Dubravka Ugrešić - privilegovani emigrant

Jedna od najaktuelnijih tema u razvijenim zapadnoevropskim društvima je pitanje kako zaustaviti ogroman talas emigranata koji se preliva po obalama starog kontinenta, a da se pri tom ne ugroze osnovna ljudska prava na pomoć i azil. U jednom od mnogobrojnih razgovora na tu temu, organizovanom u Akademiji umetnosti u Berlinu, učestvovala je i hrvatska književnica Dubravka Ugrešić

Da li su masovne migracije postale gotovo prirodno stanje u savremenom svetu? Da li se zapadna Evropa, glavni cilj beskućnika i nezaposlenih iz zemalja Afrike i Azije, umorila od davanja utočišta svetskoj sirotinji? Da li su njene "odbrambene mere" postale toliko rigorozne da se ponekad može govoriti o rasističkoj selektivnosti i kršenju ljudskih prava na azil i pomoć? Ko su ti "dobri", "prihvatljivi" emigranti koji će smeti da ostanu u Evropskoj uniji?
Na ova pitanja, postavljena tokom razgovora o egzilu i migracijama, održanog nedavno u Akademiji umetnosti u Berlinu, hrvatska književnica Dubravka Ugrešić odgovorila je veoma oštrom konstatacijom: "U Evropi danas nisu poželjni emigranti koji nisu hrišćani, bele rase i Evropljani". Međutim, bez obzira na zaštitne mere koje preduzimaju razvijene zemlje, azijsko-afrički egzilantski talas se ne smanjuje, dodala je D. Ugrešić i dala svoju ironičnu futurističku varijantu mogućeg stanja na Balkanu kroz nekih dvadesetak godina: "Ako se ovaj masovni trend migracija nastavi, a Zapadna Evropa smanji 'prag gostoprimstva', talas egzilanata bi počeo da se zaustavlja na rubovima Evrope, na Balkanu. To bi bila neka ironična istorijska pravda za svu onu netrpeljivost koju su narodi u bivšoj Jugoslaviji pokazivali prema zajedničkom životu. Hrvati i Srbi, koji nisu hteli da žive zajedno i da međusobno priznaju većinska, tj. manjinska ljudska prava drugih nacija, mogli bi postati manjine u većinskoj populaciji egzilanata iz Kine, Avganistana, Iraka".
Tokom svog kratkog boravka u Berlinu Dubravka Ugrešić je rado prihvatila razgovor za beogradske novine, uz jedan uslov: da se on ne objavi u listovima koji su, po njenoj oceni, doprineli razgorevanju nacionalističke, populističke histerije. Njen odnos prema izazivačima nacionalne netrpeljivosti je podjednako strog i principijelan i kad su u pitanju mediji i javne ličnosti u Hrvatskoj. O tome svedoči i njeno nedavno odbijanje književne nagrade u Zagrebu, u čijem su se žiriju nalazili neki ljudi zbog kojih je, kako kaže, spakovala kofere i napustila Zagreb pre deset godina.
Od tog vremena Dubravka Ugrešić definiše sebe kao - "povlašćenog emigranta". Šta znači ovaj epitet, pitamo našu sagovornicu.

»Iz dobrih razloga sam otišla - iz istih se razloga ne vraćam«

"Ja nisam onaj klasični emigrant: nisam ekonomski emigrant, nisam politički egzilant, nisam izbjeglica", kaže Dubravka Ugrešić. "Ne želim (nikada to nisam radila) upasti u onu zamku u koju upada većina emigranata, koji sami sebe sažaljevaju i iz svog stanja izvlače profit. Mislim pre svega na moralni i emotivni profit. Kad se obraćam publici vani, nerado govorim o egzilu, ali kada se obraćam našoj publici insistiram na razgovoru o egzilu, zato što kod nas, u domovini, postoji tendencija da sve ljude koji su otišli, uključujući i veliki broj političkih izbjeglica, tretiraju maltene kao turiste."
"Ne zna se još uvjek koliko je tačno ljudi otišlo iz zemlje kad je počeo raspad, milion, dva? Niko to ne zna. Postoji taj jaz između onih koji su otišli i onih koji su ostali, i on je sve dublji. Postoji i svojevrsna obostrana iritacija: ovi koji su ostali kao da ne žele priznati da niko ne odlazi od kuće tek tako, bezveze. A pogotovo ne odlazi tako da vuče sa sobom djecu i sve što može poneti. Zašto su otišli? Kuda? Dokle god se o tome ne bude razgovaralo, dokle god se to ne bude raspravilo, a to se stalno prešućuje, ne može se govoriti da se nešto promjenilo, da je stanje pošlo nabolje. Ja stalno ponavljam priču o egzilu, da bih pomalo iritirala one koji ga prešućuju. Da ih podsjetim da to postoji."
"Postoje razne fantazije, pa i one o tome kako se živi vani", kaže Dubravka Ugrešić. "Te fantazije idu ili na to da vas, koji ste vani, bace u totalni drek, da vas srozaju, ili idu do toga da je vani sve divno i fantastično, da ste vi otišli u divan život, a oni koji su ostali pate i tvrde da, ako iko ima pravo na samosažaljenje, onda su to oni. Tako se na toj razini stvara napetost. Mene stalno teraju da 'priznam' da sam otišla dobrovoljno iz zemlje. Činjenica je da sam sama kupila avionsku kartu i otputovala, da me niko nije silom strpao na avion. Činjenica je, isto tako, da je situacija bila nepodnošljiva. I da sam '93. otišla s dobrim razlogom. Iz istih dobrih razloga se ne vraćam."

