Početna stana
 
 
 
   

 

Stopiran „Južni tok”

Srbija van gasnih koridora
Veoma je teško naći gasni koridor koji bi nama odgovarao koliko „Južni tok”, nedavno stavljen ad akta, i naše muke sa gasom, a možda i naftom, narednih godina biće i veće od dosadašnjih

Živan Lazić

Posle dugih natezanja sa Evropskom unijom oko pravnih pravila po kojima bi funkcionisao potencijalni gasovod „Južni tok“, Vladimir Putin je presekao Gordijev čvor: gasne spojnice ruskih izvorišta i korisnika u Srednjoj i Jugoistočnoj Evropi neće biti, bar ne po projektovanoj trasi, od podstanice Beregovoje kod gradića Adnape na ruskoj obali Crnog mora do skladišta Baumgarten u Austriji.

Blizu 900 od ukupno 2.100 kilometra dužine ovog gasovoda išlo bi dnom mora, potom 350 km Bugarskom, 370 Srbijom, 385 Mađarskom, minimalno kroz Austriju, dok bi bočni kraci vodili iz Mađarske ka Sloveniji, iz Srbije ka BiH i Hrvatskoj, u perspektivi i ka Kosovu i Makedoniji. Kapacitet je dimenzionisan na 63 milijardi kubika gasa koji bi pritiskom 75 bara „jurio“ u cevima duplo brže nego što je brzina u našem postojećem gasovodu. Ruski predsednik je vest objavio 1. decembra tokom posete Ankari, kada je upriličio i pompezno podpisivanje 26 dogovora sa Turskom, uglavnom o ekonomskoj saradnji. Ipak, reč je o ozbiljnijim najavama, malo je tu čvrstih ugovora.

Uloga Trećeg energetskog paketa

Kada je reč o „Južnom toku“ sporan je stav Evropske unije da posluje po regulama Trećeg energetskog paketa, odnosno da vlasnik gasovoda ne može istovremeno biti i transporter, a pristup bi se, uz nadoknadu, morao dopustiti svim zainteresovanim transporterima. Iz pozicije kupca pravila deluju logično, ali iz ugla investitora to su izrazito oštri zahtevi i do sada nema niti jednog gasovoda koji fosilno gorivo pod ovim uslovima ubacuje sa prostora izvan Evropske unije u najlukrativniju svetsku zajednicu. Čak je i TAP, zamišljen budući manji gasovod kapaciteta 16 milijardi kubika od kojih šest ostaje Turskoj, a tek deset se odvaja za Grčku, Albaniju, Jadransku obalu Crne Gore i Hrvatske, te, podmorski, za jug Italije, unapred izuzet iz Paketa. I Severni tok što dnom Baltika spaja Rusiju i Nemacku je izuzet, ali ne i njegov suvozemni produžetak gasovod OPAL, nasleđen iz vremena podeljene Nemačke, kojim bi se polovina gasa iz Severnog toka razvodila do severno- istočno Švabije. Stoga umesto 50, Severnim tokom se isporučuje jedva 30 milijardi kubika gasa, što poslovanje dovodi na ivicu rentabilnosti. Mada je Nemačka i ovaj gasovod izuzela iz Trećeg energetskog paketa, do sada nije bilo dovoljno moćna da isti tretman izdejstvuje od Evropske komisije i slučaj je već pet godina na razmatranju.

Srbija, mala i siromašna

Srbija je siromašna fosilnim sirovinama, posebno gasom, nema izlazak na more, a jedini naftovod, odnosno jedini gasovod kojim doprema energente su marginalni i nisu transportni za treća tržišta. Poziciju je nasledila bivajući izvan dva bloka Evrope, podeljene Hladnim ratom. Sadašnja gasna mreža Starog kontinenta nastala je spajanjem i dogradnjom spojnica u osnovi odvojenih gasnih mreža dve, međusobno narogušene strane. Kasnije, do nas su doprli tek bočni, marginalni kraci, samo za snabdevanje. Takva pozicija čini Srbiju ranjivom i prilikom manjih poremećaje u evropskoj gasnoj mreži, dok nabavku energenata znatno poskupljuje. Stoga je izgradnja transportnih cevovoda pravo rešenje, ali do toga se ne dolazi lako.

