Početna stana
 
 
 
   

Srbija i pravni poredak

PRAVDA U RUKAMA IZVRŠNE VLASTI

Zašto je obećanje premijera Vučića da će Srbija biti normalna i pristojna zemlja nemoguća misija

Radonja Dubljević

Društvena retorika zaokupirana je temom vladavine prava, kao najboljim sredstvom za ostvarenje pravde kao ideala prava. A pravda je vrednost, jedna od temeljnih, u našoj težnji prema opštem dobru i u traganju za srećom. Retorika je i opravdana, s obzirom da je za nama ostao sistem društvenih odnosa koji je na ovu vrednost gledao kroz svoju prizmu i obezbeđivao je u ideološkom smislu-pravedno je sve ono što je u skladu sa interesom revolucije. Nametnulo se uverenje da će u društvu bez ideoloških stega ova vrednost dobiti na svojoj punoći, jer će sloboda i društvena debata omogućiti potrebne pretpostavke za takav ishod.
Jedna od osnovnih pretpostavki na putu prema društvu vladavine prava tiče se slobodnih zakona, do kojih se dolazi u neometanoj i otvorenoj raspravi - stručnoj, društvenoj i na samom kraju parlamentarno. Ali do takve rasprave, nažalost, nije moglo doći, jer u tranzici­onom društvu, opterećenom ratovima, mitovi- ma, nacionalizmom, tokovi slobode bili su pod kontrolom raznih lobista i spornih društvenih grupa, u čijim je rukama skoncentrisana ova ili ona društvena moć. Sve su te grupe, kao nosioci uskih interesa, gurale svoje zakonske projekte da bi sačuvale ratno profiterstvo, korup- tivno stečeni kapital, nezaslužene privilegije… Tako su važeći zakoni doneti diktatom strasti, nečasnih motiva, vanpravnih standarda, a ne diktatom razuma. Logičan je zaključak da takvi zakoni ne mogu omogućiti da se pojedinačni i opšti interesi i konflikti razreše u duhu pravde.

Zakoni - diktat razuma

Zakoni su najpouzdaniji kriterijum da li je odnosno društvo otvoreno i slobodno. Zakon je bezlična, opšta i nepristrasna norma, u čijem je središtu vrednosni sadržaj. I samo je tada zakon. Slobodni zakoni moraju biti doneti diktatom razuma, da bi afirmisali ideale pravde, istine i slobode, a ograničili nosioce društvene moći. Zakoni koje je Srbija donela u prethodnom periodu ne afirmišu ove vrednosti! Naprotiv, utrli su put opasnim trendovima. Krivični zakoni mogu nam poslužiti kao ilustracija.
Krivični zakoni ne afirmišu načelo istine. Ovo načelo podređeno je načelu ravnopravnosti stranaka u postupku. Međutim, i ovo načelo dovedeno je u pitanje, jer iza javnog tužioca kao stranke stoji državni aparat, a iza okrivljenog samo njegov branilac. Napušteno načelo istine, što je bila naša pravna tradicija, dovelo je do pasivne uloge suda u krivičnim stvarima. Sud ne traga za istinom. Sveden je na posmatrača i kontrolora postupka, jer dokaze izvodi na predlog stranaka, dok ih samo „izuzetno” može sam odrediti. Ali, šta se sve krije iza takvog koncepta. Javnosti je poturena priča da će takav koncept doprineti, na primer, nepristrasnom suđenju i poboljšanju položaja okrivljenog, jer će ovaj kao stranka uz pomoć svog branioca biti ravnopravan sa tužiocem; pred sudom više neće moći da se ponovlja ono što je već urađeno u sudskoj istrazi, već će tužilačka istraga omogućiti kvalitetan glavni pretres i postupak dokazivanja i sl. Na prvi pogled sve je to lepa priča o demokratskom krivičnom zakonodavstvu. Ali, pored prvog pitanja da li će okrivljeni imati sve dokaze za svoju odbranu u neravnopravnoj borbi sa tužiocem, da bi se ostvarila tzv. formalna istina, možemo postaviti i pitanje da li će ovlašćeni tužilac ponuditi sve dokaze za gonjenje krivca, za čiji povoljni procesni položaj, vlast može, iz ovog ili onog razloga, biti zainteresovana. Na drugi način re­­­­­če­no, da li će krivična stvar doći do suda.
Postavlja se pitanje da li demokratsko društvo ima pravo na takav luksuz-da pravdu koja je stvar opšteg interesa, o kojoj se brine sud rukovođen načelom istine, zamenimo pravdom koja je rezultat sporazuma, tj. svojevrsne pravne trgovine u kojoj glavnu reč imaju okrivljeni i organ koji ga goni, bez sudske kontrole ili sa vrlo malo takve kontrole. A vlast državnog tužioca je ogromna i bez kontrole. Tu vlast omogućavaju, pored navedenog, brojna zakonska rešenja kao što su: mogućnost nepreduzimanja ili odlaganja krivičnog gonjenja za krivična dela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina /ako okrivljeni ispuni određene obaveze - plati u humanitarni fond, obavi određene radove i sl/, bez ikakve sudske kontrole; sporazum o krivičnom delu i sporazum o svedočenju, sa malom konrolnom ulogom suda; odbacivanje krivične prijave za krivična dela do tri godine/ ako se okrivljeni stvarno pokajao i ako je nadoknadio ili otklonio štetu svog dela/, bez kontrole; nemogućnost preuzimanja krivičnog gonjenja od strane građanina, kod svih dela, u slučaju odbacivanja krivične prijave, opet bez kontrole i sl. Pitamo se u kakvom sve cilju, da li i onom da se olakša položaj kriminalaca „iz naših redova”.