Bez doma nema ni povratka

Tog kiča nema u stvarnosti. Ako nema doma, onda nema ni povratka. I uopšte se ta ideja doma, kod svih koji pričaju o egzilu, izgubila; ona je ostala petrificirana u nekoj arkadijskoj svjesti. Najčešće se ona vraća u pričama o 'mirisima mora'. I uopće, kad pitate jugoslavenske izbjeglice, bar po mom iskustvu, šta je to za čim čeznu, većina kaže 'jao, more' svi spominju more, ispada da je cela ta Jugoslavija bila jedno veliko more: nema u nostalgiji planina, reka, kuća, nego samo more. Pa onda slede priče kako smo ono ljetovali, kako smo logorovali, pa kako smo jeli paštetu... Uglavnom u tom domenu radi kolektivna nostalgija.
		Živko Grozdanić, Ašovi i leptiri, instalacija, 2001.

Poništavanje prošlosti

Kako se tako lako izbrisalo sećanje na taj istorijski kontinuitet, pitamo Dubravku Ugrešić, a ona vehementno odgovara: "Pa radilo se na tome, za boga miloga. Najpre se napravio rat, da bi se mogli lakše odvojiti, onda je došao mentalni dio posla, koji se sastojao u tome da se nama sve vreme stigmatizira i blati sva prošlost, da se sve što je jugoslavensko poistovjećuje sa komunističkim, a onda je došao taj tehnički posao: izbacivanje knjiga iz knjižnica, u medijima se više nije moglo čuti ništa što se odnosilo na bivšu zajedničku jugoslavensku prošlost. Na kraju, djeca koja su rođena pre desetak godina, recimo 1991, zaista nemaju pojma da je samo malo pre njihova rođenja ovdje bila neka druga zemlja. Dakle, ovaj posao zaboravljanja i poništavanja zajedničke prošlosti je obavljen".
Da li vas je iznenadila ona silna provala nasilja i mržnje u bivšoj Jugoslaviji? Da li ste je mogli predvideti, pitamo Dubravku Ugrešić.
"Da, iznenadila me. Za razliku od nekih drugih koji sad idu okolo pa pričaju da su oni 'to oduvek znali', ja, na primjer, to nisam znala. Čak i kad je počeo rat nisam mogla vjerovati da će ljudi biti tako glupi i ići u ono užasno nasilje koje smo mogli vidjeti i doživjeti.
Kada bih sad ponovo pisala neke svoje knjige, recimo Kulturu laži, pisala bih je kao povijest sticanja novca", tvrdi D. Ugrešić. "Imala bih jednu sasvim drugačiju vizuru. Sve što nam se dešavalo bila je jedna kvazirevolucija u kojoj je manjina prigrabila i lovu i vlast - i sva suština je u tome. Koja druga priča postoji osim one kako je nekoliko mafijaških porodica zgrabilo vlast? Ja bih željela vidjeti u tome nacionalnu, čak i nacionalističku, viziju Srbije i Hrvatske, ali toga nema. Sve je bila borba za imetak, bilo koji: za svinjac, za čuku, za livadu, za video-rikorder, za diplomatsko mjesto u Šri Lanki ili bilo gdje drugdje. Za to su ljudi ginuli! Pa se sad čude kako to da nam ne ide, a baš smo se super razdvojili! Nisu Hrvate orobili Srbi, već oni sami sebe. Nisu Srbima skrivili ni Albanci ni Hrvati, već su ih upropastili sami Srbi koji su se borili za ratni plen, i to nikako da dođe ljudima u glavu."

