Tadić pred odlučujućim potezom
Da li će novi predsednik podleći uticaju
nacionalističke desnice ili će iznuđenu kohabitaciju iskoristiti da, u
osloncu na javnost, energično prelomi u pravcu prihvatanja pravih demokratskih
vrednosti
Dragoš Ivanović
Retke su vlade, kao ova naša sadašnja, kod koje se, za tako kratko vreme,
steklo toliko mnogo pretpostavki za odlazak, a samo jedan jedini razlog
da i dalje ostane na kormilu državne vlasti Srbije. Što se tiče onog prvog
stvari su očigledne - Vlada je, budući manjinska, i dalje zavisna od nesigurne
podrške SPS, uzdrmana je i iznutra međusobnom ministarskom neslogom, a
zaplela se i u veliku nemoć i neodlučnost u pogledu saradnje sa Haškim
tribunalom, pa prema tome i sa svetom. Uostalom, u njene ružičaste perspektive
ne veruje ni sam premijer Koštunica koji je ovih dana izjavio da je Vlada,
posle Maršićaninovog poraza na predsedničkim izborima, "bitno oslabljena".
Minimum stabilizacije
S druge strane, stabilnost prilika u zemlji jeste onaj jedini, ali presudni
razlog koji govori u prilog tome da vladina garnitura treba i dalje da
opstane na vlasti. Tu sada na javnu scenu stupa onaj novi politički kvalitet
koji je Srbija dobila izborom Borisa Tadića za predsednika Republike.
Srbija je najzad zaokružila svoju državnu arhitekturu (skupština, vlada,
predsednik), ali je na nedavnim izborima dobila i dobru šansu za snaženje
i osveženje demokratskog bloka. Nije reč o tome da DS sada treba da uđe
u Vladu - čak i ne mora - već o drugačijoj proceni i poimanju nacionalnih
prioriteta, da sve stranke sa demokratskim predznakom, uprkos programskim
razlikama, dođu do nekoliko tačaka mogućne međusobne saradnje zarad koliko-toliko
stabilizovanja prilika u zemlji. Na to ih goni sasvim jednostavna logika:
ako svi oni koji se kod nas smatraju demokratskim snagama, i pored stečene
brojčane, političke i psihološke prednosti, i ovoga puta dokažu da nisu
u stanju da vladaju, onda smo svi mi u opasnosti da radikali, koji su
već postali najveća stranka, na sledećim izborima dobiju većinu u Skupštini
Srbije.
Sa ovakvim novim sklopom odnosa na političkoj sceni Srbija bi u doglednom
vremenu mogla da usvoji ustav, da nastavi već gotovo zaustavljenu privatizaciju
i reforme, da zaustavi opasno razbuktalu inflaciju i javnu potrošnju,
da na bolji način uredi svoje odnose sa Hagom, Crnom Gorom i Kosovom.
Naravno, Srbija će i dalje biti izložena političkim kompromisima DS i
DSS, ali ako je to cena izvesnog mogućeg napretka, zašto da ne, pod uslovom
da se poštuju određena politička načela. Birači će tako biti u prilici
da naprave jasnu razliku ko je ko i ko šta hoće među demokratskim snagama,
pa će prema tome i odlučiti kome da poklone naklonost na sledećim izborima.
Pravna rehabilitacija države
Sve ovo je, ipak, prvi deo posla, a glavna i urgentna bitka ovu vlast
čeka tek na terenu otkrivanja i kažnjavanja zločinaca i na pravnoj rehabilitaciji
države. Upravo u tom je pogledu naša država dramatično inferiorna. Ovih
dana u javnosti kolaju glasine da predstavnici nekih državnih organa pregovaraju
sa generalom Mladićem o njegovoj dobrovoljnoj predaji Haškom tribunalu.
Dobro, zvaničnici, kada nema drugog, mogu da se upuštaju i u takve avanture,
ali šta ako i ovoga puta država iz svega toga izađe sa okrnjenim autoritetom!
