|
Negotin - tranzicija u lokalu
Predinfarktno stanje a ne tranzicija
Koju scenu sveopšteg pozorišta izdvojiti iz lokala kada se od scena u prestonici
svakodnevno diže kosa na glavi. Oko i uho ne registruju stampedo drugačije
nego kao jurišajući zvuk jeze koji se još nije izgubio kada ga je sustigao
pisak nove afere. I šta bi uopšte moglo biti drugačije u mikroćeliji izblamiranog
od samovolje i potpuno razorenog sistema na gornjem nivou vlasti.
Stranke nekadašnjih demokratskih opcija koje se raspadaju u prestoničkoj
skupštini, u najbeskrupuloznijoj kupovini vremena za još malo vlasti, iste
takve raspade doživljavaju i na lokalu, i ista, produžena ruka raspoređuje
povereništva po provincijskim gradovima, sa porivom da se osveti ili makar
napakosti onima koji su kratko posle oktobra došli, ako ih negde još ima,
ili po poslednjem preostalom tumačenju, kao teorija zavere, po kojoj neko
drugi iz vaseljene usitnjava u male banknote kratko buđenje ove Srbije.
Opštinski odbori demokratskih stranaka menjaju povereništvo za povereništvom,
i više predsednika i poverenika nego što je bilo godina u ovom najnovijem
stoleću, kao da je neko urekao ovaj istok Srbije gde inače po predanju vlada
crna magija koja, izgleda,
geometrijskom progresijom zahvata sve stranke izuzev,
naravno, onih koje su baš na takvoj nekakvoj magiji iznikle i seju
nered po prestonici i provinciji.
U duhu potpune malograđanštine, parlamenti u lokalu, kao i onaj republički,
bore se za svaki dan života kao da je poslednji i kao da će biblijski
potop nastupiti ako se slučajno održe novi izbori i poljulja krhka
neizvesnost njihovog opstajanja, i ne daj bože preraste u nešto stabilno,
dostojanstveno i časno.
Kada se makar povremeno ne može sa sigurnošću imenovati neki dobar
vetar |
|
|
koji odnegde duva, novinar preti svom već zatrovanom biću da ga liši poslednjeg
ostatka ljudske humanosti, arhetipa božanskog praštanja, komadiću estetskog
što je preostao, da kao karikaturista gradi svoje ime i ime svoje sredine
na samim malverzacijama, upropašćenim privatizacijama sa neobezbeđenim radnicima,
i neradu, koji zahvata i onoga ko još drži da razumno diše. Jer, rad je
očigledno neprihvatljiva i nepriznata kategorija i preti da pojede ostatak
intelekta, u ovom sveopštem zaglupljivanju, koji se još nada da svojim delanjem,
pameću i zdravom misli može nešto izvući nabolje iz ovog kala naše tranzicije.
Uostalom, treba konačno dati novu reč za ovo vreme u kojem se nalazimo,
da ne vređamo one koji su tranziciju u pravom smislu upotrebili, i prevazišli.
Možda bi predinfarktno stanje bila prihvatljivija imenica i zajednički imenitelj
svega što se događa.
Kako se menjaju konstelacije snaga u beogradskim centralama stranaka demokratske
opcije, bez razlike, tako se menjaju rukovodstva opštinskih odbora. Stranke
koje su na vlasti u republičkom parlamentu, ali ne i u lokalnoj zajednici,
neće progurati ruku pomoći ka ministarstvima koja su im pripala, u imbecilnoj
genijalnosti ideje da time dokažu kako je lokalna koalicija nesposobna da
vlada i da je treba menjati. Za to vreme, naravno, grad se pretvara u tursku
kasabu, po kojoj se jedini slobodni od svake vlasti šetaju horde pasa beskućnika.
I gle čuda, demokratija je jedino bez presedana prihvatila opciju humanog
uništavanja kerova ali, avaj, para za to nema.
Srbija je postala velika scena pozorišta apsurda. Dozvola apsurdnog ponašanja
u institucijama lokala stiže iz vrhova vlasti, i ribu iz ove predstave treba
čistiti od glave, za šta se svagda znalo. Izgubljeni pojam pravih vrednosti
u provinciji više niko i ne traži, jer prestonička, beogradska prljavština
i prašina ne ostavlja vremena da se dioptrija lokala izoštri. Kad glup a
sujetan banku drži i kolo vodi, pametan se povlači. A u drugom delu: šta
to vredi kad budala ne primećuje, jesmo saglasni ali nemoćni jer su još
jednom skrajnuti i prinuđeni na autoizolaciju, i nametnutu cenzuru samog
sebe iz razloga dokazane uzaludnosti traženja istine i isterivanje pravde,
svi oni od identiteta i kredibiliteta i znanja, koji čežnjivo gledaju u
Evropu i pakuju se izbeglički, za odselitsja, kao po ko zna koji put u istoriji
srpskog naroda koji je odlučivao da napusti teritoriju sopstvene države
kako ne bi bio zarobljen.
Kada se dimne zavese afera beogradskog pašaluka spuste ostaće goli i bosi
i oni koji nisu mogli otići, a iz te selekcije preteće praznih skamija negotinskih
seoskih škola i proređenih klupa srednjoškolskih hramova znanja teško će
se imati šta izabrati da ponovo počne iz početka.
Od Ustava.
 |
| |
Dragana Knežević |
|