Još jedan prilog katarzi

Luciano Lukšić, Hrvatska politička pedagogija, Publika, Zagreb 2005.

Kada sam svojevremeno komentirao veoma značajan zbornik Srpska strana rata i zaključno ustvrdio kako su njime dane teorijske pretpostavke za katarzu, iskazao sam nadu da će se i na hrvatskoj strani pojaviti odgovarajući ekvivalent. I premda je od tog vremena proteklo gotovo puno desetljeće, od ispunjenja te nade nema ništa, niti je štogod slično Srpskoj strani rata na vidiku. To ne znači da nije bilo važnih knjiga koje su djelomice ispunile spomenuti izostanak, da spomenemo samo Milana Kangrgu, Slobodana Šnajdera i Borisa Budena, a u tom sklopu valja upozoriti i na najnoviji prilog toj katarzi, što ga predstavlja knjiga mr Luciana Lukšića pod naslovom Hrvatska politička pedagogija.
Autor je dugogodišnji gimnazijski profesor filozofije u Zagrebu, svojedobno i honorarni visokoškolski predavač, koji je na 199 stranica sabrao četrdesetak svojih eseja, članaka i osvrta objavljivanih u Novom listu, Feralu, Vjesniku, Školskim novinama i drugdje, uglavnom u periodu od 1998. do 2004. godine (iako ima i starijih tekstova, dva su s kraja osamdesetih a tri s početka devedesetih godina). Nekoliko članaka ostalo je neobjavljeno ili je objavljeno u skraćenom obliku. Autor ih je podijelio na dvije skupine: prvu čine "Etičko-politički osvrti" a drugu "Filozofijsko-pedagogijski osvrti".
Predgovor Hrvatskoj političkoj pedagogiji napisao je Milan Kangrga. Ako znamo da je Kangrga dosad napisao mnogo predgovora, ali isključivo u knjigama čiji su autori Kant, Leibniz, Fichte i Hegel i tomu slični, onda će ovaj podatak već sam po sebi uputiti na zaključak da se tu ne radi o marginalnoj zbirci članaka. Kangrga ne štedi u pohvalama: "Ovom knjigom 'aktualnih napisa' dolazi pred čitalačku javnost Hrvatske knjiga koja zaslužuje svaku pozornost svojim kritičkim pathosom nadahnutim intelektualnom i nadasve moralnom zrelošću autora" (str. 11) ili "Neosporna se vrijednost ovih Lukšićevih tekstova sastoji u lucidnom uočavanju bitnih momenata naše hrvatske današnjice, i to u jednom horizontu koji uvelike nadmašuje površne uvide u ono doista ključno i alarmantno za situaciju u Hrvatskoj danas - ova knjiga nekada objavljivanih no po svemu sudeći nedovoljno zapaženih tekstova to u dobroj mjeri pruža" (str. 16).
U svojim se osvrtima na aktualne prilike u Hrvatskoj Lukšić iskazuje kao bespoštedan (ali ujedno i intelektualno krajnje pošten) kritičar vladajućeg licemjerja, primitivizma, šovinizma i moralne pasivnosti. Niz je primjera koji potkrepljuju opravdanost ove ocjene. Već u prvom osvrtu, koji je početkom 1999. objavljen u splitskom tjedniku Feral Tribune, naslovljenom završnom - namjerno dvoznačnom - rečenicom "Barabe ostadoše i ustaše", Lukšić se osvrće na pilatovsko ponašanje onih crkvenih velikodostojnika koji su prešućivali i ustaške zločine za vrijeme Drugoga svjetskog rata i recentne zločine "endeha-nostalgičara" koje simbolizira ubojstvo djevojčice Aleksandre Zec na zagrebačkoj Medvednici, ali su digli glas protiv pokušaja imenovanja Slobodana Šnajdera na jedno rukovodeće mjesto u teatru. Ujedno ukazuje i na interesnu (materijalno-financijsku) pozadinu takvog ponašanja crkve. Uz biskupe na udaru su Lukšićeve kritike i generali: "Skrbeći ponajprije o sebi samima generali ne razmatraju nijednu konkretnu optužbu zbog zločina počinjenih za vrijeme i nakon Domovinskog rata - njih se ne tiče tko je likvidirao obitelj Zec, tko je masakrirao nekoliko desetaka Gospićana, tko se sadistički iživljavao u Pakračkoj poljani, u Lori, u Karlobagu i drugdje... Po njihovome zaključku (nu tvrdnje o 'kriminalizaciji... volje'!?), ako se svi ti zločinci otkriju i osude, onda se sudi volji hrvatskog naroda" (str. 32), piše Lukšić u članku "Hrvatska: Republika ili kolonija?"
Među omiljenim je adresatima kritike (koja je tu obilježena ironijom, često na rubu sarkazma) Zdravko Tomac, tadašnji potpredsjednik Račanova SDP-a, posebno u člancima nastalima nakon što je SDP došao na vlast. Ukazujući na njegovu potpunu amoralnost, autor ga u prvom redu vidi kao simptom socijalne patologije posttuđmanovske Hrvatske. No, Lukšić ne štedi ni većinu Račanovih ministara, od Kraljevića, preko Vidovića i Željke Antunović, pa do samog Račana, uočavajući njegov antiintelektualizam i demagogiju. Ipak, glavni prigovor Račanovoj koalicijskoj vladi odnosi se na njezinu nespremnost na raskid s prošlošću i na radikalnu deustašizaciju Hrvatske. A raskid s tom prošlošću je bitan za budućnost Hrvatske, jer "ne govore Žarko Puhovski i Vesna Pusić da je Hrvatska nastala na zločinu, nego (djelom) oni koji bi prikrivali zločine jer vjeruju da je Hrvatska moguća samo na zločinima od Jasenovca do Lore. Deustašizacija još nije ni počela, a ona je uvjet mogućnosti civilizirane Hrvatske, kao pravne i pravedne države, što je minimum svakoga morala" (str. 83), piše Lukšić u osvrtu pod naslovom "HIP/HOPP-ovi nacionalni interesi".
U drugom se dijelu knjige u središtu pozornosti nalaze odgoj i obrazovanje, a autorove dijagnoze stanja mogu se svesti na iskaz koji glasi: "Sveopći konzervativizam u pristupu obrazovnome sustavu, kako 'ljevice' tako i 'desnice', glavnim je razlogom svih problema u njemu" (str. 131). No, prema Lukšiću, ne treba gubiti iz vida ni ulogu represivnih institucija, kao što su totalitarna država i Crkva, a u lokalnom kontekstu niti ulogu konzervativnih pedagoga s učiteljskih akademija, zaljubljenih u arhaičan seljačko-obiteljski tip života.
Premda se Lukšićeva knjiga najvećim dijelom sastoji od prigodno napisanih članaka, ona u vidnoj mjeri nadmašuje okvire dnevne i periodičke publicistike, te dospijeva do razine besprijekorne analize stanja stvari i precizno dijagnosticira zatečenu patologiju. Posebna je njezina vrijednost upravo u autorovu beskompromisnom zalaganju za oslobađanje od okova prošlosti, za suočavanje sa zločinima počinjenima u ime države i nacije i za usmjeravanje pogleda u budućnost, u kojoj, uvjeren je on, neće biti mjesta za one koji se na vrijeme ne uspiju otarasiti negativnog nasljeđa 20. stoljeća.