Očigledno, u nekim zemljama EU je bilo snažnih otpora direktnom povezivanju Rusije i najvećih evropskih korisnika, zaobilazeći Ukrajinu, Poljsku i Slovačku glavne tarifne dobitnike postojeće evropske gasne mreže. Ispostavilo se da su zemlje Varšavskog pakta mnogo veći oslonac imale u Vašingtonu i NATO paktu, a Brisel se - nakon što je elegantno iz igre izbacio „Nabuko“, gasovod zamišljen u SAD tako da snabdeva istočnoevropske države iz Azerbejdžana – privoleo tek posle velikih pritisaka. Da stvari oko “Južnog toka” ne idu najbolje signalizirala je Grčka izlaskom iz aranžmana, ali gasovod bi bio realizovan da nije nastupila teška ukrajinska kriza, sa povremenim prerastanjem u neobjavljeni rat, i da u vezi sa ovim odnosi Moskve i Brisela nisu, opet ne bez pritiska SAD i NATO pakta, naglo zaoštreni. Izvesno, “Južni tok” je kolateralna šteta sukoba velkih sila oko rudom, pitkim vodama, plodnim zemljištemi I nuklearkama bogatom nekada najrazvijenije republike počivšeg Sovjteskog Saveza. Ipak, verovatno da je na odluku da se od „Južnog toka“, bar na izvesno vreme, odustane, najviše uticao nagli pad cene nafte, sa 120 na 59 dolara za barel u roku od pola godine, sličan krah kursa rublje, umanjenje prihoda Gasproma, te je za investicije ostalo malo novca. Procene koliko dugo će još cena nafte padati, kreću se u rasponu od pola do četiri godine, a kao cilj spominje se 43 dolara za barel. Veliko je pitanje hoće li mere ruske centralne banke kao što su iznenadno prekonoćno povećanje bazične kamatne stope sa 10,5 na 17 odsto biti dovoljni da zaustave dalje potonuće domaće valute.

"Južni tok", ruski poklon Srbiji

„Južni tok“ je od starta bio skup projekat, naročito stoga što je polaganje cevi na 2.000 metara duboko dno Crnog mora ne samo tehnološki složen posao, već i košta; čak 10,3 od 15,5 milijardi evra ukupnih troškova se odnosi na ovu deonicu. K tome valja uračunati još oko 4,3 milijarde evra koliko je Rusija uložila u podstanicu Beregovoje i dva interna gasovoda, duga 1,5 i 2,1 kilometara, koji gas sa nalazišta dopremaju do skladišta na obali Crnog mora. Očigledno, pri toliko snažnom padu cena nafte, a cena gasa se opšteprihvaćenom formulom izvodi iz cene nafte, finansijska konstrukcija se temeljito ljulja.

Mada je u našoj javnosti prisutno mišljenje da smo u energetskom aranžmanu sa Rusima oštećena strana, analiza donedavne trase „Južnog toka“ pokazuje da je gasovod u velikoj meri zamišljen kao izraz političke želje Rusije da prolazi kroz zemlje u kojima je dobrodošli partner i isplativ je samo pri dugom periodu visokih cena fosilnih goriva. U tom smislu mogao bi se shvatiti kao čist ćar Srbiji, a aktuelni događaji, kada Evropa - bez jasnih razloga i delom na sopstvenu štetu- uslovljavanjem redukuje prirodnu energetsku saradnju sa Rusijom u kojoj je jedan partner decenijama pouzdan izvoznik, a drugi uvoznik svih fosilnih goriva, potvrđuju da su procene “Baćuški” bile realne.

