Logor Banjica – logoraši 1941–1944,
knj. I i II, Istorijski arhiv Beograda, Beograd
2009, str. 707 + 830
Logor Banjica –
važno mesto u istoriji zločina
Krivica za
potpuno istrebljenje beogradskih Jevreja jednako
leži na nemačkim nacistima i Nedićevoj Srbiji
Nakon aprilskog sloma,
1941. godine, nemački i italijanski okupatori
raskomadali su Kraljevinu Jugoslaviju formiravši
više teritorijalnih celina kako bi njima
lakše upravljali. U svakoj od njih – od
kojih su neke proglasili »državama« – postavili
su poslušne domaće vlastodršce i to one
koji su odranije bili naklonjeni idejama
nacifašizma. Ni Srbija u tome nije bila
izuzetak. U našoj javnosti poslednjih dvadesetak
godina kao paradigma marionetske profašističke
države najčešće se uzima Nezavisna Država
Hrvatska, pri tom se – svesno ili ne – gubi
iz vida isto tako marionetska i profašistička
»državnost« Srbije koju je omogućio nemački
okupator prvo kroz Komesarsku upravu Milana
Aćimovića, a od 29. avgusta 1941. i kroz
Nedićevu »Vladu narodnog spasa«. Logori
koji su organski srasli sa nacifašističkim
sistemom i služili za eliminaciju ne samo
političkih protivnika nego i istrebljenje
čitavih etničkih grupa, među kojima su
|
|
|
Jevreji i Romi bili na prvom mestu kao nacistička
suluda fiksacija prvoga reda, nicali su u svim okupiranim
zemljama. U Srbiji i Beogradu je bilo više takvih
logora od kojih su najpoznatiji Staro sajmište i
Banjica.
Na ovom mestu želim da dam objašnjenje kontroverze
koja vlada u našoj najširoj, dakle ne stručnoj već
laičkoj javnosti, koju svesno – iz potrebe retradicionalizacije
svega i svačega a naročito iz »potrebe vođenja nacionalne
politike« – danas plasiraju politički krugovi i
iz vlasti i iz opozicije, oko toga kako Srbija i
Nedić (čiju sliku i danas bez ikakvog stida drže
u Vladi Srbije!) nisu tobože imali ništa s tim logorom
jer je on bio na teritoriji NDH. Takve tvrdnje su
obična mistifikacija.
Staro sajmište je, naime, bio logor poznat i kao
»Semlin Judenlager«, dakle logor za zemunske i beogradske
Jevreje i bio je pod isključivom jurisdikcijom nemačkih
vlasti u Beogradu (a ne npr. u Zagrebu!) iako formalno
na teritoriji NDH. Tek aprila 1944. godine – opet
samo formalno – biće stavljen pod jurisdikciju nemačkog
poverenika za Hrvatsku SS generala Kamerhofera.
Ali Nedićeva Specijalna policija, pripadnici Srpske
državne straže i Ljotićevog Srpskog dobrovoljačkog
korpusa tokom svih okupacionih godina hapsiće i
revnosno isporučivati Nemcima prvo beogradske, a
kasnije i Jevreje širom Srbije, a ovi će ih dovoditi
upravo u logor Staro sajmište i likvidirati ih u
Jajincima, Marinkovoj Bari, Kumodražu i Jabuci kraj
Pančeva. Krivica za potpuno istrebljenje beogradskih
Jevreja jednako leži na nemačkim nacistima i Nedićevoj
Srbiji.
Ali ako se danas formalni teritorijalni razlozi
upotrebljavaju kako bi se negirala krivica Nedićeve
kvislinške vlasti za zločine nacista u logoru Staro
Sajmište, oni se ne mogu koristiti za – po stradanjima
rodoljuba – drugi veliki beogradski logor – Banjicu.
O tom logoru kroz koji je prošlo oko 30.000 ljudi
(prema logorskim knjigama 23.637) među kojima i
oko 900 Jevreja i 300 Roma (koji iz nekih razloga
nisu isporučeni u »logor za Jevreje i Cigane« Staro
Sajmište) i u kojem je stradalo, prema podacima
zvaničnih logorskih vlasti, 4.286 zatočenih, objavljena
je obimna dvotomna monografija u izdanju Istorijskog
arhiva Beograda. Pored kraće uvodne studije i statističkih
podataka o logorašima sačinjenim na osnovu knjiga
koje je vodila logorska uprava, monografija sadrži
imena svih onih koji su kroz taj strašni logor smrti
prošli od njegovog formiranja 5. jula 1941. do njegovog
rasformiranja 3. oktobra 1944. godine.
