homepage
   
Republika
 
Kultura
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Negotin - tranzicija u lokalu

Predinfarktno stanje a ne tranzicija

Koju scenu sveopšteg pozorišta izdvojiti iz lokala kada se od scena u prestonici svakodnevno diže kosa na glavi. Oko i uho ne registruju stampedo drugačije nego kao jurišajući zvuk jeze koji se još nije izgubio kada ga je sustigao pisak nove afere. I šta bi uopšte moglo biti drugačije u mikroćeliji izblamiranog od samovolje i potpuno razorenog sistema na gornjem nivou vlasti.
Stranke nekadašnjih demokratskih opcija koje se raspadaju u prestoničkoj skupštini, u najbeskrupuloznijoj kupovini vremena za još malo vlasti, iste takve raspade doživljavaju i na lokalu, i ista, produžena ruka raspoređuje povereništva po provincijskim gradovima, sa porivom da se osveti ili makar napakosti onima koji su kratko posle oktobra došli, ako ih negde još ima, ili po poslednjem preostalom tumačenju, kao teorija zavere, po kojoj neko drugi iz vaseljene usitnjava u male banknote kratko buđenje ove Srbije.
Opštinski odbori demokratskih stranaka menjaju povereništvo za povereništvom, i više predsednika i poverenika nego što je bilo godina u ovom najnovijem stoleću, kao da je neko urekao ovaj istok Srbije gde inače po predanju vlada crna magija koja, izgleda,
geometrijskom progresijom zahvata sve stranke izuzev, naravno, onih koje su baš na takvoj nekakvoj magiji iznikle i seju nered po prestonici i provinciji.
U duhu potpune malograđanštine, parlamenti u lokalu, kao i onaj republički, bore se za svaki dan života kao da je poslednji i kao da će biblijski potop nastupiti ako se slučajno održe novi izbori i poljulja krhka neizvesnost njihovog opstajanja, i ne daj bože preraste u nešto stabilno, dostojanstveno i časno.
Kada se makar povremeno ne može sa sigurnošću imenovati neki dobar vetar
 
koji odnegde duva, novinar preti svom već zatrovanom biću da ga liši poslednjeg ostatka ljudske humanosti, arhetipa božanskog praštanja, komadiću estetskog što je preostao, da kao karikaturista gradi svoje ime i ime svoje sredine na samim malverzacijama, upropašćenim privatizacijama sa neobezbeđenim radnicima, i neradu, koji zahvata i onoga ko još drži da razumno diše. Jer, rad je očigledno neprihvatljiva i nepriznata kategorija i preti da pojede ostatak intelekta, u ovom sveopštem zaglupljivanju, koji se još nada da svojim delanjem, pameću i zdravom misli može nešto izvući nabolje iz ovog kala naše tranzicije.
Uostalom, treba konačno dati novu reč za ovo vreme u kojem se nalazimo, da ne vređamo one koji su tranziciju u pravom smislu upotrebili, i prevazišli. Možda bi predinfarktno stanje bila prihvatljivija imenica i zajednički imenitelj svega što se događa.
Kako se menjaju konstelacije snaga u beogradskim centralama stranaka demokratske opcije, bez razlike, tako se menjaju rukovodstva opštinskih odbora. Stranke koje su na vlasti u republičkom parlamentu, ali ne i u lokalnoj zajednici, neće progurati ruku pomoći ka ministarstvima koja su im pripala, u imbecilnoj genijalnosti ideje da time dokažu kako je lokalna koalicija nesposobna da vlada i da je treba menjati. Za to vreme, naravno, grad se pretvara u tursku kasabu, po kojoj se jedini slobodni od svake vlasti šetaju horde pasa beskućnika. I gle čuda, demokratija je jedino bez presedana prihvatila opciju humanog uništavanja kerova ali, avaj, para za to nema.
Srbija je postala velika scena pozorišta apsurda. Dozvola apsurdnog ponašanja u institucijama lokala stiže iz vrhova vlasti, i ribu iz ove predstave treba čistiti od glave, za šta se svagda znalo. Izgubljeni pojam pravih vrednosti u provinciji više niko i ne traži, jer prestonička, beogradska prljavština i prašina ne ostavlja vremena da se dioptrija lokala izoštri. Kad glup a sujetan banku drži i kolo vodi, pametan se povlači. A u drugom delu: šta to vredi kad budala ne primećuje, jesmo saglasni ali nemoćni jer su još jednom skrajnuti i prinuđeni na autoizolaciju, i nametnutu cenzuru samog sebe iz razloga dokazane uzaludnosti traženja istine i isterivanje pravde, svi oni od identiteta i kredibiliteta i znanja, koji čežnjivo gledaju u Evropu i pakuju se izbeglički, za odselitsja, kao po ko zna koji put u istoriji srpskog naroda koji je odlučivao da napusti teritoriju sopstvene države kako ne bi bio zarobljen.
Kada se dimne zavese afera beogradskog pašaluka spuste ostaće goli i bosi i oni koji nisu mogli otići, a iz te selekcije preteće praznih skamija negotinskih seoskih škola i proređenih klupa srednjoškolskih hramova znanja teško će se imati šta izabrati da ponovo počne iz početka.
Od Ustava.
  Dragana Knežević
 
Kultura
Republika
Copyright © 1996-2005 Republika