Sutjeska 1943
– neuništiva ideja slobode
Koča Popović
– komandant genijalne drskosti
Rodio se u Beogradu 14. 03. 1908, a umro je u
našem glavnom gradu na dan 20. oktobra 1992. godine.
O Koči će William Bill Deakin, zamenik šefa britanske
vojne misije pri Vrhovnom štabu NOVJ, koautor
memoara W. Churchilla, proslavljenih i Nobelovom
nagradom, napisati: »Uredan, napet, promišljeno
kontrolisan osetljivim i disciplinovanim umom
i snagom volje, Popović je bio intelektualac,
vojnik izvanredne darovitosti, što je možda bilo
i tuđe njegovoj unutrašnjoj prirodi. Poticao je
iz imućne beogradske porodice i rado se odvojio
od svog domaćeg porekla posle studija filozofije
na Univerzitetu u Parizu, gde se kretao u nadrealističkim
krugovima, u levičarskom svetu pesnika, književnika
i umetnika. Bilingvalan, govorio je sarkastičnim
uglađenim francuskim jezikom i u njegova mentalna
utvrđenja nije se moglo prodreti. Njegove sarkastične
primedbe bile su kao udarac mačem. Respektujući
protivnika, uvek je bio na oprezi.
Popović se borio u redovima Španske republikanske
vojske i postao artiljerijski kapetan. Kao komandant
Prve proleterske divizije, sa svojim sigurnim
instinktom i munjevitim shvatanjem situacije,
Koča Popović je odjednom osetio slabu tačku u
obruču nemačkog okruženja severno od Sutjeske
i neposredno je doprineo našem spašavanju...
Popović je bio usamljen vuk, samotan čovek, s
retkim trenucima neopreznosti. Imao je primese
vojnog genija i mržnje prema ratu. Bio je oprezan
u sklapanju prijateljstava i branio je sa vraškom
veštinom totalno poštenje uma i srca«.
Miloš Vuksanović, borac Prve proleterske, priredio
je knjigu Koče Popovića
Beleške uz ratovanje,
opremio je dokumentima i napisao komentare. Potpisnik
ovog teksta uveren je da nema bolje knjige na
temu rata u Jugoslaviji 1941–1945.
Vuksanović navodi: »Dva komandanta, Koča Popović
i Peko Dapčević, posmatrali su bojište u dolini
Sutjeske sa Dragoš-sedla. Prema pisanju Peka Dapčevića,
Koča Popović je došao na originalnu ideju da diviziju
‘provuče’ besputicom ispod stena Lastve i Ozrena,
prema Krekovima, pored Košura, posednutog jakim
snagama 118. nemačke divizije, a onda preko Hrčave
na Lučke kolibe. Tu bi divizija dobila širi manevarski
prostor. Prolaz je bio rizičan – neprijatelju
ispred nosa! Tim pravcem je dan kasnije prošao
i Vrhovni štab, koji je u jednoj pećini kod Kazanaca
na Sutjesci čekao da se otvori prolaz preko Gornjih
Bara«. Po sećanju Peka Dapčevića: »Jedna od najsudbonosnijih
odluka vrhovnog komandanta bila je ubacivanje
u prodor Druge proleterske divizije na pravcu
Prve proleterske divizije, kad je ona, smelom
odlukom svog komandanta Koče Popovića, otpočela
proboj. Da to nije učinjeno na vreme neprijatelj
bi preko Gornjih Bara sišao u dolinu Sutjeske«.
Navodeći činjenice M. Vuksanović je učinio vidnom
i jasnom ulogu inicijative vojskovođe Koče Popovića,
a nije moguće da se ne uoči kolebanje i kašnjenje
Vrhovnog štaba. Peko je bio prinuđen da piše Vrhovnom
štabu: »Ako mi najkasnije uveče ne izvršimo marš
za Kočom... mi ćemo se pod mnogo nepovoljnijim
uslovima morati ponovo probijati za Kočom«.
