Novi radnički pokret
u Srbiji
Ukoliko se
sami ne izborimo za svoja radna mesta i za pravo
da sami, nezavisno i odgovorno odlučujemo o svojim
životima i o pitanjima od javnog interesa, vlast
nam sigurno neće izaći u susret
Koordinacioni odbor radničkih protesta u Srbiji
osnovali su radnici i mali akcionari sedam preduzeća:
»Jugoremedija«, »Šinvoz« i BEK iz Zrenjanina,
»Zastava elektro« iz Rače, »Ravanica« iz ]uprije,
»Srbolek« i »Trudbenik« iz Beograda. Problemi
su nam različiti, ali cilj je isti – tragamo za
načinom da sačuvamo i razvijamo proizvodnju, čuvajući
tako i svoja radna mesta. Radnici »Jugoremedije«,
»Zastave elektro« i »Ravanice« zahvaljujući solidarnoj
i upornoj borbi uspeli su da sačuvaju svoje fabrike,
međutim ti rezultati nisu trajni i moraju se zaštititi
i učvrstiti. Radnici i mali akcionari »Trudbenika«,
»Srboleka«, »Šinvoza« i BEK-a još uvek su u protestu.
Za njih pozitivna iskustva »Jugoremedije«, »Zastave
elektro« i »Ravanice« znače da borba ima šanse
za uspeh. Za one koji su postigli uspeh, borba
radnika »Šinvoza«, »Trudbenika«, BEK-a i »Srboleka«
znači šansu da u daljoj borbi ne ostanu sami.
»Jugoremedija«, Zrenjanin
Nakon što je 2000. godine smenjena vlast koja nas
je uvela u desetogodišnju izolaciju, srpska farmaceutska
industrija dobila je šansu da izađe na evropsko
tržište. Da bi se ova šansa ostvarila, domaće kompanije
morale su prethodno da usklade svoju proizvodnju
sa evropskim GMP standardima, što iziskuje sveobuhvatnu
rekonstrukciju proizvodnih pogona i velika materijalna
ulaganja. Zrenjaninska »Jugoremedija« je ovaj izazov
dočekala kao preduzeće u većinskom privatnom vlasništvu
– 58% akcija bilo je u portfelju malih akcionara,
a preostalih 42% u Akcijskom fondu Republike Srbije.
Tadašnja uprava fabrike je u dogovoru sa predstavnicima
države odlučila da pitanje modernizacije reši kroz
prodaju državnog paketa akcija privatnom investitoru,
koji bi nakon obavljene rekonstrukcije svoje ulaganje
prikazao kao dokapitalizaciju i tako stekao većinsko
vlasništvo. Tako je Akcijski fond Republike Srbije
2002. godine prodao 42% akcija »Jugoremedije« niškom
biznismenu Jovici Stefanoviću-Niniju. Međutim, umesto
da investira u rekonstrukciju fabrike, kao što je
bilo ugovoreno, Stefanović je kao investiciju prikazao
nabavku sirovine. Država se saglasila sa ovakvim
načinom ulaganja, ali mali akcionari nisu, pa je
Stefanović falsifikovao odluku skupštine akcionara
i izvršio dokapitalizaciju na osnovu koje se 2003.
godine upisao kao većinski vlasnik.
Radnici »Jugoremedije« su krajem te godine pokrenuli
štrajk koji je ubrzo prerastao u
protest malih akcionara
protiv korupcije u privatizaciji i otimanja
privatne svojine. Bez odluke suda o tome
ko je većinski vlasnik, avgusta 2004. godine
policija i Stefanovićevo privatno obezbeđenje
su silom izbacili radnike akcionare iz fabrike,
da bi im nakon toga Stefanović dao otkaze.
Tokom naredne dve i po godine, grupa od
150 radnika akcionara »Jugoremedije« zadivila
je domaću i svetsku javnost svojom upornošću
|
|
|
da dokažu pljačku i povrate otetu imovinu. Šireći
polako krug javne podrške oko svojih zahteva, na
kraju su uspeli da pred sudom dokažu da je samovoljni
suvlasnik »Jugoremedije«, uz podršku korumpiranih
državnih agencija, oteo imovinu malih akcionara,
tako da je na skupštini »Jugoremedije« 1. marta
2007. godine izabrana nova uprava koju kontrolišu
mali akcionari.
