homepage
 
322-323
 
Republika
 
Događanja
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master

 

 

 

   

Srpski rašomon

Raspisivanje prevremenih parlamentarnih izbora, iako sa stanovišta okrnjene parlamentarne većine i njene vlade neizbežno, stvorilo je lažnu političku dinamiku, svedenu na dosad neviđenu političku pijacu na kojoj će mnogi zauvek izgubiti cenu, a nejasno je šta će demokratija u Srbiji dobiti


Iako su predsednički izbori jasno pokazali da se demokratski politički front radikalno izdelio i da jedan njegov deo nije spreman da se odrekne većeg komada vlasti nakon parlamentarnih izbora u zamenu za uspeh u borbi protiv "crveno-crne koalicije", o propasti izbora i demokratskog kandidata već se, gotovo, i ne govori. Svi panično razmišljaju o svojoj "idealnoj kombinaciji", a rezultat predsedničkih izbora objašnjavaju prosto - matematički. Dotle SRS, uz obavezne napade na Tribunal u Hagu, počinje da se okreće mainstreamu ali računajući i na svoje verne glasače oni su za evropske integracije, izuzev NATO. Da li će im poverovati? Zavisi od "demokratskog fronta" koji to ne želi da bude... Desio se i jedan "istorijski" događaj: zvanično je objavljeno da DOS više ne postoji. On je odavno umro, ali smrt je tek nedavno konstatovana: ova zavrzlama koristila je nekima da budu duže na vlasti a da ne moraju nešto posebno da urade.

Mačka u džaku

"Srbija opet nije dobila predsednika" - koliko puta smo to već čuli? Svaki kandidat u tri uzaludna pokušaja, rekao je ovu rečenicu. I kandidati su se navikli: pravog pobednika nema. A nema ni neveselih predsedničkih obaveza u zemlji bez institucija gde je, videli smo to u martu, opasno ozbiljno shvatati svoj posao. Najveseliji je, naravno, pobednik bez pobede, Tomislav Nikolić koji je, uz svog vojvodu Šešelja, upakovao i toleranciju, razvijene diplomatske odnose sa Evropom i svetom, evropsku ekonomsku budućnost Srbije... Eto, i to smo doživeli. Sada bi trebalo da vidimo: da li je to dobro ili je loše? Ali, o tome niko ne vodi brigu, još manje razmišlja. Proreformske snage, sučeljene u verbalnom propagiranju reformi, računaju da ih ima dovoljno da "crveno-crna koalicija" ne može više vladati Srbijom. Takva je računica i ona, za sada, deluje uverljivo.
Predsednički izbori koji su, u zavisnosti od vremenskih prilika na DOS nebu, bili nebitni ili neophodni baš kao i kiša, pali su u potpunu senku velike trgovine koja se obavlja na političkoj tržnici Srbije. Ne debatuje se mnogo ni o tome ko, u stvari, vodi zemlju u ovom "prelaznom periodu", i mogu li se nekako premostiti nedostaci Miloševićevog ustava koji ne predviđa ovakvu situaciju. Svi mediji su prepuni informacija o raznim uspešnim ili manje uspešnim trgovanjima, o sastancima predsedništava, glavnih odbora i drugih navodno demokratskih stranačkih tela. Velike stranke, kako se vidi, slobodno biraju: sve pomalo liči na političku pornografiju. Ponekad se, kao u slučaju DS, pominju i slični programi, što izgleda razumljivo, ali verovatno je samo delimičan razlog za saradnju sa DC, GSS i SDU. Pretežniji izgleda onaj da su ove tri stranke pokazale spremnost da više ne postoje, da se sada ili kasnije utope u DS, što neke druge nisu baš htele. Dakle, prodaje se sve: ugled lidera, stručnost, imovina, sponzori, lobiji, članstvo u prestižnim međunarodnim organizacijama... Najmanje programi i koncepcije: to ovde još uvek nije postao način prepoznavanja na političkoj sceni. Ne traži se, ne nudi se. Da je to, kojim slučajem, naprasno postao trend, tek bi onda nastao haos i poremećaj na berzi mandata. Ali nije, pa se trguje jednostavnije. I prilično - naturalno.

