emocionalno sjećanje i na njemu graditi mržnju. Jer svatko ima zbirku takvih sjećanja - opasno je ako je to jedino što ima. Politički vođe su izvukli te slike iz sjećanja, izmiješali ih s popularnom mitologijom i uzburkali osjećaje. Teško se braniti protiv propagande kad više ne postoji zajednička povijest u koju svi mogu vjerovati. Razum lako popušta pred emocionalnim pritiskom. Povijest koju smo naučili - a koja to nije bila - olakšala je prevladavanje čistih osjećaja nad razumom. (...) Na Tribunalu je Krstić lagao, iako neuvjerljivo. To je bila njegova taktika. Ali izgleda da nije lagao zato da bi smanjio kaznu. Ne bi se zbog toga morao ni truditi jer je već znao daneće biti osuđen samo po individualnoj, već i po zapovjednoj odgovornosti. Vjerojatnije je da je lagao u uzaludnom pokušaju da spasi svoj obraz i samopoštovanje, nadajući se da će sva odgovornost za Srebrenicu pasti na generala Mladića. Ali možda postoji

Ona i on

Mira je ključ za Slobodana: ona je ono što ga pokreće. Ona je njegova pokretačka snaga, ambiciozna druga polovica koja je gurala gotovo bezbojnog partijskog birokrata da iskoristi svaku priliku na putu ka vlasti. Kao što je ponekad slučaj s parovima koji su dugo vremena u braku, oni sve više i više nalikuju jedno drugome. Male tamne oči, tanke usne, široka gruba lica s dvije duboke bore između nosa i kutova usta kao povučeni silom teže. On se na fotografijama rijetko smiješi, ona, međutim, često. Iako djeluju slično, zapravo su dosta različiti: ona je komunikativna, on povučen, ona je tašta, on nije, ona je ambiciozna, on je oportunist, ona vodi računa o svom imidžu, on ne, ona je nadobudna intelektualka, on je birokrat. Međutim, zajednička im je nezasitna želja za vlašću. (...)

U tom paru ima nešto tragično. Možda nisu završili kao Elena i Nicolae Ceausescu, ali snašla ih je slična sudbina. Oni i dalje ne razumiju zašto im se sve to događa. Slobodan i Mira su poput Ivice i Marice. Nevoljeni i napušteni, ali zajedno u svom izoliranom svijetu. Dok su imali neograničenu vlast, njihovo je ponašanje bilo opasno po čitav Balkan. Sada je opasno samo po njih.

P. S.
"Beograd, 29. ožujka 2003. Srpska policija je započela intenzivnu potragu za dr Mirjanom Marković, suprugom bivšeg predsjednika Slobodana Miloševića, u vezi s ubojstvom bivšeg predsjednika Srbije Ivana Stambolića, čije je tijelo nađeno 28. ožujka. Srpsko Ministarstvo pravosuđa saznalo je da je Mirjana Marković 23. veljače napustila zemlju i da se trenutno nalazi u Rusiji. Gospođa Marković zamoljena je da se što prije vrati u Srbiju i javi se policiji radi ispitivanja. Ako to ne učini, biti će stavljena na međunarodnu listu traženih kriminalaca."
Vijest je objavljena na web-stranicama srpske vlade. (...)

Tragedija

Bila je pred krajem studija kao jedna od najboljih studentica medicine na Beogradskom univerzitetu. Put u Moskvu je bio tradicionalno apsolventsko putovanje. General nije bio oduševljen idejom, ali majka i ćerka su ga uspjele uvjeriti da pristane i tako je Ana otputovala.
Kada se vratila, kao da je postala druga osoba. Počela se žaliti na žestoke glavobolje i govorila je kako se ne može koncentrirati na učenje za sljedeći ispit. Razlog za njeno samoubojstvo, često spominjan i vjerojatno točan, jest da se konačno suočila sa istinom o ratu. Ana je po prvi puta shvatila ulogu svoga oca u pokoljima u Bosni.
Ako je istina da je to zaista bio razlog zašto se Ana Mladić ubila, onda mogu zamisliti kako se to dogodilo. Ubila se jer se nije mogla suočiti s njim, nije mogla zatražiti objašnjenje, ili ga natjerati da negira to što je pročitala. Njihova je porodica bila tradicionalna, patrijarhalna i Ana je naučila da nikada ne izaziva očev autoritet. Znam kako je to, jer moj je otac također bio vojno lice - od onih koji ne prave razliku između vlastite obitelji i vojnika. Oni ne govore, već naređuju. Štoviše, ne očekuju da im se itko suprotstavi, a pogotovo u vezi s njihovom profesijom. (...)