Putin je pokušao da u Ankari najavi da će sa Turskom graditi gasovod do tursko- grčke granice, pri čemu bi se do ove tačke gas transportovao po rusko- turskom dogovoru, a od ove po Trećem energetskom pravilu: međutim, priča je u fazi namere i nema naznaka kako na nju reaguju evropski partneri iz „Južnog toka“, nemački hemijski koncern BASF, italijanski ENI, firme iz Holandije, Austrije, Francuske... Sa ekonomskom i, još više, ukrajinskom krizom, kako kaže Pjer Noel, evropski ekspert za energetsku poltiku, dolazi do fundamentalne promene u geopolitičkim odnosima, posebno u energetskom sektoru; SAD, preko NATO pakta i poslušnih saveznika iz bivšeg Varšavskog pakta, teraju Rusiju van Evrope, Nemačku stavljaju pod kontrolu, a za sebe otvaraju evropsko energetsko tržište. Uz početno oklevanje, Putin se okrenuo traženju novih tržišta. Sa Kinom je sklopio ugovor o prudužetku gasovoda “Snaga Sibira” u najmnogoljudniju zemlju kojim bi u početku novom kupcu prodavao 38, kasnije i 65 milijardi kubika gasa; u fazi predugovora je izgradnja konekcije kojom bi se i zapad Kine snabdevao približno istom količinom gasa. Kina je pristala da kreditira 25 od 45 milijardi dolara vredne investicije i uloži još 20 milijardi u dogradnju na svojoj teritoriji. Drugi iskorak je uvećanje prodaje Turskoj sa 27 na 32 milijrade kubika; pokušaj da se dođe na tržište Indije započinje godišnjim izvozom 10 miliona tona nafte, dok će Iranu izgraditi i prodati 12 blokova nuklearnih reaktora, ukupne jačine 18.000 MW. Međutim, realizacija svih ovih projekata zahteva i vreme i novac, a dotle valja izdržati, i to uz mnogo skromnije prihode od dosadašnjih pri izvozu gasa i nafte. Takođe, nije jasno šta će sa ogromnim količinama gasa do preusmerenja inoplasmana, a nafta i gas su donosli 60 odsto ruskog deviznog priliva i činili 40 odsto budžeta. Gasprom godišne proizvede između 550 i 650 milijardi kubika gasa, od čega izveze između 190-235 milijardi, u EU od 110 do 160 milijardi. Izvozne cene su i do četiri puta iznad domicilnih, pa je jasno da od prodaje enegenata na domaćem tržištu ruski petrogiganti nemaju profita; sva ćar je u izvozu.

Miniranje tržišta fosilnih goriva

Kako je došlo do nagle oseke za gasom u EU, mada se ranije predviđao stalan rast potrošnje? Ekonomska kriza je evropsku potrošnju sa 520 snizila na 420, potom se podigla na prošlogodišnjih 456 milijardi kubika. Doprinele su i sve efikasnije mere štednje energije i oslonac na obnovljive enrgetske izvore. Pitanje je koliko u svemu ima udela rastuća američka proizvodnja nafte i gasa iz uljnih škriljaca, tehnologijom koja izuzetno zagađuje vodu u podzemlju, okolinu čini trusnijom i znatno je skuplja, ali je fakat da Amerika više nije uvoznik gasa i pitanje je samo dana kada će postati, i to značajan, izvoznik oba energenta. Time se na ostatku tržišta pojavljuje višak oba goriva.
Najveći proizvođači tečnog gasa, Katar i Alžir, usmereni su na pomorske zemlje Azije gde su cene više, ali merkaju i evropsko tržište. Tankerski transport se zasniva na činjenici da gas ohlađen na minus 162 stepena Celzijusa ima 600 puta manju zapreminu u odnosu na gasno stanje. Stoga se prvo hladi na ovu temperaturu, tako “leden” specijalnim tankerima prevozi, a kupac mora imati izgrađen objekat za regasifikaciju utečnjenog gasa. To je najskuplji segment postupka, pa je ovakav gas prodavan i za 800 dolara po kubiku, dvostruko skuplje od prosečne cene ruskog gasa. Liberali ističu da ova tehnika omogućava utrživanja cene gasa, izbegavajući kalkulaciju na bazi cene nafte.

Cifre, međutim, ne potvrđuju rast prodaje utečnjavanjem, premda su Amerikanci lansirali tezu da je tehnika isplativa u odnosu na transport cevima čim gasovod dostiže dve hiljade kilometara, očigledno ciljajući na “Južni tok”. Ali, lane od ukupnog evropskog uvoza gasa tek deset odsto je dopremljeno tankerima, naspram četrnaest odsto prethodne sezone. U Evropi, najviše u Velikoj Britaniji i Španiji, je izgrađeno skladišta za 250 milijardi kubika utečnjenog gasa, međutim, koristi se tek petina.

