Pravosuđe na skeneru
RAŠIRENOST KORUPCIJE U SRPSKOM PRAVOSUĐU
Pravosuđe je bez sumnje, ključna karika u suzbijanju korupcije u savremenom uređenom demokratskom društvu Republike Srbije i zato je neophodno da građani imaju poverenja u legitimitet rada pravosudnih institucija. Pravosudni sistem u svakom društvu jeste čuvar društvenih vrednosti i održava pravni poredak države. Nužan uslov je da sudovi poseduju autoritet, koji je uslovljen nepristrasnim, nezavisnim i legitimnim radom članova pravosudnog sistema.
Odnos između pravosudnog sistema i korupcije se može analizirati iz dva ugla: značaju i ulozi domaćeg pravosuđa u borbi protiv korupcije; ali i raširenosti korupcije u samom sistemu pravosuđa.
U ovom delu istraživanja smo se opredelili da položaj pravosudnih institucija posmatramo pre svega, iz ugla u kojem se dešavaju slučajevi korupcije, imajući u vidu da pošteno uspostavljeno pravosuđe utiče u najvećoj mogućoj meri na suzbijanje svih ostalih koruptivnih delovanja u državi i društvu.
Korupcija u sudu predstavlja najopasniji oblik korupcije jer razara najvitalnije funkcije države i njene uprave. U situaciji kada pojedine sudije u Srbiji donose nepravilne odluke pod pritiskom1 ili uticajem drugih državnih organa2; ili ne provere lažne izjave svedoka ili sudskog veštaka; ili uzimaju u obzir mišljenje javnog tužioca kada ublažava težinu jednog krivičnog dela na štetu oštećene stranke u sporu; svi pomenuti činioci ukazuju na standardne oblike korupcije u sudu i pri donošenju nezakonitih pravosudnih odluka. Posebno kada se radi o posledicama takvih nezakonitih pravosudnih odluka koje su pokazale u našoj praksi da dovode i do državne trgovine maloletnom decom i hendikepiranim osobama sa smetnjama u razvoju. Vrlo često su sudovi povezani sa centrima za socijalni rad, te tako i drugi državni organi pri Ministarstvu rada, zapošljavanja i socijalne politike vrlo često predstavljaju inicijatore pokretanja koruptivnih delovanja u radu pravosudnih organa. Otežavajuću okolnost predstavlja teška birokratija u domaćem pravosuđu kada se najčešće jedino ispoštuju formalni uređeni predlozi i tužbe na štetu značaja sadržine i težine krivičnih dela, kao i priloženih objektivnih dokaza. U više desetina slučajeva na terenu pravosudne uprave (koji smo empirijski istraživali četiri godine), niti jedan slučaj nije usvojen na osnovu nepristrasnog i poštenog delovanja. Svaka pravosudna odluka se oslanjala na već unapred zacrtane određene stereotipe i predrasude prilikom donošenja pravosudnih odluka. Konkretno, svakoj oštećenoj stranci se ostavljala jedino mogućnost da se dalje žali Apelacionom ili Višem sudu, preko Vrhovnog kasacionog suda da ulaže pritužbe ili da na kraju podnosi ustavnu žalbu zbog narušavanja prava na pravično suđenje i tako se dovode građani u težak začarani krug kome se ne nazire kraj. Ustavne žalbe se takođe, vrlo često odbijaju i kada se radi o ozbiljnom narušavanju zagarantovanih Ustavom ljudskih prava i sloboda u Republici Srbiji. Takođe, često se odugovlače i po dve ili tri godine bez obzira na hitne slučajeve kada se radilo o trgovini decom ili najtežim zloupotrebama državnih organa koji su teško narušavali ljudska prava i slobode građana Srbije.
