Božidar Mandić i Porodica bistrih potoka
SPAS NEĆE DOĆI IZ MAŠINE VEĆ IZ PRIRODE
Blizu četrdeset godina novosadski stvaralac živi umetnost kao jedinu preostalu izrazito pojedinačnu delatnost u masovnom društvu današnjice
Malo je umetničkih i društvenih događaja, tema sa ovih prostora a da su u fokusu i svetske umetničke javnosti kao što je fenomen Porodice bistrih potoka, koju njen idejni tvorac i najistaknutija protagonista Božidar Mandić doživljava kao mogući koncept moderne umetnosti, realizovan u atipičnom mediju, svakodnevici, i na atipičan način, samim življenjem. Stvaralac smatra, i sopstvenim aktivitetom potvrđuje, da je život u osobenoj komuni- porodici po sebi umetnički žanr. Radikalan otklon od svih uobičajenih stilova života već četiri decenije izaziva najrazličitije komentare u umetničkoj i široj društvenoj zajednici; od idolopokloničkog obožavanja do prećutkivanja i omalovažavanja. Prateći tračevi i intrige se podrazumevaju. Ipak, u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine je priređena celovita izložba kojom je Mandić promovisan kao vodeći inovativni umetnik ponikao na ovim prostorima. Prateći katalog - monografija, autora kustosa Nebojše Milenkovića, je i svojevrsna afirmacija novog žanra umetnosti.
Konceptualni koreni
Načela na kojima počiva autorski rukopis Novosađanina koji se pre 39 godina preselio na planinu Rudnik da u zapuštenoj kući u nedođiji nastavi život, prerasla su u životni i umetnički moto, u originalnu poetiku divljizma zasnovanoj na elementarnoj kulturi. Milenković uočava da je priča o Mandiću i pričao idealima, o naivnosti, uzdržavanju od loših misli, energiji da se izdrzi u životu koji se povremeno vodi na granici izdržljivosti, smrti. Mada se sasvim približio 65. godini, stvaralac je u umetničkoj mladosti koja se, uostalom, u ovakvim slučajevima nikad i ne završava. Strani autori vole da lučonošu Porodice bistrih potoka doživljavaju kao „predstavnika Dece cveća koji sebi nije dopustio da odraste“.
Mada se u javnosti moglo čuti da je Mandić buntovnik protiv društva u celini, kustos MSUV uočava da Porodica bistrih potoka ne predstvlja direktan angažman ili protest protiv bilo čega-institucija, kulture, umetnosti ili kapitala - već je prvenstveno alternativni model ponašanja i življenja. Mandić, pak, naglašava da je individualna pobuna jedina u koju veruje. Stav je u skladu sa čuvenom Arganovom tezom da je „umetnost jedina preostala pojedinačna delatnost u masovnom društvu današnjice“. Odlazak u prirodu se pokazao kao pun pogodak, spontan prelazak iz konceptualne u dijalošku umetničku praksu, postajući još više neuklopljiv u umetnički ili bilo koji drugi sistem.
To što je Mandić sto odsto samosvojan, ne znači da nema umetničku podlogu. Započeo je uz starijeg brata Miroslava, takođe istaknutog umetnika i pesnika, kao najmlađi pratilac, potom i član novosadskih konceptualista, koji su na prelasku iz sedme u osmu deceniju uzburkali novosadsku i jugoslovenusku javnost. Prošao je sve tadašnje grupe i forme rada: „Kod”, „E- Kod”, „Januar, Februar”- nešto kasnije je, kao osamnaestogodišnjak, sa prezimenjakom i tri godine mlađim, Vladimirom priredio nekoliko izložbi unoseći u pokret Novih umetničkih praksi zahvalni automehaničarski alat kao umetnički instrumentarij. U tim trenucima se činilo da Novi Sad može biti mnogo maštovitiji, podsticajniji i sadržajniji nego što je bio pre i posle kratkog perioda u kome su konceptualisti bili „jezgro propitivača nedostataka tadašnje kulture i administrativnih upliva kojima je partijska birokratija, na podsticaj pristalica kulturnog tradicionalizma, pokušavala da ograniči njihov, ali i svaki rad u duhu savremenih kulturnih tendecija“. Problematično mesto nije toliko bilo proširivanje granica značenja i uticaja vlastite kreativnosti koliko „proširivanje društvenog konteksta za takvu kreativnost“. Novosadski konceptualisti, u duhu teze Džozefa Košuta da je umetnost izdvojena iz estetike još uvek umetnost, nisu se bavili izgradnjom estetskih predmeta, već su pokušavali da kreiraju društvene odnose, kontekste, događaje, stavove, tradicije... Sloboda nije shvaćena u okviru umetnosti, već kao etička, filozofska i politička kategorija. Reakcija vlasti je bila gruba: označeni kao nosioci štetnog dejstva po javni i politički moral, podrivači ustavnog uređenja, rastureni su neformalnom zabranom zapošljavanja i teranjem dvojice aktera u zatvor. Grupa se povlači u samoizolaciju i u narednih pet, šest godina sve njihove umetničke akcije, dominantna forma ispoljavanja, odvijaju se u privatnom prostoru ili u prisustvu samo najbližih prijatelja.