Dragocenost ove knjige je u tome što je obrađena
postojeća istorijska građa i neinformisanoj srpskoj
laičkoj javnosti stavljena na uvid. Ta građa jasno
pokazuje svu strahotu nacističkih zločina ali i
sramnu kolaboraciju srpske vlasti sa nacistima i
učešće u tim zločinima.
U suštinskom smislu, dakako, ni prvobitna četvoromesečna
komesarska uprava Milana Aćimovića ni docnije Nedićeva
vlada »narodnog spasa« nisu imale stvarnu vlast
već su bile puki lakeji i izvođači radova nemačkih
nacista. Tako je i stvarna jurisdikcija nad banjičkim
logorom bila nemačka, uprkos činjenici da su jednom
polovinom logora upravljale domaće vlasti. Za upravnika
logora imenovan je Svetozar Vujković, nekadašnji
šef Četvrtog antikomunističkog odseka beogradske
policije, poznat po svojim sadističkim sklonostima.
Za zamenika je postavljen Đorđe Kosmajac koji je
bio u tom pogledu još gori od svog šefa. Preživeli
logoraši ga se sećaju sa užasom. U akciji beogradskih
ilegalaca ubijen je marta 1942. na ulici dok je
išao na posao. Koliko su bili prilježni u ubijanju
sopstvenih građana srpske, romske i jevrejske nacionalnosti
svedoči i javna pohvala Specijalnoj policiji i upravniku
Vujkoviću koju je na jednom prijemu kod Nedića na
samom isteku 1941. godine izrekao komandant Beograda
general Konstantin fon Kajzenberg.
I po onoj narodnoj »poturica gori od Turčina«, dešavalo
se da upravo Nemci budu manje radikalni prema logorašima
nego srpska vlast. Tako je poznat slučaj da su nemačke
vlasti u nekoliko navrata odbile da streljaju neke
zatvorenike koje su nedićevci inače stavili u kategoriju
broj jedan (što je značilo – streljati) i prebacili
ih u kategoriju broj dva (prinudni rad). U kojoj
meri su okupatorske i kvislinške vlasti učestvovale
u broju streljanih lica u banjičkom logoru svedoče
sledeći podaci: Specijalna policija, kojom su rukovodili
Ilija Paranos i Božidar Bećarević, tokom troipogodišnje
okupacije privela je 4.456 lica od kojih je 1.409
streljano što čini njeno direktno učešće u zločinima
od 31,62%. Treba istaći da je ta lica pre streljanja
u »islednom postupku« saslušavala i torturisala
na najgore moguće načine upravo Specijalna policija.
Evo kako izgleda lista drugih »dovodilaca« u logor
na Banjici: SS je priveo 11.311 lica od kojih je
streljano 1.872 (16,52%), Gestapo je uhapsio 1.773
osobe i od tog broja streljano je 326 (18,39%),
feldkomande su privele ukupno 1.246 lica od kojih
je dvoje izgubilo život (0,16%), nemačka policija
je tokom okupacije uhapsila 637 lica i od tog broja
je ubijeno 71 (11,15%), nemačka vojska je u logor
privela 1.224 osobe i od tog broja 124 je streljano
(10,21%), dok su načelstva srezova širom Srbije
pod ingerencijom »Vlade narodnog spasa« za nešto
više od tri godine uhapsila ukupno 1.256 lica, a
od tog broja njih 25 nije preživelo pakao banjičkog
logora (1,99%)
Banjički logor zauzima važno mesto u istoriji holokausta
u Srbiji. Prema Branislavu Božoviću (Stradanje
Jevreja u okupiranom Beogradu 1941–1944,
Beograd 2004) u banjički logor je dovedeno oko 900
Jevreja oba pola i svih starosnih struktura. Od
toga je u logoru ili van njega u Jajincima i Marinkovoj
Bari streljano 382 Jevreja, 186 je prebačeno u Staro
sajmište, 103 je preuzeo Gestapo, dok za ostatak
ne postoje relevantni podaci o njihovoj sudbini.
