homepage
   
Republika
 
Zbivanja
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Tadić pred odlučujućim potezom

Da li će novi predsednik podleći uticaju nacionalističke desnice ili će iznuđenu kohabitaciju iskoristiti da, u osloncu na javnost, energično prelomi u pravcu prihvatanja pravih demokratskih vrednosti

Dragoš Ivanović

Retke su vlade, kao ova naša sadašnja, kod koje se, za tako kratko vreme, steklo toliko mnogo pretpostavki za odlazak, a samo jedan jedini razlog da i dalje ostane na kormilu državne vlasti Srbije. Što se tiče onog prvog stvari su očigledne - Vlada je, budući manjinska, i dalje zavisna od nesigurne podrške SPS, uzdrmana je i iznutra međusobnom ministarskom neslogom, a zaplela se i u veliku nemoć i neodlučnost u pogledu saradnje sa Haškim tribunalom, pa prema tome i sa svetom. Uostalom, u njene ružičaste perspektive ne veruje ni sam premijer Koštunica koji je ovih dana izjavio da je Vlada, posle Maršićaninovog poraza na predsedničkim izborima, "bitno oslabljena".

Minimum stabilizacije

S druge strane, stabilnost prilika u zemlji jeste onaj jedini, ali presudni razlog koji govori u prilog tome da vladina garnitura treba i dalje da opstane na vlasti. Tu sada na javnu scenu stupa onaj novi politički kvalitet koji je Srbija dobila izborom Borisa Tadića za predsednika Republike. Srbija je najzad zaokružila svoju državnu arhitekturu (skupština, vlada, predsednik), ali je na nedavnim izborima dobila i dobru šansu za snaženje i osveženje demokratskog bloka. Nije reč o tome da DS sada treba da uđe u Vladu - čak i ne mora - već o drugačijoj proceni i poimanju nacionalnih prioriteta, da sve stranke sa demokratskim predznakom, uprkos programskim razlikama, dođu do nekoliko tačaka mogućne međusobne saradnje zarad koliko-toliko stabilizovanja prilika u zemlji. Na to ih goni sasvim jednostavna logika: ako svi oni koji se kod nas smatraju demokratskim snagama, i pored stečene brojčane, političke i psihološke prednosti, i ovoga puta dokažu da nisu u stanju da vladaju, onda smo svi mi u opasnosti da radikali, koji su već postali najveća stranka, na sledećim izborima dobiju većinu u Skupštini Srbije.
Sa ovakvim novim sklopom odnosa na političkoj sceni Srbija bi u doglednom vremenu mogla da usvoji ustav, da nastavi već gotovo zaustavljenu privatizaciju i reforme, da zaustavi opasno razbuktalu inflaciju i javnu potrošnju, da na bolji način uredi svoje odnose sa Hagom, Crnom Gorom i Kosovom. Naravno, Srbija će i dalje biti izložena političkim kompromisima DS i DSS, ali ako je to cena izvesnog mogućeg napretka, zašto da ne, pod uslovom da se poštuju određena politička načela. Birači će tako biti u prilici da naprave jasnu razliku ko je ko i ko šta hoće među demokratskim snagama, pa će prema tome i odlučiti kome da poklone naklonost na sledećim izborima.

