Početna stana
 
 
 
     

 

Sutjeska 1943 – neuništiva ideja slobode

Koča Popović – komandant genijalne drskosti

Rodio se u Beogradu 14. 03. 1908, a umro je u našem glavnom gradu na dan 20. oktobra 1992. godine.
O Koči će William Bill Deakin, zamenik šefa britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu NOVJ, koautor memoara W. Churchilla, proslavljenih i Nobelovom nagradom, napisati: »Uredan, napet, promišljeno kontrolisan osetljivim i disciplinovanim umom i snagom volje, Popović je bio intelektualac, vojnik izvanredne darovitosti, što je možda bilo i tuđe njegovoj unutrašnjoj prirodi. Poticao je iz imućne beogradske porodice i rado se odvojio od svog domaćeg porekla posle studija filozofije na Univerzitetu u Parizu, gde se kretao u nadrealističkim krugovima, u levičarskom svetu pesnika, književnika i umetnika. Bilingvalan, govorio je sarkastičnim uglađenim francuskim jezikom i u njegova mentalna utvrđenja nije se moglo prodreti. Njegove sarkastične primedbe bile su kao udarac mačem. Respektujući protivnika, uvek je bio na oprezi.
Popović se borio u redovima Španske republikanske vojske i postao artiljerijski kapetan. Kao komandant Prve proleterske divizije, sa svojim sigurnim instinktom i munjevitim shvatanjem situacije, Koča Popović je odjednom osetio slabu tačku u obruču nemačkog okruženja severno od Sutjeske i neposredno je doprineo našem spašavanju...
Popović je bio usamljen vuk, samotan čovek, s retkim trenucima neopreznosti. Imao je primese vojnog genija i mržnje prema ratu. Bio je oprezan u sklapanju prijateljstava i branio je sa vraškom veštinom totalno poštenje uma i srca«.
Miloš Vuksanović, borac Prve proleterske, priredio je knjigu Koče Popovića Beleške uz ratovanje, opremio je dokumentima i napisao komentare. Potpisnik ovog teksta uveren je da nema bolje knjige na temu rata u Jugoslaviji 1941–1945.
Vuksanović navodi: »Dva komandanta, Koča Popović i Peko Dapčević, posmatrali su bojište u dolini Sutjeske sa Dragoš-sedla. Prema pisanju Peka Dapčevića, Koča Popović je došao na originalnu ideju da diviziju ‘provuče’ besputicom ispod stena Lastve i Ozrena, prema Krekovima, pored Košura, posednutog jakim snagama 118. nemačke divizije, a onda preko Hrčave na Lučke kolibe. Tu bi divizija dobila širi manevarski prostor. Prolaz je bio rizičan – neprijatelju ispred nosa! Tim pravcem je dan kasnije prošao i Vrhovni štab, koji je u jednoj pećini kod Kazanaca na Sutjesci čekao da se otvori prolaz preko Gornjih Bara«. Po sećanju Peka Dapčevića: »Jedna od najsudbonosnijih odluka vrhovnog komandanta bila je ubacivanje u prodor Druge proleterske divizije na pravcu Prve proleterske divizije, kad je ona, smelom odlukom svog komandanta Koče Popovića, otpočela proboj. Da to nije učinjeno na vreme neprijatelj bi preko Gornjih Bara sišao u dolinu Sutjeske«. Navodeći činjenice M. Vuksanović je učinio vidnom i jasnom ulogu inicijative vojskovođe Koče Popovića, a nije moguće da se ne uoči kolebanje i kašnjenje Vrhovnog štaba. Peko je bio prinuđen da piše Vrhovnom štabu: »Ako mi najkasnije uveče ne izvršimo marš za Kočom... mi ćemo se pod mnogo nepovoljnijim uslovima morati ponovo probijati za Kočom«.
Nakon uspešno završenog proboja iz okruženja, štab Prve proleterske dobija naređenje Vrhovnog štaba koje znači smenu Koče Popovića! Miloš Vuksanović nepokolebljivo
precizno tumači: »Ipak, sva pitanja oko toga ni do danas nisu do kraja raščišćena«. Kad je Sreten Žujović Crni (u ratu zamenik vrhovnog komandanta) uhapšen 1948. godine osnovana je pri CK KPJ komisija u sastavu Cana Babović, Milentije Popović, Veljko Ilić, Miloje Milojević, Mijalko Todorović Plavi i Koča Popović sa zadatkom da ispita da li je Žujović inicijator proboja na Zelengori sa namerom da izda vrhovnog komandanta, da ga ostavi u okruženju. Čak su i neka sredstva informisanja objavila tu optužbu protiv Žujovića. Komisija je konstatovala da ni inicijativa, ni odluka o proboju nisu bili delo Sretena Žujovića (privatni arhiv Koče Popovića, Legat arhiva grada Beograda, fascikla 5, broj 57). Ali, činjenica da
 
