Hrvatska koalicijska vlada 2000-2003.

Od kada je uspostavljena koalicijska vlast prije više od tri godine, omiljena zanimacija hrvatskih političkih komentatora bilo je spekuliranje o zdravlju, te eventualnom upokojenju Račanove vlade. Nakon afere "Sunčani Hvar" čini se da anemična i dozlaboga politički bolešljiva vlada neće još dugo. Ne ulazeći u meritum halabuke koja se podigla u vezi s prodajom hotelskog kompleksa "Sunčani Hvar" slovenskim "Termama Čatež" jedno je sigurno. Inzistirajući na načelnim pitanjima kvalitete procesa privatizacije u cijelosti, a posebice na nepravilnostima u konkretnom slučaju, Račanov glavni koalicijski partner Zlatko Tomčić, vođa HSS-a, ojačao je poziciju svoje stranke u Vladi, ali joj također zadao i završni udarac. Privatizacija "Sunčanog Hvara" je vraćena na početak, a Račan je bio primoran na žrtvovanje SDP-ovskog kadra u Fondu za privatizaciju, te na marginalizaciju moćnog Slavka Linića, SDP-ovog potpredsjednika vlade zaduženog za ekonomiju. Račanova retorička strategija u suočavanju sa koalicijskim krizama i učincima politički tupavih poteza ostala je i ovog puta ista: minorizacija i relativizacija problema, plus posipanje pepelom koje u uljuđenosti željnom hrvatskom političkom prostoru može zvučati i simpatično: mi-nismo-bezgrešni-ali-barem-priznajemo-svoju-grešku-i-spremni-smo-je-ispraviti. Ova hinjena SDP-ovska poniznost, u čijem se podtekstu ocrtava suptilna poruka "tko prizna pola mu se prašta" više ne pali! Račanova nada u captatio benevolentiae hrvatskog biračkog puka odlazi u propast. Prema nedavnom Globusovom istraživanju dvije trećine anketiranih smatra da je Ivica Račan neuspješan premijer. Jedina nada koju premijer gaji je da će u narednih nekoliko mjeseci, prije parlamentarnih izbora koje priželjkuje za jesen, uspjeti profitirati od podnošenja kandidature za članstvo u EU, posjeta pape Hrvatskoj, uspješne turističke sezone, i naposlijetku otvaranja autoceste Zagreb-Split, velikog jokera koalicijske vlasti. Ima li šanse da u tome uspije? Sve ovisi o Tomčiću. Kao i Račan, i Tomčić je zainteresiran da ušićari od propagandno privlačnih događaja koji slijede. Ali za razliku od Račana i SDP-a, Tomčić i njegov HSS nisu životno zainteresirani za očuvanje koalicije do trenutka kada bi se počeli pokazivati značajniji efekti njenog djelovanja. Biračko tijelo HSS-a je konzervativno i tradicionalističko i, što je još važnije, klijentelistički orijentirano prema HSS-u u kojem je našlo vještog zastupnika seljačkih ekonomskih interesa na razini države. Tomčić može, ili barem misli da može, računati na solidan postotak birača koji bi mu honorirao tu politiku, te i nakon slijedećih izbora omogućio da igra istu igru, samo sa većim ulozima. S jedne strane biti patron parcijalnih poljoprivrednih interesa, a s druge strane principijelno grmiti o općem dobru i zaštiti nacionalnog ekonomskog interesa. Ne ulazeći u koherentnost i održivost ekonomskih ideja HSS-a, njegova pozicija je inteligentna: ne riskirajući ništa, sigurno dobija (barem) nešto. Ovisno o svome računu, Tomčić će birati između uloge partnera i kingmakera.
