Bijeljina na sjeveru Bosne

Žderači

Sveti srpski januar prođe u jedenju i pijenju u pijenju i jedenju i sve tako nekako. Jelo se i pilo za državni praznik, a države ni za lijek. Pa se pilo i jelo za crkveni praznik. Između toga domaće slave i sveci, a ima ih bezbroj. Na sve to Srbi, jedini na svijetu, uveli svece u škole, u ustanove, u preduzeća, u sudove, u policiju, u ministarstva, u vladu. I svi u te dane svečane i svetačke krkaju i piju, a dani neradni. A bolje bi bilo da imamo dobre direktore škola, ustanova, preduzeća, dobre sudije, načelnike policije, dobre ministre, dobre predsjednike vlade koji će znati da vladaju i posao organizuju, a ne da se bogu mole i da ga u pomoć pozivaju za spas Srba, uz sve to pićem zaliju i stomak napune. Ždere se i loče. Srbi stalno nešto slave, a slave im došle glave.
Tome treba dodati obilne sofre na sahranama, paganski primitivizam, na daćama, na ženidbama i udajama, na krštenjima, na slanju sinova u vojsku (sreća bar vojska nestaje, ali sve drugo i dalje traje). Nije to civilizacija, ali je privatna stvar, a u privatnost se ne dira. I ona je svetinja.
Neko veče prolazim kraj restorana "Osmica internacional" na kanalu Dašnica. To mu dođe kao čuveni "Maksim" u Parizu, a na Seni. Vlasnik restorana na Dašnici je fiskulturnik, a više od decenije univerzalni ministar ne znam čega sve.
E, taj ministar za sve i svašta odnedavno je i član Upravnog odbora Fonda za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske, sjedište u Bijeljini. Pa kakve to veze ima sa restoranom? Ima. Tu članovi Upravnog odbora PIO, nakon "uspješne" sjednice, dolaze na žderanje i lokanje. Ko to plaća? Penzioneri, oni ojađeni, izluđeni i osiromašeni. A članovi UO, da bi mislili na penzionere, moraju biti dobro siti i napiti. Dok oni žderu i loču sve je više penzionera koji od jada cvokoću. Uz sve to, svi članovi Upravnog odbora PIO, pored redovne, a dobre plate za loš rad, primaju i visoku mjesečnu naknadu za članstvo jer moraju puno da misle na PIO. Da se ne ogriješimo, treba reći da je taj luksuz uvela nova vlast za sve upravne odbore u RS, pa i tamo gdje radnici ne primaju plate. To radi i Skupština opštine Bijeljina. Odbornici za odborničku brigu primaju veliku a redovnu mjesečnu platu, a uz to u opštinskom restoranu žderanje i pijenje džabe. A članovi UO PIO ovo PIO shvatili kao pijenje, a uz pijenje ide i žderanje. Tu, skoro, bila je velika proslava velikog jubileja jedne osnovne škole. Nije šala da jedno selo slavi 150 godina obrazovne i vaspitne ustanove. Đaci su svoje odigrali i otpjevali u čast prosvjete i školstva. Gosti, zvani i nezvani, su to odgledali i odslušali u fiskulturnoj sali. Do škole i sale teško je bilo koračati po tek nasutom šljunku umjesto staza. A onda se prešlo pod velike šatore razapete oko škole. Žderalo se i pilo dugo i predugo u čast škole. A padao je snijeg, a padala je kiša. Ozebli učenici, a i gosti. Svi su tražili toalet. Ali, toaleta nema ni u jednoj školskoj zgradi. Uz sve peripetije pronađen je školski čučavac, onaj sa trokutastim otvorom. Iz turskog perioda, kao prije 150 godina. Užas.
Samo za taj dan, za tu slavu i proslavu, što je pojedeno i popijeno, za taj novac mogle su se izgraditi i prilazne staze i ući konačno u civilis bar, što se škole i toaleta tiče. Ima toga još, ali i ovo je previše.
A, opet, Ivo Andrić, uvek aktuelan, zapisao je: "Takav ti je Srbin, dok ima on jede dok ne pukne, a kad nema on trpi dok ne crkne".
Još uvijek vičemo da je cijeli svijet protiv Srba. Čudan neki svijet što nam ne napravi i toalet.