Povodom sudbine spomenika kulture,
Hajrudinovog Starog mosta na Neretvi u Mostaru, građenog 1557-1566, srušenog
1993, obnovljenog 2004. godine
Kako pravo štiti kulturna dobra u ratu
i miru
Pre pedeset godina, 14. maja 1954, u Hagu je pod pokroviteljstvom Organizacije
ujedinjenih nacija za prosvetu, nauku i kulturu (UNESCO), usvojena Konvencija
o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba. Na inicijativu Društva
Crvenog krsta Srbije i Crne Gore i uz podršku Međunarodnog komiteta Crvenog
krsta - Delegacije u Beogradu, ta godišnjica je obeležena 24. maja ove
godine, održavanjem Okruglog stola u Beogradu. Konvencija je samo deo
opusa međunarodnopravne zaštite kulturnih dobara, koji se decenijama razvija.
Stvaran je uporednim angažovanjem međunarodnih organizacija na unapređivanju
te zaštite. Osoben je u pogledu ciljeva i vrsta zaštite kulturnih dobara.
Sadrži obaveze država članica Konvencije i kasnije usvajanih međunarodnih
instrumenata iz te oblasti da ih, što je izuzetno značajno, sprovode u
praksi.
Ta praksa je u toku pedeset godina postojanja jubilarne Konvencije prepuna
primera neprimene i kršenja njenih pravila. Vremenski i prostorno gledano
takvi događaji su se zbivali neujednačeno ali konstantno. Nažalost, poslednja
decenija XX veka, na teritoriji nekadašnje SFR Jugoslavije, daje primere
najbrutalnijeg i najrazornijeg uništavanja kulturnih dobara, bez obzira
na činjenicu da je SFR Jugoslavija ratifikovala Konvenciju o zaštiti kulturnih
dobara u slučaju oružanog sukoba, 29. decembra 1955. godine.
Konvencija o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba tiče se
samo jedne polovine pravne zaštite kulturnih dobara koja se utvrđuje međunarodnim
normama. Kulturna dobra mogu biti ugrožena ili uništavana i u miru i u
ratu, ali se pravna zaštita kulturnih dobara intenzivnije razvija u odnosu
na stanje rata, razaranja koja rat proizvodi i neophodnost predupređivanja
takvog postupanja, a zatim i otklanjanja nastalih posledica po kulturna
dobra. A "veza" između mira i rata u ovoj stvari se uspostavlja
i obavezom država da radi efikasnosti zaštite kulturnih dobara u vreme
rata, pomenutu zaštitu države organizuju još u vreme mira i to "kako
nacionalnim, tako i međunarodnim merama".
Konvencijom su na taj način postavljene široke granice opusa prava zaštite
kulturnih dobara. Isti pristup je primenjen i na definiciju pojma "kulturna
dobra", odnosno predmet zaštite. Samo da pomenemo, prema Konvenciji,
kulturnim dobrima se smatraju dobra bez obzira na njihovo poreklo i na
to ko je njihov vlasnik, a obuhvataju pokretna ili nepokretna dobra koja
su od velikog značaja za kulturnu baštinu svakog naroda (na primer: spomenici
arhitekture, umetnosti ili istorije, verski i laički, arheološka mesta,
skup građevina koje su kao celina od istorijskog ili umetničkog interesa,
umetnička dela, rukopisi, knjige i drugi predmeti umetničkog, istorijskog
ili arheološkog interesa, kao i naučne kolekcije i važne kolekcije knjiga,
arhiva ili reprodukcija navedenih dobara), zatim zgrade i centre u kojima
se čuvaju ili nalaze sakupljeni kulturni spomenici i dr.
Zaštita kulturnog dobra je osnovna mera kojom se države obavezuju na određeno
ponašanje prema kulturnom dobru, ali se oblici zaštite stepenuju uvođenjem
pojmova "čuvanje" i "poštovanje" kulturnih dobara.
Čuvanje je zapravo priprema, u vreme mira, da se dobra zaštite od predviđenih
posledica oružanog sukoba, a poštovanje kulturnih dobara zahteva uzdržavanje
od upotrebe takvih dobara u svrhe koje bi mogle da izazovu njihovo razaranje
u slučaju oružanog sukoba, kao i uzdržavanje od svakog neprijateljskog
akta uperenog protiv pomenutih dobara. Sva tri stepena - zaštita, čuvanje
i poštovanje kulturnih dobara predstavljaju osnovne mere koje treba primeniti
u ostvarivanju ciljeva Konvencije.