Čemu se onda mogu nadati Račan i SDP? Pristajući na HSS-ove ucjene, dodatno je ogoljena priroda koalicijske vlasti. Možda začuđujuće, ali problem Račana i SDP-a nije u njihovom track-recordu. Prema izvještaju Economist Intelligence Unita, 2003. će za Hrvatsku biti uspješna prema gotovo svim privrednim pokazateljima. Ipak, SDP to izgleda neće osjetiti u biračkim kutijama i to ne samo zato što ekonomski napredak nije vidljiv u svakodnevnom životu građana. Za SDP vjerojatno neće glasati ni oni koji su ozbiljno shvatili obećanja iz 2000. godine o raskidu sa Tuđmanovim režimom. Neće glasati ni manjine koje su izgubile iluzije o progresivnom profilu SDP-a uslijed šeksoidnih izjava Mate Arlovića, SDP-ovog chief-whipa u Saboru. Ova skica SDP-ovog i Račanovog izbornog poraza bila bi nepotpuna bez jednog elementa koji se ili previđa ili šutke uzima u obzir. Grubo rečeno, to je sveprisutna percepcija Račana kao šmokljana, a SDP-a kao stranke bezveznjaka. Glavni grijeh Račana nije samo teško ekonomsko stanje već i percipirana nesposobnost vlasti da se s njim uhvati u koštac. Osjećaj koji proizvodi Račanova vlada nije teška i tupa bol zadnjih mjeseci Tuđmanova režima, nego banalni, dosadni, bespotrebni i iritirajući svrbež.
Kao uštogljeni junak neke romantične komedije Račan opetovano ne uspijeva zavesti "djevojku"; nakon njegovih bezuspješnih pokušaja gledaočeva simpatija se spontano vraća (nacionalno) simpatičnom hadezeovskom Jamesu Cagneyju.
Je li ipak sve izgubljeno? Račan može ostati na vlasti ako privoli HSS (uz veliku cijenu), te ako ostale stranke koalicije HNS i LS narastu toliko da kompenziraju pad SDP-a. To već na prvi pogled nije moguće. I HNS i LS pikiraju na idejno razočarani dio SDP-ovog biračkog tijela. Na one koji se, kako kaže Ivo Banac, protive "Močvari" - metafori hrvatskog intelektualnog i političkog života. Plijen HNS-a i LS-a nije neki imaginarni centar, već razočarana SDP-ova ljevica.
A HDZ? Sa tridesetak posto podrške, koju mu daju aktualne ankete, spokojno dočekuje parlamentarne izbore. Nije loše za stranku koja je 2000. godine bila u stadiju poluraspada. Sve artikuliraniji izrazi nezadovoljstva, poput nedavnog generalnog štrajka liječnika, indirektno koriste HDZ-u dodatno potkrepljujući opći dojam o nesposobnoj vlasti. Kao kontrast bezličnim mediokritetima HDZ nudi ispeglano, europejsko, maltene tehnomenadžersko lice problem-solvera. Znali smo ostvariti projekt hrvatske države, znat ćemo se nositi i sa ekonomskim problemima, a u međuvremenu smo se pokajali i naučili lekciju iz našeg bahatog ponašanja! Riješivši se Pašalića, vezavši za sebe Šeksa i Glavaša, te neutraliziravši Hebranga, Sanader je konsolidirao HDZ, te joj je skoro dao image ozbiljne, narodne, konzervativne umjereno desne stranke. I što sad? Argument "znamo mi vas!", ili vuk-u-janjećoj-koži, očigledno ne vrijedi. Sotonizirati stranku koja je s pet posto, nekoliko mjeseci nakon izbora 2000, skočila na šest puta više, očigledno nema smisla. Za bilo kakvu vrstu političkog egzorcizma sada je u svakom slučaju kasno.
U narednih par mjeseci do pola godine teško je zamisliti nešto što bi preokrenulo poredak na hrvatskoj političkoj ljestvici. Ivo Sanader nije Edmund Stoiber, ali je Ivica Račan još manje Gerhard Schroeder, tako da se promjene raspoloženja u hrvatskoj političkoj javnosti ne čine mogućima. Hrvatsku u svakom slučaju čekaju mjeseci političkog mrcvarenja, gubljenja političke energije i ostatka ugleda vladajuće koalicije. Izbori koji slijede prekinut će tu mučnu situaciju, ali neće donijeti nikakvu fundamentalnu promjenu. Hrvatska će i dalje, u svoj vjerojatnosti, uživati u čarima koalicijskih vlada a la balcanique. Pitanje je jedino hoće li to biti više-manje poznati nesretni brak bez ljubavi i iz računa, ili će nasilnik-rekonvalescent biti ponovno pripušten u Banske dvore uz pomoć svojih konkubina (HSP, HSLS i možda HSS), te prešutni amen međunarodnog policajca.