Ekonomsko- energetski rat

Lajčak kontra Merkel

Miroslav Lajčak, slovački ministar spoljnih poslova, smatra odbacivanje “Južnok toka” logičnim, jer bi izgradnjom Ukrajina i Slovačka prestale biti glavna evropska čvorišta, pozicije koje više nego pristojno naplaćuju. Jasno je da EU neće da Ukrajinu ostavi bez prihoda tranzitnih taksi, ali Aleksej Miler, direktor Gasproma, bio je direktan i odlučan: preko Ukrajine ubuduće će se ubacivati samo ona transportna količina koja jepotrebna balkanskim državama koje nemaju alternativan način snabdevanja, niti jedan kubik više. To bi zbirno iznosilo oko 16, a nekada je Ukrajina tarifirala i do 100 miljardi kubika.
Mada su mnogi Putinovo iznuđeno preusmeravanje “Južnog toka” na Tursku protumačili kao pokušaj da se iznađe bilo kakvo tržište, nemački stručnjaci su ukazali da je mnogo bolje direktno se dogovarati sa Rusijom, nego ubacivati još jednog posrednika, Tursku. I to državu koja bi bila u poziciji trgovca, odnosno ne bi za nadoknadu sporovodila gas ka Uniji, već bi gas kupovala od Rusije i (pre)prodavala Uniji. Ovaj moment, uz opasku da Turska nije član EU pa bi pritisak NATO pakta bio manje efikasan, bio je dovoljan da se Angela Merkel, poslednjih meseci neubičajeno kritična prema Putinu, založi za još jedan razgovor sa Rusijom oko “Južnog toka” po inicajalnoj trasi. Za nas bi to bilo daleko najbolje rešenje, ali slična inicijativa je morala biti mnogo ranije započeta.

Takođe, nemački stručnjaci ukazuju da bi gasovod TAP prlazio preko teritorije Nagornog Karabaha, oko koje se spore Azerbejdžan i Jermenija, te uvek rovite Gruzije, pa bi od starta bio izuzetno ranjiv na i najmanje političke napetosti.

Ostaje činjenica da SAD već decenijama zameraju EU na prevelikoj gasnoj zavisnosti od Rusije, ali nije jasno na šta Evropljani računaju kao zamenu kada sa Rusijom, pod pritiskom, umanje gasno- naftnu trgovinu. Pojedini ekolozi ističu veću primenu znatno usavršenih i racionalizovanih obnovljivih izvora energije, međutim, dubok pad cena nafte i gasa će razlike između energije dobijene od vetra, iz sunca ili biomase ponovo učiniti prevelikom, industriju zasnovanu na njima nekonkurentnom. Pitanje je hoće li i građani pristati da dalje plaćaju uočljivo više benefitne cene za energiju vetra i biomase .
Kao odgovor nameće se i dobijanje energije iz uljnih škriljaca u Poljskoj, Estoniji( već proizvodi), Rumuniji, Bugarskoj i, ponajviše, u Ukrajini, gde je u pojasu Donjeck- Harkov najveće evropsko škriljno nalazište, čiji je epicentar distanca od Kramjarska do Slavjanska, dva gradića za koje se nedavno žestoko ratovalo i koja su ostala pod vojnom kontrolom Ukrajine, ali čelnici Donbasa ističu da se neće zaustaviti dok svoju oblast u celosti ne zaokruže. I tu bi trebalo da se podsetimo mišljenja književnika Gintera Grasa da je treći svetski rat počeo i da se, za sada, dominantno vodi ekonomsko- energetski.

