Početna stana
 
 
 
   

Mirko Tepavac (1922-2014) – čovek nesvakidašnje biografije

SLOBODAR, ANTIFAŠISTA, INTELEKTUALAC


Propast Jugoslavije – greška ili spas

Naša zla imaju dublju i dužu prošlost nego naš komunizam. Ni jedno multietničko društvo – ako nije demokratsko - ne može trajnije da izbegne pokore nacionalizma, baš kao što ni jedan nacionalizam ne može a da ne završi u autokratiji, bilo da je ona monarhistička, komunistička, ili kao posle pada komunizma, etnocentrična. Nije pravo pitanje da li je komunizam kriv za raspad Jugoslavije kao zajedničke države, nego koliko je kriv za tolerantan odnos prema pomami velikodržavnog nacionalizma, posle čega Jugoslavija nije imala nikakvog izgleda. Komunizam na umoru – nacional-radikalizam na pomolu, to je tragična jednačina bez ijedne nepoznate. ...
Ostavimo komunizmu njegove grehe, nisu ni malobrojni ni oprostivi. Ali nemojmo sve tuđe krivice pripisivati komunizmu. Time samo opravdavamo Miloševićev militantni nacionalizam, čija je pojava označila kraj komunističkog ideološkog internacionalizma. Vredno je primetiti da ni komunizam, kao ni režimi pre njega, pa ni petooktobarski demokratizam, nisu umeli da slede nalog zrelih civilizacija – da od svakog prethodnog perioda treba preuzeti nesumnjiva dostignuća, i po tom kriteriju odbacivati ono što ne zaslužuje da se produži. Posle „pada komunizma“ naslednici su postupali upravo suprotno. Umesto da odbace rđave osobine ere komunizma, oni su ih nastavili: partijsku državu, državno dirigovanje privredom, svemoć tajnih službi, privilegije po osnovu partijske i režimske lojalnosti, liderstvo, demagoško povlađivanje narodnjačkoj mitomaniji, izbegavanje javnosti... Ostrašćeni antikomunizam više je naštetio demokratiji nego komunizmu, jer je ohrabrivao i opravdavao Miloševićevo nasilje, podržavajući ga kao borca za srpsku stvar. Milošević je ideološki  neprirodno mirio nacionalizam sa socijalizmom, a oktobarski pobednici, takođe neprirodno, nacionalizam sa demokratijom. Demokratija nije sama po sebi garancija obuzdavanja nacionalizma, ali je on trajnije savladiv samo pod tim uslovima.

*
Srbija je najveći gubitnik raspada Jugoslavije. Ni danas ne žali za Jugoslavijom, ali žali za Kosovom, koje je samo sa Jugoslavijom možda mogla sačuvati. I današnji čelnici Srbije preuzimaju taj gubitak kao svoj jer nemaju snage a izgleda volje da gubitak prepuste pravim krivcima, nadmenim barjaktarima agresivnog nacionalšovinizma – Slobodanu Miloševiću i njegovim radikalskim četovođama......
Prosperitetna, demokratska Srbija mogla bi ponovo steći veliki uticaj na Kosovo, ali nikad više državni i terotorijalni suverenitet nad njim. Mogla bi i morala da nađe način da i u sopstvenom dugoročnom interesu bude životno potrebna emancipaciji i napretku Kosova... Da ne žrtvuje građane zbog države. Nažalost, umesto toga uporno se ponavlja iluzorna, kvazidržavnička besmislica „I Kosovo i Evropa“ koja je samo blaža varijanta istog uslovljavanja: „Ako izgubimo Kosovo, ne treba nam ni Evropa“. ...
Ni ovde nije kraj iluzijama koje deo opozicije, ali i vlasti neguje, ili bar ne odriče: Kosovo će nam se vratiti, Republika Srpska će se prisajediniti, EU će se s tim pomiriti, Ameriku će Rusi ubediti, a Međunarodni sud pravde će presuditi u našu korist... Da Srbija bude zbilja Velika ima mnogo pouzdanijih načina nego što je demagoško, radikalsko narodnjačko nadanje da je još uvek moguća neka Velika Srbija.

Da parafraziram ovde jedan tuđi aforizam, nikao na sličnoj stranputici: „Onaj ko Srbiju uverava da može u Evropu i ako se ne pomiri sa odvajanjem Kosova – nema savesti, a onaj ko zbilja veruje da je to moguće – nema pameti“.