Ana bi morala biti vrlo jaka osoba da se suprotstavi ocu zbog počinjenih zločina. Puno sam puta pokušavala zamisliti njihov razgovor, do kojega nikada nije došlo. Ona bi, ako bi mogla, neizbježno pitala: Zašto? Čemu sve to ubijanje? On bi odgovorio da ona ne razumije, rat je i njegov je posao da brani svoj narod. Ali što je sa ženama, djecom i starcima? Zašto njih ubijati, oni nisu vojnici? I Muslimani isto ubijaju naše žene i djecu, odvratio bi joj. I po prvi bi puta shvatio da Ana više nije mala djevojčica, već mlada žena koja ima drugačiji sustav vrijednosti od svoga oca, i to bi ga šokiralo. Zar mi ne vjeruješ, pitao bi je. Ne, ne vjerujem, rekla bi Ana. Taj bi ga odgovor razbjesnio i počeo bi vikati, zaboravljajući da se ne nalazi među vojnicima.
Ili bi ga možda upitala je li istina ono što je čitala o njemu, je li zaista naredio smaknuće tisuća sarajevskih civila? Mladić bi poricao, optužujući je da vjeruje "neprijateljskoj propagandi". Laganje vlastitoj kćeri ne bi mu teško palo, toliko je već puta lagao svima ostalima. No, svejedno bi ga frustriralo što mu se usudila suprotstaviti. (...)

I tu grčka mitologija dolazi u dodir sa srpskom: Mladić je kažnjen za svoja djela u Bosni. Uništio je Bosnu, da bi na kraju Bosna dokrajčila njega. Da je Anu ubila ljudska, neprijateljska ruka - to bi bila ljudska osveta. Ali ona je sama digla ruku na sebe. Kao da su se bogovi osvetili Mladiću. Život mu se pretvorio u grčku tragediju gdje se bogovi direktno miješaju u junakov život i kažnjavaju ga još za života. Mladić je konačno osjetio bol koju je nanio tisućama ljudi u Sarajevu, Srebrenici ili Goraždu. Ali je li to ista bol? Može li krvnik osjećati isto što i žrtve? Da, jer je bol roditelja koji je izgubio dijete jednaka bol. (...)

Iako je za njim raspisana potjernica Tribunala u Haagu, od ožujka 1994. general Mladić izdržava svoju doživotnu kaznu, bez obzira na činjenicu što je još uvijek na slobodi. (...)

Na pitanje koje je sama sebi postavila u svom obraćanju sudu, kako je bilo moguće da su Srbi počinili ratne zločine, rekla je da se to dogodilo iz zasljepljujućeg straha koji je uzrokovao želju da Srbi više nikada ne budu žrtve kao u Drugom svjetskom ratu. "Opsjednuti time da više nikada ne smijemo postati žrtve, postali smo počinitelji", priznala je Plavšićka. Međutim, nije se potrudila objasniti kako su taj latentni strah iz vremena Drugog svjetskog rata mediji iskoristili i podjarivali ga još više godinama prije nego što je izbio rat i time psihološki omogućili zločine koji su uslijedili. (...)

Mislim da je neugodno, možda čak i ponižavajuće dobiti takvu lekciju od jedne žene u društvu koje je patrijarhalno kao naše balkansko. Muškarci poput Karadžića, Mladića i Gotovine neće joj nikada oprostiti što je od njih učinila još veće kukavice nego što su bili kada su pobjegli. (...)