Dakle, najteži oblici korupcije u domaćem pravosuđu se odnose na zloupotrebu sudijske funkcije da se donesu neodgovarajuće pravosudne odluke.3 Kada su oštećeni građani u takvim sporovima, uvek se može i realno očekivati da upravo oni postanu oštećeni građani u sporu jer se njihove pritužbe na rad državnih , a pogotovo pravosudnih organa, masovno odbijaju kao navodno „neosnovani“. Tada se velik broj sudija rukovodi da donose presude u interesu upravljača državom, a ne u interesu Zakona, Ustava i obavezujućih međunarodnih konvencija. Kod upornih slučajeva se takvi predmeti prebacuju na nadležnosti drugog sudija ili čak suda kao odgovorne4, jer se žele osloboditi odgovornosti da sude jedino na osnovu Zakona.
U javnom tužilaštvu predstavljaju najveću opasnost zakasneli tužilački postupci kada se malo što može ispraviti. Bez obzira na nagomilan broj predmeta, javni tužioci često poseduju veći broj pomoćnika i saradnika u administraciji, kao i policijske organe koji u Srbiji vrše pomoćne poslove prikupljanja izjava svedoka u policijskim stanicama što u velikoj meri olakšava rad tužilaštva. Administrativno nečinjenje i nepreduzimanje odgovarajućih tužilačkih postupaka u kritičnim situacijama predstavlja najveću otežvajuću okolnost kada se previde osnovano okrivljena lica i time izbegnu krivičnom gonjenju.5
U radu izvršnog odeljenja Prvog osnovnog suda u Beogradu se dokazalo da se čak niti pravnosnažne sudsk odluke i Rešenja izvršnog sudije ne izvršavaju godinama ili nikada, što obesmišljava onda i svrhu donošenja sudske presude u teoriji kada se ne može izvršiti u praksi6.
Država Srbija predugo toleriše slobodne procene sudija na osnovu njihovog sopstvenog tumačenja zakona, kao i pritiske koje se vrše na sudije prilikom donošenja njihovih odluka, što se odnosi često i na indirektne pritiske kao što su strah da se ne zamere moćnim državnim organima, političkim funkcionerima. Time sudije direktno podržavaju nastavak političke diktature i kontrole u državi, na štetu vladavine prava i nezavisnog pravosuđa. Dominantni uzrok pristrasnim pravosudnim odlukama i presudama se nalazi u fenomenu panike i straha da se ne izgube vlastite društvene pozicije i status na štetu vladavine prava u državi i javnom interesu građana Srbije.
Dosadašnja reforma pravosudnog sistema je pokazala rezultate da nisu odstranjeni iz pravosudnog i tužilačkog kadra oni koji su zloupotrebljavali njihovu pravosudnu i tužilačku funkciju; nego su upravo na vlast dovedeni nestručni pravnici , koji nisu u stanju da garantuju uspešno obavljanje pravosudne funkcije. To su dokazali u prethodnom periodu upravo u najvećem broju pravosudnih i tužilačkih procesa koje smo imali prilike da susretnemo u naučnoj praksi. Kodeksi sudijske etike jesu vidno narušeni u sistemu domaćeg pravosuđa i donošenja racionalnih pravosudnih rešenja, odluka i zaključaka. Zato pravosuđe sve više iskazuje oblike klasne pripadnosti kakva je karaktristična za partijsku, ali ne i za demokratski uređenu državu i pošteno društvo.
Dokazi postoje na svim stranama u pravosuđu: u načinu izbora sudija i čelnika sudova gde odlučujuću ulogu ima zakonodavna vlast, skupština i njena izborna tela; u načinu finansiranja da se finansiraju iz opšteg bidžeta što podupire njihovu zavosnost, navodna usavršavanja sudija koja se moraju manifestovati sa izgrađenom moralnom svešću a ne ogromnom količinom strahova kada su se prihvatili takvog poziva i funkcije, politički kriterijumi pri odabiru sudijskih zvanja, pri čemu su se u praksi za najviša sudska zvanja birale i osobe bez pravosudnog iskustva (kao recimo, bivša ministarka pravosuđa Snežana Malović), predsednik Ustavnog suda je 2001. godine bio ekonomista i brojni drugi primeri iz pravosudne prakse.
