homepage
   
Republika
 
Kultura
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Povodom sudbine spomenika kulture, Hajrudinovog Starog mosta na Neretvi u Mostaru, građenog 1557-1566, srušenog 1993, obnovljenog 2004. godine

Kako pravo štiti kulturna dobra u ratu i miru

Pre pedeset godina, 14. maja 1954, u Hagu je pod pokroviteljstvom Organizacije ujedinjenih nacija za prosvetu, nauku i kulturu (UNESCO), usvojena Konvencija o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba. Na inicijativu Društva Crvenog krsta Srbije i Crne Gore i uz podršku Međunarodnog komiteta Crvenog krsta - Delegacije u Beogradu, ta godišnjica je obeležena 24. maja ove godine, održavanjem Okruglog stola u Beogradu. Konvencija je samo deo opusa međunarodnopravne zaštite kulturnih dobara, koji se decenijama razvija. Stvaran je uporednim angažovanjem međunarodnih organizacija na unapređivanju te zaštite. Osoben je u pogledu ciljeva i vrsta zaštite kulturnih dobara. Sadrži obaveze država članica Konvencije i kasnije usvajanih međunarodnih instrumenata iz te oblasti da ih, što je izuzetno značajno, sprovode u praksi.
Ta praksa je u toku pedeset godina postojanja jubilarne Konvencije prepuna primera neprimene i kršenja njenih pravila. Vremenski i prostorno gledano takvi događaji su se zbivali neujednačeno ali konstantno. Nažalost, poslednja decenija XX veka, na teritoriji nekadašnje SFR Jugoslavije, daje primere najbrutalnijeg i najrazornijeg uništavanja kulturnih dobara, bez obzira na činjenicu da je SFR Jugoslavija ratifikovala Konvenciju o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba, 29. decembra 1955. godine.
Konvencija o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba tiče se samo jedne polovine pravne zaštite kulturnih dobara koja se utvrđuje međunarodnim normama. Kulturna dobra mogu biti ugrožena ili uništavana i u miru i u ratu, ali se pravna zaštita kulturnih dobara intenzivnije razvija u odnosu na stanje rata, razaranja koja rat proizvodi i neophodnost predupređivanja takvog postupanja, a zatim i otklanjanja nastalih posledica po kulturna dobra. A "veza" između mira i rata u ovoj stvari se uspostavlja i obavezom država da radi efikasnosti zaštite kulturnih dobara u vreme rata, pomenutu zaštitu države organizuju još u vreme mira i to "kako nacionalnim, tako i međunarodnim merama".
Konvencijom su na taj način postavljene široke granice opusa prava zaštite kulturnih dobara. Isti pristup je primenjen i na definiciju pojma "kulturna dobra", odnosno predmet zaštite. Samo da pomenemo, prema Konvenciji, kulturnim dobrima se smatraju dobra bez obzira na njihovo poreklo i na to ko je njihov vlasnik, a obuhvataju pokretna ili nepokretna dobra koja su od velikog značaja za kulturnu baštinu svakog naroda (na primer: spomenici arhitekture, umetnosti ili istorije, verski i laički, arheološka mesta, skup građevina koje su kao celina od istorijskog ili umetničkog interesa, umetnička dela, rukopisi, knjige i drugi predmeti umetničkog, istorijskog ili arheološkog interesa, kao i naučne kolekcije i važne kolekcije knjiga, arhiva ili reprodukcija navedenih dobara), zatim zgrade i centre u kojima se čuvaju ili nalaze sakupljeni kulturni spomenici i dr.
Zaštita kulturnog dobra je osnovna mera kojom se države obavezuju na određeno ponašanje prema kulturnom dobru, ali se oblici zaštite stepenuju uvođenjem pojmova "čuvanje" i "poštovanje" kulturnih dobara. Čuvanje je zapravo priprema, u vreme mira, da se dobra zaštite od predviđenih posledica oružanog sukoba, a poštovanje kulturnih dobara zahteva uzdržavanje od upotrebe takvih dobara u svrhe koje bi mogle da izazovu njihovo razaranje u slučaju oružanog sukoba, kao i uzdržavanje od svakog neprijateljskog akta uperenog protiv pomenutih dobara. Sva tri stepena - zaštita, čuvanje i poštovanje kulturnih dobara predstavljaju osnovne mere koje treba primeniti u ostvarivanju ciljeva Konvencije.
