O "specijalnom" kao pravnom fenomenu
U borbi protiv organizovanog kriminala doneti su posebni, tzv. specijalni
zakoni. Ovi su zakoni krivično-pravnog karaktera, jer se njima uređuju određena
materijalno-pravna, procesno-pravna i organizaciona pitanja u cilju da borba
protiv ovog društvenog zla bude, navodno, uspešnija. U okviru policije i
pravosudnih organa formirana su specijalna odeljenja za otkrivanje i gonjenje
učinilaca krivičnih dela, koja potpadaju pod tzv. organizovani kriminal.
Vlast je, dakle, donela nove specijalne propise, ne želeći da u borbi protiv
organizovanog kriminala u potpunosti koristi pozitivne krivične zakone.
Policija je svoju operaciju vezanu za ovaj vid kriminala nazvala "Sablja".
Na prvi pogled sve je ovde u redu. Naime, niko normalan nema ništa protiv
da se kriminal, posebno ako je organizovan, suzbije kao društveni problem.
To je uostalom i bio jedan od osnovnih zahteva oktobarskih promena. Međutim,
postavlja se pitanje da li doneti specijalni zakoni štite nevine?
Pre odgovora na ovo pitanje valja se podsetiti da se zakoni, krivični posebno,
donose da bi se osigurala sloboda pojedinca, tj. ograničila vlast države
i njeno mešanje u individualno polje slobode. Ovaj se cilj teško može postići
na nivou pozitivnih zakona, čak i kad su ovi zakoni slobodni, jer ne znači
da su uvek i pravedni. Još je Aristotel uočio da se pravednost obično ne
iscrpljuje u zakonitom, osim kada se "pravednost" i "zakonitost"
slučajno poklapaju. Stoga je Aristotel ostao začetnik ideje vladavine prava,
kojom je prevladao Platonovu kako "prvu" tako i "drugu najbolju
vladavinu". Suočen s činjenicom da vlast kvari i najbolje ljude Platon
je vladavinu umnih ljudi zamenio vladavinom zakona kao opšte i bezlične
pravne norme. Ali to nije bilo dovoljno. Zato je ideja o vladavini prava
imala dugu evoluciju. Čak ni ideja o pravnoj državi (Rechtstaat),
utemeljena u nemačkoj pravnoj tradiciji, nije do kraja odgovorila na ova
pitanja. Tek su engleski konstitucionalisti, stavljajući u središte svog
učenja ideju o prirodnom pravu, došli do zaključka da prirodno pravo, kao
sistem vrednosti koji počiva u ljudskoj samosvesti, mora biti korekcija
pozitivnog prava. Tako su razvili učenje o vladavini prava (Rule
of law), čiji osnovni smisao leži u tome da zakon nije ono što jest,
već ono što treba da bude. I kad proizlazi iz ideje Uma, pravednost pozitivnih
zakona nekad je više, a nekad manje ostvarena. Rečeno političkim jezikom,
pozitivni zakoni su slobodni i pravedni ako su doneti putem stvarnog društvenog
konsenzusa. Tek tada mogu biti podržani u opštem interesu i svoju će legitimnost
crpeti iz opšte volje kao umne.
Specijalni zakoni o kojima je ovde reč nisu slobodni zakoni. Stoga i nevini
mogu doći pod njihov udar i strahovati od policijske akcije "Sablja".
Na ovakav nas zaključak navode najmanje dva razloga. Prvi se tiče pozitivnog
krivičnog zakonodavstva na koje se ovi zakoni naslanjaju, a drugi se odnosi
na, dobrim delom, nepravni karakter specijalnih zakona. Pozitivni krivični
zakoni nisu slobodni i pravedni, jer su doneti u vreme komunizma, a Miloševićev
režim ih je donekle modifikovao i prilagodio svojim potrebama. Samo je Zakonik
o krivičnom postupku donela nova vlast. Međutim, nova vlast nije htela,
ili nije stigla, da krivičnom zakonodavstvu u celini obezbedi kvalifikativ
pravednog zakonodavstva. Specijalni zakoni, pored ostalog, navode i na zaključak
da sa važećim krivičnim zakonima nešto nije u redu. To je tačno, ali nažalost
nije učinjen korak napred, već je došlo do potpune degradacije našeg krivičnog
zakonodavstva. Stručna javnost lako će se složiti sa stavom da se borba
protiv organizovanog kriminala mogla voditi i primenom važećih krivičnih
zakona i sa mnogo manje rizika za ljudska prava.