Prilikom reformi domaćeg pravosuđa je došlo do razdvajanja apelacione i kasacione uloge najvišeg suda, ali je Vrhovni kasacioni sud u Beogradu je izgubio praktično ulogu kasacije i procesuiranje predmeta, čak i izvršenja pravnosnažnih sudskih presuda- a zadržao je više odlike da kontroliše rad pravosudnih institucija na nižoj hijerarhijskoj lestvici, nego da lično interveniše u pravosudnim postupcima.
Apelacioni sud ima zadatak da procesuira slučajeve na žalbe pravnosnažnih sudskih presuda na nižim instancama, ali u praksi vrlo često smo videli da jedino potvrđuje već donete presude svojih kolega na nižim pravosudnim instancama7. Zato se sudstvo može braniti od korupcije ukoliko uspostavi rad svojh institucija na organizovaniji način i ukoliko Apelacioni sud preuzme ozbiljno drugostepenu nadležnost, što opet zavisi od prohodnosti prvostepene sudske nadležnosti, koja se može odugovlačiti i po nekoliko godina.
Korupcija kao neimovinska korist jeste svaka privilegija, društveni položaj, napredovanje u karijeri sudije na društvenoj lestvici, statusna pozicija i svaka druga nenovčana dobit. Problem je što korupcija nije transparentna, već diskretna, bez svedoka i drugih dokaza. Zato je i teško dokazati korupciju u domaćim sudovima. Pojedine međunarodne institucije su posumnjale u korupciju u domaćem pravosuđu i grubo narušavanje ljudskih prava, te su ubacile reprezentativne uzorke na kojima su godinama pratile realizaciju sudskih procesa na štetu stranke, kako bi prikupili odgovarajuće dokaze, poput institucije prikrivenih islednika ili zaštićenih svedoka o državnoj korupciji, te se time i došlo do očekivanih konkretnih rezultata o stepenu i reformama domaćeg pravosuđa.
Često na korupciju u sudu može da uputi i dodeljivanje određenog sudskog predmeta određenom sudiji, upućivanje sudije u drugo odeljenje ili čak u drugi sud, obrazovanje specijalnog veća u određenom predmetu, ubrzvanje ili odugovlačenje sudskog postupka i druge koruptivne pravosudne radnje, koje se čine vrlo često i pod uticajem naređenja iz drugih izvora. Na osnovu objektivnih istraživanja; osnovna žarišta korupcije u sudstvu jesu: privredni sudovi, istražne radnje, izvršenje sudskih odluka, ublažavanje kazni odgovornim krivcima. Privredni sudovi rešavaju privredne i statusne sporove, vode registar i sprovode stečaj privrednih subjekata. U takvim predmetima se često sukobljavaju intresi raznih centara moći, te je i donošenje sudskih odluka u takvim slučajevima bilo otežano. Često se ovde upliću interesi države, koja želi da zaštiti interese svojih partnera u polulegalnim i nelegalnim poslovima. U predmetima koji se odnose na pritvor, istraga je meta korupcije jer sud tada deluje u sprezi sa policijom, tužilaštvom, advokaturom, zatvorima i dr. Poslednja prilika za korumpiranje suda jeste izvršni postupak, odnosno kada izostane izvršenje pravnosnažne sudske odluke. U takvim slučajevima se najčešće zloupotrebljavaju lekarska uverenja ili diskreciona ovlašćenja sudija. Pojedini sudski veštaci su radili na osnovu naručenih izveštaja i privatnih veštačenja, čime se potvrdio još jedan vrlo česti oblik korupcije u pravosuđu. Zaposleni administrativni službenici u sudovima mogu takođe, da nameste redosled zavođenja predmeta ili da dostave određenom sudiji pojedine predmete na osnovu ličnih poznanstava i drugih koristi.