Nedemokrati su »demokratski« došli do vlasti

U svim svojim knjigama (objavljene su u izdanju B92) Dubravka Ugrešić se bavi problemom odgovornosti i krivice za počinjene zločine.
"U eseju o kulturi laži napisala sam da sam i ja kriva za rat. Mislim da je pošteno da svako prizna da snosi deo krivice. Inače bi bilo strašno da se sve zaboravi, da se prešuti, da na kraju bude po onome: 'Malo smo preterali, malo smo se igrali rata, pa šta! Život ide dalje!' Ja se sa takvom ležernošću i zaboravnošću ne slažem. U ratu su učestvovali tzv. obični ljudi, a da to nisu morali. Još mogu da razumem ljude kojima se pretilo, koji su pod moranje oterani u borbu, ali ima mnogo onih koji su u nju leteli a da ih niko nije pozvao. Domaćica koja je uz kafu rekla: 'Ti odvratni Srbi/Hrvati', dala je doprinos ratu; onaj tko je rekao 'Šta će nam ti Cigani?', također je doprineo katastrofi. Obični ljudi su silno participirali u svemu što se događalo. Ne bi ni Slobodan Milošević izrastao u takvu figuru da nije bilo jako mnogo onih koji su ga podržavali. Da nije bilo te masovne podrške 'običnog čovjeka' ne bi se ni u Hrvatskoj, ni u BiH, ustoličili nacionalni lideri, spremni povesti ratne igre. Većina stvari koje su dovele do kobnih posljedica dešavala se demokratski: 'obični' ljudi su birali svoje vođe, podržavali njihovu ratnu politiku, njihove nacionalističke tlapnje - njihova krivica je stoga nesporna."
Dubravka Ugrešić nikada nije prekidala veze sa kulturnim krugovima u zemljama bivše Jugoslavije, koje je imala pre raspada zemlje. Pitamo je da li, u svojim putovanjima po tim prostorima, stiče utisak da postoji nešto što bi u naznakama mogao biti zajednički kulturni prostor, neka uzajamna potreba da narodi bivše Jugoslavije nešto više saznaju jedni o drugima.
"Za mene prekidanje ranijih kontakata ni u jednom trenutku nije bilo dovedeno u pitanje", kaže naša sagovornica. "Vidim, međutim, da sad postoje neki, ajd da ih nazovem aktivisti, kojima je Evropska zajednica dala zeleno svetlo, pa sad oni počinju raditi na spajanju prekinutog zajedničkog prostora. To je sad, kao, važno! U smislu ajmo sad uspostaviti 'zajednički kulturni prostor', kao da o tome nikada prije nisu čuli, nego sve počinje s njima, u ovom trenutku. Sve je to možda OK, ali meni je tužno da sad slušam o tome što je nekada bilo svakodnevica kao o nekom posebnom otkriću. Uvjek mi je tužno hvalisanje otkrivanjem tople vode. Cinično je to što se nekadanja Jugoslavija razdvojila da bi se sad, na neki način, taj prostor ponovo spajao, u nekoj drugoj formi, po nalozima izvana."
I pored svega, priča Dubravke Ugrešić o bivšem zajedničkom jugoslovenskom prostoru zvuči pomalo kao da je to bio "najbolji od mogućih svetova". Pitamo je da li je bio baš najbolji.
"Ne znam da li je bio najbolji, ali po mom mišljenju bio je to dobar svijet", odgovara D. Ugrešić. "Zemlje bivše Jugoslavije karakteriše danas stanovita marginalizacija, zbog pada standarda, pre svega, a istovremeno za to je krivo i neko samozadovoljstvo bez pokrića. Strašno je to što se niko ne sjeća da je mnogo toga nekad izgledalo bolje. Bili su bolji filmovi, knjige, izložbe, sve je bilo veće, raznovrsnije, i tržište i konkurencija. Sad te konkurencije više nema i svako ima pravo da propisuje svoje norme, svoje standarde, svoja pravila. Ne možete, na primjer, imati veliku kinematografiju ako ste je sveli na par malih neopremljenih studija. Ne možete imati veliku književnost ako ste se zatvorili samo u svoje lokalne teme i tlapnje.
Ostala je samo, još uvjek, jedna napuhanost, koja nema nikakvog pokrića. Znate onu pjesmu: Mi smo genijalni, mi smo najbolji. A ja pitam: ma, s kim se vi to uopće poredite i odmeravate?!
Ne govorim ovo iz tzv. jugonostalgije, niti s potcenjivanjem", dodaje Dubravka Ugrešić, "nego mislim da mora postojati edukativni princip, da ljudi moraju nešto naučiti iz svega što nam se desilo. A tu namjeru još ne vidim. Fantastično je to koje su se sve drastične promjene desile u svijetu u proteklih deset godina a niko od nas još nije u stanju da ih prati. Pogledajte samo Berlin, u kojem upravo razgovaramo: koliko je promjenjen za deset godina. I Moskva se promjenila, do neprepoznavanja. Ujedinjena Evropa je stvarnost a mi se još uvek bavimo pričama o dalekoj prošlosti i isterujemo stare obračune. Ako ima išta što je zajednički balkanski imenitelj, osobina koju ja ne volim, onda je to ona odvratna balkanska bandoglavost, svedena na filosofiju: 'Mi ćemo da uradimo to što smo naumili, isteraćemo svoje pravo, pa makar jeli i korjenje'. I mnogi su jeli korjenje, zaista!"