Nesamostalno tužilaštvo

Tužilaštvo kao državni organ gonjenja nije pod svojevrsnom kontrolom sudske vlasti, niti je pod kontrolom javnosti. Naprotiv, pod ogromnom je kontrolom izvršne vlasti. O bilo kakvoj unutrašnjoj kontroli u okviru samog organa ne možemo znati. Kakvi su statistički pokazatelji u vezi sa navedenim pitanjima, takođe. Zakon kaže da je državni tužilac „samostalan državni organ”. Teza o „samostalnosti” pojačana je odredbom o zabrani „svakog uticaja na rad javnog tužilaštva od strane izvršne i zakonodavne vlasti”, ali dovedena je u pitanje antitezom-odrebom o izboru ovog organa, gde se propisuje da „javnog tužioca, na predlog Vlade bira Narodna skupština”, sa „liste koju utvrđuje Državno veće tužilaca”, čiji su članovi po položaju, kako propisuje sledeći zakon iz ove oblasti, „ministar nadležan za pravosuđe i predsednik nadležnog odbora Narodne skupštine”. I tako u krug...
Osnovna zakonska dužnost javnog tužioca tiče se „preduzimanja krivičnog gonjenja”, kada su zato ispunjeni potrebni zakonski uslovi. Zašto je ova dužnost relativisana pomenutim zakonskim rešenjima. Iz kog višeg načela, filozofskog ili pravnog, izvire ovlašćenje, dato od strane zakonodavca, da javni tužilac, po svom nahođenju, može odložiti ili ne preduzeti krivično gonjenje, zaključivati bilo kakve sporazume sa onima koje treba da goni, ignorisati, bez sudske kontrole, krivične prijave građana.
O krivičnom delu ne može se pregovarati, jer pravda je okrnjena za deo koji nosi proces pregovaranaja, kada je jedna strana u sporazum ugradila svoj interes, koji je na uštrb javnog i društvenog interesa, o kome treba da vodi računa upravo javni tužilac kao njegov reprezent. A to mora činiti rukovođen idealom pravde i borbom za istinu, sa pozicije koja mu pripada po univerzalnim pravnim načelima. U svakom drugom slučaju stavlja se u poziciju iznad suda, na šta nije pozvan, niti mu ta uloga može biti dodeljenja s pozivom na bilo koje načelo i standard, koji su priznati kao civilizacijska pravna tekovina.

Ovakvi zakoni napravljeni su u korist okrivljenog, gledano iz ugla okrivljenog sa imenom i prezimenom, ali su na štetu društva, koje nezainteresovano za pravdu srlja u sopstveni nestanak.


     
1. januar - 28. februar 2015.
Danas

Povežite se

 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2014