Ipak najveći broj logoraša su po nacionalnosti bili
Srbi. Bili su to ne samo komunisti, već i drugi
rodoljubi, građanski političari koji se nisu priklonili
kvislinškom režimu, kulturni i javni radnici, ugledni
ali i sasvim obični građani. Stradale su čitave
porodice, među njima i porodica Trajković – otac,
majka, sin i dve kćeri – koji su zajedno pogubljeni
u dušegupki 9. marta 1942. godine. Jedna od streljanih
kćeri apotekara Trajkovića bila je i Sloboda, studentkinja
filozofije i verenica Ive Lole Ribara.
Hapšeni su, i to treba reći, i pojedini pripadnici
ravnogorskog pokreta. To je činjeno uglavnom zato
što Nemci nikada nisu verovali svom povremenom saradniku
Draži Mihajloviću, što je bilo sasvim u skladu sa
Hitlerovim uverenjem da »Srbima nikada ne treba
verovati, naročito ne oficirima kojima su pučevi
u krvi što se jasno pokazalo 27. marta«. Čak i kada
1944. ravnogorski oficiri manje-više skoro otvoreno
budu prešli na Nedićevu stranu, izdajući tako »kralja
i otadžbinu«, nemačka komanda u Beogradu će ih i
dalje gledati s podozrenjem. Dakle, nisu rodoljublje
ravnogoraca i otpor neprijatelju (premda je svakako
među nekima od njih bilo i iskrene želje da se bore
protiv okupatora, ali takvi su većinom prešli u
partizanske redove) primorali Nemce da ih povremeno
preventivno hapse i za njima raspisuju poternice,
već strah od njihovog verolomstva i »pučističkih
namera«.
Odbijanjem da potpišu Apel srpskom narodu mnogi
intelektualci su pali u nemilost Nedićevog režima.
Ali čak i potpisnici Apela ukoliko su kasnije izrazili
bilo kakvu rezervu prema »novoj Srbiji« ili prema
»nemačkim prijateljima, koji svojom teškom borbom
strpljivo grade mesto za Srbiju u novoj Evropi«,
okarakterisani su kao potencijalni protivnici »novog
evropskog poretka« i bili su preko tadašnje štampe
(Novog vremena, Srpskog naroda
i sl.) izloženi javnoj osudi, a od nje do čina hapšenja
bio je samo korak. Već početkom novembra 1941. pokrenuta
je zajedno s nemačkom okupacionom upravom velika
akcija njihovog hapšenja. Tom prilikom uhapšeno
je 152 istaknutih rodoljuba, profesora univerziteta,
naučnika i kulturnih pregalaca i kao taoci su upućeni
u Banjički logor. Među njima su bili Aleksandar
Belić, Aleksandar Deroko, Miloš Đurić, Mihailo Ilić,
Petar Kolendić, Viktor Novak, Veljko Petrović, Vasa
Čubrilović, Jovan Erdeljanović, Risto Stijović,
Aleksandar Leko, Nikola Vulić, Ivan Đaja, Tihomir
Đorđević i drugi.
Upravnik grada Beograda i šef srpske obaveštajne
službe Dragi Jovanović, u govoru koji je održao
5. novembra 1941. godine, profesore i kulturne radnike
nazvao je pristalicama »engleske plutokratije, američkog
imperijalizma, jevrejske bankokratije i Kominterne«.
Dimitrije Ljotić, osvedočeni fašista i nemački prijatelj,
iste večeri po hapšenju grupe intelektualaca posetio
je generala Turnera u nastojanju da ga ubedi da
»uhapšeni taoci nisu povezani sa komunističkim bandama«
i da bi ih »u interesu smirivanja javnosti« trebalo
pustiti. Turner mu je odgovorio da i on zna da oni
verovatno nisu komunisti, ali jesu »masonerija«
i da su pod tom optužbom uhapšeni, ali da će on
sa svoje strane učiniti sve da uhapšenici ne budu
držani kao taoci za eventualne partizanske odmazde,
nego kao obični pritvorenici. Tako je Nedićev kabinet
već sutradan obavešten o ovoj odluci generala Turnera.