Ostati marginalizovan

Na šta Srbija može da računa nakon što je “Južni tok” gurnut u stranu?
Sve što je ponuđeno je beznačajno spram “Južnog toka” od koga bi godišnje prihodovala 300 miliona evra taksi za protok, izgradila bi dve podstanice sa većim brojem viskokvalifikovanih zaposlenih, najmanje dve gasne kogenerativne elektrane ( u Pančevu i Novom Sadu), stekla mogućnost da za hemijske fabrike koje gas koriste kao sirovinu (MSK, Petrohemija, Azotara) dobije povlašćenu cenu, uz angažovanje njene privrede u, doduše sirovijim, segmentima postavljanja koridora.
Nudi se veza Niša sa Sofijom, do koje bi navodno trebalo da dođe krak TAP- a. Praktično, Srbija bi se svela na perifernog korisnika gasa, bez uloge transportnog koridora. Potom je lansirana ideja o gasovodu Slovačka- Rumunija- Bugarska- Turska, do Srbije bi opet dospeo tek bočni, netransportni krak. Napokon je obnovljena ideja o vertikalnom sistemu gasovoda od Baltičke obale Poljske, gde se gradi rafinerija za regasifikaciju utečnjenog gasa kapaciteta 25 milijardi kubika, do ostrva Krk, gde se ovakvo postrojenje, kapaciteta 5,3 milijardi kubika, planira već desetak godina, ali je do sada dva puta odbijano. Sada je pritisak na novog člana EU ogroman, ali je hrvatska dilema velika: jedna od groznih ekoloških posledica bi bila hlađenje vode u kvarnerskom zalivu za čak pet stepeni, sa nesagledivim posledicama za floru i faunu. I od ove vertikale ka Srbiji bi vodio tek sporedan krak.

Preispitivanje privatizacije NIS- a

INA i NIS

U nekadašnjoj Jugoslaviji, INA je spram NIS- a u svakom pogledu, posebno u rasploživim sirovinama, bila bar trostruko veća i profitabilnija petrokompanija. Prodata je putem berze mađarskom MOL- u, skupo, za 2,1 milijarde evra za 34 odsto vlasništva. Novi vlasnik nije ni nameravao razvijati preradu, pa je sisačka rafinerija pred zatvranjem, a i riječkoj preti da okonča rad krajem 2017.godine. MOL ne razvija ni prodajnu mrežu, a u BiH prodaje goriva proizvedena u rafineriji u Mađarskoj. Drugi kandidat za kupovinu NIS- a, austrijski OMV se povlači sa Balkana, upravo NIS- u je prodao mrežu u BiH, ovdašnju je izdao pod franšizu privatniku.

Što se tiče poslovanja, 2012. godine prinos po akciji je iznosio 0,88 odsto kod INE, 2,6, odnosno 4,4 odsto kod MOL- a i OMV, dok je prinos po akciji NIS- a iznosio 10,3 odsto, s tim da je akcionar zaradio još 14 procentnih poena na osnovu rasta vrednosti akcije.

Odlaganje “Južnog toka” je poslužilo vlasti da masu zamajavaju preispitivanjem (da čak započne policijsku istragu), privatizacije NIS- a, navodno usled niske prodajne cene, 400 miliona evra za 51 odsto vlasništva, uz investiciona ulaganja od 500 miliona. Pojavili su se “stručnjaci” koji tvrde kako je “NIS” otplaćen iz tri godišnje dobiti, da je rudna renta 3 odsto berzanske cene nafte preniska, da su prekobrojna otpuštanja...Malo je čvrstih pokazatelja, više su u pitanju interesno oblikovane računice bivših radnika naviklih na neverovatne povlastice u nekada, uz EPS, najpovlašćenijem javnom preduzeću. Aktuelni zaposleni, kojih još uvek ima dvostruko više nego u sličnoj inostranoj kompaniji, strahujući za gubitak radnog mesta stalno ističu da “Rusi preterano iscrpljuju nalazišta, i kada sve izvade otiči će.”
U osnovi ovakvih priča je dugogodišnje parazitiranje na hiljade i hiljade zaposlenih i sticanje predstave da je NIS bio jaka firma koja može da izdržava armiju besposlenih. Nemaju svest da su živeli od lukrativnog monopola na bavljenje naftom i dugogodišnjim neinvestiranjem u razvoj. Govoriti o nekadašnjoj vrednosti rafinerija u Pančevu, Novom Sadu, gasne u Elemiru, 497 pumpi, 44 veleskladišta ili poslovnih zgrada u Novom Sadu i Beogradu je proizvoljno, čak besmisleno. To su bile tehnološki totalno zaostali prerađivači, bez tržišne pozicije, geolozi decenijama nisu našli niti jedno novo naftno- gasno polje, a bukvalno sve pumpe će se morati detaljno remontovati ili zameniti novim usled evrozahteva da svi tankovi imaju duplo dno, te modernizacije procesa utakanja goriva. Kvalitet goriva iz naših rafinerija bio je na evropskom dnu, gori je bio samo u Albaniji i Bugarskoj.