Četiri i po godine samovlašća Jovice Stefanovića
dovelo je »Jugoremediju« na ivicu stečaja, a kako
planirana investicija u modernizaciju nije izvršena,
radnici akcionari su se suočili sa rokom od svega
dve godine da sprovedu 30 miliona evra vredno ulaganje
u usklađivanje sa GMP standardima. Bez ove investicije
fabrika nakon avgusta 2009. godine više ne bi smela
da proizvodi lekove. Za prvih nekoliko meseci nova
uprava je uspela da otkloni opasnost od stečaja
i vrati »Jugoremediju« u red najuspešnijih privrednih
subjekata u Srbiji. Sledila je borba za budućnost,
za rekonstrukciju pogona i sigurnost radnih mesta
u novom, evropskom okruženju. Poučeni lošim iskustvima
iz prošlosti, radnici akcionari doneli su odluku
da se ovog puta ne prepuštaju ćudljivim interesima
krupnog kapitala, već da projekat od kojeg zavisi
njihova budućnost realizuju iz sopstvenih izvora.
Zaposleni su pristali na smanjenje ličnog dohotka,
akcionari su prihvatili da im se u periodu dok traje
rekonstrukcija ne isplaćuju dividende, već da se
svaki zarađeni dinar opredeli za investiranje u
modernizaciju. Nove proizvodne hale »Jugoremedije«
svečano su otvorene 2. oktobra 2009. godine, na
praznik »Jugoremedije«, dan kad je fabrika osnovana
početkom sedamdesetih godina prošlog veka.
Radnici akcionari »Jugoremedije« pokazali su da
solidarnost malih vlasnika može biti efikasna ne
samo u borbi protiv korupcije i bezakonja, već i
u čuvanju i učvršćivanju rezultata ove borbe – odgovornom
raspolaganju privrednim subjektima. Štaviše, u vreme
dok se gasi na hiljade radnih mesta, uprava pod
kontrolom radnika akcionara pokazala se efikasnijom
od modela koji nam se od 2000. godine nameće kao
»spas« za posrnulu srpsku privredu, modela u kojem
su radnici bez ikakvih prava, čak i onih koja im
garantuju zakoni i kolektivni ugovor, primorani
da se bespogovorno povinuju samovolji poslodavca.
Ovakva koncepcija privatizacije, koja se zasniva
na potpunoj centralizaciji moći, potpuno odgovara
političkoj vlasti u Srbiji koja, uz podršku finansijskih
moćnika, nastoji da sačuva sistem centralizovane
vladavine bez ikakve kontrole javnosti, samo što
su nekadašnji komiteti, u kojima su se iza zatvorenih
vrata donosile odluke od sudbonosne važnosti, danas
ustupili mesto vladinim agencijama koje bez ikakve
odgovornosti presuđuju o opstanku hiljada radničkih
porodica.
U nastojanju da zaštite svoju pobedu, radnici »Jugoremedije«
su zajedno sa kolegama iz zrenjaninskih preduzeća
»Šinvoz« i BEK osnovali lokalni pokret Ravnopravnost,
koji je na izborima 2008. godine ušao u Skupštinu
grada sa četiri odbornika.
Prvobitno opredeljeni da se solidarno bore za oporavak
nekada moćne zrenjaninske industrije, radnici i
mali akcionari okupljeni oko pokreta Ravnopravnost
brzo su se suočili sa ograničenjima lokalne samouprave
da konkretno podrži radničke zahteve za očuvanje
proizvodnje i njihovih radnih mesta. Krajem 2008.
godine Ravnopravnost je inicirala osnivanje Anketnog
odbora grada Zrenjanina o »Šinvozu«, međutim, i
pored toga što je izveštaj Odbora jasno i verodostojno
pokazao da je stečaj u »Šinvozu« namerno izazvan,
i predložio konkretne mere kako da se isprave propusti
državnih organa, a »Šinvoz« vrati zakonitim vlasnicima
– državi i malim akcionarima – pa i pored činjenice
da su svi odbornici grada Zrenjanina, i iz vlasti
i iz opozicije, podržali zaključke Anketnog odbora,
nadležne institucije u Beogradu nisu našle za shodno
da zrenjaninskoj skupštini dostave bilo kakav odgovor.
Nakon ovog iskustva, pokret Ravnopravnost je kao
svoj osnovni politički cilj istakao vraćanje imovine
lokalnih samouprava oduzete 1995. godine, kako bi
lokalna zajednica mogla na održiv način da podstiče
privredni razvoj, a ne samo da izdaje zemlju i komunalne
usluge za privremene grinfild
investicije, što je danas praktično jedina mogućnost
za lokalne vlasti da utiču na smanjenje nezaposlenosti.
»Zastava elektro«, Rača kragujevačka
Na aukciji održanoj februara 2006. godine, konzorcijum
privatnih lica na čelu sa Rankom Dejanovićem kupio
je 70% kapitala »Zastave elektro« iz Rače kragujevačke,
fabrike za proizvodnju električnih instalacija,
nekada poznate pod imenom »25. maj«. Osnovana
za potrebe kragujevačke kompanije »Zastava«, u
čijem sastavu je godinama poslovala, račanska
fabrika je iz restrukturiranja majke-firme izašla
kao samostalno preduzeće, sa šansom da svoju budućnost
gradi mimo neizvesne perspektive nekadašnjeg giganta.