Legitimizacija zločina

Što sam se više bavila pojedinačnim slučajevima ratnih zločinaca, to sam manje vjerovala da se radi o monstrumima. Što ako su oni obični ljudi, koji su pod određenim okolnostima donijeli nemoralne i pogrešne odluke? Što nam to govori o nama samima?
Iz dana u dan promatrajući optuženog u sudnici u početku se pitate, baš kao i Primo Levi, "Zar je to čovjek?" Ne, to nije čovjek, prejednostavan je odgovor. Jer svakim posjetom sudnici, kriminalci postaju sve ljudskiji. Nakon samo nekoliko dana imate osjećaj da ih dobro poznajete. Promatrate njihova ružna ili čak lijepa lica, sitne navike poput zijevanja i pisanja bilješki, češkanja po glavi ili čišćenja noktiju i morate se zapitati: što ako je i ovo čovjek? S druge strane, što ih bolje poznajete, to se više pitate kako su mogli počiniti takve zločine - ti konobari i taksisti, učitelji i seljaci koji sjede u sudnici preko puta. I što više shvaćate da bi ratni zločinci mogli biti obični ljudi, to se više počinjete bojati. Naravno, zato jer je to puno gore nego da stvarno jesu čudovišta. Ako su oni obični ljudi, a ipak su počinili ratne zločine - to znači da bi ih mogao počiniti i svatko od nas. Sada tek razumijete zašto je zapravo lako i ugodno ratne zločince proglasiti čudovištima, umjesto složiti se s Ervinom Staubom da je "zlo koje proizlazi iz običnog razmišljanja i koje su počinili prosječni ljudi norma, a ne izuzetak".
Izgleda da je brutalnost u ratu više pravilo nego izuzetak, više stvar okolnosti nego karaktera. Ako je to zaista slučaj, onda nitko od nas ne može biti siguran kako bi se ponio u određenim okolnostima. Ukratko, za to nema garancije; brojni psihološki testovi su to dokazali (npr. poznati pokus Philipa Zimbarda - uzrokovanje boli na zapovijed). Iako je ovaj zaključak zastrašujući, upravo je to razlog da se o određenim okolnostima i ljudskim reakcijama na njih više sazna. Zato treba što više saznati o počiniteljima i kako su to postali. Mladi Nijemac iz publike imao je pravo. Jedino ako shvatimo da su počinitelji ljudi poput nas (s vrlo malo izuzetaka), možda možemo postati svjesni opasnosti da i sami podlegnemo takvom pritisku.

Međutim, ostaje nam još jedno pitanje: što se običnom čovjeku mora dogoditi da u dojučerašnjem kolegi ili susjedu ugleda neprijatelja? Kako je moguće da mržnja, poniženje, brutalnost, pa čak i ubojstvo, postanu legitiman način ponašanja? Jedan od pripadnika 101. bataljuna priznaje da za njih Židovi nisu bili ljudska bića. Ali koji politički, društveni i psihološki procesi omogućavaju takvo razmišljanje? Što omogućuje takvu masovnu mržnju i uzrokuje "etničko čišćenje" koje slijedi?
Vjerojatno bi bilo pretjerano neku od država s područja bivše Jugoslavije usporediti s nacističkom Njemačkom. Ali postoji jedan element koji tu usporedbu čini mogućom, a to je kreiranje "Drugoga" kao objekta mržnje. Za početak, važno je taj objekt identificirati i pružiti uvjerljive razloge za mržnju. Međutim, razlozi ne moraju nužno biti racionalni ili istiniti. Najvažnije je da su uvjerljivi, jer tako ljudima postaju prihvatljivi. Obično su osnova za takvo objašnjenje "mitovi" (mit o Srbima kao "nebeskom narodu", ili o tisućljetnom hrvatskom snu o vlastitoj državi, npr.) i predrasude (Srbi su primitivni, Hrvati su nacisti, Muslimani su glupi). Ali još je bolje ako su ti mitovi i predrasude zasnovani na stvarnosti, na povijesti ranijih sukoba ili kulturnim i vjerskim razlikama. Objekt mržnje mogu tako postati ljudi koji pripadaju drugoj naciji, plemenu (Hutu, Tutsi) ili rasi. Zadatak je propagande da tu razliku oformi i da tako stvori osjećaj kako s druge strane prijeti opasnost, da bi došlo do veće homogenizacije. Najvažniji je način uvođenja mržnje: najdjelotvornije je ako se ljudi na mržnju privikavaju polako, korak po korak, sve dok ona ne postane dio svakodnevnog života. (...)

