homepage
   
Republika
 
Rat / Mir
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

O "specijalnom" kao pravnom fenomenu

U borbi protiv organizovanog kriminala doneti su posebni, tzv. specijalni zakoni. Ovi su zakoni krivično-pravnog karaktera, jer se njima uređuju određena materijalno-pravna, procesno-pravna i organizaciona pitanja u cilju da borba protiv ovog društvenog zla bude, navodno, uspešnija. U okviru policije i pravosudnih organa formirana su specijalna odeljenja za otkrivanje i gonjenje učinilaca krivičnih dela, koja potpadaju pod tzv. organizovani kriminal. Vlast je, dakle, donela nove specijalne propise, ne želeći da u borbi protiv organizovanog kriminala u potpunosti koristi pozitivne krivične zakone. Policija je svoju operaciju vezanu za ovaj vid kriminala nazvala "Sablja".
Na prvi pogled sve je ovde u redu. Naime, niko normalan nema ništa protiv da se kriminal, posebno ako je organizovan, suzbije kao društveni problem. To je uostalom i bio jedan od osnovnih zahteva oktobarskih promena. Međutim, postavlja se pitanje da li doneti specijalni zakoni štite nevine?
Pre odgovora na ovo pitanje valja se podsetiti da se zakoni, krivični posebno, donose da bi se osigurala sloboda pojedinca, tj. ograničila vlast države i njeno mešanje u individualno polje slobode. Ovaj se cilj teško može postići na nivou pozitivnih zakona, čak i kad su ovi zakoni slobodni, jer ne znači da su uvek i pravedni. Još je Aristotel uočio da se pravednost obično ne iscrpljuje u zakonitom, osim kada se "pravednost" i "zakonitost" slučajno poklapaju. Stoga je Aristotel ostao začetnik ideje vladavine prava, kojom je prevladao Platonovu kako "prvu" tako i "drugu najbolju vladavinu". Suočen s činjenicom da vlast kvari i najbolje ljude Platon je vladavinu umnih ljudi zamenio vladavinom zakona kao opšte i bezlične pravne norme. Ali to nije bilo dovoljno. Zato je ideja o vladavini prava imala dugu evoluciju. Čak ni ideja o pravnoj državi (Rechtstaat), utemeljena u nemačkoj pravnoj tradiciji, nije do kraja odgovorila na ova pitanja. Tek su engleski konstitucionalisti, stavljajući u središte svog učenja ideju o prirodnom pravu, došli do zaključka da prirodno pravo, kao sistem vrednosti koji počiva u ljudskoj samosvesti, mora biti korekcija pozitivnog prava. Tako su razvili učenje o vladavini prava (Rule of law), čiji osnovni smisao leži u tome da zakon nije ono što jest, već ono što treba da bude. I kad proizlazi iz ideje Uma, pravednost pozitivnih zakona nekad je više, a nekad manje ostvarena. Rečeno političkim jezikom, pozitivni zakoni su slobodni i pravedni ako su doneti putem stvarnog društvenog konsenzusa. Tek tada mogu biti podržani u opštem interesu i svoju će legitimnost crpeti iz opšte volje kao umne.
Specijalni zakoni o kojima je ovde reč nisu slobodni zakoni. Stoga i nevini mogu doći pod njihov udar i strahovati od policijske akcije "Sablja". Na ovakav nas zaključak navode najmanje dva razloga. Prvi se tiče pozitivnog krivičnog zakonodavstva na koje se ovi zakoni naslanjaju, a drugi se odnosi na, dobrim delom, nepravni karakter specijalnih zakona. Pozitivni krivični zakoni nisu slobodni i pravedni, jer su doneti u vreme komunizma, a Miloševićev režim ih je donekle modifikovao i prilagodio svojim potrebama. Samo je Zakonik o krivičnom postupku donela nova vlast. Međutim, nova vlast nije htela, ili nije stigla, da krivičnom zakonodavstvu u celini obezbedi kvalifikativ pravednog zakonodavstva. Specijalni zakoni, pored ostalog, navode i na zaključak da sa važećim krivičnim zakonima nešto nije u redu. To je tačno, ali nažalost nije učinjen korak napred, već je došlo do potpune degradacije našeg krivičnog zakonodavstva. Stručna javnost lako će se složiti sa stavom da se borba protiv organizovanog kriminala mogla voditi i primenom važećih krivičnih zakona i sa mnogo manje rizika za ljudska prava.
Specijalni zakoni nas podsećaju na totalitarizam kao oblik političkog života, u kojem pravni pojmovi dobijaju šira nepravna, tj. politička značenja, u skladu sa zahtevima onih koji vladaju. Specijalni zakoni su donošeni u specijalnim vremenima kada je trebalo pravo podrediti politici, a posledica njihove primene, skoro bez izuzetka, ticala se gaženja ljudskih prava. Dovoljno je podsetiti se da je u fašističkoj Italiji formiran Specijalni sud za zaštitu države (1926), da je takav sud Hitler formirao u Nemačkoj (1934). U Sovjetskom Savezu postojala je ČEKA, specijalna organizacija za istragu i progon kontrarevolucionarne delatnosti. I kod nas, u Kraljevini Jugoslaviji doneta je Obznana, specijalni propis kojim je zabranjen rad KPJ i revolucionarnim sindikatima. Potom je donet i specijalni zakon pod nazivom Zakon o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi, koji je imao prednost u odnosu na tadašnji Krivični zakonik. Na osnovu Zakona o državnom sudu formiran je specijalni sud. U Republici Jugoslaviji, odmah nakon rata, donet je, pre nego što su usvojeni opšti krivični zakoni, Zakon o krivičnim delima protiv naroda i države, u cilju uklanjanja "ostataka starog režima", kako se tada govorilo.
Specijalni propisi o kojima je reč podsećaju na takve
 