Nacionalna strategija reforme pravosuđa u Republici Srbiji je usvojena u aprilu 2006. godine. Inicijative su grupisane prema kratkoročnim (2006.2007.), srednjeročnim (2008.-2009.) i dugoročnim (2010.-2011.) rokovima sprovođenja. Strategija sadrži standarde kojima se mere ostvareni rezultati u reformi pravosuđa, a isti su precizirani u posebnom Akcionom planu, a odnose se na pojedinačne ciljeve definisane u Strategiji.8Novina koju donosi Nacionalna strategija za reformu pravosuđa jeste i uspostavljanje institucije Visokog saveta sudstva. Strategija je predvidela da se uvede nezavisan sudski budžet nakon 2011. godine, dok Visoki savet sudstva ne postane osposobljen da utvrđuje, odobrava, raspodeljuje budžet za pravosudni sitem zajedno sa Trezorom Republike i Ministarstvom finansija.
Strategija je predvidela postepeno ograničavanje uloge istražnih sudija u procesuiranju krivičnih dela a da tužioci preuzimaju odgovornost za prikupljanje dokaza. Tužiocima je dozvoljeno da primenjuju nagodbe koje nadziru sudovi sa namerom da se efikasnije reše zaostali nagomilani slučajevi.Ovaj deo Nacionalne strategije je osmišljen sa namerom da se poboljša efikasniji rad pravosudnog sistema, na osnovu pozitivnih iskustava država u okruženju. Sa druge strane, Visoki savet sudstva se ne meša u rad tužilaštva, te ne postoji niti uzajamna demokratska pravosudna kontrola za nezavistan i efikasan rad tužilačkih organa. Pre svega, transparentnost pravosuđa se nalazi u njegovoj efikasnosti dok se u domaćem pravosuđu jako dugo vremena protežu čak i tužilački postupci, kada se situacija više ne može ispraviti. Korupcija u smislu okasnelih tužilačkih postupaka ili čak administrativno nečinjenje ili tek reagovanje na uporne inicijative stranke, nužno povlači i štete građanima i javnom interesu. Zakoni postoje ali se otežano i jako usporeno orimenjuju u praksi, često sa velikim zakašnjenjem kada su žrtve ili oštećeni već narušenog zdravlja. Ne postoji prioritet u urgentim situacijama i pravosudnim postupcima. Često se i previđaju vrlo očiti priloženi dokazi i drugi dokumenti u tužilaštvu zbog nagomilanih predmeta, iako svaki tužilački pomoćnik poseduje i mrežu saradnika. Ovde postoji često i problem pitanja odgovornosti na osnovu nasleđenih birokratskih društvenih vrednosti da se previđaju ozbiljni slučajevi koje smo viđali u pravosudnoj praksi9. Naročito je opasna i situacija kada neusklađenost zakonskih propisa ima i vremensku dimenziju, te se određeni delovi pravnog sistema bitno menjaju dok drugi delovi ne prate ove promene. Pojedine vrste odnosa su preterano uređene pravnim propisima, dok za druge postoje pravne praznine. Često se potencira spoljna trgovina, devizno poslovanje, urbanistička i građevinska regulativa gde se otvara prostor i za korupciju u državnim organima. Sa druge strane, zanemaruje se zdravstveni sistem, prava invalida, kao i druga ljudska prava i slobode malih običnih ljudi- građana.
Trebalo bi da se uredi podzakonska regulativa jer prilagodljivost pravnog sistema i često i lako menjanje podzakonskih akata, ostavlja prostor za manipulacije zakonskim propisima. Tako izvršni i upravni organi suzbijaju interese drugih dok prilagođavaju interese pojedinih adresanata. Svi ovi činioci u bitnoj meri izazivaju i koruptivno ponašanje u pravosuđu10.Odsustvo pravne sigurnosti jeste ambijent koji generiše pojavu korupcije u Srbiji i neophodno je urediti da pravni sistem postane pregledan, jednostavan i razumljiv, a ne da otvara prostore manipulacijama moćnih državnih službenika. (kao recimo, zaštit privatne i društvene svojine).