Pod tom egidom „Izazovi Mirka Tepavca“ –  je Evropski pokret u Srbiji 4. decembra odao poštu Mirku Tepavcu (preminulom 28. avgusta 2014), svom nekadašnjem predsedniku, čoveku nesvakidašnje biografije, koji je proživeo ustaško mučenje, politički uspon mudrog diplomate i pad, izolaciju i povratak u javnost koja mu je uzvratila nepodeljenim uvažavanjem. O Mirku Tepavcu su govorili Vlastimir Matejić, predsednik Evropskog pokreta u Srbiji, Tepavčev politički saborac Mirko Čanadanović, bivši ambasador u SAD Ivan Vujačić, diplomata Pavle Jevremović, Jelica Minić, saradnica Mirka Tepavca u Evropskom pokretu, dok je o njegovoj pisanoj reči, po kojoj je uživao poštovanje čitalaca govorio nekadašnji novinar Politike Momčilo Pantelić. Glumac Branko Cvejić čitao je odlomke iz autobiografskih zapisa Mirka Tepavca „Moj Drugi svetski rat i mir“. Moderator skupa bio je Borivoje Erdeljan, novinar.
Među diplomatama, prijateljima, saradnicima i novinarima bili su i gosti iz Hrvatske, Zoran Pusić /Evropski pokret u Hrvatskoj/ i Budimir Lončar, nekadašnji ministar inostranih poslova SR Jugoslavije. Lončar je u kratkom obraćanju rekao: Imam osećaj da sam došao u ime brojnih poštovalaca Mirka Tepavca iz cele bivše Jugoslavije koji njegove poruke nose u srcu i glavi. Došao sam da se poklonim njegovom životu i delu u ime cele jedne generacije diplomata na koje je ostavio neizbrisiv trag. U sličnom tonu istinskog poštovanja govornici su evocirali sećanja na druženje sa briljantnom i hrabrom ličnošću, diplomatom koji je zajedno sa Kočom Popovićem i Markom Nikezićem postavio temelje evropske jugoslovenske diplomatije. Ta orijentacija, uprkos brojnim iskuše- njima, nije napuštena, rečeno je. Biografija Mirka Tepavca je biografija doslednog antifašističkog stava kojim je započeo svoju borbu još u gimnazijskim danima. Prošao je torturu zato što nije hteo da izda gde krije „Cvikeraša“, Marka Nikezića; bio je partizan, diplomata koji je Jugoslaviju i Tita doveo u vrh svetske diplomatije, antinacionalista optužen za liberalizam posle čega je dao ostavku Titu rekavši „žao mi je, više ne mogu da Vas sledim“.
Proživeo je dve decenije društvene izolacije da bi se 90-tih vratio u javni život kao angažovani intelektualac preko Beogradskog kruga, devetnaestogodišnje saradnje u listu Republika, preko knjiga koje je napisao tokom godina i kao predsednik Evropskog pokreta u Srbiji od 1994 – 1996, u najtežim godinama i najveće udaljenosti Srbije od Evrope. A koliko je tada bilo teško podsetila je Jelica Minić. Naime, Evropski pokret u Srbiji je bio organizacija bez adrese. Bilo je nemoguće iznajmiti salu u Beogradu, tako da je prva sednica EPUS-a održana u kockarnici hotela Metropol.
Omaž Mirku Tepavcu nije protekao samo u sećanjima na partizansku i diplomatsku stranu njegovog bogatog i dramatičnog  života. Ceo skup bio je protkan tekstovima Mirka Tepavca koje odlikuje istovremeno angažman i distanciranost, humor i otmenost. Ove kvalitete najpotpunije ilustruju antologijski tekstovi objavljivani u Republici u periodu 1991-2008. i sadržani u knjizi Države, državnici i stradalnici, koju su objavili Službeni glasnik i Res publica, uz sjajan pogovor Dragoša Ivanovića i Nebojše Popova pod znakovitim naslovom Javna upotreba uma. Iz te knjige za ovu priliku odabrali smo delove iz teksta Propast Jugoslavije – greška ili spas, objavljenog u broju od 1-31 decembra 2008. godine. <

O.R.

     
1. januar - 28. februar 2015.
Danas

Povežite se

 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2014