Novi vlasnici su preuzeli obavezu da investiraju
u osnovna sredstva, a ubrzo posle privatizacije,
»Zastava elektro« je posredstvom Agencije za strana
ulaganja i promociju izvoza zaključila ugovor
o poslovnoj i tehničkoj saradnji sa multinacionalnom
kompanijom »Delfi«, i za kratko vreme pored svojih
300 radnika angažovala još 500 mladih na osnovu
ugovora o delu. »Delfi« je uložio značajna sredstva
u obuku račanskih radnika, koje je potom angažovao
i u svojim pogonima u Maroku i Poljskoj. Ispostavilo
se da su radnici dorasli »Delfijevim« standardima.
Za razliku od menadžmenta.
Uprkos početnom usponu, zbog kojeg je ova privatizacija
svojevremeno ocenjena kao jedna od najuspešnijih
u Srbiji, Dejanovićeva uprava je posle godinu
i po dana dovela fabriku u blokadu. Nakon više
upozorenja upućenih vlasnicima »Zastave elektro«
da regulišu svoje dugove, inostrani partner je
krajem 2008. godine raskinuo ugovor o saradnji
i odneo svoju opremu. Tek tada radnici su shvatili
da nove mašine koje su bile unete u preduzeće
nisu investicija novih vlasnika, već vlasništvo
»Delfija«.
Marta 2009. počinje štrajk sa zahtevom za isplatu
zarada koje su obustavljene u januaru. Istovremeno,
sve više isplivavaju podaci o nezakonitom poslovanju
koje je dovelo do gubitaka i »Delfijevog« povlačenja.
Između ostalog, ispostavilo se da su Dejanović
i njegovi partneri od Fonda za razvoj Republike
Srbije dobili više od 150 miliona dinara, za obrtna
sredstva i isplatu dugova radnicima od pre privatizacije,
međutim, novac je nestao, dugovi nisu vraćeni,
a preduzeće je oktobra 2008. godine zapalo u blokadu.
Povrh svega, Dejanović odbija da ispuni štrajkačke
zahteve, a njegov menadžment jasno pokazuje da
nije ni zainteresovan, a ni sposoban da obezbedi
nove poslove i izvuče fabriku iz krize, tako da
štrajk vrlo brzo prerasta u protest sa zahtevom
za raskid ugovora o privatizaciji. Narednih meseci
radnici »Zastave elektro« su zahvaljujući upornosti
i radikalnim metodama borbe (desetine noći provedenih
na podovima opštine Rača, na pruzi kod Lapova,
te napokon na Terazijama, ispred sedišta Agencije
za privatizaciju), postali centralni događaj u
talasu štrajkova koji je obeležio 2009. godinu.
Na prvom sastanku sa Štrajkačkim odborom 15. juna
predstavnici Agencije za privatizaciju ostali
su uporni u stavu da je istekao rok od dve godine
u kojem su bili obavezni da kontrolišu izvršenje
ugovora o privatizaciji, odnosno da više nemaju
nikakvih mogućnosti da raskinu ugovor sa Dejanovićem.
Štaviše, pokušavali su da prebace odgovornost
na radnike, prigovarajući im da su prekasno dostavili
dokaze da investicija nije izvršena u skladu s
ugovorom, iako je kontrola izvršenja ugovora u
isključivoj nadležnosti Agencije. Narednih meseci,
istrajnost radnika u borbi da poslednju fabriku
u Rači otrgnu od propadanja najpre je stekla podršku
vlasnika lokalnih prodavnica i kafića, koji su
30. juna u znak podrške radničkom protestu prekinuli
rad na sat vremena, jer ako se i ova fabrika zatvori
ni oni više neće imati od čega da žive. Zatim
je javnu podršku štrajkačima dala i lokalna vlast,
a 11. avgusta na protest ispred Agencije za privatizaciju
došao je jedan autobus radnika iz zrenjaninskih
preduzeća »Jugoremedija«, »Šinvoz« i BEK. Tog
dana je pokrenuta inicijativa za osnivanje Koordinacionog
odbora radničkih protesta u Srbiji.
Pod pritiskom javnosti Ranko Dejanović se, u dogovoru
sa vladom Srbije, septembra 2009. godine odrekao
svog vlasništva u »Zastavi elektro« u korist Republike
Srbije, a Agencija za privatizaciju je 9. oktobra
donela Odluku o restrukturiranju preduzeća u kojoj
između ostalog stoji da je Vlada »prihvatila i
Informaciju o statusu Akcionarskog društva ‘Zastava
elektro’ iz Rače kojom je pored statusa preduzeća
definisano da je neophodno što hitnije pokretanje
proizvodnje i obezbeđenje tekućih zarada u ovom
preduzeću, rešavanje pitanja povezivanja radnog
staža kao i isplata zaostalih zarada, kao i da
je reč o preduzeću koje zbog delatnosti koje obavlja
ima perspektivu da uspešno posluje i obezbedi
dalji razvoj Opštine Rača«. U novu upravu »Zastave
elektro« su, pored nameštenika Ministarstva ekonomije,
imenovani i predstavnici radnika. Sledi im naporna
borba za vraćanje poverenja poslovnih partnera,
najvrednijeg od svih resursa koje je Dejanović
proćerdao.