Gde je u ovoj zemlji stvarna moć pokazuje i nedavni slučaj još jednog
haškog optuženika, Gorana Hadžića, koji je, zahvaljujući informacijama
sa visokih mesta, odmaglio "u nepoznatom pravcu" i pre nego
što je policija uspela da dođe do njega. Kada zločinci mogu tako lako
da se narugaju zakonu i državi, može li običan građanin da bude uveren
da mu je u ovoj zemlji zaštićeno pravo na život?
Naše opšte prilike obeležene su, sem toga, i stalnim usponom retrogradnih
snaga, što i nije neka novina, ali je opasnost u tome što se ove pojave
u poslednje vreme obnavljaju izuzetnom oštrinom. U Domu sindikata u Beogradu,
tu skoro, održan je skup izvesnih "patriotskih" snaga, gde se
i pretilo odmazdom državnim organima ukoliko bude izručenja Haškom tribunalu.
Na skupu su bili čak i oficiri Vojske SCG, ali do sada niko prema njima
ništa nije preduzeo. Posle nedavne odluke Ustavnog suda Srbije, prema
kojoj je operacija "Sablja" bila u redu, ali da su njene pojedine
mere protivzakonite, politički jastreb SPS Milorad Vučelić je prošlu vladu
nazvao "grupom kriminalaca". Dobro je kada pravosudni organi
bdiju nad zakonitošću rada vlasti, ali zašto kod nas, i među zvaničnicima
i u javnosti, nema reakcije prema ovako pretećim uvredama koje najavljuju
osvetu. Da li smo svi jednaki pred zakonom ili su ovakvi agresivci i nasilnici
postali jednakiji?
Odgovornost prvog čoveka Republike
Sva naša pitanja u ovom trenutku svode se na jedno jedino: hoće li novoizabrani
predsednik Boris Tadić, kao jedan od bitnih aktera stabilizovanja prilika
u Srbiji, biti u stanju da pozitivno utiče na prestanak ovog produženog
rata naše dve vlasti - legitimne i podzemne. On, svakako, ima veliku moć
i odgovornost ne samo autoritetom svoje funkcije već i snažnom podrškom
koju je, za ovo kratko vreme, dobio u domaćoj javnosti i od stranih uglednika
(SAD i Evropska unija). Njegovu ulogu, uostalom, potcrtava i činjenica
da je premijeru Koštunici i njegovoj Vladi u velikoj meri opala sposobnost
za bilo kakvu značajniju predvodničku inicijativu u Srbiji, naročito u
razračunavanju sa ratnim zločinima.
Tadićevi prvi koraci, međutim, još ne daju jasan odgovor na ovakva pitanja.
Mada bi većina želela da veruje u njegovu pouzdanu građansku opredeljenost,
mogućnost izvesnih dvosmislenosti ostaje i dalje. Recimo, još prilikom
njegove inauguracije, u susretu s prilično šarolikim društvom zvanica,
moglo se naslutiti da u novog predsednika pritajene nade polažu i nacionalisti,
isto koliko i reformisti, pristalice evropskog kursa. Sigurno je da će
na prvog čoveka Republike pritisaka biti sa raznih strana. Usred njegovog
boravka u Americi, gde se jasno zalagao za lojalnu saradnju sa Haškim
tribunalom, zbila se ona epizoda sa bekstvom Hadžića, što se ne može drugačije
protumačiti nego kao nacionalistički pokušaj zabijanja noža u leđa zvaničnoj
državnoj politici. Predsednik se, nažalost, nije javno odredio prema ovom
slučaju. Ili onaj nesrećni Tadićev intervju nemačkom Špiglu kada je za
Koštunicu rekao da je "učinio sve kako bi se uhapsili ratni zločinci",
što je očigledna neistina. To je sada izazvalo nova pitanja i dileme:
hoće li predsednik svoju veštinu i princip vladanja zasnivati na približavanju
i traženju pasivne ravnoteže sa DSS ili će, koristeći oslonac javnosti
koja mu je naklonjena, odlučnije prelomiti u pravcu demokratskih promena?
Sve zavisi od toga kako i sam Tadić razume svoj sopstveni slogan pod kojim
je i pobedio na predsedničkim izborima, "samo napred".
|