je vođena istraga potvrđuje da je postojala takva pretpostavka. Gorčina tih »priča« i »mišljenja« o izdaji na Zelengori veoma je vidljiva u Kočinim sećanjima. Iako tada nije bio smenjen, iz Beležnice se jasno vidi da je bio uvređen i to žestoko! Poneki u Vrhovnom štabu i oko Vrhovnog štaba u toku rata, a i sam vrhovni komandant, izrekli su mnogo teških reči na račun Prve proleterske divizije – da se provukla, da je pobegla, da je ostavila druge jedinice pa i vrhovnog komandanta. Vrhovni komandant nije usvojio predlog da se pohvali Prva proleterska koja je izvršila prodor.
Te priče su obnovljene kada se Koča Popović povukao sa svih funkcija, 1972. godine. Neki političari i »istoričari« opet su potegli stare priče da je proboj izvršio bez odobrenja vrhovnog komandanta. Milovan Đilas, onda član Vrhovnog štaba i Politbiroa CK KPJ, napisao je 1980. godine da je u Vrhovnom štabu ocenjeno kao nedopustiva greška to što je Koča izvršio proboj obruča bez odobrenja vrhovnog komandanta! Nije rečeno da je Koča bio u pravu čak i kada su u naše arhive stigli dokumenti nemačkih komandi, iz kojih se jasno vidi da je proboj na Balinovcu izvršen u jedino mogućem trenutku! Politika je juna 1973. godine objavila »kalendar« najznačajnijih događaja u bici na Sutjesci. U tom »kalendaru« nema proboja obruča, iako bez proboja ne bi bilo ni Sutjeske, ni legende i, verovatno, ni »kalendara«!
Nema proboja, iako je to – »Najveći podvig u NOB-u«, kako je zabeležio Koča Popović.
Rat je rat: komandant 369. legionarske divizije smenio je komandanta pukovske borbene grupe, majora Henea, čije su jedinice razbijene na Balinovcu, a vrhovni komandant Josip Broz Tito ozbiljno kritikovao Koču Popovića koji je razbio tog neprijatelja!
Još pre početka rata u našoj zemlji, februara 1941, Koča je bio isključen iz KPJ. O tome je zapisao: »Đilas se slabije držao na robiji. Nepošteno je mene oklevetao iako je znao da nisam odao autora nacrta proglasa (Đilas je pisao proglas) i niko zbog mene nije uhapšen«. Koča je vraćen u KPJ na početku ustanka u Srbiji. Odlukom Kontrolne komisije KPJ pov. br. 871 od 16. maja 1951. godine kazna je poništena i priznat mu je neprekidan staž u KPJ. Koča Popović bio je najbolji komandant NOVJ, što je Tito isticao isključivo u depešama namenjenim Staljinu i Dimitrovu. Najumnijeg diplomatu Jugoslavija je imala sa Kočom, ministrom inostranih poslova.
Bogataški sin, nadrealista, filozof sa Sorbone, član KPJ sa 25 godina, za sebe je rekao: »Mene niko nije uveo u marksizam. Ja sam sam kroz učenje i rad došao do zaključka da je marksizam naučni pogled na svet i takvog sam ga usvojio«.
Na kraju, a ne najmanje važno, prema Slobodanu Miloševiću i ratu Republika je zastupala stavove kao i Koča Popović.
Nažalost, nema dokaza da je bilo ko iz vlasti i opozicije išta naučio i usvojio od Koče Popovića.
  Vladimir Krstulović
 
1-31. 01. 2009.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2009