Neprekidni performans
Božidar čini prvi iskorak, ženi se Brajlom, dugogodišnjim saradnicom, osamostaljuje se; na mansardi iznajmljene kuće u Teslinoj 18 u Novom Sadu osniva prvu umetničku, moglo bi se reći i hipi komunu. Centralna aktivnost postaju svakodnevni nenajavljeni dijalozi. Tu se svakog petka pravi besplatan vegetarijanski ručak i sve više dolazi do izražaja stav da stvaranje nije jedini, a ni dovoljan način upražnjavanja umetnosti. Mandić intenzivira bavljenje konceptualnom poezijom, pesništvom bez primesa lirskih refleksija, objektivizira stvarnost i prepisuje život. U sirovoj poeziji mogu se uociti prve premise kasnijeg Mandićevog umetničkog kreda. Dok se pojedini pripradnici kruga povlače, drugi beže u forme uže komunikativnosti, Mandić i u drugim formama izražavanja, od akcija do filma, kontinuirano postaje sve direktniji, životniji i sve pornografskiji. Vidljvo je da mu je u Novom Sadu postalo tesno. Božidar u svim aktivnostima teži da ima igričnosti, karnevalizacije svakodnevice, pa i zajebancije. U osnovi je redak dar da u jednostavnom i naizgled neprimetnom pronađe ono što čini radost i, kako primećuje Milenković, „celokupno životno postojanje osmišljava kao permanentni performans koji se stalno nastavlja i doslovno nikada ne završava“. Kada je komunu u Teslinoj 18 posetila slovenačka hipi-komuna Šempas, moglo se naslutiti šta Božidar smera.
Prepreke u gradu su u pripadnicima kruga iznedrile svest o konfuziji urbanosti; počinju da se iznalaze drugi prostori i oblici umetnosti. Novu utopiju Mandić je našao u ideji kuće, i to kao staništa i autonomnog ishodišta umetnosti. Odlazi na Rudnik, u selu Brezovica započinje ono što će prerasti u svetski fenomen. Za razliku od brojnih hipi-komuna, na Rudniku je reč o intimnoj porodici kao komuni. Sam umetnik smatra da je Porodica bistrih potoka početak ostvarivanja utopije: napušteno domačinstvo okruženio sa tri bistra potoka postaje okosnica za buduću ekološko-umetničku komunu.
Opozicija mašini
Početak je bio izuzetno težak i po sam biološki opstanak; uključivao je i ono što se smatra nepristojnim: javni poziv da im se šalje iznošena odeća i obuća, stalno korišćenja autostopa, učenje brojnim kućnim veštinama, suočavanje sa opasnostima, namerno izbegavanje upotrebe novca… I danas Mandić kaže da je, kada ima 3.000 dinara u džepu, potpuno bezbrižan za budućnost! Postupno, Porodica uspeva da izgradi stambenu i tri prateće kuće, izgradi kulturu života u prirodi uz umetnički angažman, uključujući i osnivanje pozorišne trupe, potom i primerenog festivala Šumes.
Mandić se ne bavi velikim narativima, više se oslanja na slike, prizore stanja koja na posmatrača deluju na prvi pogled, šokantnošću i jednostavnošću. Ističe da je život u šumi suprotstavljen uspavanom čovečanstvu i korporativnoj umetnosti, pa su mu i dela ciljno hrapava, gruba i opozicija perfekciji mašine i tehnoloških obmana. U prilog tvrdnji da spas neće doći iz mašine, već iz šume, podseća na poslovicu „šuma je večita, drvo je popadljivo“. Često se poziva na Bodrijarevu misao da je „ stvarnost ubijena, a niko ne zna ko je ubica“; sebe vidi kao posvećenog stvaranju stvarnosti na osnovnim pricipima Porodice bistrih potoka: otvorenost doma, siromaštvo, filozofija zemlje, umetnost. Još veruje u mogućnost promene toka istorije...
Živan Lazić
Povežite se