Smisao suđenja

Većina se ljudi u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni ubrzo prilagodila mješavini državne propagande, oportunizma, straha i nezainteresiranosti koje su postale norme ponašanja. Bilo je vrlo malo onih koji su bili u stanju javno se oduprijeti općoj atmosferi. Naravno da se mora razlikovati čovjeka koji ne pozdravlja susjeda Srbina ili Muslimana od onoga koji je sudjelovao u njihovom ubojstvu - baš kao što postoji razlika između države koja Srbima ne izdaje osobne dokumente i one koja naređuje nošenje žute zvijezde. Ali u krajnjem slučaju, odvraćanje pogleda ili šutnja pred nepravdom i zločinom znači suradnju s politikom čije je načelo smrt i uništenje. I bez obzira je li ta suradnja dobrovoljna ili nije, rezultat je isti.
Desetljeće nakon izbijanja rata na Balkanu treba imati na umu da smo taj rat omogućili mi sami, obični ljudi, a ne neki tamo luđaci. Mi smo samo jednoga dana prestali pozdravljati susjede druge nacionalnosti, a taj je čin već sutradan omogućio otvaranje koncentracijskih logora u naše ime. Činili smo to jedni drugima. Možda je upravo to dobar povod za razmišljanje: nije li suviše jednostavno izvesti stotinjak ljudi pred sud u Haagu? Što je sa ostalima koji su prihvatili ideologiju koja je u smrt odvela 200.000 ljudi? Možda nisu vjerovali u nju, ali svakako se nisu ni bunili. Ako je istina da ne postoji kolektivna krivnja, postoji li kolektivna nevinost?
U Hrvatskoj se često moglo čuti kako se u Haagu sudi ne samo nekolicini ratnih zločinaca već i "domovinskom ratu" i čitavom hrvatskom narodu. Drugim riječima, krivnja nije pojedinačna. Još smo uvijek zarobljenici kolektivizma. Krivnja traži individualizaciju, i to je načelo koje zastupa Tribunal. Ne može se cijeli narod, hrvatski ili bilo koji drugi, smatrati krivim za ratne zločine. Ali se čitav narod može smatrati politički i moralno odgovornim. Ljudi su u Srbiji dva puta izglasali Slobodana Miloševića za predsjednika Srbije i jednom za predsjednika Jugoslavije. Hrvati su dva puta izglasali Franju Tuđmana za predsjednika. Izbori su bili slobodni. Ako se Nijemci smatraju odgovornima za podršku Hitleru, zašto Srbi ne bi bili odgovorni za podržavanje Miloševića ili Hrvati za podržavanje Tuđmana? Niti jedan od njih nije mogao opstati na vlasti toliko dugo bez podrške svoga naroda.
Glasajući za Miloševića ili Tuđmana, ljudi su glasali za politiku "etničkog čišćenja". Osim ako poput nekih Nijemaca neće tvrditi da nisu znali za što glasaju. Ali Srbija i Hrvatska su premalene da bi mogle koristiti taj argument. Previše je ljudi u pet godina rata imalo izravne veze s "etničkim čišćenjem", da bi bilo tko ozbiljno mogao tvrditi da "nije znao". Znali su i slagali su se ili ih nije bilo briga. To je glavni razlog zašto danas ni u Srbiji ni u Hrvatskoj ne žele raspravljati o ratnim zločinima, ili ratu općenito, osim ako se ne radi o "junačkom obrambenom ratu". Nije ugodno shvatiti da ste suučesnik. Ali je nužno shvatiti da je suučestništvo stvar izbora - i priznati sebi da ste krivo odabrali. Na neki način, ne bi trebalo smatrati odgovornima samo ratne zločince, već i ljude koji su ih omogućili.
Suđenja ratnim zločincima nisu važna samo zbog ljudi koji su ubijeni već i zbog onih koji su ostali živi. Na kraju, ono što je najvažnije u vezi s ratnim zločincima i zašto je potrebno promotriti ih izbliza jeste pitanje: što bih ja učinio u takvoj situaciji?

* Iz: Slavenka Drakulić, Oni ne bi ni mrava zgazili, prevela s engleskog Rujana Jeger, Samizdat B92, Beograd 2004, str. 11-12, 69, 97, 103, 110, 111, 113, 114, 118, 120, 123-125, 125-127. Oprema redakcijska.