Naredni problem u pravosudnoj praksi jeste negativan sukob nadležnosti. Načelo dvostepenosti sudova i efikasne kontrole rada prvostepenih organa je u velikoj meri narušeno u pravosudnoj praksi. Prvostepenim pravosudnim organima je ostavljen širok manevarski prostor da samostalno donose odluke o izvršenju ili neizvršenju pravnosnžne sudske presude. Mogućnosti odlaganja izvršenja se široko primenjuju, naročito u slučajevima prinudne naplate. Ne postoji odgovarajuća pravosudna kontrola i delotvornost rada njihovih institucija. Osnovni uzroci ovoj korupciji jesu u moralnoj krizi, institucionalnom vakumu, kao i neodgovornosti pravosudnih organa da donose odgovorno i nepristrasno odluke. Uvek postoje mogućnosti da građani dožive u ovakvom pravosudnom sistemu da na njih bude primenjeno pravo u zavisnosti od uticaja i moći suprotne strane u sporu, ili od njihove lične nemoći. Time se građani Srbije mogu večito osećati nesigurnim i nezaštićenim u pravosudnim postupcima, kao i nepoštovanju njihovih zajemčenih ljudskih prava i sloboda.
Reforme koje su učinjene do sada se odnose na institucionalnu uređenost sudova i preraspodeli pravosudnog kadra i predmeta; a ne u odgovarajućim zakonskim propisima, njihovoj primeni u praksi, etičkim kodeksima pravosudnih organa da donose pravosudne odluke nezavisno i nepristrasno što je uslovljeno i društveno nerazvijenom svešću da se služi isključivo vladavini prava i javnom interesu građana Republike Srbije.
Мeril Gregorian
1 Političkih i drugih organa državne vlasti
2 Recimo, u odeljenju za porodične odnose donose odluke o starateljstvu jedino na osnovu izveštaja lokalnog Centra za socijalni rad, a ne na osnovu brojnih drugih dokaza; te se dešavalo da roditelji osuđeni za nasilje u porodici i izvršni dužnici za alimentaciju dobijaju starateljstvo, kao u predmetu 3 P 2 br. 1233/ 14 od dana 28/10/2014.godine u Prvom osnovnom sudu u Beogradu, ul. Bulevar Nikole Tesle br. 42a, sudija Pavlović Lidija
3 Tako se dogodilo u praksi da je u Prvom osnovnom sudu u Beogradu, ul. Bulevar Mihajla Pupina br. 16, sudija Ljiljana Mihajlović donela presudu dana 03/10/ 2013. godine kada je osudila tuženu stranku za uznemiravanje, dok je zaštitila stranku koja je vršila nasilje u porodici, a protiv iste se i danas vodi službeni postupak od juna 2013. godine u Prvom osnovnom javnom tužilaštvu u Beogradu pod brojem ktr. Br. 10489/13. Zbog posledica ove nezakonite presude je oštećena tužena strana pretrpela najveće moralne i zdravstvene štete. Međutim, kada je uložila zahtev za naknadu štete i rehabilitaciju nadležnom Ministarstvu pravde i državne uprave protiv države, njena pritužba je prosleđena jedino Višem javnom tužilaštvu u Beogradu na razmatranje kome se ne nazire kraj.