Međutim, pokazalo se da u praksi te mere nisu bile primenjivane na zadovoljavajući
način. Zbog toga su posle već postojećeg Protokola I, koji je bio usvojen
uz Konvenciju 1954. godine, novim Protokolom II, iz 1999. godine, detaljnije
razrađena ona pravila čija bi primena trebalo da omogući efikasniju zaštitu
kulturnih dobara, ali i da umanji mogućnost ograničenog tumačenja pravila
Konvencije, odnosno bahatog ponašanja vinovnika razaranja i uništavanja
kulturnih dobara. Na primer, pravila o čuvanju kulturnog dobra su detaljnija,
odnosno razrađene su pripremne mere koje se preduzimaju u vreme mira;
zatim, bliže se utvrđuje odnos između poštovanja kulturnog dobra i pozivanja
na imperativnu vojnu potrebu, kao "izvinjavajuću činjenicu"
za razaranje kulturnog dobra; pravila o merama predostrožnosti uvedena
su radi toga da ciljevi koji će biti napadnuti nisu kulturna dobra, a
zatim i da se izbegnu ili umanje slučajna oštećenja kulturnog dobra; razrađena
su pravila o zaštiti kulturnog dobra na okupiranoj teritoriji itd. Unapređivanje
zaštite kulturnih dobara u vreme oružanog sukoba trebalo bi da bude ostvarivano
i primenom režima tzv. poboljšane (specijalne) zaštite onih kulturnih
dobara koja ispunjavaju tri bitna uslova: da je kulturno dobro od najveće
važnosti za čovečanstvo; da je zaštićeno odgovarajućim domaćim pravnim
i administrativnim merama i da se ne koristi u vojne svrhe.
Za razliku od Konvencije, u kojoj se o sankcijama za povredu njenih odredaba
govori sasvim uopšteno, u Protokolu II je za ozbiljne povrede Protokola
propisana krivična odgovornost, a zatim su utvrđena i druga pravila koja
se tiču nadležnosti i postupka u sprovođenju pravila o sankcionisanju
povreda Konvencije. Značajne su i odredbe o ekstradiciji i međunarodnoj
pravnoj pomoći strana ugovornica u slučajevima ozbiljnih povreda Protokola.
Uporedo sa opisanim tokom utvrđivanja i unapređivanja međunarodnopravne
zaštite kulturnih dobara, pre svega u vreme rata, ista problematika je
uvedena i u oblast međunarodnog humanitarnog prava, zasnovanog na četiri
ženevske konvencije o zaštiti žrtava oružanih sukoba (1949) i dva dopunska
protokola uz ženevske konvencije iz 1949, usvojena takođe u Ženevi, 1977.
godine. Za materiju zaštite kulturnih dobara značajni su Protokoli I i
II i to, naročito, iz tri razloga. Prvo, pravila o zaštiti žrtava oružanih
sukoba su razdvojena tako što se Protokol I primenjuje na situacije međunarodnih
oružanih sukoba, a Protokol II na situacije nemeđunarodnih oružanih sukoba.
Takvo rešenje je prihvaćeno i u Protokolu II (1999) uz Konvenciju o zaštiti
kulturnih dobara u slučaju oružanih sukoba, na taj način što se izričito
utvrđuje njegova primena u slučaju oružanog sukoba nemeđunarodnog karaktera,
koji se događa na teritoriji jedne od strana ugovornica. Protokol dopunjava
Konvenciju u pogledu odnosa "između strana". Razumljivo, takvo
razlikovanje dve kategorije oružanog sukoba u Konvenciji ne postoji, jer
je ona bila usvojena (1954) pre ženevskih protokola (1977). Drugi razlog
je komplementarna veza između Konvencije i ženevskih protokola. U odredbi
člana 53 Protokola I (o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba),
govori se o zaštiti kulturnih dobara i hramova. Pozivajući se na Hašku
konvenciju o zaštiti kulturnih dobara (1954) i druge odgovarajuće međunarodne
instrumente, "ne dirajući" u njihove odredbe, utvrđena je zabrana:
a) da se vrši bilo kakav neprijateljski akt protiv istorijskih spomenika,
umetničkih dela ili hramova koji sačinjavaju kulturno ili duhovno nasleđe
naroda; b) da se takvi objekti koriste za pomoć vojnim akcijama, i c)
da takvi objekti budu predmet represalija. Odredba člana 16 Protokola
II (o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba) sadrži identičnu
odredbu, bez pominjanja represalija. Najzad, treći razlog se tiče tzv.