Međutim, pokazalo se da u praksi te mere nisu bile primenjivane na zadovoljavajući način. Zbog toga su posle već postojećeg Protokola I, koji je bio usvojen uz Konvenciju 1954. godine, novim Protokolom II, iz 1999. godine, detaljnije razrađena ona pravila čija bi primena trebalo da omogući efikasniju zaštitu kulturnih dobara, ali i da umanji mogućnost ograničenog tumačenja pravila Konvencije, odnosno bahatog ponašanja vinovnika razaranja i uništavanja kulturnih dobara. Na primer, pravila o čuvanju kulturnog dobra su detaljnija, odnosno razrađene su pripremne mere koje se preduzimaju u vreme mira; zatim, bliže se utvrđuje odnos između poštovanja kulturnog dobra i pozivanja na imperativnu vojnu potrebu, kao "izvinjavajuću činjenicu" za razaranje kulturnog dobra; pravila o merama predostrožnosti uvedena su radi toga da ciljevi koji će biti napadnuti nisu kulturna dobra, a zatim i da se izbegnu ili umanje slučajna oštećenja kulturnog dobra; razrađena su pravila o zaštiti kulturnog dobra na okupiranoj teritoriji itd. Unapređivanje zaštite kulturnih dobara u vreme oružanog sukoba trebalo bi da bude ostvarivano i primenom režima tzv. poboljšane (specijalne) zaštite onih kulturnih dobara koja ispunjavaju tri bitna uslova: da je kulturno dobro od najveće važnosti za čovečanstvo; da je zaštićeno odgovarajućim domaćim pravnim i administrativnim merama i da se ne koristi u vojne svrhe.
Za razliku od Konvencije, u kojoj se o sankcijama za povredu njenih odredaba govori sasvim uopšteno, u Protokolu II je za ozbiljne povrede Protokola propisana krivična odgovornost, a zatim su utvrđena i druga pravila koja se tiču nadležnosti i postupka u sprovođenju pravila o sankcionisanju povreda Konvencije. Značajne su i odredbe o ekstradiciji i međunarodnoj pravnoj pomoći strana ugovornica u slučajevima ozbiljnih povreda Protokola.
Uporedo sa opisanim tokom utvrđivanja i unapređivanja međunarodnopravne zaštite kulturnih dobara, pre svega u vreme rata, ista problematika je uvedena i u oblast međunarodnog humanitarnog prava, zasnovanog na četiri ženevske konvencije o zaštiti žrtava oružanih sukoba (1949) i dva dopunska protokola uz ženevske konvencije iz 1949, usvojena takođe u Ženevi, 1977. godine. Za materiju zaštite kulturnih dobara značajni su Protokoli I i II i to, naročito, iz tri razloga. Prvo, pravila o zaštiti žrtava oružanih sukoba su razdvojena tako što se Protokol I primenjuje na situacije međunarodnih oružanih sukoba, a Protokol II na situacije nemeđunarodnih oružanih sukoba. Takvo rešenje je prihvaćeno i u Protokolu II (1999) uz Konvenciju o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanih sukoba, na taj način što se izričito utvrđuje njegova primena u slučaju oružanog sukoba nemeđunarodnog karaktera, koji se događa na teritoriji jedne od strana ugovornica. Protokol dopunjava Konvenciju u pogledu odnosa "između strana". Razumljivo, takvo razlikovanje dve kategorije oružanog sukoba u Konvenciji ne postoji, jer je ona bila usvojena (1954) pre ženevskih protokola (1977). Drugi razlog je komplementarna veza između Konvencije i ženevskih protokola. U odredbi člana 53 Protokola I (o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba), govori se o zaštiti kulturnih dobara i hramova. Pozivajući se na Hašku konvenciju o zaštiti kulturnih dobara (1954) i druge odgovarajuće međunarodne instrumente, "ne dirajući" u njihove odredbe, utvrđena je zabrana: a) da se vrši bilo kakav neprijateljski akt protiv istorijskih spomenika, umetničkih dela ili hramova koji sačinjavaju kulturno ili duhovno nasleđe naroda; b) da se takvi objekti koriste za pomoć vojnim akcijama, i c) da takvi objekti budu predmet represalija. Odredba člana 16 Protokola II (o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba) sadrži identičnu odredbu, bez pominjanja represalija. Najzad, treći razlog se tiče tzv. difuzije, tj. širenja znanja o pravilima Konvencije o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba, i pravila ženevskih konvencija o zaštiti žrtava rata. U oba slučaja, insistira se na širenju znanja i u vreme mira i u vreme oružanog sukoba, a sami načini ostvarivanja te obaveze država su i navedeni u pomenutim instrumentima.
Razumljivo je da UNESCO ima vodeću ulogu u međunarodnoj politici zaštite kulturnih dobara i unapređivanju njihove međunarodnopravne zaštite. Pod okriljem te međunarodne specijalizovane agencije Ujedinjenih nacija usvojene su još dve konvencije. To su Konvencija o merama za sprečavanje nedozvoljenog uvoza i prenosa svojine kulturnih dobara, iz 1970 godine, koju je SFR Jugoslavija ratifikovala 1973. godine, i Konvencija o zaštiti svetske kulturne i prirodne baštine, iz 1972. godine, koju je SFR Jugoslavija ratifikovala 1974. godine. U oba primera ističe se postojanje kulturnih dobara od izuzetnog značaja koje treba zaštititi kao deo opšte baštine čitavog čovečanstva, a da oštećenje ili nestanak svakog primerka kulturne ili prirodne baštine "predstavlja osiromašenje baštine svih naroda sveta". Ukazuje se na činjenice da su pretnje uništenja kulturne baštine u porastu i to ne samo zbog klasičnih uzroka propadanja već i zbog promena u društvenom i ekonomskom životu i unošenjem novih fenomena oštećenja i razaranja. U tom smislu se govori u preambulama usvojenih međunarodnih instrumenata o zaštiti kulturnih dobara. Zaštita kulturnih dobara i u miru i u ratu treba da bude trajan i jedinstven poduhvat, uvek sa ciljem koji ima civilizacijska obeležja.
Deo tog međunarodnog pravnog opusa zaštite kulturnih dobara danas čine i Direktiva Saveta Evropske ekonomske zajednice 93/7 o povraćaju kulturnih dobara protivpravno prenetih sa teritorije jedne države članice, i Konvencija o ukradenim i protivpravno izvezenim kulturnim dobrima, koju je usvojio 1995. godine Međunarodni institut za unifikaciju privatnog prava u Rimu (UNIDROIT).

*

Da se vratimo na početak. Pola veka je prošlo od usvajanja jednog značajnog međunarodnog pravnog instrumenta. Njegovom doslednom primenom bila bi izbegnuta, sprečena ili umanjena razaranja i uništenja kulturnih dobara čija se vrednost meri civilizacijskim merilima. U celom tom kolopletu međunarodnih rušilačkih "poduhvata", primeri sa prostora nekadašnje SFR Jugoslavije su postali istaknuti "svetski" primeri vandalizma i prema kulturnim dobrima. Ovde je reč ne samo o kršenju prihvaćenih pravila o zaštiti kulturnih dobara i odgovornosti onih koji ih nisu primenjivali već su ih kršili. Cilj nam je da istaknemo tri, već pomenute, jednostavne reči: zaštita, čuvanje, poštovanje - kulturnih dobara i u miru i u ratu. Te reči bi trebalo da budu prihvaćene kao pravilo ponašanja svakog pojedinca. U tom smislu možemo tumačiti i preporuke održanog Okruglog stola, iako su one upućene neposredno onima koji treba da preduzmu mere za primenu međunarodnih pravnih pravila o zaštiti kulturnih dobara.

  Vida Čok
 
Kultura
Republika
Copyright © 1996-2004 Republika