I dok neke male stranke DOS-a pokušavaju da međusobnim udruživanjem možda još uvek uhvate poslednji voz, dotle demokratski deo opozicije mudruje i junači se: DSS ne želi nikoga, niko im nije dovoljno legalistički i domoljubno nastrojen, oni će sami kao što su i 2000. pobedili Miloševića! Dotle je G 17 plus ponovo pogledao u svoj stranački digitron i izračunao da saradnja sa članicom Socijalističke internacionale, Orlićevom SDP, može da koristi a ne može da škodi, pa im je, velikodušno, ponudio pet

 

mesta na svojoj listi. Kakve će to posledice imati po Socijalističku internacionalu neka razmišljaju u "centrali". Jer G 17 plus se nikad nije razmetala socijalističkim idealima, već tržišnom utakmicom, ekonomskim pragmatizmom i borbom da "najbolji pobede"! No, nije za tu priču ni važna ova stranka koja bi sigurno trebalo ne samo da uđe u parlament već i da participira u vlasti, već neviđeno pragmatična SDP koja je u periodu od oko mesec dana uspela da se učlani i u Socijalističku internacionalu i u G 17 plus, pomalo različito društvo.
No, ovde se ovaj rašomon viđenja srećne budućnosti Srbije ne finalizuje, postoji još jedna priča o tome šta je bilo (i šta će biti): nova stranka Otpor. Dugo najavljivano registrovanje Otpora kao političke stranke obavljeno je, pa je neizbežnom konvencijom Otpor stupio u ravnopravan politički život. No, nije dočekan kao partner u političkom životu: vreme borbe protiv Miloševića prošlo je, pominjanje manjih ili većih zasluga za njegovo obaranje političari na vlasti su već odavno proglasili za demode temu, a svoje kritičare iz redova Otpora za nezadovoljne jer ne participiraju u vlasti. Sada je i Otpor izašao na scenu na kojoj se nude recepti za srećnu budućnost Srbije podsećajući, za početak, na obećanja data građanima 2000. godine. Vest o konvenciji Otpora bila je tek jedna u nizu političkih vesti. Ova stranka bi, međutim, svojim zalaganjem za vrednosnu obnovu društva, mogla da postavi političke ambicije mnogih na svoje mesto.

Opereta

Hag ne miruje, kukaju mnogi: vlast u v. d. stanju, demokratska i, naravno, nedemokratska "antihaška" opozicija. U stvari, teško je razabrati ko ovde nije "antihaški". Mnogi misle da Karla del Ponte uništava mladu srpsku demokratiju otvarajući optužnice protiv srpskih časnika, kad im vreme nije. I oni koji su doskora naizgled jasno razlikovali ove stvari pojavljuju se sada kao nervozni kritičari Tribunala u Hagu koji, po Hegelovom receptu, ne mora mnogo da vodi računa o činjenicama našeg unutrašnjeg političkog života a, ponajmanje, o našim traljavo sprovedenim reformama i reformistima. Generali se još uvek nećkaju oko svog odlaska u Hag, a Nebojšu Pavkovića, koji izjavljuje da mu ne pada na pamet da ide u Hag, u javnosti štiti i njegova nova saputnica, miljenica gledalaca TV

serijala. Tako se naša priča o pravdi sve više pretvara u otužnu TV sapunicu, punu uplakanih lepotica koje ne daju svoje generale. Vlast ćuti zaokupljena svojom vlastitom sudbinom, više ne juri ni Ratka Mladića. Jedino je ministar pravde Batić neumoran kada se radi o albanskim zločinima nad Srbima: nosi i donosi kilograme dokaza na putu od Haga do Beograda. O optuženom Milanu Babiću niko se ne izjašnjava, priča se da je on pod zaštitom i da je "promenio identitet" negde u svetu, tek da se zna da u Zemunu nije. Zaštićeno-otkriveni važni svedok protiv Miloševića sada je neko drugi i u skladu sa našim poimanjem legalizma Milan Babić više i ne postoji!
Zanimljivu predstavu priredili su nam stari saradnici na razbijanju SFRJ, Milošević i Jović, koji je svom vođi pred svetskim auditorijem prebacio da zbog njega nije mogao da prisustvuje ni svojoj školskoj obljetnici u Nikšiću! O drugim gresima Miloševića slabo se izjašnjavao.

