Početna stana
 
 
 
   

Božidar Mandić i Porodica bistrih potoka

SPAS NEĆE DOĆI IZ MAŠINE VEĆ IZ PRIRODE

Blizu četrdeset godina novosadski stvaralac živi umetnost kao jedinu preostalu izrazito pojedinačnu delatnost u masovnom društvu današnjice

Malo je umetničkih i društvenih događaja, tema sa ovih prostora a da su u fokusu i svet­ske umetničke javnosti kao što je fenomen Porodice bistrih potoka, koju njen idejni tvorac i najistaknutija protagonista Božidar Mandić doživljava kao mogući koncept moderne umet­nosti, realizovan u atipičnom mediju, svakodnevici, i na atipičan način, samim življenjem. Stvaralac smatra, i sopstvenim aktivitetom potvrđuje, da je život u osobenoj komuni- porodici po sebi umetnički žanr. Radikalan otklon od svih uobičajenih stilova života već četiri decenije izaziva najrazličitije komentare u umetničkoj i široj društvenoj zajednici; od idolopokloničkog obožavanja do prećutkivanja i omalo­važavanja. Prateći tračevi i intrige se podrazumevaju. Ipak, u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine je priređena celovita izložba kojom je Mandić promovisan kao vodeći inovativni umetnik poni­kao na ovim prostorima. Prateći katalog - monografija, autora kustosa Nebojše Milenkovića, je i svojevrsna afirmacija novog žanra umetnosti.

Konceptualni koreni

Načela na kojima počiva autorski rukopis Novosađanina koji se pre 39 godina preselio na pla­ninu Rudnik da u zapuštenoj kući u nedođiji nastavi život, prerasla su u životni i umetnički moto, u originalnu poetiku divljizma zasnovanoj na elementarnoj kulturi. Milenković uočava da je priča o Mandiću i pričao idealima, o naivnosti, uzdržavanju od loših misli, energiji da se izdrzi u životu koji se povremeno vodi na granici izdržljivosti, smrti. Mada se sasvim približio 65. godini, stvaralac je u umetničkoj mladosti koja se, uostalom, u ovakvim slučajevima nikad i ne završava. Strani autori vole da lučonošu Porodice bistrih potoka doživljavaju kao „predstavnika Dece cveća koji sebi nije dopustio da odraste“.

Mada se u javnosti moglo čuti da je Mandić buntovnik protiv društva u celini, kustos MSUV uočava da Porodica bistrih potoka ne predstvlja direktan angažman ili protest protiv bilo čega-institucija, kulture, umetnosti ili kapitala - već je prvenstveno alternativni model ponašanja i življenja. Mandić, pak, naglašava da je individualna pobuna jedina u koju veruje. Stav je u skladu sa čuvenom Arganovom tezom da je „umetnost jedina preostala pojedinačna delatnost u masovnom društvu dana­šnjice“. Odlazak u prirodu se pokazao kao pun po­godak, spontan prelazak iz konceptualne u dijaloš­ku umetničku praksu, postajući još više neuklopljiv u umetnički ili bilo koji drugi sistem.

To što je Mandić sto odsto samosvojan, ne znači da nema umetničku podlogu. Započeo je uz starijeg brata Miroslava, takođe istaknutog umet­nika i pesnika, kao najmlađi pratilac, potom i član novosadskih konceptualista, koji su na prelasku iz sedme u osmu deceniju uzburkali novosadsku i jugoslovenusku javnost. Prošao je sve tadašnje grupe i forme rada: „Kod”, „E- Kod”, „Januar, Februar”- nešto kasnije je, kao osamnaestogodišnjak, sa prezimenjakom i tri godine mlađim, Vla­dimirom priredio nekoliko izložbi unoseći u pokret Novih umetničkih praksi zahvalni automeha­ničarski alat kao umetnički instrumentarij. U tim trenucima se činilo da Novi Sad može biti mnogo maštovitiji, podsticajniji i sadržajniji nego što je bio pre i posle kratkog perioda u kome su kon­ceptu­alisti bili „jezgro propitivača nedostataka tadašnje kulture i administrativnih upliva kojima je partijska birokratija, na podsticaj pristalica kulturnog tradicionalizma, pokušavala da ograniči njihov, ali i svaki rad u duhu savremenih kulturnih tendecija“. Problematično mesto nije toliko bilo proširivanje granica značenja i uticaja vlastite kreativnosti koliko „proširivanje društvenog konteksta za takvu kreativnost“. Novosadski konceptualisti, u duhu teze Džozefa Košuta da je umetnost izdvojena iz estetike još uvek umetnost, nisu se ba­vili izgradnjom estetskih predmeta, već su pokuša­vali da kreiraju društvene odnose, kontekste, doga­đaje, stavove, tradicije... Sloboda nije shvaćena u okviru umetnosti, već kao etička, filozofska i politička kategorija. Reakcija vlasti je bila gruba: označeni kao nosioci štetnog dejstva po javni i politički moral, podrivači ustavnog uređenja, rastureni su neformalnom zabranom zapošljavanja i teranjem dvojice aktera u zatvor. Grupa se povlači u samoizolaciju i u narednih pet, šest godina sve njihove umetničke akcije, dominantna forma ispoljavanja, odvijaju se u privatnom prostoru ili u prisustvu samo najbližih prijatelja.