difuzije, tj. širenja znanja o pravilima Konvencije o zaštiti kulturnih
dobara u slučaju oružanog sukoba, i pravila ženevskih konvencija o zaštiti
žrtava rata. U oba slučaja, insistira se na širenju znanja i u vreme mira
i u vreme oružanog sukoba, a sami načini ostvarivanja te obaveze država
su i navedeni u pomenutim instrumentima.
Razumljivo je da UNESCO ima vodeću ulogu u međunarodnoj politici zaštite
kulturnih dobara i unapređivanju njihove međunarodnopravne zaštite. Pod
okriljem te međunarodne specijalizovane agencije Ujedinjenih nacija usvojene
su još dve konvencije. To su Konvencija o merama za sprečavanje nedozvoljenog
uvoza i prenosa svojine kulturnih dobara, iz 1970 godine, koju je SFR
Jugoslavija ratifikovala 1973. godine, i Konvencija o zaštiti svetske
kulturne i prirodne baštine, iz 1972. godine, koju je SFR Jugoslavija
ratifikovala 1974. godine. U oba primera ističe se postojanje kulturnih
dobara od izuzetnog značaja koje treba zaštititi kao deo opšte baštine
čitavog čovečanstva, a da oštećenje ili nestanak svakog primerka kulturne
ili prirodne baštine "predstavlja osiromašenje baštine svih naroda
sveta". Ukazuje se na činjenice da su pretnje uništenja kulturne
baštine u porastu i to ne samo zbog klasičnih uzroka propadanja već i
zbog promena u društvenom i ekonomskom životu i unošenjem novih fenomena
oštećenja i razaranja. U tom smislu se govori u preambulama usvojenih
međunarodnih instrumenata o zaštiti kulturnih dobara. Zaštita kulturnih
dobara i u miru i u ratu treba da bude trajan i jedinstven poduhvat, uvek
sa ciljem koji ima civilizacijska obeležja.
Deo tog međunarodnog pravnog opusa zaštite kulturnih dobara danas čine
i Direktiva Saveta Evropske ekonomske zajednice 93/7 o povraćaju kulturnih
dobara protivpravno prenetih sa teritorije jedne države članice, i Konvencija
o ukradenim i protivpravno izvezenim kulturnim dobrima, koju je usvojio
1995. godine Međunarodni institut za unifikaciju privatnog prava u Rimu
(UNIDROIT).
*
Da se vratimo na početak. Pola veka je prošlo od usvajanja jednog značajnog
međunarodnog pravnog instrumenta. Njegovom doslednom primenom bila bi
izbegnuta, sprečena ili umanjena razaranja i uništenja kulturnih dobara
čija se vrednost meri civilizacijskim merilima. U celom tom kolopletu
međunarodnih rušilačkih "poduhvata", primeri sa prostora nekadašnje
SFR Jugoslavije su postali istaknuti "svetski" primeri vandalizma
i prema kulturnim dobrima. Ovde je reč ne samo o kršenju prihvaćenih pravila
o zaštiti kulturnih dobara i odgovornosti onih koji ih nisu primenjivali
već su ih kršili. Cilj nam je da istaknemo tri, već pomenute, jednostavne
reči: zaštita, čuvanje, poštovanje -
kulturnih dobara i u miru i u ratu. Te reči bi trebalo da budu prihvaćene
kao pravilo ponašanja svakog pojedinca. U tom smislu možemo tumačiti i
preporuke održanog Okruglog stola, iako su one upućene neposredno onima
koji treba da preduzmu mere za primenu međunarodnih pravnih pravila o
zaštiti kulturnih dobara.
|