 

Francisko Goja, Colossus, bez godine

Kosovo nas, naravno, i dalje iznenađuje: svi mediji su nedavno preneli da je ubijen Srbin Danijel Milošević što je odmah trebalo da izazove asocijaciju: Srbin žrtva, Albanac ubica. Ali, računi su pokvareni: neki Srbi na Kosovu su u gorim međusobnim odnosima nego u odnosima sa Albancima i, zamislite, oni to neće ni da kriju! Porodica nesrećnog mladića odmah je dala podatke o mogućim ubicama - iz sopstvenih redova. Kako će sada srpski političari voditi "uspešnu" politiku na Kosovu?

Veština

U Beogradu je, nakratko, boravio nemački kancelar Gerhard Šreder, tek da vidi da je glavni efekat njegove posete na našoj političko-parapolitičkoj sceni bila polemika oko odsustva udovice pokojnog premijera na svečanoj večeri sa Šrederom. Vrli reformisti su toliko uvereni u svoje umne i reformske kapacitete da su se plašili da ih može zaseniti Đinđićeva udovica, žena koja nikada nije javno pokazivala da ima političke ambicije... Ako se radi o slučajnosti, onda je slika neorganizovanosti administracije još gora. Tek, Šreder je mogao da se zapita: pa zašto sam ja ovde dolazio. Tako je nemački kancelar pao u senku ovdašnjih smušenih politikantskih kombinacija.
No, premijer Živković nas je ubrzo tešio svojom uspešnom višednevnom posetom NR Kini, gde su prebijani naši veliki i teško otplativi dugovi. Kina nam već uveliko godinama i inače pomaže: Srbija, a naročito Beograd, puni su jeftine kineske robe koja je domaću, naročito tekstilnu industriju, učinila potpuno nekonkurentnom.
Nekako u vreme Živkovićeve verovatno više mučne nego uspešne posete Kini, ministar finansija Božidar Đelić pohvalio se velikim uspehom u svojim razgovorima u Moskvi. Opet je, naravno, reč o velikim dugovima, za elementarne potrebe.
Dok se naš premijer i reformski ministri potucaju po svetskim prestonicama moljakajući još jedno odlaganje, ovde se šakom i kapom dele, uglavnom nezvanično, monopoli i šanse za ogromne nezakonite zarade. Savet za korupciju srpske vlade najavio je završetak svog izveštaja o tzv. šećernoj aferi koja je upropastila domaću proizvodnju šećerne repe i stornirala, na duži period, subvencije EU na izvoz domaćeg šećera na tržište EU. Sama vlast se u ovoj stvari do sada pravila neobaveštenom a i prilično nezainteresovanom, a u javnosti osumnjičeni MK Komerc samouvereno tvrdi da nema pojma o čemu se tu radi, da je sve rađeno po propisima... Da li je sve tako valjda ćemo videti kada detalji iz izveštaja Saveta budu dostupni javnosti. Za sada - sve je između vlade i Saveta koji čeka da vlada pogleda izveštaj i kaže svoje. Sve to sigurno mnogo ne brine naše monopoliste i dilere šećerom od kojih je najpoznatiji, Miodrag Kostić, nedavno izjavio da "kao i svaki normalan građanin" mesečno ima ličnih prinadležnosti od pet do deset hiljada evra! Insistirajući na izvesnoj skromnosti izraženoj u kupovini svakog novog modela BMW-a!
Dakle, Skupština je raspuštena, raspisani su vanredni parlamentarni izbori za 28. decembar, v. d. vlada do izbora nove vladaće uredbama, predsednika definitivno nema... Sve ostalo je predmet manje-više veštog tumačenja raznih eksperata ali i interesno motivisanih političkih kalkulanata: vlada nije pala u parlamentu, a ni njegovoj predsednici nije izglasano nepoverenje, pao je parlament što je mnogima bilo najelegantnije rešenje.

  Nastasja Radović

 
Događanja
Republika

Copyright © 1996-2003 Republika & Yurope