»Ravanica«, Ćuprija
Sve vlade nakon 2000. godine prihvatile su politiku
privatizacije po kojoj je najvažnije da se nekadašnja
društvena preduzeća što pre prodaju privatnim investitorima,
bez ikakve brige o tome da li će privatizacija omogućiti
opstanak i razvoj proizvodnje. Tako je industrija
postala poligon za finansijske špekulacije i način
da se jeftino dođe do atraktivnih nekretnina. U
mnogim gradovima širom Srbije nekadašnja industrija
je u potpunosti uništena. U ]upriji je konditorska
industrija »Ravanica«jedina fabrika koja još uvek
radi. »Ravanica« je još uvek društveno preduzeće,
čiji radnici se ne opiru privatizaciji, kao što
to Agencija za privatizaciju pokušava da predstavi
u svojim saopštenjima. Součeni sa propadanjem privrede
u svom gradu i čitavoj zemlji zbog neodgovornosti
države prilikom prodaje preduzeća, radnici »Ravanice«
se opiru stavu Agencije koji im je više puta stavljen
do znanja – da državu ne zanima ko će kupiti preduzeće
u privatizaciji i kako će se budući vlasnik ponašati
nakon prodaje.
Generalni štrajk u »Ravanici« počeo je 17. avgusta
ove godine zbog odluke Agencije za privatizaciju
da razreši generalnog direktora Milutina Vasića,
umesto njega postavi
Slavoljuba Popovića
i sprovede privatizaciju. Vasića
je na čelo »Ravanice« imenovala Vlada 2003.
godine. Do juna 2009. je udvostručio proizvodnju
u fabrici. Popović je prljave poslove oko
pripreme preduzeća za privatizaciju prethodno
obavio u nekada uspešnoj »Paraćinki«, tako
da je sasvim jasno zbog čega ga je Agencija
postavila za direktora »Ravanice« u godini
za koju je najavljena likvidacija svih društvenih
preduzeća koja ne dočekaju privatizaciju.
Zbog
|
|
|
Foto: Vera Vujošević
|
 |
toga su radnici poslednje fabrike u ]upriji koja
još uvek radi, i koja redovno isplaćuje zarade u
prosečnoj visini od 27.000 dinara, odlučili da spreče
ulazak nove uprave, zahtevajući od Agencije da ne
pokušava da ih privatizuje na silu, da stavi van
snage odluku o razrešenju Milutina Vasića i da odustane
od imenovanja Slavoljuba Popovića i novog predsednika
Upravnog odbora Vuka Perića.
Već sutradan, 18. avgusta, Agencija je objavila
opširno saopštenje u kojem se između ostalog kaže:
»Dosadašnjim postupanjem rukovodstva, i njihovom
nesaradnjom sa državnim organima, preduzeće je uvedeno
u rizik da nad njim bude otvoren postupak prinudne
likvidacije, čime bi zaposleni u DP Ravanica ostali
kako bez posla, tako i bez 30% akcija koje im po
zakonu pripadaju. Rukovodstvo se praktično već godinama,
bez ikakvih posledica, ponaša kao da je ono stoprocentni
vlasnik kapitala preduzeća, a štetu od toga trpe
budžet Republike Srbije kao i svi zaposleni i bivši
zaposleni koji bi u postupku privatizacije ostvarivali
svoja prava koja potiču iz 70%, odnosno 30% vrednosti
kapitala preduzeća«.
Zrenjaninski »Šinvoz« je samo najpoznatiji primer
nekada uspešnog preduzeća koje je likvidirano zbog
malverzacija kupca i nezakonitog rada Agencije za
privatizaciju prilikom kontrole izvršenja ugovornih
obaveza. Radnici »Šinvoza« su ostali i bez posla
i bez akcija krivicom službenika Agencije za privatizaciju,
koji su kupcu dozvolili da preko svojih fantomskih
firmi namerno izazove stečaj, da bi potom preuzeo
fabriku kao većinski poverilac. S druge strane,
javnosti nije poznat niti jedan slučaj preduzeća
privatizovanog po Zakonu o privatizaciji iz 2001.
godine u kojem su mali akcionari imali ikakvu korist
od »30% akcija koje im po zakonu pripadaju«, da
su uspeli da prodaju svoje akcije po realnoj ceni,
ili da ostvare pravo na dividendu. Naprotiv, država
im je pre dve godine čak sama ponudila da se odreknu
»bezvrednih« hartija od vrednosti i zamene ih besplatnim
akcijama javnih preduzeća. Međutim, ove 2009. godine,
Agencija za privatizaciju se obraća javnosti kao
da se za prethodnih osam godina ništa nije desilo.