4 Kada se oštećena strana obratila nadležnom Ministarstvu zbog nezakonite i neregularno donete sudske presude (jer je tužena strana u sporu optužena od javnog tužilaštva), oni su pritužbu prebacili za naknadu štete u Viši sud na krivično, iz Višeg suda su prebacili predmet u Prvi osnovni sud u Beogradu, u parnično odeljenje, gde se nalazio nekoliko meseci od aprila do juna 2015. godine kod sudije Gordana Aranđelović, u predmetu 2 P- 7751/ 15 koja je na pritužbu stranke za neažurnost, prebacila predmet onda u Viši sud jer je „nenadležna“.Takođe, nadležno Ministarstvo pravde je umesto države Srbije navelo kao krivca za plaćanje odštete privatno lice!
5 Primer kada je policija bila upoznata sa nasiljem (broj: 07.3.363/ 14 od dana 27/01//2015. godine, policijski savetnik Srđan Lazić ) i prosledila je izveštaj u Prvo osnovno javno tužilaštvo u Beogradu- protiv kriminalnog ponašanja dva lica, ali su oni oslobođeni krivičnog gonjenja na štetu stranke koju su okrivljeni zlostavljali i proterivali, čak i vređali njeno ljudsko dostojanstvo u više navrata.
6 Timičan primer jeste predmet 1- I – 4599/ 2012 u Prvom osnovnom sudu u Beogradu, ul. Bul. Mihjla Pupina br. 16, sudija Mirjana Dimitrijević dve godine, a posle sudija Snežana Đokanović do danas kada rešenje o izvršenju nije nikada urađeno.
7 Radilo se o vrlo ozbiljnim slučajevima kada je osuđeni kriv za povredu u saobraćaju Mrdović Mirko bio uslovno osuđen na godinu dana u Prvom osnovnom sudu u Beogradu, sudija Vlatko Stojanovski, iako je žrtva ostala trajni invalid, kao i o materijalnoj odšteti jer je „osuđeni“ zvanično bio nezaposlen iako je udario žrtvu službenim vozilom banke. Ili u slučaju kod sudije Lidije Pavlović u Prvom osnovnom sudu u Beogradu, kada je osuđen za nasilje u porodici dobio starateljstvo nad maloletnim detetom i odveo dete preko granice.Ili u slučaju kada je sudija Ljiljana Mihajlović u prvom osnovnom sudu u Beogradu dana 03/ 10/ 2013. godine osudila žrtvu porodičnog nasilja uprkos svim raspoloživim dokazima da se radi o žrtvi, zabranila joj da viđa decu, nezakonito promenila porodične odnose a Viši sud u Beogradu, sudija Aleksandar Ivanović je potvrdio „zakonitost“ njene presude na žalbu žrtve Višem sudu u Beogradu. Ustavni sud je takođe odbio žrtvu povodom trauma koje je doživela u domaćem pravosuđu. Kasnije se žrtv žalila Europskoj komisiji u Savetu Europe zbog korupcije u državnim organima i pravosuđu, kao i u Europskom sudu za ljudska prava.
8 Tako recimo, jedan od važnih ciljeva predviđa osnivanje Komisije za sprovođenje Strategije, koja ima zadatak da prikupi statističke podatke potrebne za ocenu reformskih procesa jer na osnovu toga pravosudne institucije donose strateške odluke.
9 Tako se dogodilo da osoba osuđena uslovno na dve godine zbog nasilja i dalje uznemirava i teroriše žrtvu, a da nadležni tužitelji nisu u stanju da na sudskom računardu otvore disketu sa kućnog video nadzora zbog navodno zastarele opreme, kao u slučaju presude VIII K. Br. 249/ 08 Trećeg opštinskog suda kada tužiteljka Milica Sandić u Prvom osnovnom javnom tužilaštvu u Beogradu, nije mogla da otvori disketu u maju 2010. godine i da na osnovu postojećih dokaza zštiti žrtvu nasilja i nasilnika smesti u pritvor.
10 Tako se mogu osloboditi recimo, od plaćanja poreza i drugih dažbina ili carine pojedina lica, čime državni organ obezbeđuje imovinsku korist za drugog nezakonitim postupanjem, na osnovu određenih podzakonskih akata.
Povežite se