Nataša Delić, Gejša, likovna kolonija »Rajski otoci 2003«
slične propise iz prošlosti bogatstvom uopštenih, tj. neodređenih pravnih formulacija i nepravnih pojmova. Tako je npr. definicija organizovanog kriminala potpuno uopštena, pa se pod organizovani kriminal, kako je definisan ovim zakonima, može strpati šta se hoće. Susrećemo se sa pojmovima "zadržavanje" i "preventivno zadržavanje", pa nije jasno kakva je razlika u njihovom značenju. Mnoge odluke u procesu donose policijski organi i tužilac, pa izostaje sudska kontrola (habeas corpus). Ponovo je uveden policijski pritvor, opet bez kontrole suda. Povređeno je načelo kontradiktornosti, jer okrivljeni u početnim fazama postupka nema pravo na branioca. Taman smo pomislili da su vojni sudovi, kao specijalni, otišli u prošlost sa komunizmom, da bi opet dobili specijalne organe u okviru policije i pravosuđa.
Daleko su ovi zakoni od ideje o političkom deliktu kao privilegovanom. Francuz Gizo razvio je ovu koncepciju, uveren da politički kriminal zaslužuje drugačiji, tj. privilegovani tretman u odnosu na klasični. Politički krivac, iako krivac, zaslužuje određene privilegije u postupku zbog motiva koji su političke prirode. Njegovi motivi su časniji u odnosu na klasične krivce, jer krivično delo vrši iz političkog, ideološkog ili kog drugog ubeđenja, ponekad verujući da radi za "spas otadžbine". Tako je razmišljao Gizo, a francuska zakonodavna i sudska praksa primenila je njegove ideje koje su se, 30-ih godina 19. veka, ogledale u ukidanju smrtne kazne za političke krivce, uvođenju porotnih sudova, kao i olakšicama u izdržavanju kazne. Organizovani kriminal, protiv kojeg se naše društvo bori, uključuje i krivična dela koja su politički motivisana. Jesmo li kao društvo spremni da stvari sagledamo iz nekog drugog ugla? Specijalni zakoni nisu nam pomogli da na ovom planu učinimo demokratski iskorak.
Da je kojim slučajem Miloševićev režim doneo ovakve zakone bio bi to veliki signal za uzbunu. U Miloševićevo vreme društvo je bilo u predvorju slobode, pa bi u odbranu ljudskih prava glas digle sve opozicione političke partije, nezavisni intelektualci, organizacije za zaštitu ljudskih prava. Usledili bi i protesti! Danas nije tako! Zašto ne sledimo princip?!
Ako se 5. oktobra desila bilo kakva promena onda smo se našli u poziciji da osvajamo pozitivne tokove slobode. To je, verovatno, teži zadatak od borbe za opštu slobodu. Ali mali je korak od jednog do drugog stanja slobode. Istine radi, stručna javnost dala je svoj kritički sud povodom ovih zakona. Oglasile su se i neke organizacije za zaštitu ljudskih prava. Ustavni sud je doneo određene privremene mere i čeka do svoje "konačne odluke". I to je sve! Daleko smo od stanja pritiska na javnu vlast i određenih oblika građanske neposlušnosti, u čijoj se definiciji, od Grina do Rolsa, upravo nalazi neposlušnost prema vlasti koja je donela nepravedne zakone.
Mukotrpno je izgraditi slobodno društvo u kojem će zakoni pre štititi nevine, a kazniti krive, ili u kojem se određena policijska operacija neće nazivati "Sablja", već npr. "Sloboda", jer se sa idejom sablje ne afirmiše ideja slobode, već stanje straha i nesigurnosti.
   
  Radonja Dubljević,
advokat iz Beograda
vrh strane
 
Rat / Mir
Republika
Copyright © 1996-2004 Republika & Yurope