Najveći broj uhapšenih intelektualaca pušten je
već do kraja decembra 1941. godine.
To je bila jedina intervencija domaćih kolaboracionista
da se spasu životi sugrađana. Istina, Milan Nedić
je kao uslov da preuzme »Vladu narodnog spasa«,
nemačkom okupatoru, tačnije tadašnjem vojnom komandantu
za Srbiju generalu Dankelmanu postavio sledeće zahteve:
punu autonomiju Vlade i raspolaganja svojim oružanim
snagama, selektivnije kaznene mere prema civilnom
stanovništvu kako se ne bi izazvalo još veće antigermansko
raspoloženje u narodu (posebno se osvrnuo na masovna
streljanja u selu Skela 15. avgusta i vešanje na
Terazijama grupe građana 17. avgusta 1941), pravo
isticanja državnih i nacionalnih simbola (grba,
zastave), da se prema ratnim zarobljenicima bivšim
pripadnicima vojske Kraljevine Jugoslavije u Nemačkoj
postupa u skladu sa Ženevskom konvencijom, da se
upotrebi sav nemački uticaj na NDH i spreči ubijanje
srpskog življa, kao i da se 17 srezova koji se nalaze
pod ingerencijom NDH pripoje Srbiji i stave pod
nemačku upravu.
Iako osim povećanja broja žandarmerije i boljeg
naoružavanja Srpske državne straže nije dobio od
Dankelmana nikakva obećanja da će i ostali uslovi
biti ispunjeni, prihvatio se funkcije »predsednika
srpske vlade«.
O zločinima u logoru Banjica ne samo da nije bilo
reči na sednicama vlade ili u razgovorima sa nemačkim
komandantima, nego je teror s jeseni 1944. i povećan.
Kako se nazirao kraj rata i propast Hitlerove Nemačke,
bes, strah i razočaranje su se uvukli u duše srpskih
kvislinga. Samo tako se može objasniti da je 11.
septembra 1944, kada se u Beogradu već maltene mogla
čuti potmula grmljavina ruskih topova sa granica
Rumunije, odvedena velika grupa žena na streljanje.
Tom prilikom, osećajući da je kraj rata blizu, i
računajući da nemaju šta da izgube, četiri žene
iz te grupe su iznenada napale stražare i pokušale
da pobegnu. Ubijene su na licu mesta u hodniku,
dok su ostale istoga dana streljane na Jevrejskom
groblju. To se dogodilo samo tri sedmice pre kukavičkog
bekstva Nedićeve vlade iz Srbije u Beč! Da ti kvislinzi
nisu pokazali ni trunke samilosti čak ni onda kada
su videli da se raspršio njihov san o »moćnoj Srbiji
u novom evropskom poretku« svedoči i poslednja egzekucija
u logoru Banjica koja je izvršena 1. oktobra 1944.
godine kada su streljane dr Vera Mićić i njena maloletna
kći.
O zločinima u logoru Banjica u Beogradu postoji
opsežna i brojna literatura. Snimljena je i jedna
odlična TV serija pre nekih tridesetak godina. Nažalost,
sve je to u Srbiji pod naletima populističkog fundamentalizma,
nacionalističke euforije i ratova za teritorije
tokom devedesetih godina zaboravljeno, potisnuto
i svesno zamagljeno. Stoga se danas veličaju okupatorski
vazali i dželati i proglašavaju »istinskim Srbima«
i »patriotama«. Ulicama se daju njihova imena, dok
se žrtve proglašavaju »komunjarama« i krivcima »za
sve nedaće srpskog naroda«. Vladala je i još uvek
u jednom delu javnosti vlada retorika Nedićeve Srbije.
Neka ova obimna knjiga zato, uz još neke odlične
već objavljene radove na tu temu, bude početak definitivnog
razvejavanja te magle, još jedan prilog novom osvetljavanju
mračnog i zločinačkog perioda okupacije Srbije i
njene fašizacije, te dokazivanja da je i u takvim
uslovima bilo onih koji su se usprotivili i fašizmu
hrabro rekli ne, te zbog toga izgubili ono najdragocenije
– svoje živote.
|
|
Zlatoje
Martinov |
|