Dok je bio javno preduzeće NIS decenijama nije ni plaćao rudnu rentu, nadoknadu opštinama čiji se resursi crpe da izgrade privredni objekti u kojima će raditi lokalno stanovništvo kada bušotinama dođe kraj. Od 2002. godine je plaćao upravo 3 odsto, ali ne od berzanske, primetno više, cene, već od adminstirativno određene na 25 dolara za barel. Rudna renta u izdašnijim nalazištima Hrvatske je 5, Italije 7 odsto, dok je besmisleno porediti sa visinom u zemljama sa neuporedivo bogatijim ležištima nafte, gde nalazišta slična našim samo registruju i zatvaraju, jer ne žele da se bave sitnim poslovima. Uostalom, pri padu cena nafte na recimo 50- 55 dolara za barel, eksploatacija većine naših, u osnovi, mini nalazišta postaje nerentabilna. Na prigovore zašto je važenje roka o visini rudne rente lane produženo do 2023. godine, dokle će, bar po kalkulacijama, novi vlasnik vratiti uloženo, dovoljno je podsetiti da su visinu rudne rente zamrzli i Mađarska MOL- u i Rumunija austrijskom OMV.

Beznačajno tržište - malo sirovina

Uviđajući da je NIS firma pred kolapsom, ekonomski tim Đinđićeve vlade krajem 2002.godine tražeći kupca odlazi u SAD i vraća se pokunjen; nijedna američka natna kompanija nije zaintresovana ni da pošalje predstavnika da pogleda NIS; Srbija je premalo tržite, bez većih fosilnih sirovina. Potom više stručnih konsultanta sagledava mogućnosti NIS- a i predlaže tehniku privatizacije. Poslednji savetnik Meril Linč- Rajfajzen procenjuje NIS na 1,2 miljardi evra, te predlaže da se traži partner koji bi za 40 odsto suvlasništva i pravo upravljanja dokapitalizovao NIS sa 500 miliona evra, potom bi prodajom akcija na berzi država bila obavezna da mu omogući većinsko vlasništvo.
Nije bilo ozbiljnijih kandidata, malo su se interesovali OMV i MOL, pa je na kraju odlučeno da se 51 odsto NIS- a direktno proda Gaspromnjeftu ( ćerka firma Gasproma) za 400, uz investicije od 500 miliona evra. Od javnosti se prikriva da je novi vlasnik zatekao gubitke čija visina nikada nije precizno utvrđena, ali nije bila manja od 750 miliona, a ima mišljenja da je zaduživanjem kod banaka, dostizala i svih 1,1 milijardu evra.
Pre potpisivanja ugovora o prodaji 24. decembra 2008.godine, sa naše strane potpis je stavio resorni ministar Petar Škundrić, u januaru iste godine potpisan je okvirni memorandum nazvan Energetski sporazum, koji nagoveštava, ali ne obavezuje, tri glavna, međusobno odvojena, toka saradnje: kupoprodaju NIS- a, izgradnju gasnog skladišta u Banatskom Dvoru i gradnju gasovoda “Južni tok”. U prva dva slučaja potpisani su pojedinačni ugovori, za treći nikada, jer je realizacija velikog projekta uvek zavisila od dogovora Brisela i Moskve, a mi smo tu mogli biti samo srećni dobitnici, i to voljom ruskog monopoliste i ruske države.

