In memoriam
Stipe Šuvar
(1936-2004)
U našem životu ima dana koje je sudbina odredila za rastanke. Danas se
rastajemo od Stipe Šuvara, čoveka, političara, naučnika, hrabrog borca
za ljudska prava i slobode, prijatelja...
Kada razmišljam o njemu, sve više se uveravam da je živeo i radio u skladu
sa sistemom vrednosti koji danas gubi
na vrednosti. Da li su istina, sloboda, pravda i dobrota potrošene vrednosti
po kojima je pala plesan? Stipe bi to kategorički odbio, jer je smatrao
da bi čovek jednoga dana mogao da zažali za velikim idejama i visokim
idealima koje je ovo vreme odbacilo sa nekim prezrenjem. On bi se pozvao
na Dostojevskog koji je isticao: "Uništite moje želje, izbrišite
moje ideale, pokažite mi nešto bolje, i ja ću poći za vama".
Danas se ništa ne može pisati velikim slovom, već samo malim, jer je sve
uniženo. Svi opšti pojmovi su varljivi a svi ideali uvredljivi: to je
mudrost do koje je došlo ovo, postmoderno vreme, ispražnjeno od istine
i smisla! Uvažava se svačije mišljenje, čime se priznaje da nijedno ne
objašnjava i ne razumeva bilo šta od opšteg značaja i značenja. Ovo je
zlo/duh našega vremena, u kojem je Stipe bio stranac i žrtva. I tako,
kao i on, svako od nas knjiži šta je ostvario od svojih ideala, a šta
je preostalo da se i dalje sanja. To dvostruko knjigovodstvo vodi svako
za sebe, iako ne mora biti svestan toga.
Stipe Šuvar je bio moderan političar
u vremenu koje nije imalo sluha za drugo i drukčije. U političkom životu
nije ličio ni na koga: može se reći da je bio sam svoj predak! A ovde
je uvek najteže onima koji nikome nisu slični. On je uveo novi stil u
politiku, čija su obeležja bila iskrenost, ironičnost i duhovitost, nasuprot
tradicionalnoj uštogljenosti, bahatosti i netrpeljivosti. U društvu političara
delovao je kao jedini trezan među pijanima i opijenima vlašću. Za njega
se može pouzdano reći da je bio iskričav, ali ne i zloban, zajedljiv,
ali ne i pakostan, duhovit na svoj način, tako da se niko ne bi ozbiljno
ljutio, ali ni ostao ravnodušan. Time je sebi obezbedio put u priču i
život u našem sećanju. Zaslužio je da ga se sećamo jer je bio hrabriji
od mnogih: ni manjeg čoveka ni veće odvažnosti!
Stipe je bio dežurno oko u kojem se ogledaju društveni nemiri. Bio je
glumac svoje vlastite drame - politike kao sudbine - a ipak mu se život
nije zgadio. Napustio je sve političke dužnosti, a da nikome nije ostao
dužan. Znamo kakvi su političari bili pre njega i posle njega. Toliko
slatkih obećanja, toliko olako izrečenih mišljenja, toliko izigranih očekivanja,
toliko zloupotreba poverenja, toliko krađa svih vrsta, toliko pljački
naših života, toliko laži i zločina: ovo je vreme onih koji se ne ispovedaju
pred svojom savešću, vreme krize pravde i prava, vreme sumraka svih vrednosti!
Ma gde pogled da nam se zaustavi, praznina bulji u nas. Na bilo koju stranu
da se okrenemo, fizičku ili metafizičku, svuda opažamo razvaline: razvaljene
ustanove i dogme na kojima su počivale!
Pravio je Stipe i greške, a sigurno ima i poneki greh na duši. Ali kada
se uporedi ono što je, naročito poslednjih i najtežih petnaest godina,
mislio, govorio i činio sa omaškama koje je napravio dok je bio ministar
prosvete, onda tačnije može da se sagleda njegov značaj i značenje za
naš društveni, politički i kulturni život. Pre svega, on je bio dosledan
i nadasve hrabar borac, jer je bio uveren da ljubav prema svojoj naciji
ne podrazumeva mržnju prema drugoj. Zajedno sa drugima smatrao je da jačanje
nacionalizma ima za posledicu slabljenje zajedničkih vrednosti i normi,
odnosno snaženje partikularnih interesa. A kada se raspada jedna zajednica
svi gube a niko ne dobija. Nacionalizam je "remek delo kolektivne
gluposti", "političko ludilo", "najcrnja politička
sramota dvadesetog veka", "moderna religija maloletnog čoveka".
Ima jedan tren kada skoro o svakom čoveku mislimo i govorimo bolje nego
što zaslužuje: trenutak kada se zauvek opraštamo od njega! Treba svakako
reći da su retki oni kojima povest nauke izdaje uverenje za besmrtnost,
ali verujem da onaj bolji deo Stipina dela još ostaje da se takmiči. Učinio
je dovoljno da ne bude zaboravljen dok smo živi mi i njegovi studenti.
Naučne istine brzo zastarevaju, pa S. Frojd ima pravo da kaže: poslednja
zabluda u nauci naziva se istinom! Onim što je Stipe učinio za one koje
je voleo, on se uspravio pred smrću. Ali umesto da hvalim ili korim njegovo
delo, ja danas žalim za njim, jer smo bili prijatelji skoro pedeset godina.
Ipak, mora se reći da je pisao jezikom koji obuhvata i shvata, opisuje
i propisuje, objašnjava i razumeva. Pri tom je bio svestan da u istinu
spada ono što je rečeno i ono što nije rečeno, o čemu svedoči nemi jezik
tišine. Za njega je pisati značilo ostaviti trag o svojim sumnjama i nadama.
I on je dobrom idejom prkosio lošoj stvarnost.
Ovo su samo tri munjevita nagoveštaja, tri naznake o ličnosti i delu Stipe
Šuvara. Kad umre takva ličnost, onda svi drugi znaju da je umro jedan
pogled na svet, jedna neponovljiva svest, jedan jedinstveni duhovni sklop,
koji se nikada više neće ponoviti. Njegovo vreme je stalo, kao zidni sat.
Zaklopio je oči, a imao je dva oštra oka, kao dvostruko iznenađenje za
svaki susret. Otišao je da počiva u svom poslednjem snu. Sada je iznad
ljubavi i mržnje - izvan svakog zla. Umro je protiv svoje volje, ali je
živeo po svojoj volji. Sledio je svoj zov i prihvatao izazov, zagledan
u neki zavičaj u daljini. Otišao je u grob i ušao u sećanje: da nije sećanja,
svi bismo bili mrtvi! On već jest ono
što ćemo mi biti. Otišao je u bolji svet,
u gorem je već bio. Poslednji pozdrav šalju mu oni u čijim srcima je sagradio
dom.
Đuro Šušnjić
|