Štrajk u »Ravanici« je izazvao potrese i u lokalnoj
vlasti ]uprije. Iz vladajuće koalicije koju čine
stranke okupljene oko SPS, DS i G 17 plus, zahteve
štrajkača su početkom septembra podržali samo SPS,
PUPS i JS, ali zajedno sa opozicionim SRS, DSS i
GG »Ravanica« (grupa građana koju su osnovali radnici
»Ravanice« i koja je u lokalnom parlamentu zastupljena
sa 5 odbornika), tako da je uz radnike stalo 25
od ukupno 37 odbornika. Odbornici DS i G 17 plus
ocenili su da je njihova lista prioriteta »drugačija
od koalicije okupljene oko SPS. Oni žele da opština
podrži štrajk u Ravanici, a mi smatramo da je tamo
učinjen niz nepravilnosti i dajemo apsolutnu podršku
merama koje Vlada Srbije i Agencija za privatizaciju
pokušavaju da sprovedu u tom preduzeću, kako bi
se ono privatizovalo« (Glas javnosti, 1.
septembar 2009, »Puklo oko štrajka«).
Solidarnost i istrajnost u zaštiti zajedničkog interesa
i u »Ravanici« su se pokazale uspešnim. I pored
pritisaka na članice Štrajkačkog odbora, saslušanja
u policiji i pretnji krivičnim prijavama, štrajk
nije slomljen, tako da je Vlada sredinom novembra
odustala od spornih kadrovskih rešenja. Ipak, kao
i u »Zastavi elektro« i »Jugoremediji«, pobeda u
»Ravanici« je trenutna i nesigurna, jer politika
privatizacije u Srbiji nema odgovor na pitanje kako
svoje interese mogu da zaštite oni koji su vezani
za opstanak i razvoj proizvodnje: radnici, mali
akcionari, lokalna zajednica.
»Srbolek«, Beograd
U jednoj od najvećih afera u trgovanju akcijama
u Srbiji Jovica Stefanović-Nini je uz pomoć Miodraga
Kostića 2005. godine sabotirao ponudu bugarske kompanije
»Sofarma« za preuzimanje »Srboleka« i došao do većinskog
paketa akcija najstarije farmaceutske kuće u Srbiji.
Naime, pošto Stefanović po zakonu nije smeo da kupi
više od 25% akcija »Srboleka« u trenutku dok su
se akcionari odlučivali za »Sofarminu« ponudu, u
kupovinu se uključio Kostić, preko svojih firmi
»MK Komerc« i »M&V Investments«. Shvativši da
se sprema prevara, radnici i udruženje malih akcionara
»Srboleka« sazivaju konferenciji za štampu na kojoj
izjavljuju: »Akcije Srboleka na berzi kupuje vlasnik
Jugoremedije, preko povezanih
lica. On planira da kupi samo 50 odsto –
kontrolni paket i da smanji delatnost Srboleka,
bez ikakvih investicija. Ostale akcije tada
će biti bezvredne. Zato apelujemo na akcionare
i Akcijski fond da ne prodaju akcije preko
berze, već da ih deponuju na račun Sofarme
i podrže tu ponudu« (Danas, 28.
novembar 2005, »Ne želimo da doživimo sudbinu
Jugoremedije«).
Akcijski fond ipak iznosi akcije na berzu.
Stigavši do 46%
|
|
|
Foto: Vera Vujošević
|
 |
vlasništva zahvaljujući Akcijskom fondu, Stefanović
i Kostić vrše pritisak na Upravni odbor da smeni
direktora, postavljaju svog čoveka i objavljuju
pobedu. Pošto je akcionarima poslata jasna poruka
na čijoj je strani država, većina prodaje akcije
na berzi plašeći se da će u protivnom ostati bez
zarade, pa ponuda »Sofarme« ne uspeva. U narednih
nekoliko dana, bugarska kompanija pokušava da objasni
javnosti i vlastima u Srbiji da je prevarena i da
su povezana lica zloupotrebila proceduru, međutim
ubrzo dižu ruke.