Vodeći u regiji

Gašenje rafinerija u Evropi

Što ekonomska kriza, što mere na podizanje energetske efikasnosti, uticali su da Evropa već dve decenije kontinuirano beleži pad potrošnje goriva, naročito benzina. Stoga će se mnoge rafinerije zatvoriti, od preko 100 najmanje 16, a u regionu srednje Evrope, Balkana i jadranske obale prerađivački kapaciteti biće umanjeni za najmanje 20 odsto, s obzirom da su ovde i demografski kolaps i pad potrošnje po glavi stanovnika najveći. Pod velikim znakom pitanja je rafinerija u Bosanskom Brodu, ali i obe hrvatske, u Rijeci i Sisku, dok Slovenci ne znaju šta da rade sa Lendavom.

U tom pogledu, Rafinerija Pančevo je u povoljnom položaju, ponajviše zahvaljujući modernizaciji kojom je korenito promenjen randman u korist sve više traženog dizel goriva. Dok je nekada potražnja za benzinom bila dva puta veća nego za dizelom, danas je obrnuto i Pančevci su se prilagodili novom trendu. Šta više, novi vlasnik ni novosadsku rafineriju neće u potpunosti zatvoriti, već deo zadržati kao veleskladište, deo za rafinaciju visokokvalitetnih ulja iz nafte dobijene sa nalazišta kod sela Velebit, blizu Sente.

Ulaganja Rusa u NIS su osetno nadmašila obaveze, samo su u pančevačku rafineriju uložili 628 miliona evra i postigli randman u kome proizvode duplo više dizela nego benzina, saglasno trendu automobilske industrije. Ulaganjem u nove tehnologije bušenja i crpljenja nafte, novi vlasnik je podigao domaću proizvodnju nafte sa 0,7 na 1,1 milion tona( takođe je I uvećao dokazane rezerve), kupio je paket pumpi u Rumuniji, Bugarskoj i BiH (Republici Srpskoj), istraživačka prava na poljima u Mađarskoj, Rumuniji i BiH. Započeo je modernizaciju pumpi i do sada u ukupni razvoj uložio dve milijarde evra, delom i iz profita samog NIS- a. Naravno, vrato je i zatečene dugove. Rusi u naredne dve godine paniraju ulaganje od 1,5 milijardi evra, premda je realno da usled dramatičnog loma na naftnom tržištu ulaganja nešto uspore.
Često se može ćuti da NIS otpušta. Kako ne bi kada je zatekao blizu 15.000 radnika, bar tri i po puta više nego što imaju slične kompanije u svetu. Socijalni program je najbolji ikada isplaćen na Balkanu- 750 evra po godini staža, plus tri plate. I danas NIS stimuliše odlazak radnika, najviše stoga što je zatekao mnogo manje stručnu radnu snagu nego što je očekivao i nego što mu je predočavano. Tako je, primera radi, od 130 nekada zaposlenih u segmentu spoljnje trgovine, stručnu proveru zadovoljilo tek 17 radnika! Uslovi su sjajni 560 evra po godini staža, plus plata i po i mogućnost da se odlazećem otpiše do 70 odsto stambenog bankarskog kredita čiji je garant NIS. Na primedbe da se suviše oslanjaju na angažovane preko radnih zadruga, iz NIS-a odgovaraju da je od 11.000 trenutno zaposlenih 40 odsto direktno u NIS- u, a da kod svetskih petrokompanija srazmera zaposlenih u firmi spram angažovanih preko zadruga dostiže i 20:80.

Žal za privilegijama

Uostalom, NIS je danas moderna firma, tehnološki superiorna u odnosu na regionalne takmace, redovno izmiruje sve obaveze, ako je rudna renta relativno niža - 3 odsto, premda su u pitanju ležišta čija je eksploatacija u odmakloj fazi kada se renta snižava, država je NIS itekako opteretila visokim porezom na profit, veoma viskom akcizom i PDV- om.
Čini se da je povika na NIS mnogo više žal zaposlenih za nekadašnjim privlegijama na ivici zdravog razuma i jadac političara za izgubljenim mogućnostima za malverzacije u tako prihodnoj delatnosti kao što je naftna privreda, nego što se zasniva na parametrima prodajnog aranžmana.

     
1. januar - 28. februar 2015.
Danas

Povežite se

 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2014