Specijalni zakoni nas podsećaju na totalitarizam
kao oblik političkog života, u kojem pravni pojmovi dobijaju šira
nepravna, tj. politička značenja, u skladu sa zahtevima onih koji
vladaju. Specijalni zakoni su donošeni u specijalnim vremenima kada
je trebalo pravo podrediti politici, a posledica njihove primene,
skoro bez izuzetka, ticala se gaženja ljudskih prava. Dovoljno je
podsetiti se da je u fašističkoj Italiji formiran Specijalni sud za
zaštitu države (1926), da je takav sud Hitler formirao u Nemačkoj
(1934). U Sovjetskom Savezu postojala je ČEKA, specijalna organizacija
za istragu i progon kontrarevolucionarne delatnosti. I kod nas, u
Kraljevini Jugoslaviji doneta je Obznana, specijalni propis
kojim je zabranjen rad KPJ i revolucionarnim sindikatima. Potom je
donet i specijalni zakon pod nazivom Zakon o zaštiti javne bezbednosti
i poretka u državi, koji je imao prednost u odnosu na tadašnji Krivični
zakonik. Na osnovu Zakona o državnom sudu formiran je specijalni sud.
U Republici Jugoslaviji, odmah nakon rata, donet je, pre nego što
su usvojeni opšti krivični zakoni, Zakon o krivičnim delima protiv
naroda i države, u cilju uklanjanja "ostataka starog režima",
kako se tada govorilo.
Specijalni propisi o kojima je reč podsećaju na takve
|
|
|
Nataša
Delić, Gejša, likovna kolonija
»Rajski otoci 2003«
|
|
slične propise iz prošlosti bogatstvom uopštenih, tj. neodređenih pravnih
formulacija i nepravnih pojmova. Tako je npr. definicija organizovanog kriminala
potpuno uopštena, pa se pod organizovani kriminal, kako je definisan ovim
zakonima, može strpati šta se hoće. Susrećemo se sa pojmovima "zadržavanje"
i "preventivno zadržavanje", pa nije jasno kakva je razlika u
njihovom značenju. Mnoge odluke u procesu donose policijski organi i tužilac,
pa izostaje sudska kontrola (habeas corpus). Ponovo je uveden policijski
pritvor, opet bez kontrole suda. Povređeno je načelo kontradiktornosti,
jer okrivljeni u početnim fazama postupka nema pravo na branioca. Taman
smo pomislili da su vojni sudovi, kao specijalni, otišli u prošlost sa komunizmom,
da bi opet dobili specijalne organe u okviru policije i pravosuđa.
Daleko su ovi zakoni od ideje o političkom deliktu kao privilegovanom. Francuz
Gizo razvio je ovu koncepciju, uveren da politički kriminal zaslužuje drugačiji,
tj. privilegovani tretman u odnosu na klasični. Politički krivac, iako krivac,
zaslužuje određene privilegije u postupku zbog motiva koji su političke
prirode. Njegovi motivi su časniji u odnosu na klasične krivce, jer krivično
delo vrši iz političkog, ideološkog ili kog drugog ubeđenja, ponekad verujući
da radi za "spas otadžbine". Tako je razmišljao Gizo, a francuska
zakonodavna i sudska praksa primenila je njegove ideje koje su se, 30-ih
godina 19. veka, ogledale u ukidanju smrtne kazne za političke krivce, uvođenju
porotnih sudova, kao i olakšicama u izdržavanju kazne. Organizovani kriminal,
protiv kojeg se naše društvo bori, uključuje i krivična dela koja su politički
motivisana. Jesmo li kao društvo spremni da stvari sagledamo iz nekog drugog
ugla? Specijalni zakoni nisu nam pomogli da na ovom planu učinimo demokratski
iskorak.
Da je kojim slučajem Miloševićev režim doneo ovakve zakone bio bi to veliki
signal za uzbunu. U Miloševićevo vreme društvo je bilo u predvorju slobode,
pa bi u odbranu ljudskih prava glas digle sve opozicione političke partije,
nezavisni intelektualci, organizacije za zaštitu ljudskih prava. Usledili
bi i protesti! Danas nije tako! Zašto ne sledimo princip?!
Ako se 5. oktobra desila bilo kakva promena onda smo se našli u poziciji
da osvajamo pozitivne tokove slobode. To je, verovatno, teži zadatak od
borbe za opštu slobodu. Ali mali je korak od jednog do drugog stanja slobode.
Istine radi, stručna javnost dala je svoj kritički sud povodom ovih zakona.
Oglasile su se i neke organizacije za zaštitu ljudskih prava. Ustavni sud
je doneo određene privremene mere i čeka do svoje "konačne odluke".
I to je sve! Daleko smo od stanja pritiska na javnu vlast i određenih oblika
građanske neposlušnosti, u čijoj se definiciji, od Grina do Rolsa, upravo
nalazi neposlušnost prema vlasti koja je donela nepravedne zakone.
Mukotrpno je izgraditi slobodno društvo u kojem će zakoni pre štititi nevine,
a kazniti krive, ili u kojem se određena policijska operacija neće nazivati
"Sablja", već npr. "Sloboda", jer se sa idejom sablje
ne afirmiše ideja slobode, već stanje straha i nesigurnosti.
|
|
|
Radonja
Dubljević,
advokat iz Beograda |
|