Nakon što se prašina slegla, maja 2006. godine Kostić
prenosi na Stefanovića svoje akcije »Srboleka«,
čime ovaj stiče ukupno 49%. Na zahtev malih akcionara
koji nisu prodali akcije novembra 2005. godine,
Komisija za hartije od vrednosti utvrđuje da je
ovom transakcijom prekršen Zakon o preuzimanju akcionarskih
društava, i nalaže Stefanoviću da proda akcije koje
je kupio od Kostića. Međutim, iako je u međuvremenu
postalo jasno da je Kostić kupovao akcije »Srboleka«
samo da bi pomogao Stefanoviću da spreči preuzimanje,
nije pokrenut postupak u kojem bi se utvrdile ove
činjenice i kaznili krivci. Stefanović je izvršio
nalog Komisije za hartije od vrednosti i decembra
2007. godine prodao akcije koje je kupio od Kostića,
ovog puta firmi »Invej« Predraga Rankovića-Peconija.
»Srbolek« je danas na ivici propasti. Investicija
u usklađivanje proizvodnje sa GMP standardima nije
ni počela niti vlasnik planira da je sprovede, a
račun preduzeća je blokiran. Broj zaposlenih je
od 2005. godine sa 380 pao na 245. Radnici su tokom
ove godine u dva navrata štrajkom iznudili isplatu
zarada i pokretanje proizvodnje, a Trgovinski sud
u Beogradu je na zahtev malih akcionara »Srboleka«
14. septembra doneo rešenje kojim se preduzeću nalaže
da održi redovnu godišnju skupštinu, koju Stefanović
već mesecima izbegava da održi. Razlog za to može
biti opasnost da se ostali vlasnici »Srboleka«,
koji zajedno imaju 51% akcija, udruže i preuzmu
kontrolu nad preduzećem. Prethodnih godina radnici
akcionari, u čijem posedu se još uvek nalazi 21%
akcija, u više navrata su pokušavali da zajedno
sa ostalim malim akcionarima (razni investicioni
fondovi, sitni privatnici i sl.) postave novu upravu,
ali su »spoljni« akcionari uglavnom izbegavali da
se uključe u sukob između Stefanovića i radnika.
Međutim, kako je preduzeće iz godine u godinu iskazivalo
sve veće gubitke, krug akcionara nezadovoljnih menadžmentom
počeo je da se širi i van kruga fabrike.
»Trudbenik gradnja«, Beograd
Kombinat montažne gradnje »Trudbenik« stavljen je
januara 2005. godine na restrukturiranje, koje je
izvršeno tako što je preduzeće svu svoju imovinu
prenelo na novu firmu, d. o. o. »Trudbenik gradnja«,
a zatim je tu firmu prodalo na aukciji marta 2008.
godine »Monteri« d. o. o. iz Beograda, čiji je vlasnik
visoki funkcioner Demokratske stranke Dragan Kopčalić.
Umesto da obezbedi kontinuitet proizvodnje u »Trudbeniku«,
Kopčalić je na »Trudbenikovom« zemljištu u Krnjači,
na dunavskoj obali odmah naspram Miškovićeve i Bekove
Luke »Beograd«, započeo gradnju nelegalnog objekta,
u susret legalizaciji koju priprema Vlada Srbije.
Za samo godinu dana broj radnika u »Trudbeniku«
je opao sa 497 na 147 (istina, nisu svi ostali bez
posla – 130 radnika je ustupljeno »Monteri« na godinu
dana, ali se njima sada preti otkazima ukoliko u
»Monteru« ne pređu za stalno), a poslovi su potpuno
zamrli. Između ostalog, 27 radnika dobilo je otkaze
zbog toga što nisu pristali da se isele iz »Trudbenikovog«
samačkog hotela u Ulici Jurija Gagarina, jednoj
od nekretnina sa kojima gazda ima velike planove.
Stanari samačkog hotela koji još uvek nisu dobili
otkaze svejedno žive bez ikakvih prihoda, jer im
gazda svakog meseca od ličnog dohotka odbija kiriju
u visini cele plate.
»Trudbenik« je samo jedan primer uobičajene prakse
u srpskoj privatizaciji da se
preduzeće koje u svom
vlasništvu ima vredne nekretnine proda jeftino
pod izgovorom finansijske dubioze, a da
novi vlasnik potom ugasi proizvodnju, ostavi
radnike bez posla i uđe u posao sa nekretninama.