Pravna rehabilitacija države

Sve ovo je, ipak, prvi deo posla, a glavna i urgentna bitka ovu vlast čeka tek na terenu otkrivanja i kažnjavanja zločinaca i na pravnoj rehabilitaciji države. Upravo u tom je pogledu naša država dramatično inferiorna. Ovih dana u javnosti kolaju glasine da predstavnici nekih državnih organa pregovaraju sa generalom Mladićem o njegovoj dobrovoljnoj predaji Haškom tribunalu. Dobro, zvaničnici, kada nema drugog, mogu da se upuštaju i u takve avanture, ali šta ako i ovoga puta država iz svega toga izađe sa okrnjenim autoritetom! Gde je u ovoj zemlji stvarna moć pokazuje i nedavni slučaj još jednog haškog optuženika, Gorana Hadžića, koji je, zahvaljujući informacijama sa visokih mesta, odmaglio "u nepoznatom pravcu" i pre nego što je policija uspela da dođe do njega. Kada zločinci mogu tako lako da se narugaju zakonu i državi, može li običan građanin da bude uveren da mu je u ovoj zemlji zaštićeno pravo na život?
Naše opšte prilike obeležene su, sem toga, i stalnim usponom retrogradnih snaga, što i nije neka novina, ali je opasnost u tome što se ove pojave u poslednje vreme obnavljaju izuzetnom oštrinom. U Domu sindikata u Beogradu, tu skoro, održan je skup izvesnih "patriotskih" snaga, gde se i pretilo odmazdom državnim organima ukoliko bude izručenja Haškom tribunalu. Na skupu su bili čak i oficiri Vojske SCG, ali do sada niko prema njima ništa nije preduzeo. Posle nedavne odluke Ustavnog suda Srbije, prema kojoj je operacija "Sablja" bila u redu, ali da su njene pojedine mere protivzakonite, politički jastreb SPS Milorad Vučelić je prošlu vladu nazvao "grupom kriminalaca". Dobro je kada pravosudni organi bdiju nad zakonitošću rada vlasti, ali zašto kod nas, i među zvaničnicima i u javnosti, nema reakcije prema ovako pretećim uvredama koje najavljuju osvetu. Da li smo svi jednaki pred zakonom ili su ovakvi agresivci i nasilnici postali jednakiji?

Odgovornost prvog čoveka Republike

Sva naša pitanja u ovom trenutku svode se na jedno jedino: hoće li novoizabrani predsednik Boris Tadić, kao jedan od bitnih aktera stabilizovanja prilika u Srbiji, biti u stanju da pozitivno utiče na prestanak ovog produženog rata naše dve vlasti - legitimne i podzemne. On, svakako, ima veliku moć i odgovornost ne samo autoritetom svoje funkcije već i snažnom podrškom koju je, za ovo kratko vreme, dobio u domaćoj javnosti i od stranih uglednika (SAD i Evropska unija). Njegovu ulogu, uostalom, potcrtava i činjenica da je premijeru Koštunici i njegovoj Vladi u velikoj meri opala sposobnost za bilo kakvu značajniju predvodničku inicijativu u Srbiji, naročito u razračunavanju sa ratnim zločinima.
Tadićevi prvi koraci, međutim, još ne daju jasan odgovor na ovakva pitanja. Mada bi većina želela da veruje u njegovu pouzdanu građansku opredeljenost, mogućnost izvesnih dvosmislenosti ostaje i dalje. Recimo, još prilikom njegove inauguracije, u susretu s prilično šarolikim društvom zvanica, moglo se naslutiti da u novog predsednika pritajene nade polažu i nacionalisti, isto koliko i reformisti, pristalice evropskog kursa. Sigurno je da će na prvog čoveka Republike pritisaka biti sa raznih strana. Usred njegovog boravka u Americi, gde se jasno zalagao za lojalnu saradnju sa Haškim tribunalom, zbila se ona epizoda sa bekstvom Hadžića, što se ne može drugačije protumačiti nego kao nacionalistički pokušaj zabijanja noža u leđa zvaničnoj državnoj politici. Predsednik se, nažalost, nije javno odredio prema ovom slučaju. Ili onaj nesrećni Tadićev intervju nemačkom Špiglu kada je za Koštunicu rekao da je "učinio sve kako bi se uhapsili ratni zločinci", što je očigledna neistina. To je sada izazvalo nova pitanja i dileme: hoće li predsednik svoju veštinu i princip vladanja zasnivati na približavanju i traženju pasivne ravnoteže sa DSS ili će, koristeći oslonac javnosti koja mu je naklonjena, odlučnije prelomiti u pravcu demokratskih promena?
Sve zavisi od toga kako i sam Tadić razume svoj sopstveni slogan pod kojim je i pobedio na predsedničkim izborima, "samo napred".

 

 
Događanja
Republika
Copyright © 1996-2004 Republika