Nakon uspešno završenog proboja iz okruženja,
štab Prve proleterske dobija naređenje Vrhovnog
štaba koje znači smenu Koče Popovića! Miloš Vuksanović
nepokolebljivo
precizno tumači: »Ipak,
sva pitanja oko toga ni do danas nisu
do kraja raščišćena«. Kad je Sreten Žujović
Crni (u ratu zamenik vrhovnog komandanta)
uhapšen 1948. godine osnovana je pri CK
KPJ komisija u sastavu Cana Babović, Milentije
Popović, Veljko Ilić, Miloje Milojević,
Mijalko Todorović Plavi i Koča Popović
sa zadatkom da ispita da li je Žujović
inicijator proboja na Zelengori sa namerom
da izda vrhovnog komandanta, da ga ostavi
u okruženju. Čak su i neka sredstva informisanja
objavila tu optužbu protiv Žujovića. Komisija
je konstatovala da ni inicijativa, ni
odluka o proboju nisu bili delo Sretena
Žujovića (privatni arhiv Koče Popovića,
Legat arhiva grada Beograda, fascikla
5, broj 57). Ali, činjenica da
|
|
|
je vođena istraga potvrđuje da je postojala takva
pretpostavka. Gorčina tih »priča« i »mišljenja«
o izdaji na Zelengori veoma je vidljiva u Kočinim
sećanjima. Iako tada nije bio smenjen, iz
Beležnice
se jasno vidi da je bio uvređen i to žestoko!
Poneki u Vrhovnom štabu i oko Vrhovnog štaba u
toku rata, a i sam vrhovni komandant, izrekli
su mnogo teških reči na račun Prve proleterske
divizije – da se provukla, da je pobegla, da je
ostavila druge jedinice pa i vrhovnog komandanta.
Vrhovni komandant nije usvojio predlog da se pohvali
Prva proleterska koja je izvršila prodor.
Te priče su obnovljene kada se Koča Popović povukao
sa svih funkcija, 1972. godine. Neki političari
i »istoričari« opet su potegli stare priče da
je proboj izvršio bez odobrenja vrhovnog komandanta.
Milovan Đilas, onda član Vrhovnog štaba i Politbiroa
CK KPJ, napisao je 1980. godine da je u Vrhovnom
štabu ocenjeno kao nedopustiva greška to što je
Koča izvršio proboj obruča bez odobrenja vrhovnog
komandanta! Nije rečeno da je Koča bio u pravu
čak i kada su u naše arhive stigli dokumenti nemačkih
komandi, iz kojih se jasno vidi da je proboj na
Balinovcu izvršen u jedino mogućem trenutku!
Politika
je juna 1973. godine objavila »kalendar« najznačajnijih
događaja u bici na Sutjesci. U tom »kalendaru«
nema proboja obruča, iako bez proboja ne bi bilo
ni Sutjeske, ni legende i, verovatno, ni »kalendara«!
Nema proboja, iako je to – »Najveći podvig u NOB-u«,
kako je zabeležio Koča Popović.
Rat je rat: komandant 369. legionarske divizije
smenio je komandanta pukovske borbene grupe, majora
Henea, čije su jedinice razbijene na Balinovcu,
a vrhovni komandant Josip Broz Tito ozbiljno kritikovao
Koču Popovića koji je razbio tog neprijatelja!
Još pre početka rata u našoj zemlji, februara
1941, Koča je bio isključen iz KPJ. O tome je
zapisao: »Đilas se slabije držao na robiji. Nepošteno
je mene oklevetao iako je znao da nisam odao autora
nacrta proglasa (Đilas je pisao proglas) i niko
zbog mene nije uhapšen«. Koča je vraćen u KPJ
na početku ustanka u Srbiji. Odlukom Kontrolne
komisije KPJ pov. br. 871 od 16. maja 1951. godine
kazna je poništena i priznat mu je neprekidan
staž u KPJ. Koča Popović bio je najbolji komandant
NOVJ, što je Tito isticao isključivo u depešama
namenjenim Staljinu i Dimitrovu. Najumnijeg diplomatu
Jugoslavija je imala sa Kočom, ministrom inostranih
poslova.
Bogataški sin, nadrealista, filozof sa Sorbone,
član KPJ sa 25 godina, za sebe je rekao: »Mene
niko nije uveo u marksizam. Ja sam sam kroz učenje
i rad došao do zaključka da je marksizam naučni
pogled na svet i takvog sam ga usvojio«.
Na kraju, a ne najmanje važno, prema Slobodanu
Miloševiću i ratu
Republika je zastupala
stavove kao i Koča Popović.
Nažalost, nema dokaza da je bilo ko iz vlasti
i opozicije išta naučio i usvojio od Koče Popovića.