Povrh svega, ugovor o prodaji »Trudbenik
gradnje« nije potpisala Agencija za privatizaciju,
već je to učinio KMG »Trudbenik«, a Agencija
se u Ugovoru navodi samo kao punomoćnik
prodavca, što je v. d. direktora Agencije
Vladislav Cvetković prilikom razgovora sa
predstavnicima sindikata koristio kao objašnjenje
zbog čega ne može da kontroliše izvršenje
ugovornih obaveza. Cvetković, međutim, nije
objasnio zbog čega je KMG »Trudbenik«, koji
po Uredbi o restrukturiranju bez saglasnosti
Agencije nije smeo da donosi odluke koje
se odnose na
|
|
|
|
Umesto
da obezbedi kontinuitet proizvodnje u »Trudbeniku«,
Kopčalić je na »Trudbenikovom« zemljištu
u Krnjači, na dunavskoj obali odmah naspram
Miškovićeve i Bekove Luke »Beograd«, započeo
gradnju nelegalnog objekta, u susret legalizaciji
koju priprema Vlada Srbije
|
|
|
»sticanje, povećanje ili smanjenje učešća u kapitalu
drugog subjekta«, potpisao ugovor o prodaji koju
je de facto izvršio njegov »punomoćnik«,
Agencija za privatizaciju. Objašnjenje nije ni potrebno,
sve je jasno iz činjenice da je Agencija sebi pribavila
birokratski izgovor da dozvoli kršenje zakona i
ugovora u privatizaciji »Trudbenika«.
To rade Agencija za privatizaciju i novi vlasnici.
Šta, međutim, radimo mi?
Nakon junskog štrajka u kojem su iznudili zaostale
zarade, oko 140 radnika »Trudbenika« je 24. avgusta
sa tri građevinske mašine blokiralo kapiju preduzeća,
zahtevajući raskid kupoprodajnog ugovora sa »Monterom«,
potpisivanje kolektivnog ugovora, prestanak rasprodaje
pokretne i nepokretne imovine preduzeća i povratak
»Trudbenikovih« radnika koji su ustupljeni »Monteri«.
Posle mesec dana štrajkovanja i svakodnevnih protesta
ispred Ministarstva ekonomije, predstavnici Agencije
održali su sastanke i sa Štrajkačkim odborom i sa
vlasnikom »Montere«, predloživši da kontrolu poštovanja
ugovora izvrši nezavisna revizorska kuća koju će
angažovati KMG »Trudbenik«, kao prodavac »Trudbenik
gradnje«; oko izbora revizorske kuće moraće da se
saglase predstavnici obe strane. I Štrajkački odbor
i »Montera« prihvatili su predlog.
Nakon postignutog sporazuma, Kopčalić se oglasio
saopštenjem za javnost u kojem je izneo da je u
»Trudbeniku« »na delu sindikalni terorizam kojim
se vrši pritisak na državne institucije i na samu
kompaniju kako bi se otela imovina koja je pošteno
plaćena« (Beta, 22. septembra 2009, »Vlasnici Trudbenik
gradnje: Na delu sindikalni terorizam«).
Iako je od sporazuma o načinu kontrole prošlo već
mesec dana, revizorska kuća još uvek nije izabrana.
Svetska ekonomska kriza je naterala najmoćnije države
sveta da preispitaju temeljne principe na kojima
počivaju njihove ekonomije, principe koji su do
juče važili za oslonac stabilnosti i prosperiteta.
Politički i finansijski moćnici u Srbiji još uvek
brinu isključivo o očuvanju sistema na kojem se
temelji njihova neograničena moć, centralizovanog
i korumpiranog sistema koji je već decenijama uzrok
stalnih kriza i neprekidnog
propadanja. Ukoliko se
sami ne izborimo za svoja radna mesta i
za pravo da sami, nezavisno i odgovorno,
odlučujemo o svojim životima i o pitanjima
od javnog interesa, vlast nam sigurno neće
izaći u susret. Uspesi radničkih borbi u
»Jugoremediji«, »Zastavi elektro« i »Ravanici«,
kao i oni uspesi koji nas tek očekuju, ostaće
trajno ugroženi ukoliko
|
|
|
politika privatizacije ne uvaži iskustva radnika
i malih akcionara kojima je pošlo za rukom da,
uprkos ogorčenom otporu vlasti, spreče sunovrat
svojih fabrika, sačuvaju i unaprede proizvodnju.
Ova iskustva nas pre svega uče da je politička
odgovornost prilikom donošenja odluka važnih za
privredni razvoj mnogo izraženija na lokalnom
nivou, gde su predstavnici vlasti najbliži građanima
koji ih biraju. Štaviše, može se reći da je dosadašnje
centralizovano odlučivanje o privatizaciji glavni
razlog zbog kojeg je ona najvažnija, razvojna
funkcija ovog procesa, praktično paralisana korupcijom.
Ukoliko se lokalnim samoupravama ne omogući stvarna
nezavisnost, vlasništvo nad otetom imovinom i
ozbiljne nadležnosti u privredi i privatizaciji,
i ukoliko se onima koji su odbranili i unapredili
svoja preduzeća ne omogući da odlučuju o njihovoj
budućnosti, onda od budućnosti možemo očekivati
samo nove krugove kriza, sa nesagledivo tragičnim
posledicama.