Neprekidni performans

Božidar čini prvi iskorak, ženi se Brajlom, dugo­godišnjim saradnicom, osamostaljuje se; na mansardi iznajmljene kuće u Teslinoj 18 u Novom Sadu osniva prvu umetničku, moglo bi se reći i hipi komunu. Centralna aktivnost postaju svakodnevni nenajavljeni dijalozi. Tu se svakog petka pravi besplatan vegetarijanski ručak i sve više dolazi do izražaja stav da stvaranje nije jedini, a ni dovoljan način upražnjavanja umetnosti. Mandić intenzivira bavljenje konceptualnom poezijom, pesništvom bez primesa lirskih refleksija, objektivizira stvar­nost i prepisuje život. U sirovoj poeziji mogu se uociti prve premise kasnijeg Mandićevog umetničkog kreda. Dok se pojedini pripradnici kruga povlače, drugi beže u forme uže komu­nikativnosti, Mandić i u drugim formama izražavanja, od akcija do filma, kontinuirano postaje sve direktniji, životniji i sve pornografskiji. Vidljvo je da mu je u Novom Sadu postalo tesno. Božidar u svim aktiv­nostima teži da ima igričnosti, karnevalizacije svakodnevice, pa i zajebancije. U osnovi je redak dar da u jednostavnom i naizgled neprimetnom pronađe ono što čini radost i, kako primećuje Milenković, „celokupno životno postojanje osmišljava kao permanentni performans koji se stalno nastavlja i doslovno nikada ne završava“. Kada je komunu u Teslinoj 18 posetila slovenačka hipi-komuna Šempas, moglo se naslutiti šta Božidar smera.

Prepreke u gradu su u pripadnicima kruga iz­nedrile svest o konfuziji urbanosti; počinju da se iznalaze drugi prostori i oblici umetnosti. Novu utopiju Mandić je našao u ideji kuće, i to kao staništa i autonomnog ishodišta umetnosti. Odlazi na Rudnik, u selu Brezovica započinje ono što će prerasti u svetski fenomen. Za razliku od brojnih hipi-komuna, na Rudniku je reč o intimnoj porodici kao komuni. Sam umetnik smatra da je Porodica bistrih potoka početak ostvarivanja utopije: napušteno domačinstvo okruženio sa tri bistra potoka postaje okosnica za buduću ekološko-umetničku komunu.
Opozicija mašini

Početak je bio izuzetno težak i po sam biološki opstanak; uključivao je i ono što se smatra nepristojnim: javni poziv da im se šalje iznošena odeća i obuća, stalno korišćenja autostopa, učenje brojnim kućnim veštinama, suočavanje sa opasnostima, namerno izbegavanje upotrebe novca… I danas Mandić kaže da je, kada ima 3.000 dinara u džepu, potpuno bezbrižan za budućnost! Postupno, Porodica uspeva da izgradi stambenu i tri prateće kuće, izgradi kulturu života u prirodi uz umetnički angažman, uključujući i osnivanje pozorišne trupe, potom i primerenog festivala Šumes.

Mandić se ne bavi velikim narativima, više se oslanja na slike, prizore stanja koja na posmatrača deluju na prvi pogled, šokantnošću i jedno­stavnošću. Ističe da je život u šumi suprotstavljen uspavanom čovečanstvu i korporativnoj umetnosti, pa su mu i dela ciljno hrapava, gruba i opozicija perfekciji mašine i tehnoloških obmana. U prilog tvrdnji da spas neće doći iz mašine, već iz šume, podseća na poslovicu „šuma je večita, drvo je popadljivo“. Često se poziva na Bodrijarevu misao da je „ stvarnost ubijena, a niko ne zna ko je ubica“; sebe vidi kao posvećenog stvaranju stvarnosti na osnovnim pricipima Porodice bistrih potoka: otvorenost doma, siromaštvo, filozofija zemlje, umetnost. Još veruje u mogućnost promene toka istorije...

Živan Lazić

     
1. novembar - 31. decembar 2015.
Danas

Povežite se

 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2015