U Zrenjaninu, 15. oktobra 2009. godine,
Koordinacioni odbor radničkih protesta u Srbiji
( www.pokret.net)
Vlasnici »Trudbenik
gradnje«: Na delu sindikalni terorizam
BEOGRAD, 22. septembra 2009. (Beta) – Beogradska
građevinska kompanija »Montera« (»Monterra«) saopštila
je danas da ne postoji ni jedan razlog za štrajk
zaposlenih u preduzeću »Trudbenik gradnja« čiji
je ona vlasnik.
»Na delu je sindikalni terorizam kojim se vrši
pritisak na državne institucije i na samu kompaniju
kako bi se otela imovina koja je pošteno plaćena«,
navedeno je u saopštenju »Montere« povodom protesta
grupe radnika »Trudbenik gradnje« koji štrajkuju
od 24. avgusta.
»Montera« je u martu 2008. godine kupila 100 odsto
udela KMG »Trudbenik« u preduzeću »Trudbenik gradnja«
za 580 miliona dinara. Grupa zaposlenih u »Trudbenik
gradnji« zatražila je juče od Agencije za privatizaciju
raskid kupoprodajnog ugovora navodeći da kupac
nije ispunio ugovorene obaveze, ali je Agencija
saopštila da za to nije nadležna i predložila
je da nezavisna revizorska kuća ispita poslovanje
preduzeća.
»Montera« ističe da je ispunila sve odredbe kupoprodajnog
ugovora i o tome dostavila dokumentaciju, isplatila
kupoprodajnu cenu i nijednog zaposlenog u »Trudbenik
gradnji« nije proglasila tehnološkim viškom.
Otkaze su, kako je navedeno u saopštenju, dobili
radnici koji su radili pod dejstvom alkohola,
koji su na radnom mestu uhvaćeni u krađi ili su
nezakonito raspolagali imovinom poslodavca, i
oni organizuju štrajk i proteste.
Dodaje se da su podnete krivične prijave protiv
pojedinaca koji nisu poštovali Zakon o štrajku,
kao i protiv onih koji su u javnosti iznosili
neistinite informacije o poslodavcu i time narušili
njegov ugled.
»Pošto su ispunjeni svi zahtevi štrajkača koji
se odnose na plate i odredbe Zakona o radu, u
ovom trenutku ne postoji ni jedan razlog za nastavak
protesta. Protestuju isključivo oni koji ne žele
da rade, o čemu svedoči podatak da u kompaniji
od 700 zaposlenih niko nije u štrajku, niti je
ikad bio«, navela je »Montera«.
(Beta, 22. 09. 2009)
Pokret za slobodu:
Optužba za terorizam je sramotna
BEOGRAD, 23. septembra 2009. – Beogradska građevinska
kompanija »Montera« juče je u medijima objavila
saopštenje u kojem optužuje za »terorizam« Štrajkački
odbor »Trudbenik gradnje« zato što vodi štrajk
sa zahtevom da se poništi kupoprodajni ugovor.
U Štrajkačkom odboru »Trudbenik gradnje« nalaze
se predstavnici reprezentativnog sindikata u ovom
preduzeću i nije dopustivo da ih bilo ko, kao
legalne predstavnike radnika, vređa i neosnovano
optužuje koristeći sredstva javnog informisanja.
Štrajkački odbor »Trudbenik gradnje« zahteva kontrolu
kupoprodajnog ugovora jer smatra da ga je »Montera«
prekršila. Jedan takav zahtev je legalan i legitiman
i u njemu ne postoje nikakvi elementi terorizma.
Zahtevamo da se državni predstavnici
što pre oglase i osude neosnovano vređanje naših
sugrađana od strane kompanije »Montera«.
Zahtevamo da uprava kompanije
»Montera« prestane da vrši pritisak na radnike
koji vode zakonit štrajk i što pre uputi izvinjenje
Štrajkačkom odboru »Trudbenik gradnje«.
Smatramo da je ovakav rečnik nedopustiv u jednom
društvu koje pretenduje da bude demokratsko. Zato
zahtevamo od medija da više ne
prenose ovakve neosnovane kvalifikacije koje samo
doprinose sve većoj tenziji u našem društvu.
Podsećamo još da se Štrajkački odbor »Trudbenik
gradnje« 20. septembra pridružio Koordinacionom
odboru radničkih protesta, koji
još čine Štrajkački odbori »Zastave elektro« iz
Rače, »Srboleka« iz Beograda, »Ravanice« iz ]uprije,
TK »Raška« iz Novog Pazara, »Šinvoza« i BEK-a
iz Zrenjanina.
Radnici »Trudbenik gradnje« su u štrajku od 24.
avgusta 2009. godine a glavni zahtev protesta
je raskid kupoprodajnog ugovora sa »Monterra«
d. o. o. zbog kršenja odredaba vezanih za prava
iz radnog odnosa.
U Beogradu, 23. septembra 2009.
Pokret za slobodu
|